REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 810/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić, Marine Paulić i Darka Milkovića članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Andreji Kogej, odvjetnici iz Pule, protiv tuženice CZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Nenadu Sladakoviću, odvjetniku iz Pule, radi izdvajanja vrijednosti ulaganja iz ostavinske imovine pok. ostavitelja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1073/2018-2 od 6. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj P-65/18-78 od 30. siječnja 2018., u sjednici održanoj 12. travnja 2022.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja podnesena protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1073/2018-2 od 6. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli – Pola, broj P-65/18-78 od 30. siječnja 2018., odbija se.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio utvrđenje da je svojim vlastitim sredstvima povećao vrijednost nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] i kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], te izdvajanje iz obračunske vrijednosti ostavine iza pok. ŠZ na ime tužiteljevog doprinosa u povećanju vrijednosti te nekretnine iznosa od 411.276,05 kn, kao i njegov zahtjev za naknadu troška, te je u točki II. izreke naloženo tužitelju tuženici nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 65.287,50 kn.
2. Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj P-65/18-78 od 30. siječnja 2018.
3. Protiv navedene drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje ZPP), zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvati reviziju i preinači drugostupanjsku presudu, podredno ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija je neosnovana.
6. Predmet postupka je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je svojim vlastitim sredstvima povećao vrijednost predmetne nekretnine te izdvajanje iz obračunske vrijednosti ostavine iza pok. ŠZ na ime tužiteljevog doprinosa u povećanju vrijednosti te nekretnine iznosa od 411.276,05 kn.
7. Prema odredbi čl. 392. a st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
8. U reviziji prema odredbi čl. 386. ZPP-a stranka treba određeno obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.
9. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:
- da u ostavinsku imovinu pok. ŠZ ulazi ½ dijela sporne nekretnine, jer je presudom na temelju priznanja istog prvostupanjskog suda broj P-2703/08 utvrđeno da druga ½ dijela iste nekretnine ne ulazi u ostavinsku imovinu iza pok. ŠZ, već predstavlja posebnu imovinu sada pok. UZ kao bračna stečevina,
- da je ugovorom o doživotnom uzdržavanju zaključenim između UZ i ovdje tužitelja ½ dijela UZ postala vlasništvo tužitelja iako u zemljišnim knjigama nije provedena niti uknjižba prava vlasništva na sada pok. UZ, a niti na tužitelja,
- da je tužitelj do 1989., kao i nakon 2001., živio sa roditeljima te zajedno sa njima svojim radom i novčanim sredstvima ulagao u izgradnju predmetne kuće u [adresa],
- da je vrijednost ulaganja u sporne nekretnine do smrti pok. ABC 274.835,10 kn,
- da se tužitelj nije mogao izjasniti koliko je on a koliko su roditelji stranaka uložili u predmetnu kuću, zbog čega nije bilo moguće utvrditi koliko je samo tužitelj povećao vrijednost sporne nekretnine, odnosno ostavinske imovine ostavitelja.
10. Prosuđujući navedena utvrđenja kroz odredbu čl. 75. st. 1. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne Novine" broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 – dalje: ZN) prvostupanjski sud smatra da se iznos od 274.835,10 kn (utvrđen građevinskim vještačenjem) ne može uzeti isključivo kao tužiteljevo ulaganje jer se radi o zajedničkim ulaganjima tužitelja i njegovih roditelja pa na tužitelja može otpasti samo dio tih ulaganja, te da tužitelj nije dokazao koliki je to dio pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a odbio tužbeni zahtjev tužitelja.
11. 1. Drugostupanjski sud, cijeneći dopunu nalaza i mišljenja građevinskog vještaka DZ od 15. prosinca 2016., prema kojem vrijednosti cijele sporne nekretnine na dan smrti pok. ostavitelja iznosi 1.371.000,00 kn, a vrijednost ulaganja tužitelja u vidu radova i materijala 274.835,10 kn, te cijeneći da tuženica tom nalazu nije prigovarala utvrđuje da je navedeni zaklJučak prvostupanjskog suda u suprotnosti sa zaključkom prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao koliko je svojim ulaganjima povećao vrijednost ostavinske imovine pok. ŠZ.
11. 2. Utvrđujući da je predmetna nekretnina (u to vrijeme zemljište) kupljena 1971. po ostavitelju i njegovoj supruzi, da je na njoj izgrađen stambeni objekt da se u njemu može boraviti (od 1985. kada su ostavitelj i njegova supruga u njega preselili iz stana [adresa] u kojem su živjeli sa tužiteljem), da je tužitelj ponovno sa ostaviteljem i majkom u spornoj nekretnini živio od 2001., do njegove smrti, da nije sporno da je tužitelj u razdoblju od 1975. i nakon 1984., pa sve do 1991., bez obzira što više nije živio u zajedničkom kućanstvu sa ostaviteljem i njegovom suprugom ulagao rad i financijska sredstva iz svoje plaće u predmetnu nekretninu, da rad tužitelja u izgradnji objekta u [adresa] tužena ne osporava, drugostupanjski sud zaključuje da su na strani tužitelja ispunjene sve pretpostavke koje se prema odredbi čl.75. st. 1. ZN-u traže za izdvajanje dijela ostavine ostavitelja u korist tužitelja.
11. 3. Međutim, taj sud smatra da tužbeni zahtjev kako ga je tužitelj postavio nije osnovan, jer je u primjeni odredbe čl. 75. ZN-u potrebno utvrditi veličinu (novčanu vrijednost) doprinosa tužitelja kojom je povećana vrijednost cjelokupne ostavine ostavitelja i utvrditi u kojem se razmjeru nalazi vrijednost tog doprinosa prema vrijednosti ostaviteljeve ostavine.
11. 4. Cijeneći da je pok. ŠZ bio suvlasnikom i niza drugih nekretnina (njih 20) upisanih u zk. ul [broj ZK uloška].k. o. [katastarska općina] kao i nekretnine, stana, upisanog u k. o. [katastarska općina] smatra da je tužitelj tužbenim zahtjevom trebao zatražiti alikvotni dio ostaviteljeve imovine koji odgovara vrijednosti za koju se njegovim doprinosom imovina ostavitelja povećava, tj. da je iz tužbenog zahtjeva trebalo biti razvidno koliki idealni suvlasnički dio treba izdvojiti iz cjelokupne ostavine ostavitelja. Ujedno smatra da pravo na izdvajanje iz ostavine nije pravo na neku određenu stvar ili na isplatu određenog iznosa nego na idealni dio ostavine čija vrijednost mora biti srazmjerna povećanju vrijednosti ostaviteljeve imovine nastalom uloženim doprinosom, a budući da tužitelj traži da se iz vrijednosti ostavine pok. ŠZ na ime njegovog doprinosa u povećanju vrijednosti sporne nekretnine izdvoji novčani iznos od 411.276,05 kn (odnosno 274.835,10 kn) koliko da je vrijednost njegovog ulaganja u spornu nekretninu u [adresa], a ne alikvotni dio u odnosu na cjelokupnu ostavinu, po stavu tog suda takav je tužbeni zahtjev iz navedenih razloga valjalo odbiti, tim više što tužitelj niti ne tvrdi da bi on svojim radom i sredstvima povećao vrijednost druge ostaviteljeve imovine osim vrijednosti sporne nekretnine.
11. 5. Nadalje, smatra da je bilo moguće da se tužitelju, analognom primjenom čl. 143. ZN-u doista izdvoji suvlasnički dio samo te nekretnine u koju je vršio ulaganja, ali koji odgovara njegovom doprinosu u povećanju vrijednosti cjelokupne ostaviteljeve imovine, jer taj dio u smislu čl. 75. st. 2. ZN-u ne spada u ostavinu niti se računa nasljedniku u njegov nasljedni dio, te se pri iznošenju navedenih shvaćanja pozvao na odluke revizijskog suda poslovni broj Rev x 458/10 od 16. ožujka 2011, Rev-1837/93 od 10. studenog 1994., no kako na taj način tužitelj nije postavio tužbeni zahtjev, na taj način tužitelju nije bilo moguće pružiti pravnu zaštitu, slijedom čega je pobijanu presudu potvrdio primjenom čl. 373.a ZPP-a.
12. 1. Neosnovana je tvrdnja tužitelja da je pobijana presuda kontradiktorna, odnosno da su izreka i obrazloženje u proturječnosti, a koju proturječnost tužitelj obrazlaže navodima da je drugostupanjski sud prihvatio utvrđenja da je tužitelj živio u zajedničkom kućanstvu sa ostaviteljem i njegov suprugom, ulagao rad i financijska sredstva iz svoje plaće u predmetnu nekretninu, da tužitelju tuženica ne osporava rad na izgradnji kuće, slijedom čega je temeljem tih utvrđenja zaključio da su na strani tužitelja ispunjene sve pretpostavke iz čl. 75. st. 1. ZN-u za izdvajanje dijela ostavine ostavitelja u korist tužitelja, ali da i pored toga odbija njegov tužbeni zahtjev u cijelosti, što smatra proturječnim.
12. 2. Suprotno revizijskim navodima, drugostupanjski sud nije učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer pobijana presuda nema nedostataka, nije proturječna, može se ispitati, usuglašena je s prikupljenom procesnom građom te sadrži jasne i uvjerljive razloge o odlučnim činjenicama. Time što je drugostupanjski sud i pored utvrđenja da je tužitelj ulagao u predmetnu nekretninu odbio njegov zahtjev za izdvajanje iz ostavinske imovine pokojnog ŠZ određenog novčanog iznosa, pobijanu presudu ne čini proturječnom, kako to tvrdi tužitelj, jer je drugostupanjski sud objasnio zbog čega je navedeni tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio neosnovan neovisno o naprijed navedenim utvrđenjima.
13. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
14. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).
15. Člankom 75. ZN-u propisano je izdvajanje u korist potomaka koji su privređivali s ostaviteljem, a ta odredba glasi:
"(1) Neovisno o svome nasljednom pravu ostaviteljev potomak koji je s ostaviteljem živio u zajednici te je svojim radom ili davanjima pridonio da se njegova imovina poveća, časom njegove smrti stječe pravo na onoliki dio ostavine koji odgovara vrijednosti za koju se njegovim doprinosom imovina povećala dok su živjeli u zajednici.
(2) Tako izdvojeni dio ne spada u ostavinu te se ne uzima u račun pri izračunavanju nužnog dijela, niti se uračunava nasljedniku u njegov nasljedni dio. (3) Pravo iz stavka 1. ovoga članka ostvaruje se samo na zahtjev ovlaštenika. Pravo na podnošenje zahtjeva prestaje pet godina od dana otvaranja nasljedstva.
16. Prema navedenoj odredbi, kada je riječ o razrješenju imovinsko-pravnih odnosa u primjeni odredbe čl. 75. ZN-u tada je potrebno utvrditi veličinu (novčanu vrijednost) doprinosa potomaka kojom je povećana vrijednost ostavine, a potom utvrditi u kojem se razmjeru nalazi vrijednost doprinosa prema vrijednosti ostaviteljeve imovine (dakle cijele ostavine). Iz toga utvrđenja treba biti vidljivo koji alikvotni dio treba izdvojiti iz ostavine, jer pravo na izdvajanje iz ostavine nije pravo na određenu stvar ili određenu grupu stvari, nego na alikvotni dio ostavine čija vrijednost mora biti srazmjerna povećanju vrijednosti ostaviteljeve imovine nastalom uloženim doprinosom. Pitanje je eventualnog sporazuma nasljednika na koji će se način i u kojem obliku predati izdvojeni dio, kada za to postoje zakonske pretpostavke. Ostaviteljevi potomci koji su živjeli s njim, pomagali mu u privređivanju, imaju pravo na izdvajanje alikvotnog dijela ostavine koji odgovara njihovom doprinosu u povećanju vrijednosti ostaviteljeve imovine, a nemaju pravo na novčanu protuvrijednost svojih ulaganja (tako i u VS RH Gž-3040/75 od 24. lipnja 1976., Rev-2549/93-2 od 20. prosinca 1994., Rev-1837/93- 2 od 10. studenog 1994.)
17. Slijedom navedenog, a budući da tužitelj nije postavio zahtjev za izdvajanje alikvotnog dijela ostavine - koji odgovara utvrđenom njegovom doprinosu u radu i sredstvima povećanju imovine ostavitelja već u novčanom iznosu, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su, u okolnostima konkretnog slučaja (imajući na umu da je tužitelj radom i sredstvima pridonio povećanju vrijednosti upravo utuženih nekretnina), odbili tužbeni zahtjev tužitelja, neovisno što je nesporno u predmetnu nekretninu vršio ulaganja.
18. Stoga, a budući iz izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena, to je valjalo reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).
Zagreb, 12. travnja 2022.
Predsjednica vijeća:
Viktorija Lovrić
