REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ps-141/2018

Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Mirjani Rubić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja R. H., MDI, O.:

…, koju zastupa O. u S., protiv tuženika

pod 1. A. M. iz S., O.: …, pod 2. I. M.

iz S., O.: …, pod 3. J. M. iz S., O.: … i pod 4. A. M. iz S., O.: …, svi zastupani po punomoćniku J. C., odvjetniku u S.,

radi iseljenja, i pravnoj stvari tuženika protutužitelja pod 1. A. M. iz S., O.: …, pod 2. I. M. iz S., O.:

…, pod 3. J. M. iz S., O.: … i

pod 4. A. M. iz S., O.: … protiv tužiteljice

protutužene R. H., M., O.: …,

koju zastupa O. u S., radi isplate, dana nakon

provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 22. veljače 2022. u nazočnosti zz tužitelja V. G. i zamjenice punomoćnika tuženika L. F.,

odvjetnice u S., dana 12. travnja 2022.

p r e s u d i o  j e:

I. U cijelosti se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice protutužene koji glasi:

"1. Nalaže se tuženicima iseliti iz stana u vlasništvu tužiteljice anagrafske oznake … šifra stana … ukupne površine 63,18m2 smještenog

u zgradi izgrađenog na čest. zem. 10217/112 ZU 9387 KO S. te ga slobodnog od osoba i stvari predati u posjed tužiteljici u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

2. Nalaže se tuženicima nadoknaditi tužiteljici parnični trošak."

r i j e š i o  j e:

I. Odbacuje se kao nedopuštena protutužba tuženika protutužitelja.

II. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Obrazloženje

1.U tužbi koja je podnesena ovom sudu 8. studenog 2018. se navodi kako je u zemljišnoj knjizi za K.O. S., Z.U. 9387 na čest. zem. 10217/112 upisana zgrada poslovno-stambeni objekt površine 216 m2, anagrafske oznake …S., a kao vlasnik označena je općenarodna imovina s nositeljem prava korištenja

H. Z..

U navedenoj zgradi nalazi se stan površine 63,18 m2, šifra stana 5808040. Stan se vodi u evidenciji HŽ I. d.o.o. kao stan za službene potrebe,

a poslovno stambeni objekt u kojem se stan nalazi unutar je granica infrastrukturnog pojasa te predstavlja javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu R. H., a pod upravljanjem HŽ I. d.o.o. (čl. 15. Zakona o željeznici NN 123/03.,

30/04.).

U stanu bespravno se nalaze tuženici.

Kako se radi o stanu smještenom u zgradi koja se nalazi unutar infrastrukturnog pojasa HŽ I. d.o.o, isti temeljem odredbi Zakona o željeznici predstavlja javno dobro u općoj uporabi i u vlasništvu R. H..

Slijedom navedeno temeljem čl. 186. a. ZPP-a tužiteljica se tuženicima obratila zahtjevom za mirno rješenje spora čemu tuženici nisu udovoljili radi čega je zatraženo iseljenje i predaja u posjed predmetnog stana.

2. U odgovoru na tužbu tuženici su se protivili tužbi i tužbenom zahtjevu predlažući ga odbiti ističući prigovor nedostatka aktivne legitimacije te navodeći da predmetni stan predstavlja jedini dom koji imaju a s tim u svezi pozivajući se na pravo na poštovanje doma zajamčeno čl. 34. st. 1. Ustava R. H. i čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Pri tome ukazuju kako je ES za ljudska prava dao tumačenje sadržaja prava na dom u hrvatskim predmetima B. protiv H. (presuda

29.05.2012., zahtjev broj 42150/09., čl. 57.) O. protiv H. (presuda

21.06.2011., zahtjev broj 48833/07) i P. protiv H. (presuda 22.10.2009., zahtjev broj 3572/06).

Tako u predmetu B. protiv H. E.S. za ljudska prava navodi

"Dom je samostalan pojam koji ne ovisi o klasifikaciji u domaćem pravu. Predstavljaju li neke prostorije dom, koji privlači zaštitu čl. 8. st. 1. ovisit će o činjeničnim okolnostima i o postojanju dovoljnih trajnih veza s konkretnim mjestom."

I Ustavni sud je prihvatio tumačenje sadržaja prava na dom, zajamčenog čl. 34. st.1. Ustava kako ga u primjeni čl. 8. Konvencije u svojoj praksi tumači ES za ljudska prava o čemu je svoja stajališta u ustavnom pravu na poštovanje doma izrazio u odlukama broj: U-III-46/2007 od 22.12.2010., U-III-405/2008 od 21.2.2012., U-III-1422/2006 od 6.6.2012., U-III-869/2014 od 29.8.2014.

Gubitak doma je najekstremniji oblik miješanja u pravo na poštovanje doma. Sukladno sudskoj praksi ES za ljudska prava (M. protiv

U. K., br. 19009/04, par 50.) te praksi Ustavnog suda RH, mora se osigurati da nezavisni sud ocijeni razmjernost i razumnost takve predložene mjere bez obzira na (ne) postojanje pravne osnove. Dakle, nadležnost za provedbu testa razmjernosti leži na sudu koji provodi redoviti građanski postupak.

3.Podneskom od 4. lipnja 2019. prije zaključenja prethodnog postupka, tuženici su postavili protutužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 120.000,00 s kamatom od presuđenja do isplate te parničnim troškom, pozivajući se i na pravo zadržanja dok im tužitelj ne plati naknadu za ulaganje u predmet prijepora.

3.1.U odgovoru na protutužbu tužiteljica protutužena istoj se protivila navodeći da su tuženici protutužitelji bespravni korisnici spornog stana u koji su neovlašteno i o svom riziku vršili određena ulaganja, pri čemu su od samog početka znali da za korištenje stana nemaju nikakav pravni osnov, a protutuženica im ničim nikada nije dopustila ulaganje. Protivila se i visini protutužbenog zahtjeva ukazujući i da bi tuženici bili vlasnici drugih nekretnina te da su ostvarili pravo na obnovu kao članovi obitelji nositelja tog prava, pa su imali mogućnost ulagati novčana sredstava u vlastite nekretnine, a ne u nekretninu koju bespravno koriste.

Odredbom čl. 16. točka 5. Zakona o obnovi propisano je da bi se pravo na obnovu moglo ostvariti, bilo je potrebno obvezati se da će se u obnovljenu kuću vratiti zajedno sa poimenice nabrojenim članovima obitelji.

3.2.Spis po protutužbi zaveden je pod brojem Ps-86/2019 te pripojen ovom spisu radi zajedničkog raspravljanja i odlučivanja.

4. U tijeku postupka sud je izveo dokaz pregledom dopisa G. S. tuženoj K.: 930-01/17-01/200 od 6.4.2017., dopisa HŽ I. O. S. od

7.3.2017., potvrde H. I. od 10.1.2017., 3.3.2017., dopisa – zahtjeva za mirnog rješenja spora broj NDO-127/2017 od 30.3.2017. A., I., J. i A.

M., zk izvatku za nekretnine upisane u Z.U. 9387 K.O. S. sa stanjem na dan 8.11.2018., dopisa SDU za obnovu i stambeno zbrinjavanje

K.: 371-01/19-02/1238 od 14. svibnja 2019., zk izvatka za nekretnine upisane u Z.U. 81 K.O. Ž., potvrde zk odjela ovog suda broj 322252/2019 od 10.5.2019., uvjerenja PU za katastar S. od 28.3.2019., saslušanjem tuženika

protutužitelja, pregledom rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Drnišu pod brojem O-29/01, saslušanjem svjedoka J. M. i A. K., pregledom

fotografija, pregledom spisa ovog suda Ovr-2242/19 i Ovr-2244/2017, dok je sud odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka I. B., čiju adresu tuženici nisu dostavili te vještačenjem po sudskom vještaku građevinske struke jer kraj postignutih činjeničnih utvrđenja izvođenje tog dokaza nije smatrao potrebnim, a stranke drugih dokaznih prijedloga nisu imale.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Protutužba nije dopuštena.

7. Predmet spora prema tužbenom zahtjevu jest stvarnopravni zahtjev tužiteljice za iseljenje tuženika iz stana u S. anagrafske oznake …

smještenog u zgradi označenoj sa čest. zem. 10217/112 Z.U. 9387 k.o. S. te predaja istog slobodnog od osoba i stvari u posjed tužiteljici, a prema protutužbenom zahtjevu predmet spora je isplata iznosa od 120.000,00 kn kojeg potražuju tuženici kao protutužitelji na ime ulaganja u predmetni stan, pri čemu su se tuženici pozvali na pravo zadržanja.

Prije podnošenja tužbe, kako to proizlazi iz spisu priloženih isprava, tužiteljica se obratila tuženicima zahtjevom za mirno rješenje spora i to dopisima od 30. ožujka 2017., koje su tuženici zaprimili 24. i 26. travnja 2017., na koje nije odgovoreno, radi čega se tužba podnesena ovom sudu 8. studenog 2018., u smislu odredbe iz čl. 186.a. Zakona o parničnom postupku („NN“ 53/91., 91/92., 112/99.,

88/01.,117/03., 88/05., 2/07.,84/08., 96/08.,123/08., 57/11.,148/11.,25/13., 89/14.,70/19.,dalje: ZPP) ukazuje dopuštenom.

Sukladno odredbi članka 189. ZPP-a tuženik može, do zaključenja prethodnog postupka podnijeti protutužbu, ali ova odredba ne predstavlja poseban propis o kojem govori odredba iz čl. 186. a. st. 7. ZPP-a u dijelu kojim propisuje iznimku kada se zahtjev za mirno rješenje spora ne mora podnijeti prije utuživanja.

S obzirom na to da je protutužba samostalna tužba i na nju bi se odnosila odredba članka 186.a ZPP-a, odnosno i u slučaju kada se podnosi protutužba potrebno je prethodno podnijeti zahtjev za mirno rješenje spora onako kako određuje navedena odredba, što je to prihvaćeno u sudskoj praksi koju prihvaća i ovaj sud (stav iskazao je i VSRH u svojoj odluci Revt-147/11 od 11. siječnja 2012.Rev- 2400/13 od 4. srpnja 2017., Županijski sud u Varaždinu, SS u K. Gž-757/17.), a budući tuženici- protutužitelji u spis nisu ponudili dokaz da su se prije podnošenja protutužbe obratili nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenja spora, to protutužba nije dopuštena u smislu odredbe iz čl. 186a ZPPa.

8. Nije sporno među parničnim strankama da tuženici protutužitelji žive u predmetnom stanu, dok je sporna aktivna legitimacija tužiteljice protutužene RH, osnovanost prava zadržanja a sporna je i osnovanost kao i visina protutužbenog zahtjeva o čemu se neće posebno obrazlagati pošto je protutužba nedopuštena. Sporno je i predstavlja li predmetni stan jedini dom kojeg tuženici protutužitelji imaju.

9.Iz provedenih dokaza proizlazilo bi:

- kako je prema priloženom zk izvatku u Z.U. 9387 K.O. S. u listu A pod rednim brojem 94 upisana čest. zem. 10217/112 označene kulture "zgrada", površine 216m2 za koju je u listu B upisana općenarodna imovina uz nositelja prava korištenja HŽ. Z. ,

- kako se predmetni stan, prema očitovanju HŽ I. d.o.o., u evidenciji te pravne osobe vodi kao stan na službene potrebe te "…. se nalazi u poslovno- stambenom objektu koji se nalazi unutar granica infrastrukturnog pojasa i predstavlja javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu RH pod upravljanjem HŽ I. d.o.o." (list 3 – 4 spisa).

10.Odredbom iz čl. čl.15. Zakona o željeznici („NN“ br. 123/03., 30/04., 153/05., 79/07., 120/08. i 75/09.) bilo je propisano:

(1) Željeznička infrastruktura je javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu R. H., kojeg mogu koristiti svi zainteresirani željeznički prijevoznici, pod jednakim uvjetima, na način propisan ovim Zakonom.

(2) Na željezničkoj infrastrukturi, željeznički prijevoz obavlja se pod uvjetima utvrđenim propisima kojima se osigurava sigurnost željezničkog prometa.

(3) Željezničku infrastrukturu, u smislu odredbi ovoga Zakona, čine: donji i gornji ustroj željezničke pruge, objekti na pruzi, signalno-sigurnosna, telekomunikacijska, elektrovučna, elektroenergetska i druga postrojenja i uređaji na pruzi, željezničko- cestovni prijelazi, oprema pruge, zgrade u funkciji reguliranja i organiziranja željezničkog prometa, te održavanja infrastrukture, kao i zemljište na kojem se nalaze navedeni objekti i postrojenja.

(4) Detaljnije određivanje sastavnih dijelova željezničke infrastrukture, iz stavka 3. ovoga članka, utvrđuje se propisom kojeg donosi ministar. Odredbom iz čl. 7. Zakona o željeznici („NN“ 94/13), između ostalog je bilo regulirano da željezničku infrastrukturu čine zgrade, dijelovi zgrada, prostorije, prostori, površine, komunikacije i ograde koji služe za uporabu, smještaj postrojenja, upravljanje, održavanje, kontrolu stanja i zaštitu željezničke infrastrukture i koji se rabe pri reguliranju i organizaciji željezničkoga prometa, uključujući dio uređaja za naplatu prijevoznih pristojbi koje koristi upravitelj infrastrukture, a upis u zemljišne knjige kao javnog dobra u općoj uporabi u korist RH reguliran je odredbama čl. 12. i 13.

Prema odredbi iz čl. 71. Zakona o željeznici („NN“ br.32/19. i 20/21.)

željeznička infrastruktura je vlasništvo RH i javno dobro u općoj uporabi.

Budući iz provedenih dokaza proizlazi da se sporni stan nalazi u poslovno- stambenom objektu koji se nalazi unutar granica infrastrukturnog pojasa, što tuženici nisu učinili upitnim, onda je sukladno navedenom u pitanju javno dobro u općoj uporabi i u vlasništvu RH, koji status je stečen odredbom iz 15. Zakona o željeznici iz 2003., pa nije od značaja što u zemljišnim knjigama nije izvršen upis u korist RH, radi čega se prigovor nedostatka aktivne legitimacije ukazuje neosnovanim.

11.Glede korištenja spornog stana utvrditi je kako se kod ovog suda pod brojem IIP-1706/89 vodio parnični postupak u pravnoj stvari tužitelja ŽT Z. O. "ŽP S." S. protiv tuženika I. M. (označen

kao radnik prometne sekcije O. Ž. S. radi smetanja posjeda u kojem je rješenjem IIP-1706/89 od 19. siječnja 1990. bio prihvaćen tužbeni zahtjev te tužitelju pružena posjedovna zaštita utvrđenjem čina smetanja koje bi tuženik počinio 5. studenog 1989. time što je sa svojom obitelji zauzeo prostorije tužitelja površine cca. 80 m2 koje se nalaze u Ž. stanici S. i služe za potrebe sportskog društva

D. Ž. tuženiku je naloženo isprazniti od osoba i stvari navedene prostorije i predati ih tužitelju na slobodno raspolaganje i ubuduće se kaniti takvih i sličnih radnji, koja odluka je potvrđena rješenjem Okružnog suda u Splitu Gž-1045/90 od 25. svibnja 1990.

Tuženik u tom postupku, svekar tužene pod 1. (suprug njezina pok. supruga Josipa), a djed tuženika od 2.-4. je priznao činjenične navode tužbe izjavljujući kako je radnik tužitelja s devet članova obitelji koji nemaju gdje stanovati, u prostor koji se nije koristio ali je bio zaključan je protupravno uselio obijanjem brave, a prema tom spisu priloženom dopisu Ž. S. O. Ž. prijevoz S. broj 16474/89

od 7. studenog 1989. upućenom pravnoj službi dana 5. studenog 1989., u prostorije tužiteljevog sportskog društva u stanici S., predgrađe, koje se sastoje od jedne prostorije površine cca 65 m5, wc-a, hodnika i kupatila cca 15m2, sveukupno cca 80m2, 5. studenog 1989. uselio je I. M. s članovima domaćinstva: suprugom A., sinovima M. i J., kćerima D. i A., nevjestom A. i

unukom I..

11.1.Pregledom spisa ovog suda Ovr-2244/2017 (ranije I-481/90) je utvrđeno kako je tražitelj izvršenja ŽTP Z. p. o.

Ž. prijevoz S. 9. ožujka 1990. podnio prijedlog za dozvolu izvršenja temeljem rješenja ovog suda IIP-1706/89 od 18. siječnja 1990. protiv ovršenika I. M., čemu je udovoljeno donošenjem rješenja o izvršenju dana 13. travnja 1990.; nakon smrti I. M., J. M. pok I. te A. M. ud I. koji su

bili obuhvaćeni odlukom o prisilnom iseljenju, ovrhovoditelj je u odnosu na njih povukao prijedlog ustrajući u zahtjevu u odnosu na ostale članove domaćinstva i to A. M. ud J., I. M., J. M. i A. M., svi pok J.; u

tom predmetu je rješenjem od 7. prosinca 2016. u odnosu na ovrhovoditelje pod 1. HŽ I. d.o.o., pod 2. H. P. prijevoz d.o.o., pod 3. H. C. d.o.o. kao pravne slijednike HŽ d.o.o. (prestalo postojati zbog podjele razdvajanjem 2007.) protiv ovršenika pod 1. A. M., pod 2. A. M., pod 3.

J. M. i pod 4. I. M. obustavljen je ovršni postupak, ali je uvažavanjem žalbe ovrhovoditelja R. H. citirano rješenje o obustavi ukinuto rješenjem Županijskog suda u Rijeci GžOvr-313/2017. od 2. svibnja 2017. (ujedno su odbačene žalbe HŽ I. d.o.o., H. P. prijevoza d.o.o. i

H. C. d.o.o.); dana 9. lipnja 2017. ovaj sud je donio rješenje kojim je utvrdio prekid postupka u odnosu na H. Ž..o.o., pozvani su HŽ

I. d.o.o., HŽ P. prijevoz d.o.o. i HŽ C. d.o.o. da kao pravni slijednici HŽ d.o.o. preuzmu predmetni postupak; utvrđen je prekid postupka u odnosu na ovršenika I. M. (preminuo); pozvani su M.

M., D. P., A. M., J. M. i I. M., kao nasljednici I.

M. preuzeti postupak te utvrđeno da u spisu u smislu čl. 22. Izvršnog zakona te čl. 29. Ovršnog zakona ne prileži isprava o prijenosu tražbine iz predmetne ovršne isprave na R. H. pa je odbijen prijedlog HŽ I. d.o.o. i

ODO u S. da se predmetni postupak nastavi u

odnosu na R. H.. Rješenjem Županijskog suda u Rijeci GŽ Ovr-

683/2018 od 20. rujna 2018. odbijena je kao neosnovana žalba RH (u odnosu na točku V) izjavljena protiv navedenog rješenja, a odbačena kao nedopuštena u odnosu na točke I., II., III. i IV.

11.3. Utvrđeno je nadalje kako je u parnici tužitelja HŽ Z., P.S.

S., protiv tuženika 1. I. M., umirovljenog radnika tužitelja, 2. J.

M.

konduktera tužitelja i 3. M. M., prometnika vlakova tužitelja, svi na adresi Ž. kolodvor S. bb, radi smetanja posjeda,

pravomoćnim Rješenjem ovog suda IIP-1028/92 od 26. travnja 1993. prihvaćen tužbeni zahtjev kojim je utvrđeno da su, time što su neutvrđenog dana krajem travnja ili početkom svibnja 1992. tuženi od 1. do 3. s obiteljima zaposjeli prostoriju tužitelja- kancelariju za rezervacije, površine cca 8m2 na željezničkom kolodvoru u S.- predgrađe, zasmetali tužitelja u zadnjem mirnom i faktičnom posjedu predmetne prostorije koju su obvezani predati tužitelju slobodnu od osoba i stvari i kaniti se svakog takvog i sličnog smetanja posjeda.

11.4.Na temelju spomenute odluke, ovom sudu je dana 19. listopada 1993. tražitelj izvršenja HŽ podnio prijedlog za dozvolu izvršenja protiv

I., J. i M. M. pod poslovnom oznakom I-1337/93, a sukladno tom prijedlogu koji je ispravljen dana 18. studenog 1993. bilo je doneseno rješenje o izvršenju time da je rješenjem od 7. prosinca 2016. sud obustavio ovršni postupak (sada u pravnoj stvari ovrhovoditelja pod 1. HŽ I., pod 2. HŽ P.

prijevoza, pod 3. H. C. d.o.o. kao pravnih slijednika HŽ

d.o.o. protiv ovršenika pod 1. A. M., pod 2. A. M., pod 3. J. M.

i pod 4. I. M. koje je u odnosu na ovrhovoditelja pod 1. HŽ I. d.o.o. ukinuto rješenjem ŽS u Zagrebu Gž-Ovr-749/17 od 4. travnja 2017., nakon čega je rješenjem ovog suda Ovr-2242/2017 od 9. lipnja 2017. utvrđen prekid ovršnog postupka u odnosu na HŽ d.o.o., pozvani su HŽ

I. d.o.o., HŽ P. prijevoz d.o.o. i HŽ C. d.o.o. da kao pravni slijednici HŽ d.o.o. preuzmu predmetni postupak; utvrđen je prekid u odnosu na ovršenike I. i J. M. (preminuli) te su pozvani A.

M., D. P., A., J. i I. M. da kao nasljednici pok. I. i pok. J. M. preuzmu predmetni postupak, utvrđeno je povlačenje prijedloga za ovrhu u odnosu na ovršenika M. M. i u odnosu na tog ovršenika je postupak obustavljen te je utvrđeno (VI.) da u smislu čl. 22. Izvršnog zakona te čl. 29. Ovršnog zakona ne prileži isprava o prijenosu tražbine iz ovršne isprave na RH te je odbijen prijedlog HŽ I. d.o.o. i ODO Split da se predmetni postupak nastavi u odnosu na ovrhovoditeljicu RH, koja odluka je potvrđena rješenjem Županijskog suda u Zagrebu Gž-Ovr-2377/2018 od 5. ožujka 2018.

11.5.Proizlazilo bi iz provedenih dokaza da je 1997. preminuo J. M. sin I. (jedan od tuženika u parnici IIP-1028/92), suprug ovdje tužene pod 1., a otac tuženih od 2-4., a njegov otac, svekar tužene pod 1. odnosno djed tuženika pod 2., 3. i 4. I. M. pok. J. (tuženik u parnici IIP-1706/89 i jedan od tuženika u parnici IIP-1028/92) preminuo je 21. siječnja 2001. te da su njegovu ostavinu, kako proizlazi iz Rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Drnišu br.O-29/01 od 1. ožujka 2001., koju predstavljaju nekretnine upisane u Z.U. 81, 350 i 386 K.O. Ž. te neisplaćena mirovina, naslijedili sin M. M. pok I. za 3/12 dijela, kći

D. P. za 6/12 dijela te unučad I., A. i J. M. svi pok. J. za po 1/12 dijela (unučad su ovdje tuženici od 2. do 4.).

11.6.Iz dostavljenih isprava proizlazi da je pok. I. M., svekar tužene pod 1, odnosno djed tuženika od 2.-4. (otac njihovog pok. oca J. M., supruga tužene pod 1.) ostvario pravo na obnovu obiteljske kuće 5. stupnja oštećenja za 8 članova na adresi Ž., (Rješenje SDU za obnovu i

stambeno zbrinjavanje Klasa: UP/I-361-02/96-01/5929 od 2. rujna 1997.), da je za obnovu predmetne kuće utrošeno ukupno 277.725,50 kn i na istoj obavljen tehnički pregled 15. svibnja 1997., pri čemu A. M. (ovdje tužena pod 1.) i J. M.

(ovdje tuženik pod 3). nisu evidentirani kao korisnici obnove sukladno Zakonu o obnovi (NN 24/96., 54/96., 87/96., 57/00., 38/09., 45/11. i 51A/13.), niti su evidentirani kao korisnici stambenog zbrinjavanja prema Zakonu o područjima posebne državne skrbi (NN 86/08., 57/11., 51A/13., 148/13. i 76/14.).

11.7.Prema podacima JRO MUP-a RH za tuženu pod 1. A. M. od 21. rujna 1992. do danas neprekidno kao prebivalište upisano je ono na adresi u S. na kojoj se i nalazi sporni stan, (prije toga) u razdoblju od

19.4.1985. do 21.9.1992. prebivalište joj je bilo u S., tuženiku pod 2.

I. M. u razdoblju od 1. rujna 1988. do 13. svibnja 1997. kao prebivalište bilo upisano S., od 14. svibnja 1997. do 18. veljače 2000. Ž., od 21. veljače 2000. do 7. prosinca 2021. S., , a nakon toga,

S., tuženiku pod 3. J. M. kao prebivalište je od 6. listopada 1997., pa nadalje neprekidno upisano ono na adresi spornog stana u S., tuženoj pod 4. A. M. u razdoblju od 12. siječnja 1990., do

13. svibnja 1997. upisana je adresa u S., od 14. svibnja 1997. do

18. veljače 2000. upisana je adresa u Ž., a od 21. veljače 2000., pa nadalje neprekidno adresa u S..

12.Prema kazivanju u postupku saslušane prvotužene A. M., ista se 1987. vjenčala za J. M., sina I. i od tada je, pa sve negdje do početka

D. rata živjela s njim, svekrom I. i svekrvom A. u Ž. u kući

koja je bila vlasništvo njezinog svekra I.. Radilo se o staroj kući koja je imala prizemlje i kat s ukupnom površinom prizemnog dijela i onoga na katu od 60-80 m2. Sin I. koji je rođen 1988. (tuženik pod 2) u toj kući je živio do preseljenja u S., kao i kćerka A. rođena 1989., dok je sin J. rođen 1997. od rođenja živio u spornom stanu. Predmetnu kuću u Ž. su srušili četnici, a njezin svekar i suprug su radili u HŽ, pa je svekar zbog ratnog stanja i nemogućnosti

da negdje žive ušao u sporni prostor u kojem zapravo žive od rujna 1991. Sporni stan ima površinu 68 m2, dvije sobe, dnevni boravak, kuhinju, kupatilo i wc te su u isti vršena ulaganja.

Spomenuta kuća u Ž. kasnije je obnovljena u gabaritima stare srušene kuće, u njezinom se prizemnom dijelu nalazi kuhinja i dnevni boravak, a na katu su tri sobe i wc, kuća nema odvod za kanalizaciju niti septičku jamu, dok je struja isključena zbog dugovanja suvlasnika koje je rezultat odnosa u obitelji, pri čemu je ova tužena imajući u vidu površinu kuće i naslijeđene suvlasničke dijelove ustvrdila kako joj djeca nemaju niti sobicu u toj kući. Suprug joj je preminuo 1997., svekrva malo iza njega, a svekar 2001., ona je zbog ostvarenja prava na obnovu djecu formalno prijavila u Ž., iako su svi tada živjeli u spornom stanu. Zahvaljujući toj prijavi prebivališta djeca su dobila krevet, stolicu, radni stolić, što im je sve bilo potrebno jer su skromno živjeli. Suprug joj je bio dragovoljac D. rata,

ostvario pravo na mirovinu iz radnog odnosa kod HŽ-a, nije ostvario nikakvo pravo na stan kao branitelj. U vrijeme useljenja stan je bio neuvjetan, pa su u početku svi spavali na podu, a tijekom vremena su vršili ulaganja i to mahom njezinim financijskim sredstvima koja je ostvarivala radeći u N. kao čistačica u ugostiteljskim objektima. Od useljenja pa nadalje ova tužena je ulagala u sporni stan koji je ranije bio prostor za sportske aktivnosti radnika željeznice, tako da nije imao ni betonske zidove, već od stakla, pa je prvo ulaganje bila nabava blokova kojima su pregradili staklene stjenke, ugradnja više pregradnih zidova, spuštanje stropova, sanitarije, pri čemu su prvo napravljeni zidovi, dovedena struja, napravljen wc, a poslije spuštanja stropova (vremenski smješteno 2-3 godine prije saslušanja koje je obavljeno 1. listopada 2019.), po useljenju se postavljene i cijevi za vodu, do prostora kojeg su uredili kao kuhinju.

Tvrdi kako nije vlasnica nikakvih nekretnina, a za spornu je vezana još od vremena useljenja te nema nigdje živjeti osim u spornom stanu. Obnovljeni objekt u Ž. je u izuzetno lošem stanju te se u ovom trenutku u njemu ne može živjeti jer u funkciji nisu ni voda ni struja; ona i tuženik J. M. su ovlaštenici prava na mirovinu od pok. joj supruga u iznosu od 2.600,00 kn, dok je sin I. zaposlen s primanjima od 4.000,00 kn, a kćerka A. također s primanjima od 3.500,00 kn. Iskazuje kako joj svekar Ivan nije imao pisanu ispravu za useljenje u sporni prostor, ali je 42 godine bio zaposlenik HŽ-a i po svemu bi trebao dobiti stan, kojeg od poslodavca nije dobio. Ukazala je da se do spornog stana nalazi i stan kojeg je koristio I. B., kao radnik HŽ-a koji je taj prostor dobio i prenamijenio u stan, pri čemu je isti preminuo i taj prostor više nitko ne koristi.

Što se tiče režijskih troškova – vode, struje i najamnine tvrdi da su uvijek plaćali HŽ-u, a u posljednjih par godina HŽ Infrastrukturi. Svekar joj sa HŽ-om nije imao ni sklopljen ugovor o najmu, a šefovi su mu stalno obećavali rješavanje stambenog pitanja o kojem nije donesena odluka.

Dopunski saslušana (22. veljače 2022.) odredila je površinu kuće u Ž. sa 77 m2, navodeći da su sobe male površine a kuća udaljena od S. oko 70 km te iskazujući da sa ostalim suvlasnicima nisu u dobrim odnosima već više od 25 godina, da je sin I. odselio i živi s djevojkom s kojom ima dijete u stanu njezinog vlasništva a radi kod privatnog staklara, kći A. radi u C. C. O., živi s njom u spornom stanu kao i sin J. koji je student P.F.

12.1.Drugotuženik I. M. potvrđujući kazivanje svoje majke ustvrdio je da je vezan isključivo uz sporni stambeni prostor jer, iako se rodio u Š. i prve dvije godine živio u Ž. kojeg razdoblja se ne sjeća, smatra domom jedino sporni stan u kojem je živio od 1991.

12.2.Tuženik pod 3. J. M. potvrđuje kako od rođenja živi u spornom stanu a nije mu poznato da je kuća u Ž. obnavljana.

12.3.Tužena pod 4. A. M. se ne sjeća da bi živjela u Ž., poznato joj je da je kuća obnovljena i da su djed i baka u njoj živjeli kratko vrijeme nakon rata do smrti, kao i braća joj potvrđuje suvlasništvo kuće i neuvjetnost za stanovanje.

12.4.Svjedok A. K. (iskaz od 27. listopada 2021.) je iskazivao kako je po zamolbi tužene pod 1. A. M., što je bilo negdje 5-6 godina prije njegova saslušanja, u spornom stanu izvodio radove postavljanjem tzv. “spuštenog stropa“ na prostoru dnevnog boravka i kuhinje, površine oko 20m2, vrijednost materijala koji je nabavila tužena i jedne njegove dnevnice iznosila je oko 1.500,00 kn. Drugih neposrednih saznanja o ulaganjima nije imao osim po pričanju tužene da je bila angažirala nekoga radi promjene vodovodnih cijevi i instalacija.

12.5.I svjedok J. M., rođak tuženika (iskaz od 19. ožujka 2021.)

iskazivao je kako je prije otprilike 2-3 godine na zamolbu tuženika u tom stanu izvodio radove gletovanja i bojadisanja svih prostora u spornom stanu za što mu je plaćeno oko 1.000,00 kn što je znatno manje od stvarne cijene koja se za tu vrstu radova plaća negdje između 3-5 EUR-a po m2, što je bilo nakon izvođenja radova na spuštanju stropova i postavljanja knaufa, za koje ne zna tko ih je izvodio. Svjedoku je bilo poznato da su se u tom stanu, otprilike u vrijeme D. rata izvodili radovi koji su poslužili da taj prostor koji je inače bio potpuno prazan i neuvjetan za stanovanje bude uvjetan za stanovanje pa su se izvodili radovi na spajanju vode i struje s tim da su voda i struja bili u prostoru, ali je trebalo razvući cijevi odnosno žice, zatim su se pregrađivali zidovi da bi se napravile sobe, pri čemu mu nije bilo poznato tko je te radove izvodio, već je samo vidio da se izvode jer je dolazio kod tuženika kao rodbine pošto je tužena pod 1 sestra njegove majke.

12.6.Prema potvrdi ovog suda i U. za katastar u S. tuženici nisu upisani kao vlasnici ni posjednici nekretnina na području njihove nadležnosti, a nema dokaza da bi, osim nekretnina naslijeđenih iza smrti djeda I., tuženici od 2-4 imali drugih nekretnina na području D. niti da bi tužena pod 1. imala bilo gdje u vlasništvu nekretnina.

O tome koga je prikazao kao članove domaćinstva pok. I. M. podnoseći zahtjev za obnovu kuće, već je navedeno i utvrđeno, kao i gdje su tuženici bili prijavljeni.

13.Prema stanju u spisu Ovr-2244/17 (ranije Ovr-481/90), u tom predmetu je 29.06.1990 bila zakazana deložacija koja je odgođena zbog bolesti dvoje djece(nisu navedena imena). Ponovo je određena deložacija za 30. ožujka 2003 kada se na licu mjesta utvrđuje da je zatečen dužnik s obitelji i izbjeglicama iz D. te je deložacija odgođena za 28. svibnja 2003., a ova za 1. veljače 2004. koja je otkazana da bi, sukladno primjeni čl. 14. st. 2. Zakona o statusu prognanika i izbjeglica („ NN“ 96/93.) bilo zatraženo izviješće 24. svibnja 1994. od RU za

prognanike i izbjeglice u S., o tome imaju li, u istom navedeni dužnici-ovršenici, između ostalih i dužnik I. M., taj status, nakon čega je uslijedila pretvorba ovrhovoditelja s prijedlogom da se zastane s postupkom, da bi ovrhovoditelj podneskom od 16.05.2005. obavijestio sud da su dužnici M. I. i J. umrli ali da predmetni prostor koriste članovi njihovih obitelji, ovdje tuženici u odnosu na koje ustraje u ovrsi, pa se isti poimenice navode tek tada.

14.Utvrđujući da je tužiteljica po zakonu postala vlasnica predmetne nekretnine i da tuženici istu koriste bez valjane pravne osnove, to bi proizlazilo kako je tužiteljica ovlaštena tražiti reivindikacijskim zahtjevom iseljenje tuženika i predaju stana u posjed slobodnog od osoba i stvari, pozivom na primjenu odredbe iz čl. 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („NN“ broj 91/96.,

68/98.,137/99., 22/00., 73/00.,114/01.,79/06., 141/06.,146/08., 38/09.,153/09., 143/12. i 152/14., dalje: ZV).

Međutim, bilo je potrebno raspraviti jesu li tuženici, sukladno odredbi iz čl. 163. stavak 1. ZV-a ovlašteni odbiti predaju predmetnog stana tužitelju ako imaju pravo koje ih ovlašćuje na posjedovanje tog stana (pravo na posjed) pošto se pozivom na dugogodišnje korištenje pozivaju na pravo na dom.

Pri tome odredba iz čl. 161. st.1. ZV-a propisuje da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu preda posjed te stvari, kako je to već i navedeno. Nasuprot tome, odredba čl. 8. EK za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („MU“18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10., dalje: Konvencija) propisuje da svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja, a javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa javne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

R. H. je ratificirala Konvenciju 7. studenog 1997. i ona je dio unutarnjeg pravnog poretka R. H., po pravnoj snazi iznad zakona.

Pravo na dom u značenju koje mu daje Konvencija izvodi se iz čl. 34. stavak 1.u svezi članka 35. i članka 16. stavak 2. Ustava RH prema kojemu je dom nepovrediv, svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, a svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

Tako je ES za ljudska prava istaknuo u svojim presudama, primjerice P. protiv H. (zahtjev br.3572/06, presuda od 22. listopada 2009),

O. protiv H. (zahtjev broj 48833/07, presuda od 21.lipnja 2011); da u slučaju ako se podnositelj želi braniti pozivom na članak 8. Konvencije kako bi spriječio prisilno iseljenje, to je njegovo pravo, a sud tada treba njegov zahtjev ili prihvatiti ili odbiti.

Iznimke od zabrane miješanja propisane su čl. 8. stavak 2. Konvencije, a može li neka od propisanih iznimki opravdati miješanje prosuđuje se primjenom testa razmjernosti na okolnost konkretnog slučaja, pri čemu sud mora ispitati je li miješanje utemeljeno na zakonu, je li usmjereno na postizanje legitimnog cilja i je li nužno u demokratskom društvu, a negativan odgovor na jedno od navedenih eliminacijskih pitanja dovoljan je da bi se govorilo o povredi prava na dom.

Proizlazi kako konvencijsko pravo na zaštitu doma ima primarno javnopravno značenje. Ono štiti stanara, posjednika doma od svakog protupravnog zadiranja bilo kojeg javnopravnog tijela. U tom smislu građanskopravna osnova korištenja stana ili kuće nije od značaja pa na javnopravnu zaštitu ima pravo i svaki posjednik stana i prostora izjednačenog sa stanom, neovisno o tome ima li ili nema građanskopravnu osnovu za njegovo korištenje, pa u tom smislu nije od značaja što tuženici koriste prostor bez pravne osnove.

Imajući u vidu rezultate postupaka IIP-1706/89, Ovr-2244/17 (ranije Ovr- 481/1990), Ovr-2242/17 (ranije Ovr-1337/93), iskaze saslušanih svjedoka i stranaka, saznanja pribavljena s pregledom dostavljenih isprava u spisu te općepoznata saznanja o stanje na području Ž. u vrijeme D. rata (prema javno dostupnim podacima okupirano od velikosrpskog agresora, oslobođeno 1995.- W.), a pri tome utvrđujući da bi u vrijeme zauzimanja prostora od strane pok. I. M. (studeni 1989.) isti u naravi predstavljao jednu prostoriju sa sanitarnim čvorom koju je po redovnom tijeku stvari trebalo građevinski prenamijeniti u stambeni prostor za boravak brojne obitelji za što su bili potrebno vrijeme i sredstva, osnovano je pretpostaviti kako je to iskazala tužena pod 1. A. M., da je ona s tada sitnom djecom I. (rođen 1988.) i A. (rođena 1999.), tuženicima pod 2. i 4. živjela

u Ž. u svekrovoj kući i bježeći od ratne opasnosti doselila u sporni stan u rujnu 1991. kada su stanovnici s drniškog područja zbog neprijateljskih napada napuštali domove (15. rujna 1991. sirene su oglasile opasnost i stanovnici drniškog kraja proveli su cijelu noć u skloništima, 16. rujna napad…..-wikipedia) koji su im i porušeni ili oštećeni, pa bi zauzimanje prostora kako je prikazala tuženica pod 1. bilo vremenski kompatibilno s nužnošću izbjeglištva, a ostanak u spornom prostoru je logično prihvatiti kao nastavak zajedničkog obiteljskog stanovanja u kojemu se 1997. rodio i tuženik pod 3. J. M. pri čemu prijava prebivališta na drugom mjestu u određenim razdobljima za koju nije utvrđeno da se radilo o faktičnom stanovanju na tako prijavljenoj adresi. kako je to vidljivo i iz ovršnih spisa, navedeno ne dovodi u pitanje.

Pri tome po stavu suda nije odlučno što je sad pok I. M. ostvario pravo na obnovu kuće ubrajajući i neke od tuženika kao članove kućanstva, pošto nije utvrđeno da je time tuženicima osiguran dom u koji su preselili i živjeli, a osim toga, iza njegove smrti imovina raspoređena preživjelim nasljednicima i to njegovom sinu M., kćeri D. P. i ovdje tuženicima od 2. do 4. kao djeci ranije preminulog mu sina J. tako da su spomenuti tuženici zajedno ostvarili pravo na 1/3 dijela djedove kuće u Ž., ali ne i tužena pod 1. A. M., pri čemu iz rezultata postupka ne proizlazi niti je ŠKŽ, 5 km južno od D.- wikipedia) po

svom opsegu i opremljenosti može predstavljati dom tuženicima koji to odlučno poriču, a nije utvrđeno da imaju drugu imovinu.

Dakle, sud nalazi da su tuženici od 1991. odnosno onaj pod 3. J. M. od rođenja 1997.boravili neprekidno u spornom prostoru, kako bi se dalo zaključivati i iz ovršnih spisa.

Kada se uzme u obzir navedeno vrijeme zauzimanja prostora i kontinuitet stanovanja, činjenica da su tuženici inače životom vezani za S., oni pod 2. I. i pod 4. A. M. i radnim mjestom a tuženik pod 3. J. M. studijem koji pohađa u S., kako nije utvrđeno da imaju u vlasništvu ili mogućnosti nesmetanog korištenja drugog stambenog prostora, osim što tuženici pod 2 do 4 imaju u suvlasništvu, kuću u Ž. svaki za po 1/12, za koju iz rezultata postupka ne proizlazi niti tužiteljica na to nudi dokaza, da bi im taj suvlasnički dio osiguravao niti najnužnije uvjete stanovanja, onda po ocjeni ovog suda osnovano je utvrditi da sporni stan predstavlja dom tuženika budući su živeći u istom od rujna 1991 odnosno onaj pod 3. J. M. od rođenja 1997. pa nadalje u obiteljskom domaćinstvu ostvarili jaku, stvarnu i trajnu povezanost sa stanom kao jedinim dostupnim stambenim prostorom.

Da bi se miješanje smatralo nužnim u demokratskom društvu njime se mora postizati legitimni cilj koji se ne može postići blažom mjerom i mora predstavljati “neodgodivu društvenu potrebu“, posebice ako je razmjerno s legitimnim ciljem koji se želi postići. Miješanje je nužno kada je pravu onog koji se poziva na zaštitu prava na dom suprotstavljeno jednako važno pravo druge osobe, a nije nužno kada tužitelj nije u stanju dokazati da je iseljenje potrebno iz nekih drugih razloga koji se ne iscrpljuju u pukoj zaštiti prava vlasništva

U konkretnom slučaju tužiteljica, osim pozivanja na pravo vlasništva stečeno zakonom, nije ponudila niti jedan dokaz na okolnosti kako joj je predmetni stan od presudne važnosti u obavljanju poslova kojim se bavi, pa kada se uzme u obzir da tuženici uredno plaćaju najamninu i režijske troškove, kako je iskazivala tužena pod 1. A. M. što tužiteljica nije osporila, da tuženici prava i obveze ostvaruju u mjestu stanovanja, da drugog prostora za stanovanje nemaju i da im sporni stan predstavlja dom, a da tužiteljica ne dokazuje da je iseljenje potrebno iz nekih drugih razloga koji se ne iscrpljuju u pukoj zaštiti prava vlasništva, onda po stavu suda u svjetlu čl. 8. Konvencije temeljem testa razmjernosti je utvrditi da bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva na iseljenje tuženika iz ovog prostora bilo povrijeđeno njihovo pravo na dom i to bez obzira što isti koriste bez valjane pravne osnove, pošto u konkretnim okolnostima ovog slučaja iseljenje nije razmjerna mjera za osiguranje prava vlasnika na posjed njegove nekretnine, pa pravo tuženika kao korisnika stana na poštovanje njegova doma ima prevagu nad pravom vlasnika da povrati posjed svoje nekretnine i neovisno od toga što je odmah po useljenju prednika tuženih bila zatražena i ostvarena posjedovna zaštita koja nije realizirana.

15.Budući je tužbeni zahtjev odbijen ukazuje se bespredmetnim obrazlaganje o istaknutom pravu zadržanja iz čl. 72. Zakona o obveznim odnosima („NN“ 35/05.,41/08.,125/11.,78/15. i 29/18., dalje: ZOO) kojim je propisano da vjerovnik dospjele tražbine u čijim se rukama nalazi dužnikova pokretna stvar ima pravo zadržati je dok mu ne bude ispunjena tražbina.

Međutim, ipak je navesti kako bi inače pozivanje na pravo zadržanja bilo neosnovano pošto su tuženici nepobitno zauzeli prostor bez pravnog osnova i protiv istih je u tijeku ovršni postupak, a odredbom iz čl. 73. st. 3. ZOO je propisano kako vjerovnik nema pravo zadržanja kada dužnik zahtijeva da mu se vrati stvar koja je izišla iz njegova posjeda protiv njegove volje, kao što je ovdje slučaj, a isto tako prema odredbi iz čl. 165. st. 4. ZV nepošteni posjednik nije ovlašten zadržati stvar dok mu ne budu naknađeni troškovi za koje traži naknadu, nego mora stvar predati vlasniku bez odgode.

Iako je protutužba odbačena kao nedopuštena, podredno se navodi, kada bi bila dopuštena, protutužbeni zahtjev bi bio neosnovan jer su tuženici i ujedno protutužitelji nepošteni posjednici, a prema odredbi iz čl. 165. st. 3. ZV–a nepošteni posjednik ima pravo na naknadu troškova ako bi oni bilo nužni vlasniku, te prema st. 5. ono što je posjednik dodao, učinivši troškove koji mu se ne naknađuju, ovlašten je odvojiti i sebi uzeti, ali jedino ako to može učiniti bez oštećenja same stvari, a u konkretnom slučaju ulaganja za koja tuženici navode da su izvršena, o čemu su se izjašnjavali i svjedoci(spuštanje plafona, gletovanje, bojadisanje, razvođenje električne energije koja je inače bila u prostoru) nisu za tužiteljicu kao vlasnicu nužni troškovi, pa ne bi bilo mjesta njihovoj naknadi.

Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

16.Odluka o parničnom trošku temelji se odredbama čl.154. st. 4.,155. i 164. ZPP-a.

Budući je sud odbio tužbeni zahtjev, kao i protutužbeni zahtjev odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

U Splitu, 12. travnja 2022.

S U T K I N J A :

Mirjana Rubić v.r.

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA: - zz tužitelja - protutuženika

- pun. tuženika - protutužitelja

- u spis.