REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3209/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. G. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik V. V., odvjetnik u Z., protiv tuženika S. B. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u Z. radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-1329/16-2 od 31. kolovoza 2016. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-6684/06-65 od 29. ožujka 2016., u sjednici vijeća održanoj 12. travnja 2022.

p r e s u d i o  j e :

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku S. B. iz Z., da isplati tužitelju V. G. iz Z., iznos od 72.868,60 CHF (sedamdesetidvijetisućeosamstošezdesetiosam franaka i šezdeset centi) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 77.199,99 CHF (sedamdesetisedamtisućastodevedesetidevet franaka i devedesetdevet centi) počevši od 09.06.2006. do 31.12.2007. po stopi na osnovi čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, zatim počevši od 01.01.2008. do 10.03.2008. po stopi na osnovi čl. 29 Zakona o obveznim odnosima određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, zatim na iznos od 72.868,60 CHF (sedamdesetidvijetisućeosamstošezdesetiosam franaka i šezdeset centi) od 11.03.2008. po stopi na osnovi čl. 29 Zakona o obveznim odnosima određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31.07.2015., a od 01.08.2015. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tuženika u dijelu u kojem isti potražuje isplatu kamate na iznos glavnice od 77.199,99 CHF (sedamdesetisedamtisuća- stodevedesetidevet franaka i devedesetdevet centi) od 10.06.2003. do 31.12.2005. po stopi koju Zagrebačka banka d.d. plaća na devizne štedne uloge u CHF po viđenju te počevši od 01.01.2006. do 08.06.2006. godine po stopi na osnovi čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovog postupka u iznosu od 66.750,00 kuna u roku od 15 dana."

2. Drugostupanjskom odlukom suđeno je:

„I. O d b i j a s e žalba tuženika S. B. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-6684/06-65 od 29. ožujka 2016. pod stavkom I. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju isplati iznos od 72.868,60 CHF sa zateznom kamatom tekućom na iznos od 77.199,99 CHF od 1. siječnja 2008. do 10. ožujka 2008. po stopi koja se određuje za svaku polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjega dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, zatim tekućom na iznos od 72.868,60 CHF od 11. ožujka 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svaku polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjega dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te se ista presuda potvrđuje i u pobijanom dijelu pod stavkom III. izreke.

II. P r e i n a č a v a s e navedena presuda pod stavkom I. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju isplati zateznu kamatu na iznos od 77.199,99 CHF za razdoblje od 9. lipnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate te u dijelu kojim je isplata naložena u protuvrijednosti kuna i za navedeno sudi:

1. Nalaže se tuženiku S. B. da tužitelju V. G. isplati zateznu kamatu na iznos od 77.199,99 CHF za razdoblje od 9. lipnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi koju je Zagrebačka banka d.d. za to razdoblje isplaćivala na devizne štedne uloge u CHF po viđenju, u roku od 15 dana.

2. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim se zahtijeva isplata u protuvrijednosti kuna na dan isplate.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.“

3. Protiv dijela drugostupanjske presude kojim je njegova žalba odbijena kao neosnovana reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje: ZPP), s prijedlogom da se ista ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

4. Na reviziju nije odgovoreno.

5. Revizija nije osnovana.

6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz st. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Tuženik nije posebno naveo i obrazložio zašto smatra da je drugostupanjska odluka zahvaćana revizijskim razlogom bitne povrede odredaba parničnog postupka. Stoga ovaj revizijski razlog sud nije uzimao u obzir i pobijanu odluku nije ispitao u odnosu na taj razlog sve sukladno navedenoj odredbi čl. 392. a st. 1. ZPP.

8. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

9. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 72.868,60 CHF sa kamatama koji je tužitelj predao tuženiku radi kupoprodaje nekretnine do koje nije došlo.

10. U postupku do revizijskog utvrđeno je:

- da se tužitelj 9. lipnja 2003. našao sa tuženikom u Z. radi dogovora oko kupnje nekretnine u Z.,

- da je tom prilikom tužitelj predao tuženiku iznos od 50.000,- eura u protuvrijednosti CHF,

- da je novac bio namijenjen za kupoprodaju stana, koju je trebao provesti tuženik,

- da su stranke potpisale potvrdu iz koje proizlazi da je tuženik od tužitelja primio iznos 50.000,- eura u svrhu kupnje stana,

- da je na taj sastanak održan 9. lipnja 2003. potom došao i D. D. koji je donio sastavljeni kupoprodajni ugovor na kojem je kao kupac bio naveden tužitelj a kao prodavatelj V. Š.,

- da tužitelj nije potpisao navedeni ugovor,

- da je tužitelj par dana kasnije otišao u gruntovnicu gdje je saznao da V. Š. nije uknjižen kao vlasnik na predmetnim nekretninama,

- da iz zemljišnoknjižnog izvatka proizlazi da je nekretnina na adresi ... upisana u zk. ul. br. 2418 k.o. G. Z., k.č. br. 2639 te da se sastoji od dva zemljišnoknjižna tijela. Prvo je Dvorište te je upisano kao opće društveno vlasništvo a zemljišnoknjižno tijelo II. je Gospodarska zgrada i dvorište, kao suvlasnici zk tijela II. upisani su B. F. N., zatim društveno vlasništvo i općenarodna imovina,

- da iz zemljišnoknjižnog izvatka za nekretninu koja se nalazi u Z., proizlazi da je ista upisana u z.k.ul.br. 2419 k.o. G. Z., k.č.br. 2638 te da se radi o kući pop. broj 479 i dvorište, kao vlasništvo navedene nekretnine upisano je društveno vlasništvo sa prvom korištenja u korist društva S. Stambeno poduzeće, Z.,

- da je tuženik tužitelju 11. ožujka 2008. vratio iznos od 20.000,00 kuna.

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su pravilno primjenjujući odredbu čl. 210. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu ZOO) prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja.

12. Odredba čl. 210. glasi kako slijedi:

„1.Kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.

2. Pod prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

3. Obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.“

13. Tuženik u reviziji u bitnom ponavlja svoje shvaćanje koje je isticao tijekom cijelog postupka da je tužitelj time što je prvotno potraživao isplatu iznosa 50.000,00 eura a kasnije isplatu istog iznosa ali u švicarskim francima izvršio preinaku tužbe.

14. Ispravno je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova prema kojem nije došlo do preinake tužbe u smislu čl. 191. st. 1. ZPP i do zastarijevanja tužiteljeve tražbine. Naime, nesporno je da tužitelj tijekom cijelog postupka potražuje povrat iznosa koji je predao tuženiku u svrhu kupoprodaje nekretnine do koje nije došlo, te da tijekom postupka nije došlo do promjene istovjetnosti zahtjeva, odnosno da nije mijenjana pravna osnova tužbenog zahtjeva.

15. Ovaj sud prihvaća zaključak nižestupanjskih sudova prema kojem sama izmjena valute u kojoj se isplata potražuje, kada se radi o istom iznosu iz iste činjenične osnove, ne predstavlja preinaku tužbe, jer je to ujedno i pravno shvaćanje revizijskog suda (tako i Rev-153/21 od 25. svibnja 2021.).

15.1. Sudovi su pravilno utvrdili i obrazložili da utuženi iznos u švicarskim francima predstavlja početni iznos tužbenog zahtjeva tužitelja iz tužbe izražen u eurima.

16. U odnosu na revizijski navod tuženika kako su sudovi tuženiku naložili nedopuštenu činidbu time što su ga obvezali da tužitelju isplati stranu valutu, obzirom da je tužitelj hrvatski državljanin, valja odgovoriti da je u postupku nesporno utvrđeno da je tužitelj tuženiku predao iznos od 50.000,00 eura u švicarskim francima.

16.1. Polazeći od odredbe čl. 214. ZOO-a pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da su stranke u obvezi vratiti ono što su i primile, te kako je tuženik primio od tužitelja 77.199,99 CHF, dok mu je vratio 20.000,00 kuna što je 11. ožujka 2008. iznosilo 4.331,39 CHF, pravilno je nalaganjem tuženiku isplatiti tužitelju 72.868,60 CHF primijenjeno materijalno pravo.

17. Slijedom navedenoga na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo je odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu.

Zagreb, 12. travnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.