Poslovni broj: 30 Pn-769/2013-45

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Čačić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Ž. Ć. iz M., OIB: …, zastupanog po punomoćnici I. Đ., odvjetnici iz Z., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 14. ožujka 2022., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zastupnika tužene, na temelju članka 335. stavaka 1. i 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001.,17/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014. i 70/2019., dalje ZPP), 12. travnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, naknaditi tužitelju

Ž. Ć. iz M., OIB: …, neimovinsku štetu u iznosu od 27.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 26. veljače 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od dana 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva kojim zahtijeva naknadu neimovinske štete u iznosu od 26,150,00 kn preko dosuđenih 27.000,00 kn do zatraženih 53.150,00 kn.

III. Nalaže se tuženoj naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 7.588,80 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 12. travnja 2022. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužena sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 53.150,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 26. veljače 2013. do isplate, sve na temelju odredbi članka 19. stavka 1. i 2. i članka 1100. stavka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018. i 126/2021., dalje ZOO), a prema konačno određenom tužbenom zahtjevu od 22. siječnja 2015.

2. Svoj zahtjev za naknadu štete tužitelj temelji na tvrdnji da je od 18. svibnja 2009. do 26. veljače 2013. boravio u neodgovarajućim uvjetima u nekoliko zatvorskih ustanova u Hrvatskoj. Tvrdi da su ćelije u koje je bio smješten bile prenapučene i da nisu ispunjavale osnovne higijenske i sanitarne zahtjeve. Tijekom cijelog boravka u zatvoru imao je manje od 3 m[2] osobnog prostora, uvjeti održavanja osobne higijene bili su otežani, a nije imao pristup dovoljnim rekreacijskim, radnim ili drugim aktivnostima izvan ćelije.

2.1. Tvrdi da je riječ o smještaju nedostojnom čovjeka, suprotno jamstvima Zakona o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine" br. 128/99., 55/00., 59/00., 129/00., 59/01., 67/01., 11/02., 190/03. - službeni pročišćeni tekst, 76/07., 27/08., 83/09., 18/11., 48/11., 125/11. i 56/13., dalje: ZIKZ), Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14., dalje: Ustav RH) i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija).

3. Radi utvrđenja istinitosti svojih navoda i osnovanosti svoga zahtjeva tužitelj je predložio razgledati zahtjev za mirno rješenje spora od 18. svibnja 2012. s odgovorom tuženice (list 8-12), službenim putem pribaviti podatke o kvadraturi ćelija u kojima se nalazio kao i broj osoba koji su istovremeno s njim boravili u tim ćelijama, trajanje tog boravka i mogućnosti tužitelja da izbiva iz ćelije, te saslušati tužitelja i svjedoke A. B., D. P. i J. A.

4. Tužena je, očitujući se na navode tužbe, u odgovoru na tužbu, osporila tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti poričući da bi tužitelj tijekom boravka u više zatvorskih ustanova u utuženom razdoblju bio izložen nečovječnom postupanju ili da bi mu bilo povrijeđeno ljudsko dostojanstvo zbog neosiguranja humanih uvjeta za boravak u zatvoru. Priznaje da je smještaj tužitelja u pogledu odgovarajuće površine i volumena prostorija u određenom dijelu bio nedostatan tijekom boravka tužitelja u Kaznionici u Lepoglavi, što je posljedica prekapacitiranosti zatvora u cjelokupnom zatvorskom sustavu, ali tvrdi da su navedeni nedostatci nadoknađeni mogućnošću zatvorenika da tijekom dana određeno vrijeme borave izvan svojih soba – u radionicama, TV boravku, na svježem zraku, kupaonicama i zatvorskim kantinama. Poriče da su higijenski standardi bili loši jer da je tužitelju kao i svim zatvorenicima bilo omogućeno redovito održavanje osobne higijene te da mu je stalno bio dostupan sanitarni čvor. Protivi se visini utuženog potraživanja te tvrdi da je ono zastarjelo.

5. Radi utvrđenja osnovanosti svojih prigovora tužena je predložila razgledati očitovanja Zatvora u Splitu, Zatvora u Zagrebu, Kaznionice u Lepoglavi i Zatvora u Šibeniku Uprave za zatvorski sustav (i probaciju) Ministarstva pravosuđa (i uprave) tuženice, zapisnike o saslušanju svjedoka J. Ž., D. P., M P., Z. P., Lj. M. i I. L. na glavnim raspravama u drugim parničnim predmetima, zapisnike o očevidu u Zatvoru u Zagrebu i Centru za dijagnostiku u Zagrebu koji su očevidi obavljeni u drugim parničnim predmetima I saslušati svjedoka V. N.

6. Imajući na umu navode tužbe i odgovora na tužbu, a kako je gore navedeno, sud je utvrdio kako među strankama nema spora oko:

- materijalnopravnih legitimacija stranaka,

- činjenice da se na dan podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (26. veljače 2013.) tužitelj nalazio u Zatvoru u Šibeniku radi izvršavanja kazne zatvora koja mu je izrečena u vezi s počinjenjem kaznenog djela zlouporaba opojnih droga, a u tom je zatvoru neprekidno boravio od 6. prosinca 2012.

- činjenice da je u ranijem razdoblju, od 24. listopada 2011. do 6. prosinca 2012. neprekidno boravio u Kaznionici u Lepoglavi

- činjenice da se u još ranijem razdoblju, od 26. rujna 2011. do 24. listopada 2011. tužitelj nalazio u Odjelu za dijagnostiku i programiranje Zatvora u Zagrebu

- činjenice da je tužitelj još ranije proveo 1035 dana kao istražni zatvorenik Zatvora u Splitu, od 25. studenog 2008. do 26. rujna 2011.

- činjenice da je tužitelj kontinuirano bio lišen slobode od 25. studenog 2008. do podnošenja tužbe 26. veljače 2013., a da utuženo razdoblje obuhvaća boravak u zatvorima od 18. svibnja 2009. do 26. veljače 2013.

- činjenice da je u utuženom razdoblju Kaznionica u Lepoglavi bila prenapučena što je imalo za posljedicu to da smještaj tužitelja u pogledu odgovarajuće površine i volumena prostorija u određenom dijelu nije bio dostatan

- činjenice da su Zatvor u Splitu, Odjel za dijagnostiku i programiranje Zatvora u Zagrebu, Kaznionica u Lepoglavi i Zatvor u Šibeniku prema stupnju osiguranja i ograničenja slobode zatvorenika kaznena tijela zatvorenog tipa.

6.1. Uz primjenu članka 221. stavka 1. ZPP-a, nesporne okolnosti sud nije utvrđivao.

7. Sporna je osnovanost i visina odštetnog zahtjeva.

8. Radi utvrđenja spornih okolnosti razgledane su sve isprave koje prileže spisu, pribavljeni su podaci o prostornim uvjetima boravka tužitelja u zatvorima u utuženom razdoblju te je saslušan tužitelj. Na temelju rezultata tako provedenog postupka sud je uvjerenja da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

9. Zastara u skladu s člankom 215. ZOO-a počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom nije što drugo propisano. Kako je tužitelj u zatvorima boravio u kontinuitetu od 26. studenog 2008. pa i u vrijeme podnošenja ove tužbe, to nije bilo prestalo njegovo pravo zahtijevati ispunjenje obveze koja proizlazi iz njegovog položaja zatvorenika. Uzimajući u obzir to pravno shvaćanje, tuženica neosnovano prigovara zastari. Osim toga, imajući na umu da je tuženica prigovarala zastari za odštetni zahtjev koji se odnosi na razdoblje prije 18. svibnja 2009., u odnosu na koje tužitelj (više) ne potražuje odštetu (list 205) to je isti prigovor zastare bespredmetan.

10. Za uvjete boravka u zatvoru i istražnom zatvoru (ranije pritvoru) mjerodavna je odredba članka 25. Ustava RH koja jamči pravo da se sa svakim uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i poštivati njegovo dostojanstvo.

10.1. Prema članku 3. Konvencije nitko se ne smije podvrgnuti mučenju i nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.

10.2. Država je dužna osigurati osuđenim osobama uvjete u kojima se poštuje ljudsko dostojanstvo i u kojima način i metoda izvršenja mjera ne izlažu osobu nad kojom se primjenjuju takvoj nelagodi ili trpljenju čiji bi intenzitet prelazio neizbježnu razinu primjerenu lišenju slobode i boravku u zatvoru.

10.3. ZIKZ u članku 9. propisuje da izvršavanje kazne zatvora na način da se jamči poštovanje ljudskog dostojanstva podrazumijeva zabranu bilo kakvog oblika mučenja, zlostavljanja ili ponižavanja zatvorenika te su zabranjeni postupci nerazmjerni održavanju reda i stege ili su nezakoniti pa proizvode trpljenje ili neprimjereno ograničenje temeljnih ljudskih prava zatvorenika. Taj zakon propisuje i prava te uvjete boravka osuđenika u zatvoru.

10.4. Načelna stajališta u vezi s uvjetima u zatvoru utvrdilo je veliko vijeće Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u presudi donesenoj 20. listopada 2016. u predmetu M. protiv Hrvatske (broj zahtjeva: 7334/2013). U kontekstu lišenja slobode taj je Sud dosljedno naglašavao da trpljenje i poniženje koje je tu uključeno mora u svakom slučaju ići preko onoga neizbježnoga elementa trpljenja ili poniženja povezanog s lišenjem slobode kako bi moglo doći u domašaj članka 3. Konvencije. Država mora osigurati da je osoba lišena slobode u uvjetima koji su u skladu s poštovanjem ljudskog dostojanstva, da je način i metoda izvršenja mjere ne podvrgavaju trpljenju ili nedaćama one težine koja premašuje neizbježnu razinu trpljenja svojstvenu lišenju slobode i da, s obzirom na praktične zahtjeve boravka u zatvoru, njezino zdravlje i dobrobit budu odgovarajuće zaštićeni.

10.5. Kad je riječ o mjerodavnim načelima i standardima za procjenu prenapučenosti zatvora, u toj je presudi ESLJP izrazio stajalište da se, ako raspoloživi osobni prostor po zatvoreniku padne ispod 3 m[2] površine u smještaju u zatvorima u kojem boravi više zatvorenika, nedostatak osobnog prostora smatra toliko ozbiljnim da dolazi do čvrste pretpostavke (presumpcije) povrede članka 3. Konvencije, a da se presumpcija povrede Konvencije može oboriti dokazivanjem da su postojali čimbenici koji mogu prikladno nadomjestiti oskudnu dodjelu osobnog prostora. Teret dokaza o postojanju tih čimbenika je na državi. Kod toga ESLJP precizira da će se čvrsta pretpostavka oborivosti Konvencije obično moći oboriti samo ako su sljedeći uvjeti kumulativno ispunjeni:

1. ako su smanjenja potrebnog minimalnog prostora od 3 m[2] kratka, povremena i minimalna

2. ako su takva smanjenja popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe i

3. ako je podnositelj zahtjeva smješten u ustanovu koja se, općenito gledajući, smatra primjerenom ustanovom za pritvor i ne postoje drugi otegotni aspketi uvjeta njegova boravka u zatvoru.

11. Primjena navedenih načela na ovaj predmet

Zatvor u Splitu

12. Tužitelj je kao istražni zatvorenik u Zatvoru u Splitu boravio od 25. studenog 2008. do 26. rujna 2011. u više različitih zatvoreničkih soba. U utuženom je razdoblju boravio u zatvoreničkim osobama broj 7, 13, 44, 6, 3, 29, 15, 30 i 27.

U sobi broj 7 od 17,64 m[2] (u sklopu koje površine je uključen sanitarni čvor unutar zatvoreničke sobe od 1,78 m[2] ) tužitelj je s još pet osoba boravio gotovo pet mjeseci utuženog razdoblja, od 18. svibnja do 7. listopada 2009.

U sobi broj 13 od 17,64 m[2] (u sklopu koje površine je uključen sanitarni čvor unutar zatvoreničke sobe od 1,78 m[2] ) tužitelj je s još četiri osobe boravio tjedan dana, od 8. do 15. listopada 2009.

U sobi broj 44 od 14,52 m[2] (u sklopu koje površine je uključen sanitarni čvor unutar zatvoreničke sobe od 1,78 m[2] ) tužitelj je s još četiri osobe boravio od 16. listopada do 3. prosinca 2009.

U sobi broj 6 od 27,72 m[2] (u sklopu koje površine je uključen sanitarni čvor unutar zatvoreničke sobe od 1,78 m[2] ) tužitelj je s još u prosijeku devet osoba boravio od 4. listopada 2009. do 23. kolovoza 2010.

U sobi broj 3 od 17,64 m[2] (u sklopu koje površine je uključen sanitarni čvor unutar zatvoreničke sobe od 1,78 m[2] ) tužitelj je s još četiri osobe boravio od 24. kolovoza 2010. do 19. siječnja 2011.

U sobi broj 29 od 36,12 m[2] (u sklopu koje površine je uključen sanitarni čvor unutar zatvoreničke sobe od 1,78 m[2] ) tužitelj je s još devet osoba boravio od 20. siječnja 2011. do 24. siječnja 2011.

U sobi broj 44 od 14,52 m[2] (u sklopu koje površine je uključen sanitarni čvor unutar zatvoreničke sobe od 1,78 m[2] ) tužitelj je s još tri osobe boravio četiri mjeseca od 25. siječnja do 25. svibnja 2011.

U sobi broj 15 od 27,72 m[2] (u sklopu koje površine je uključen sanitarni čvor unutar zatvoreničke sobe od 1,78 m[2] ) tužitelj je s još sedam osoba boravio nešto više od mjesec dana od 26. svibnja do 28. lipnja 2011.

U sobi broj 30 od 9,24 m[2] (u sklopu koje površine je uključen sanitarni čvor unutar zatvoreničke sobe od 1,78 m[2] ) tužitelj je s još jednom osobom boravio mjesec dana od 29. lipnja do 28. srpnja 2011.

U sobi broj 27 od 9,24 m[2] (u sklopu koje površine je uključen sanitarni čvor unutar zatvoreničke sobe od 1,78 m[2] ) tužitelj je s još jednom osobom boravio gotovo dva mjeseca od 29. srpnja do 26. rujna 2011.

12.1. U svjetlu utvrđenja iz točke 12., kao i gore navedenih mjerodavnih načela utvrđenih u praksi ESLJP-a (točka 10.5.), ovaj sud smatra da se u odnosu na boravak tužitelja u istražnom zatvoru Zatvora u Splitu u zatvoreničkim sobama broj 7 (od 18. svibnja do 7. listopada 2009.), 44 (od 16. listopada do 3. prosinca 2009.) i broj 6 (od 4. prosinca 2009. do 23. kolovoza 2010.) pojavljuje čvrsta pretpostavka povrede zabrane nečovječnog i ponižavajućeg postupanja. U skladu s tim, pitanje na koje treba odgovoriti jest jesu li postojali čimbenici koji mogu oboriti tu pretpostavku.

12.2. U ovom je razdoblju tužitelj raspolagao s najviše 2,64 m[2] (u sobi broj 7), a najmanje 2,55 m[2] (u sobi broj 44). To zato što se, prema shvaćanju ovog suda, vlastitim osobnim prostorom ne može smatrati prostor u kojem petero do desetero ljudi obavlja nuždu i higijenu pa površina sanitarnog čvora unutar zatvoreničke sobe nije uzeta u obzir priliko utvrđivanja površine osobnog prostora tužitelja.

12.3. Imajući na umu da je razdoblje u kojem je tužitelj imao raspoloživog osobnog prostora ispod 3,00 m[2] trajalo gotovo godinu i četiri mjeseca, što se ne može smatrati kratkim, povremenim i minimalnim smanjenjem potrebnog minimalnog prostora od 3,00 m[2] , čvrsta pretpostavka povrede zabrane nečovječnog i ponižavajućeg postupanja nije dovedena u pitanje.

12.4. Navedeno nečovječno i ponižavajuće postupanje predstavlja povredu prava osobnosti na koju upućuje članak 19. stavak 2. ZOO-a i to povredu prava na dostojanstvo pa je tužitelju za tu povredu pretrpljenu tijekom boravka u sobama 6, 44 (s još četiri osobe) i 7 Zatvora u Splitu odmjerena novčana satisfakcija u iznosu od 12.000,00 kn.

12.5. Tijekom boravka u sobama broj 13, 3, 29, 44 (s još tri osobe), 15, 30 i 27, tužitelju je raspolagao s najmanje 3,17 m[2] do najaviše 3,73 m .

12.6. U situacijama u kojima je riječ o zatvorskoj sobi veličine od 3 do 4 m[2] osobnog prostora po zatvoreniku, prostorni čimbenik ostaje, prema praksi ESLJP-a, i dalje snažan čimbenik u ocjeni prikladnosti uvjeta boravka u zatvoru. U takvim će se slučajevima povreda zabrane nečovječnog i ponižavajućeg postupanja utvrditi samo ako je prostorni čimbenik povezan s drugim aspektima neprikladnih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru koji se, posebice, odnose na pristup vježbama na otvorenom, prirodnom svjetlu i zraku, dostupnost ventilacije, prikladnost sobne temperature, mogućnost privatnog korištenja nužnika te usklađenost s osnovnim zdravstvenim i higijenskim zahtjevima. Teret dokaza o postojanju takvih neprikladnih č imbenika je na tužitelju.

12.7. Imajući na umu da se u sobi broj 15 u kojoj je tužitelj zajedno s još sedam osobama boravio više od mjeseca nalazio sanitarni čvor poluotvorenog tipa zaključak je ovog suda da je i za trajanja tužiteljevog boravka u sobi broj 15 Zatvora u Splitu u trajanju od 26. svibnja do 28. lipnja 2011. povrijeđena zabrana nečovječnog i ponižavajućeg postupanja unatoč tome što je imao na raspolaganju osobni prostor veličine 3,24 m[2] jer je taj prostorni čimbenik bio povezan s drugim aspektima neprikladnih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru koji se odnose na nemogućnost privatnog korištenja nužnika poluotvorenog tipa te prozračivanje nužnika kroz prozor sobe koja je istovremeno spavaonica, blagovaona, dnevni boravak i soba u kojoj osam ljudi obavlja nuždu, a što je protivno higijenskim standardima i ne može se nadomjestiti dvosatnom dnevnom šetnjom na zraku.

12.4. Navedeno nečovječno i ponižavajuće postupanje predstavlja povredu prava osobnosti na koju upućuje članak 19. stavak 2. ZOO-a i to povredu prava na dostojanstvo pa je tužitelju za tu povredu pretrpljenu tijekom boravka u sobi 15 Zatvora u Splitu odmjerena novčana satisfakcija u iznosu od 2.000,00 kn.

12.5. U odnosu na sobe broj 13, 3, 29, 44, 30 i 27 utvrđeno je da je sanitarni čvor s dostupnom tekućom vodom zatvorenog tipa te omogućuje privatno korištenje nužnika. Sobe se zagrijavaju podno, a ventiliraju kroz prozore koji se u svrhu prozračivanja mogu otvoriti. Prozori omogućuju danje svjetlo, a noću je dostupna umjetna rasvjeta. Osiguran je pribor za održavanje osobne higijene, a u prostorijama se redovito obavlja dezinsekcija. Za boravak na zraku, šetnju ili tjelovježbu vani, istražnim je zatvorenicima omogućeno dva sata dnevno, jedan sat prije podne i jedan sat poslije podne. Imajući na umu navedeno, zaključak je ovog suda da u odnosu na ove sobe veličine od 3 do 4 m[2] osobnog prostora po zatvoreniku ne predstavljaju dovoljno snažan čimbenik u ocjeni prikladnosti uvjeta boravka u zatvoru koji bi značio povredu zabrane nečovječnog i ponižavajućeg postupanja nisu utvrđeni drugi aspekti neprikladnih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru koji bi s tim prostornim čimbenikom bili povezani.

Odjel za dijagnostiku i programiranje Zatvora u Zagrebu

13. Tužitelj je u Odjelu za dijagnostiku i programiranje Zatvora u Zagrebu boravio od 26. rujna do 24. listopada 2011. Boravio je u sobi broj 89 površine 21,10 m[2] (u sklopu koje površine je uključen poluotvoreni sanitarni čvor unutar zatvoreničke sobe od 1,57 m[2] ) s još sedam zatvorenika. Tužitelj je u svom iskazu opisao loše higijenske uvjete u toj prostoriji, a isti su potvrđeni podacima koje je dostavio Zatvor u Zagrebu, Ured za zatvorski sustav i probaciju Ministarstva pravosuđa i uprave (list 130 i 131) iz kojih proizlazi da se unutar prostorije od 21,10 m[2] nalazio sanitarni čvor s WC-om poluotvorenog tipa koji se od ostatka prostorije nalazi odvojen zidom od 180 cm na kojem se nalaze vrata koja ne dosižu do poda ni stropa.

13.1. U svjetlu ovih utvrđenja, kao i mjerodavnih načela utvrđenih u praksi ESLJP-a (točka 10.5), ovaj sud smatra da se u odnosu na boravak tužitelja u Odjelu za dijagnostiku i programiranje Zatvora u Zagrebu pojavljuje čvrsta pretpostavka povrede zabrane nečovječnog i ponižavajućeg postupanja. U skladu s tim, pitanje na koje treba odgovoriti jest jesu li postojali čimbenici koji mogu oboriti tu pretpostavku.

13.2. U ovom je razdoblju tužitelj raspolagao s 2,44 m[2] . To zato što se, prema shvaćanju ovog suda, vlastitim osobnim prostorom ne može smatrati prostor u kojem osmero ljudi obavlja nuždu i higijenu pa površina sanitarnog čvora unutar zatvoreničke sobe nije uzeta u obzir priliko utvrđivanja površine osobnog prostora tužitelja.

13.3. Imajući na umu da je razdoblje u kojem je tužitelj imao raspoloživog osobnog prostora ispod 3,00 m[2] trajalo gotovo mjesec, što se ne može smatrati kratkim, povremenim i minimalnim smanjenjem potrebnog minimalnog prostora od 3,00 m[2] , čvrsta pretpostavka povrede zabrane nečovječnog i ponižavajućeg postupanja nije dovedena u pitanje.

13.4. Navedeno nečovječno i ponižavajuće postupanje predstavlja povredu prava osobnosti na koju upućuje članak 19. stavak 2. ZOO-a i to povredu prava na dostojanstvo pa je tužitelju za tu povredu pretrpljenu tijekom boravka u Odjelu za dijagnostiku i programiranje Zatvora u Zagrebu odmjerena novčana satisfakcija u iznosu od 2.000,00 kn.

Kaznionica u Lepoglavi

14. Tužitelj je u Kaznionici u Lepoglavi boravio od 24. listopada 2011. do 6. prosinca 2012.

14.1. Iz očitovanja Kaznionice u Lepoglavi, Uprave za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa tuženice (list 160 i 161) proizlazi da je najprije četiri dana (od 24. do 27. listopada 2011.) proveo na prijemno-otpusnom odjelu, u velikoj sobi od 85,38 m[2] gdje ih je bilo ukupno 10. S obzirom na to da je očito da je riječ o prostoriji koja zadovoljava uvjete osobno raspoloživog prostora, a tužitelj u svom iskazu nije u odnosu na Kaznionicu u Lepoglavi tvrdio ništa osim da je imala lošu neonsku rasvjetu i prozore uz strop, sud nije utvrdio da mu je u ova četiri dana provedena u velikoj sobi prijemno-otpusnog odjela povrijeđeno ljudsko dostojanstvo.

14.2. Od 28. listopada do 20. prosinca 2011. tužitelj je boravio na 1C odjelu u sobi broj 4 površine 9,50 m[2] u kojoj ih je bilo ukupno četvorica zatvorenika. Od 21. prosinca 2011. do 8. veljače 2012. boravio je na istom odjelu u sobi broj 2 površine 6,95 m[2] u kojoj ih je bilo ukupno četvorica zatvorenika. Naposljetku, od 9. veljače 2012. nadalje (do 5. prosinca 2012.) boravio je na 3D odjelu u sobi broj 10 površine 9,66 m[2] u kojoj ih je bilo ukupno četvorica zatvorenika.

14.3. U svjetlu ovih utvrđenja, kao i u točki 10.5. navedenih mjerodavnih načela utvrđenih u praksi ESLJP-a, ova sud smatra da se u odnosu na trinaest i pol mjeseci boravka tužitelja u Kaznionici u Lepoglavi u sobama 4, 2 i 10 pojavljuje čvrsta pretpostavka povrede zabrane nečovječnog i ponižavajućeg postupanja. U skladu s tim, pitanje na koje treba odgovoriti jest jesu li postojali čimbenici koji mogu oboriti tu pretpostavku. Imajući na umu da je razdoblje u kojem je tužitelj imao raspoloživog osobnog prostora ispod 3,00 m[2] više od trinaest mjeseci, što se ne može smatrati kratkim, povremenim i minimalnim smanjenja potrebnog minimalnog prostora od 3 m[2] , čvrsta pretpostavka povrede zabrane nečovječnog i ponižavajućeg postupanja nije dovedena u pitanje.

14.4. Navedeno nečovječno i ponižavajuće postupanje predstavlja povredu prava osobnosti na koju upućuje članak 19. stavak 2. ZOO-a i to povredu prava na dostojanstvo pa je tužitelju za tu povredu pretrpljenu tijekom boravka u sobama 4, 2 i 10 Kaznionice u Lepoglavi odmjerena novčana satisfakcija u iznosu od 11.000,00 kn. Zatvor u Šibeniku

15. Tužitelj je u Zatvoru u Šibeniku boravio od 6. prosinca 2012. do 26. veljače 2013. kad je podnesena ova tužba.

15.1. Iz očitovanja Zatvora u Šibeniku, Uprave za zatvorski sustav i probaciju Ministarstva pravosuđa i uprave tuženice (list 132) proizlazi da je najprije dvanaest dana (od 6. do 17. prosinca 2012.) proveo na prvom odjelu, u sobi broj 2 od 32,00 m[2] s još devetoricom zatvorenika. To znači da je u toj sobi imao na raspolaganju 3,2 m[2] .

15.2. Od 18. prosinca 2012. do 26. veljače 2013. tužitelj je boravio na Prijamno- otpusnom odjelu u sobi broj 8 od 12,50 m[2] s još trojicom zatvorenika. To znači da je u toj sobi imao na raspolaganju 3,13 m[2] .

15.3. Imajući na umu navedeno, utvrđenje je ovog suda da se, kad je riječ o nedostatku prostora uslijed napučenosti zatvora, za boravak tužitelja u Zatvoru u Šibeniku ne primjenjuje čvrsta presumpcija nečovječnog i ponižavajućeg postupanja jer niti u jednom trenutku njegov minimalni osobni prostor nije iznosio manje od 3 m[2] .

15.4. U situacijama u kojima je riječ o zatvorskoj sobi veličine od 3 do 4 m[2] osobnog prostora po zatvoreniku, prostorni čimbenik ostaje, prema praksi ESLJP-a, i dalje snažan čimbenik u ocjeni prikladnosti uvjeta boravka u zatvoru. U takvim će se slučajevima povreda zabrane nečovječnog i ponižavajućeg postupanja utvrditi samo ako je prostorni čimbenik povezan s drugim aspektima neprikladnih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru koji se, posebice, odnose na pristup vježbama na otvorenom, prirodnom svjetlu i zraku, dostupnost ventilacije, prikladnost sobne temperature, mogućnost privatnog korištenja nužnika te usklađenost s osnovnim zdravstvenim i higijenskim zahtjevima. Teret dokaza o postojanju takvih neprikladnih č imbenika je na tužitelju. Tužitelj niti u tužbi niti tijekom postupka niti tijekom izvođenja dokaza njegovim saslušanjem nije iznosio tvrdnji i dokaza o tome da takvi neprikladni fizički uvjeti boravka u Zatvoru u Šibeniku postoje. Zbog toga je, uz primjenu pravila o teretu dokazivanja, zaključak ovog suda da su ostali aspekti fizičkih uvjeta boravka u zatvoru u Šibeniku bili prikladni pa prostorni čimbenik, odnosno činjenica da je tužitelj u tom zatvoru od 6. prosinca 2012. do 26. veljače 2013. u kontinuitetu proveo u zatvorskoj sobi veličine od 3 do 4 m2 osobnog prostora, nije dostatan da za ocjenu da su uvjeti tužiteljeva boravka u Zatvoru u Šibeniku predstavljali povredu zabrane nečovječnog i ponižavajućeg postupanja niti povredu njegova prava osobnosti.

16. Slijedom navedenog, a na temelju odredbi članka 19. stavka 1. i 2. i članka 1100. stavaka 1. i 2. ZOO-a, imajući na umu težinu povrede prava osobnosti tužitelja i sve okolnosti slučaja, a kako je ranije opisano, vodeći računa o cilju kojem pravična novčana naknada neimovinske štete služi, ali i tome da se njome ne pogoduje prodru lukrativnosti i komercijalizacije, tužitelju je dosuđena pravična novčana naknada neimovinske štete u ukupnom iznosu od 27.000,00 kn s kamatom kao u izreci.

16.1.Odredbom članka 1103. ZOO-a određen je početak tijeka zateznih kamata u slučaju naknade neimovinske štete i to otkada vjerovnik pisano pozove osobu odgovornu za naknadu štete na ispunjenje obveze izvansudskim pisanim zahtjevom ili tužbom, osim ako je šteta nastala nakon toga. Tužitelj stoga osnovano potražuje kamatu na dosuđenu neimovinsku štetu od dana podnošenja tužbe 26. veljače 2013.

16.2. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na članku 29. stavku 1. ZOO-a.

17. Imajući na umu da su činjenice odlučne za presuđenje ove pravne stvari koja se u bitnome temelji na utvrđenjima o nedostatnosti osobnog prostora zatvorenika i ostalih fizičkih uvjeta u zatvoru s pouzdanjem utvrđene uvidom u isprave koje prileže spisu i koje u pravilu i nisu sporne kao i saslušanjem tužitelja, kao nesvrsishodni nisu izvedeni po strankama predloženi dokazi saslušanjem svjedoka.

18. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 2. ZPP-a. Tužitelj je u pogledu osnove spora uspio sa 100%, a tužena je uspjela s 0%. To zato što je, unatoč njezinim prigovorima, utvrđeno da postoji njena odgovornost za štetu koja je tužitelju nastala zbog zatvorskih uvjeta, a i prigovor zastare je neosnovan pa u cijelosti postoji osnova za naknadu štete. Tužitelj je u pogledu visine zahtjeva uspio s 51%, a tuženica s preostalih 49%. Cijeneći kvalitativan i kvantitativan uspjeh u sporu, tužitelj je uspio sa 75,5% (151/2), a tuženik sa 24,5% (79/2).

18.1.Kao potrebni za svrhovito vođenje postupka tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora i to za:

- sastav tužbe od 26.2.2013. (Tbr. 7/1 OT) u iznosu od 5.000,00 kn,

- zastupanje na ročištu 22.1.2015. (Tbr. 9/1 OT) u iznosu od 1.000,00 kn,

- zastupanje na ročištu 8.11.2019. (Tbr. 9/1 OT) u iznosu od 1.000,00 kn,

- zastupanje na ročištu 2.6.2020. (Tbr. 9/1 OT) u iznosu od 1.000,00 kn,

- sastav podneska od 5.6.2020. (Tbr. 8/1 OT) u iznosu od 1.000,00 kn,

- sastav podneska od 17.11.2020. (Tbr. 8/1 OT) u iznosu od 1.000,00 kn,

- sastav podneska od 25.1.2021. (Tbr. 8/1 OT) u iznosu od 1.000,00 kn,

- zastupanje na ročištu 28.6.2021. (Tbr. 9/1 OT) u iznosu od 1.000,00 kn,

- sastav podneska od 29.9.2021. (Tbr. 8/1 OT) u iznosu od 1.000,00 kn,

- zastupanje na ročištu 14.3.2022. (Tbr. 9/1 OT) u iznosu od 1.000,00 kn, što ukupno iznosi 14.000,00 kn. Tome treba dodati trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 880,00 kn. Odmjeravajući naknadu dijela ukupnih troškova koja odgovara 51% (75,5%-24,5%) tužitelju je na ime naknade troškova zastupanja i sudskih pristojbi dosuđen iznos od 7.588,80 kn sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.

19. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 12. travnja 2022.

Sutkinja:

Ivana Čačić, v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana dostave pismenog otpravka presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

1. I. Đ., odvjetnica iz Zagreba 2. ODO

Zagreb