REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 935/2020-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. L., iz Z., OIB: ..., zastupane po punomoćniku F. G., odvjetniku u Z., protiv tuženika D. d.o.o. S., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku O. S., odvjetniku u S., radi nedopuštenosti otkaza i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž R- 277/2019-2 od 10. listopada 2019. ispravljene rješenjem istog suda broj Gž R- 277/2019-4 od 2. lipnja 2020., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-2515/12-84 od 30. travnja 2019., u sjednici održanoj 12. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica zahtijevala utvrđenje da nije dopuštena Odluka tuženika o otkazu Ugovora o radu (redovni otkaz Ugovora o radu zbog neuspjeha probnog rada) tužiteljici od 27. lipnja 2012. i Odluka o odbijanju Zahtjeva za zaštitu prava radnika od 13. srpnja 2012., i da se obveže tuženika da tužiteljicu vrati na poslove i radne zadatke Voditelja prodaje (točka I.I. izreke), kao i da joj se isplati bruto iznos od 116.095,87 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose (točka I.II. izreke) uz naknadu troškova postupka (točka I.III. izreke).

1.1. Ujedno je tužiteljica obvezana naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 45.375,00 kn (točka II. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom žalba tužiteljice je djelomično odbijena, a djelomično uvažena i potvrđena je prvostupanjska presuda u točki I.I. izreke osim u dijelu u kojem je utvrđena povreda prava na otkazni rok, u točki I.II. za iznos od 106.551,53 kn sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose, te u točkama I.III. i II. izreke; dok je prvostupanjska presuda preinačena u preostalom dijelu na način da je drugostupanjski sud utvrdio da tužiteljici pripadaju sva prava iz radnog odnosa od 20. srpnja 2012. do 8. rujna 2012. te je obvezao tuženika na isplatu tužiteljici bruto iznosa od 9.544,34 kn i to: na iznos od 1.888,25 kn sa zateznim kamatama od 16. kolovoza 2012., pa do isplate, na iznos od 5.797,34 kn sa zateznim kamatama od 16. rujna 2013., pa do isplate, na iznos od 1.653,75 kn sa zateznim kamatama od 16. listopada 2012., pa do isplate, sve temeljem čl. 368. i čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP.

2.1. Rješenjem o ispravku drugostupanjska je presuda ispravljena na način da se umjesto iznosa od „106.551,53 kn“ stavlja iznos od „106.554,53 kn“; nadalje, umjesto iznosa od „9.544,34 kn“ stavlja se iznos od „9.541,34 kn“ te umjesto iznosa od „5.797,34 kn sa zateznim kamatama od 16. rujna 2013.“ stavlja se iznos od 5.999,34 kn sa zateznim kamatama od 16. rujna 2012“.

3. Protiv drugostupanjske presude tužiteljica podnosi reviziju temeljem čl. 382.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti, podredno da se ista ukine i predmet vrati drugostupanjskom odnosno, prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija tužiteljice nije osnovana.

6. Revizijski sud pobijanu je drugostupanjsku presudu ispitao u smislu odredbe čl. 391. st. 2. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Suprotno tvrdnji revidentice, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP i jasne razloge o svim odlučnim činjenicama koji je opravdavaju i koji nisu ni nejasni ni proturječni, pa je drugostupanjsku presudu moguće ispitati slijedom čega proizlazi da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu revidentica ukazuje.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu danog iz razloga nezadovoljavanja na probnom radu i izostanka s posla, kao i njen zahtjev za isplatu naknade plaće koji zahtjev za isplatu je posljedični statusnom zahtjevu slijedom čega i u tom dijelu revidentica ima pravo na podnošenje izravne revizije iz čl. 382.a st. 1. alineja 1. ZPP.

9. Nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev u bitnom uz obrazloženje da su u okolnostima konkretnog slučaja ispunjene pretpostavke za otkaz ugovora o radu tužiteljici zbog nezadovoljavanja na probnom radu, a što prema odredbi čl. 35. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 i 61/11; dalje: ZR) predstavlja posebno opravdan razlog za otkaz ugovora o radu.

10. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je tužiteljica imala s tuženikom sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 24. studenoga 2011. s početkom rada od 1. siječnja 2012. za radno mjesto voditelja prodaje i da je ugovoren probni rad u trajanju od šest mjeseci;

- da je tuženik odlukom od 27. travnja 2012. tužiteljici otkazao ugovor o radu uz obrazloženje da tužiteljica nema stručne i radne sposobnosti i da nije ispunila dogovoreni plan realizacije prodaje koju odluku je povodom zahtjeva za zaštitu prava tužiteljice od 11. svibnja 2012. stavio izvan snage odlukom od 24. svibnja 2012.;

- da je odlukom od 27. lipnja 2012. tuženik otkazao tužiteljici ugovor o radu uz obrazloženje neuspjeha probnog rada zbog nepovoljne ocjene probnog rada jer je neposredni rukovoditelj utvrdio da tužiteljica kao zaposlenica nema stručne i radne sposobnosti za obavljanje poslova radnog mjesta za koje je sklopila ugovor o radu i to zbog propusta realizacije dogovorenog plana te i zbog propusta da se ista pojavi na poslu a što da prema čl. 51. Pravilnika o radu tuženika predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa jer ista ničim nije obrazložila svoju nenazočnost na poslu u trajanju od 27 dana;

- da je tuženik odlukom od 15. srpnja 2012. odbio zahtjev tužiteljice za zaštitu prava;

- da se tužiteljica nalazila na bolovanju neprekidno od 4. svibnja 2012.;

- da je neposredni rukovoditelj tužiteljice D. P. njen probni rad ocijenio neuspješnim time da iz rezultata rada proizlazi realizacija plana prodaje od strane tužiteljice od 65,61% a radnika I. G. od 208,19% iako su oboje bili na probnom radu i imali iste uvjete rada;

- da je čl. 13. Pravilnika o radu tuženika određeno da se može ugovoriti probni rad na najduže šest mjeseci, da rad radnika za to vrijeme prati neposredni rukovoditelj; dok je čl. 51. kao osobito teška povreda iz radnih odnosa navedena i nepravodobno i nemarno izvršavanje poslova, nezadovoljavajući rezultati rada te neopravdano izostajanje s posla;

- da je tuženik odluku o otkazu i dostavio tužiteljici prije isteka probnog rada.

11. Prvostupanjski sud je zahtjev tužiteljice ocijenio neosnovanim uz osnovno i odlučno shvaćanje da je svrha ugovaranja probnog rada provjera radnikovog stručnog znanja za obavljanje određenog posla i uspješnosti u radu, kao i provjera drugih radnih i osobnih kvaliteta radnika koje poslodavac očekuje da radnik posjeduje, pri čemu da poslodavac može tijekom trajanja probnog rada autonomno prosuđivati i ispitivati radnikove sposobnosti i da obzirom na specifičnost instituta probnog rada, radniku može otkazati ugovor o radu u tom razdoblju i zbog nedostatka traženih stručnih i radnih sposobnosti za obavljanje poslova ugovorenog radnog mjesta i da, kako se radi o diskrecionoj ocjeni poslodavca je li radnik zadovoljio na probnom radu, to radnik ne može dokazivati da je, suprotno tvrdnji poslodavca, zadovoljio na probnom radu.

12. Drugostupanjski sud je odbio žalbu tužiteljice osim u dijelu odluke o otkaznom roku i, s tim u vezi, dijela zahtjeva za isplatu naknade plaće.

12.1. Svoju odluku taj sud je obrazložio navodeći da je tuženik postupao u dobroj vjeri kada je prvotnu odluku o otkazu ugovora o radu ukinuo jer je time tužiteljici omogućio da ona ostvari plan realizacije u daljnjem tijeku probnog rada. Potom, poziva se na shvaćanje revizijskog suda u predmetu broj Revr 249/07 od 5. lipnja 2007. i Revr 648/11 od 10. ožujka 2015. prema kojemu tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje otkaza nedopuštenim sadrži i zahtjev za utvrđenje da otkazni rok nije određen onako kako je ugovoreno i propisano slijedom čega ocjenjuje, a obzirom da je utvrdio da je tuženik tužiteljicu odjavio s danom 19. srpnja 2012., a tužiteljica da je bila na bolovanju tijekom srpnja i kolovoza 2012. godine da otkazni rok prema čl. 113. st. 2. ZR ne teče za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, to da proizlazi da je otkazni rok počeo teći 1. rujna 2012., pa da je ugovor o radu prestao 8. rujna 2012. istekom otkaznog roka od 7 dana slijedom čega je utvrdio da tužiteljici pripadaju sva prava iz radnog odnosa od 20. srpnja 2012. pa do 8. rujna 2012., te naknade plaće za to vrijeme i to u visini razlike između plaće koju bi ostvarivala da je radila, umanjenu za isplaćenu naknadu za bolovanje, a za rujan 2012. godine samo u visini naknade plaće, bez umanjenja naknade za bolovanje time da prema nalazu vještaka knjigovodstvene struke za srpanj 2012. godine razlika plaće iznosi 1.888,25 kn, za kolovoz 2012. godine 5.999,34 kn, a za sedam dana rujna 2019. godine 1.653,75 kn. 13. U odnosu na odluku drugostupanjskog suda u dijelu u kojem se navodi da se u čl. 113. st. 2. ZR propisuje da otkazni rok ne teče za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, za navesti je da je odredbom čl. 35. st. 4. ZR propisano da se na otkaz zbog nezadovoljavanja radnika na probnom radu ne primjenjuju odredbe ZR o otkazu ugovora o radu osim čl. 109., 112. i 116. ZR slijedom čega proizlazi zaključak da je drugostupanjski sud pogrešno odlučio kada je preinačio prvostupanjsku odluku primjenom odredbe čl. 113. st. 2. ZR; međutim, kako se radi o odluci u korist revidentice, to temeljem odredbe čl. 399. st. 1. ZPP u vezi sa odredbom čl. 374. ZPP ovaj sud ne može preinačiti presudu na štetu revidentice jer je samo ona podnijela reviziju.

14. Tužiteljica, u odnosu na pitanje dopuštenosti predmetnog otkaza ugovora o radu, u reviziji osporava pravilnu primjenu materijalnog prava drugostupanjskog suda i uglavnom ponavlja navode iz žalbe. Suprotno navodima tužiteljice pravilno su nižestupanjski sudovi smatrali prijeporni otkaz dopuštenim iz razloga nezadovoljavanja na probnom radu, a ne zbog izostanka s posla kako revidentica sugerira time da je, kada se otkaz ugovora o radu daje iz više razloga, dovoljno da je ostvaren jedan od njih da bi otkaz bio dopušten. Pritom, kada se otkazuje ugovor o radu za vrijeme probnog rada takva odluka i ne mora biti posebno obrazložena, već je dovoljno da samo sadrži pravni temelj i činjenicu da se radniku ugovor o radu otkazuje zbog nezadovoljavanja na probnom radu, a kako je to u konkretnom slučaju tuženik i učinio (u tom smislu i ovaj sud u Revr 25/2012-2 od 17. prosinca 2015. i Revr 889/2017-2 od 19. prosinca 2017.).

15. Odredba članka 35. stavak 3. ZR, koja određuje ocjenu poslodavca o nezadovoljavanju radnika na probnom radu, sama po sebi predstavlja poseban opravdan razlog za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu, pa sud nije ovlašten tijekom parničnog postupka ispitivati pravilnost poslodavčeve ocjene o nezadovoljavanju radnika na probnom radu. Dakle, autonomno je pravo poslodavca ocijeniti ostvaruje li radnik za vrijeme probnog rada rezultate koji su dostatni za nastavak radnog odnosa ili ne ostvaruje pa nezadovoljstvo poslodavca radnikovim ostvarenim rezultatima rada koje rezultira donošenjem ocjene o nezadovoljavanju na probnom radu predstavlja opravdani razlog za otkazivanje ugovora o radu.

16. Tužiteljica u reviziji ponavlja navode žalbe u smislu da je njoj otkaz dan i iz razloga neopravdanog izostanka s posla za koji izostanak je ona imala opravdanje jer se nalazila na bolovanju koji otkazni razlog međutim, nisu prihvatili nižestupanjski sudovi jer ga nisu ni ocjenjivali pa stoga nema potrebe osvrtati se na taj razlog otkaza ugovora o radu jer je ostvaren drugi otkazni razlog, nezadovoljavanja na probnom radu.

17. U odnosu na pitanje može li se radnika na probnom radu ocjenjivati ako nije radio niti jedan dan za odgovoriti je da iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je radni odnos tužiteljice otpočeo 1. siječnja 2012. a da se ona nalazila na bolovanju od 4. svibnja 2012. pa proizlazi da je prije bolovanja ista odradila više od 4 mjeseca probnog roka. Vrijeme za koje se tužiteljica za vrijeme probnog rada dijelom nalazila na bolovanju također se računa u vrijeme probnog rada (u tom smislu i ovaj sud u Revr 516/2017-2 od 31. siječnja 2018.) i uzima u obzir kod ocjene poslodavca je li radnik zadovoljio na probnom radu ili nije.

18. Budući da tužiteljica nije tvrdila da bi predmetni otkaz, u dijelu otkaznog razloga nezadovoljavanja na probnom radu, bio rezultat diskriminacije odnosno, nejednakog postupanja naspram tužiteljice s bilo koje osnove u smislu odredbe čl. 5. st. 4. ZR, a budući otkaz u slučaju nezadovoljavanja na probnom radu predstavlja redoviti otkaz ugovora o radu, jer je neuspjeh probnog rada decidirano sadržan kao poseban, na zakonu utemeljen, opravdani razlog za otkaz ugovora o radu, to je valjalo reviziju tužiteljice odbiti temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

Zagreb, 12. travnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.