REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1211/2021-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Marine Paulić i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JF, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Ana Bandalo, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika MF, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Marina Mesić, odvjetnica u Zagrebu, umješača na strani tužiteljice Udruga Zagreb Pride, Zagreb, Meštrovićev trg 2, koju zastupa član koordinacijskog odbora GF, a njega punomoćnik Davor Lazić, odvjetnik u Zagrebu, radi diskriminacije i naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-9643/15-2 od 2. svibnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn- 7060/10-74 od 24. kolovoza 2015., u sjednici održanoj 12. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija tužiteljice podnesena protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-9643/15-2 od 2. svibnja 2017., u toč. II. izreke, u dijelu u kojem je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-7060/10-74 od 24. kolovoza 2015. u točki IV. izreke, kao neosnovana.

r i j e š i o  j e:

I. Odbacuje se revizija tužiteljice, u podnesena protiv odluke o troškovima postupka, sadržane u presudi Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 9643/15-2 od 2. svibnja 2017., (u točki I. izreke vezano za točku V. izreke prvostupanjske presude, te u točki III. izreke drugostupanjske presude, kao nedopuštena.

II. Odbija se zahtjev tuženika za nadoknadu troškova sastava odgovora na reviziju, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je tuženik 13. siječnja 2010., kada je fizički napao tužiteljicu uz pogrdne i prijeteće povike na račun spolne orijentacije tužiteljice, istu uznemiravao kao jedan od oblika diskriminacije (točka I. izreke) zabranjeno je tuženiku ubuduće ponašanje prema tužiteljici na način koji predstavlja uznemiravanje s osnova spolne orijentacije (toč. II. izreke) naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici 14.150,00 kn s pripadajućim kamatama (toč. III. izreke) odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatu 12.700,00 kn s pripadajućim kamatama (toč. IV. izreke) te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (toč. V. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe stranaka i potvrđena je prvostupanjska presuda, te su odbijeni zahtjevi tužiteljice za nadoknadu troškova žalbe i odgovora na žalbu, kao neosnovani.

3. Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je odbijena njezina žalba, tužiteljica je podnijela reviziju s pozivom na odredbu čl. 23. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj 85/08 i 112/12 - dalje: ZSD) zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. Predložila je ovom sudu preinačiti pobijanu presudu na način da se prihvati njezin tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno je predložila ukinuti pobijanu odluku i vratiti predmet na ponovno suđenje.

4. Tuženik je u odgovoru na reviziju predložio odbaciti istu kao nedopuštenu, te je zatražio trošak sastava odgovora na reviziju.

5. Revizija je djelomično osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske i imovinske štete pretrpljene u štetnom događaju 13. siječnja 2010.

7. U postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno:

- da je ovdje tuženik MF presudom Prekršajnog suda u Zagrebu poslovni broj J-545/10 od 20. travnja 2010. (list 33-37 spisa) oglašen krivim što je dana 13. siječnja 2010. oko 05,45 sati u [adresa], ispred broja 2, na ulici, ispred noćnog kluba „[obrt]“ fizički napao JF na način da ju je zgrabio objema rukama i bacao na zid zgrade, zatvorenim dlanovima obje ruke udarao po cijelom tijelu, srušio ju na tlo gdje ju je lupao nogama, dakle, fizičkim obračunavanjem na javnom mjestu remetio javni red i mir,

- da je u predmetnom štetnom događaju tužiteljica zadobila ozljede u vidu udarca u meki oglavak, krvni podljev mekog oglavka čeone regije desno, ogrebotine područja lica, čeone regije i iznad usne, ogrebotine u područja dlanova te koljena obostrano i trzajnu ozljedu vratne kralješnice,

- da je prema nalazu i mišljenju vještaka dr. Vilija Beroša, kojeg su sudovi prihvatili u cijelosti, zbog zadobivenih ozljeda trpjela fizičke bolove i to: jakog intenziteta 1 dan, srednjeg intenziteta 4 dana, te manjeg intenziteta 8 dana, da je pretrpjela primarni strah u trenutku same ugroženosti, zatim u daljnjem tijeku liječenja sekundarni strah koji je bio jačeg intenziteta 2 dana, srednjeg 5 dana, nakon čega je nastavljeno stanje kasnog straha daljnjih 6 tjedana, da je tužiteljici bila potrebna tuđa pomoć i njega 1 sat kroz 5 dana, dok je kao posljedica ozljeđivanja nastupilo naruženje slabog stupnja,

- da je do predmetnog štetnog događaja došlo isključivo iz razloga što je tužiteljica istospolne orijentacije, radi čega je u konkretnoj situaciji došlo do diskriminacije tužiteljice od strane tuženika, te osjećaja poniženosti i traume.

8. 1. Prvostupanjski sud se u donesenoj presudi pozvao na odredbu čl. 1100. st. 1. i 2., te čl. 19. st. 2., u svezi čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO), te je uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja ocijenio da je tužiteljici povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, te da težina povreda i okolnosti konkretnog slučaja opravdavaju dosudu pravične novčane naknade, pri čemu je vodio računa i o svim kvalifikatornim okolnostima iz čl. 1100. st. 2. ZOO-a, odnosno jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih bolova, straha, te povrede časti i dostojanstva, te je ocijenio da tužiteljici pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 14.000,00 kn, te na ime tuđe pomoći i njege iznos od 150,00 kn (temeljem čl. 1095. ZOO-a), odnosno, ukupno 14.150,00 kn, koji iznos joj i dosuđuje, dok je sa zahtjevom za naknadu preko toga pa do zatraženog iznosa odbija.

8. 2. Glede troškova postupka je, imajući u vidu djelomičan uspjeh stranaka u parnici i s obzirom na osnovu i visinu prihvaćenog i odbijenog zahtjeva, a poglavito imajući u vidu vrijednost predmeta spora u trenutku poduzimanja svake pojedine radnje, te činjenicu da se vrijednost predmeta spora mijenjala (na dan 29.12.2010. do 13.11.2014. iznosila 41.000,00 kn, od 13.11.2014. 28. 330,00 kn te od 15.7.2015. 26.850,00 kn), odlučio da svaka parnična stranka i umješač snose svoje parnične troškove, u smislu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a.

9. 1. Sud drugog stupnja je ocijenio da nisu osnovani žalbeni navodi tuženika, koji je tvrdio da je neimovinska šteta tužiteljici dosuđena u previsokom iznosu, ni žalbeni navodi tužiteljice da joj je dosuđen preniski iznos, jer je utvrdio da je prvostupanjski sud imao u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja i da oni opravdavaju upravo dosuđeni iznos. Pri tome je odgovarajući na prigovore tuženice, u kojima je tvrdila da prvostupanjski sud nije decidirano naveo za koji od zatraženih vidova štete je tužiteljici dosuđen i koliki iznos, odgovorio da se naknada neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti po ZOO-a dosuđuje u svojoj sveukupnosti, kako je to tužiteljica i zatražila, a da iz obrazloženja prvostupanjske presude nedvojbeno proizlazi na koji način je prvostupanjski sud cijenio sve kvalifikatorne okolnosti koje čine povredu prava osobnosti, pa tako i povredu časti i ugleda tužiteljice (dostojanstva).

9. 2. Odluku o parničnom trošku drugostupanjski sud je, odlučujući o žalbi tužiteljice, obrazložio na slijedeći način: “Odluka o parničnom trošku donesena je pravilno sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP s time da žalitelji odluku o parničnom trošku ni ne pobija konkretnim žalbenim razlozima, već samo posljedično obzirom na pobijanje odluke o glavnom zahtjevu.

10. Drugostupanjska presuda je, u revizijom pobijanom dijelu (u toč. II. izreke, u dijelu u dijelu u kojem je potvrđena navedena prvostupanjska presuda pod toč. IV. i V izreke, kojom je djelomično odbijen dio tužbenog zahtjeva tužiteljice, i odlučeno o troškovima postupka, te u toč. III. izreke u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima (tužiteljice) žalbenog postupka), ispitana na temelju odredbe čl. 391. st. 2. ZPP-a samo u tom dijelu (u kojem je pobijana revizijom) i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

11. Tužiteljica u reviziji tvrdi da se iz pobijane presude ne može zaključiti iz kojeg razloga je zahtjev prema kriteriju povrede dostojanstva, časti ugleda, odbijen kada je utvrđeno da je došlo do diskriminacije. Naglašava da je utvrđeno da je došlo do povrede njenog dostojanstva, ugleda i časti, ali da joj unatoč utvrđenoj navedenoj povredi prema tom kriteriju nije dosuđena naknada, a kako u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi za odbijanje njezinog dijela zahtjeva za naknadom štete prema tom kriteriju, tvrdi da izreka presude kojom je odbijen zahtjev za naknadu štete prema kriteriju povrede dostojanstva, ugleda i časti, proturječi razlozima presude, odnosno da u presudi nema razloga o odlučnim činjenicama, te da je time počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a tj. da su nižestupanjski sudovi propustili obrazložiti koji su iznosi dosuđeni prema kojem kriteriju, odnosno koji su iznosi dosuđeni prema kriteriju pretrpljenog straha, koji prema kriteriju pretrpljenih boli, a koji prema kriteriju naruženja, već i za sve naprijed navedene kriterije povrede prava osobnosti dosudio jedan iznos.

12. 1. Neosnovani su revizijski navodi tužiteljice vezani za navedenu bitnu povredu postupka s obzirom da su nižestupanjski sudovi pravilno tužiteljici dosudili jednu jedinstvenu naknadu štete zbog povrede prava osobnosti kako na tjelesno, tako i na duševno zdravlje u smislu čl. 1100. st. 1. ZOO-a, uzimajući u obzir sve elemente odlučne za njezino odlučivanje u smislu st. 2. toga članka. Naime i sama odredba čl. 11. ZSD-e propisuje da žrtva diskriminacije ima pravo na naknadu štete prema propisima koji uređuju obvezne odnose, pa su upravo u tom smislu nižestupanjski sudovi i razmotrili i ocijenili tužbeni zahtjev tužiteljice.

12. 2. Stoga, suprotno tvrdnjama i navodima tužiteljice iznesenim u reviziji prema ocjeni ovoga suda u obrazloženju revizijom pobijane drugostupanjske presude, kao i u obrazloženju prvostupanjske presude, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju, a ti razlozi nisu nejasni, nerazumljivi niti proturječni činjenicama utvrđenim izvedenim dokazima niti činjenicama koje proizlaze iz dokumentacije u spisu. Kako se pravilnost i zakonitost pobijane drugostupanjske presude, kao i prvostupanjske presude mogla ispitati, to prema ocjeni ovoga suda u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Prema navedenom, tužiteljica neosnovano tvrdi da u pobijanoj presudi nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno da su nižestupanjski sudovi propustili obrazložiti koji je iznos tužiteljici dosuđen prema kojem kriteriju, da presudu nije moguće ispitati i da nije jasno kako je sud došao do ukupno dosuđenog iznosa, te iz kojih razloga je odbijen preostali dio njezinog zahtjeva.

13. Osporavajući pravilnost primjene materijalnog prava u podnesenoj reviziji tužiteljica navodi da su joj nižestupanjski sudovi dosudili prenizak iznos naknade štete, odnosno da joj uopće nisu dosudili naknadu štete prema kriteriju povrede dostojanstva, časti i ugleda, odnosno da joj je za taj vid štete dosuđen zanemariv tj. da na pravilan način nije primijenjena odredba čl. 1100. ZOO-a iz čl. 6. ZSD-e. Ističe da je u konkretnom slučaju došlo do fizičkih ozljeda tužiteljice kao posljedica diskriminacije i to na osobito ponižavajući način, i da su nižestupanjski sudovi s obzirom na tu okolnost trebali, pravilnom primjenom materijalnog prava dosuditi tužiteljici odgovarajući veći iznos neimovinske štete zbog povrede dostojanstva, ugleda časti. Iznoseći te prigovore poziva se na odluku Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-679/16 u kojoj je dosuđena naknada u iznosu od 20.000,00 kn, te tvrdi da je s obzirom na način povrede prava osobnosti tužiteljice u ovom slučaju istoj trebalo dosuditi i daljnji iznos od 12.700,00 kn na ime naknade neimovinske štete.

14. 1. Odgovarajući na reviziju tužiteljice ističe se da su nižestupanjski sudovi dosuđujući tužiteljici naknadu za povredu prava osobnosti, koja se sastoji od prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo i dr., tu naknadu odredili u ukupnom iznosu, a što ne znači da joj time nije određena i naknada za povredu dostojanstva, ugleda časti, kako to pogrešno navodi tužiteljica, te stoga tužiteljica pogrešno smatra da ju je sud odbio sa zahtjevom prema kriteriju povrede dostojanstva, časti ugleda, a zbog čega bi došlo do pogrešne primjene odredbe čl. 1100. ZOO-a.

14. 2. U konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi su prilikom donošenja odluke o visini pravične novčane naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti postupili upravo u skladu s pravnim shvaćanjem revizijskog suda, prema kojem naknadu takve štete treba individualizirati s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja, pri čemu su, dakako, vodili računa i o načinu počinjena štete (na osobito ponižavajući- vulgarni način), a predmetni slučaj je upravo individualiziran na takav način. Naprotiv, usporedna analiza revidentice o visini naknade štete u drugim slučajevima svodi se na vlastitu procjenu o tome kolika bi visina naknade trebala pripadati tužiteljici, jer je nezadovoljna visinom utvrđene i dosuđene naknade.

15. Slijedom izloženog je, a na temelju odredbe čl. 393. st. 2. ZPP-a revizija odbijena kao neosnovana u toč. II. izreke, te u dijelu u kojem je potvrđena prvostupanjska presuda u toč. IV. izreke.

16. U odnosu na te revizijske navode tužiteljice vezano za odluku o troškovima postupka ističe se da je na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Su-IV-19/15-19 od 16. studenog 2005. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem pravomoćna odluka o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg je dopuštena revizija.

17. Prema navedenom pravnom shvaćanju rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka (jednako kao i odluka o troškovima postupka sadržana u presudi) nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP-a protiv kojeg je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškova postupak niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispedencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, i samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom bilo presudom ili rješenjem.

18. Stoga je na temelju odredbe čl. 392.b st. 1. ZPP-a u reviziju tužiteljice u tom dijelu valjalo odbaciti, kao nedopuštenu.

18. Tuženiku se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju jer ta procesna radnja nije bila potrebna za vođenje postupka (čl. 166. st. 1. ZPP-a i čl. 155. st. 1. ZP-a).

Zagreb, 12. travnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Viktorija Lovrić