Poslovni broj: Usž-2501/21-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Gordane Marušić-Babić, predsjednice vijeća, Mire Kovačić i Biserke Kalauz, članica vijeća, te sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužiteljice R. D., K. B., Z., koju zastupa opunomoćenik I. Ž., odvjetnik u Z., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Z., uz sudjelovanje zainteresirane osobe K. d.o.o., S., kojeg zastupa opunomoćenica J. D., odvjetnica u Z., radi priznavanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja u slučaju ozljede na radu, odlučujući o žalbi tuženika protiv točke I., II., III. i IV. izreke i žalbi tužiteljice protiv točke IV. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 18 UsI-2048/17-47 od 22. travnja 2021., na sjednici vijeća održanoj 12. travnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Žalbe se odbijaju i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 18 UsI-2048/17-47 od 22. travnja 2021.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke poništeno je rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, KLASA: UP/II-502-03/17- 01/359, URBROJ: 338-01-21-17-02 od 9. lipnja 2017., a u točki II. izreke presude poništeno je rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Z., KLASA: UP/I-502-03/17-02/281, URBROJ: 338-21-08-17-2 od 23. ožujka 2017. Točkom III. izreke presude tužiteljici se dijagnoza šifre prema MKB-10 klasifikaciji: S20.3 priznaje ozljedom na radu pretrpljenom 22. travnja 2014. te joj se priznaju i pripadajuća prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnove ozljede na radu. Točkom IV. izreke presude naloženo je tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak upravnog spora u iznosu od 16.500,00 kuna u roku od 15 dana od dana dostave pravomoćne presude, dok je odbijen zahtjev tužiteljice s ostatkom do zatraženog iznosa od 51.466,00 kuna. Točkom V. izreke presude odbijen je zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troška upravnog spora.

2. Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja prvostupanjskog javnopravnog tijela od 23. ožujka 2017., kojim se u točki 1. izreke tužiteljici, osobi u radnom odnosu kod poslodavca K. d.d., ozljeda pretrpljena dana 22. travnja 2014., pod dijagnozom šifre prema MKB-10 klasifikaciji S20.3 ne priznaje ozljedom na radu, te joj se u točki 2. izreke u vezi navedene ozljede ne priznaju prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu.

3. Tuženik žalbom pobija točke I., II., III. i IV. izreke presude zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 66. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17. - dalje: ZUS). Navodi da presudu pobija u odnosu na utvrđenje na koji je način tužiteljica zadobila ozljedu u prometnoj nesreći, te utvrđenje da ozljeda nije nastala skrivljenim, nesavjesnim i neodgovornim ponašanjem tužiteljice, kao i u odnosu na utvrđene troškove ovog upravnog spora. Iznoseći u bitnome činjenice iz upravnog postupka i upravnog spora, ističe da je sud, u odnosu na uzrok nastanka ozljede, svoju odluku utemeljio isključivo na nalazu i mišljenju prometnog vještaka. Smatra da navedeni nalaz nije kritički ocijenjen jer nisu uzeti u obzir njegovi prigovori o mogućnosti utvrđivanja uzroka ozljede, kao niti navod sudskog vještaka o istome. Ističe da je uzrok mogao biti utvrđen isključivo kombiniranim prometno-medicinskim vještačenjem, kojim bi se u obzir uzeo cjelokupni tijek nastanka prometne nesreće. Smatra da, pored nesporne činjenice da je vozilo trećeg sudionika udarilo u vozilo tužiteljice, uopće nije utvrđena dinamika prometne nesreće (sudionici, opis kretanja vozila, kako je nastala nesreća, na koji je način tužiteljica upravljala vozilom, da li je tužiteljica izazvala prometnu nesreću upravljajući svojim vozilom, promjena brzina svih vozila prilikom sudara), te da li je nastanak prometne nesreće u uzročno- posljedičnoj vezi sa zdravstvenim stanjem tužiteljice. Navodi da je u odnosu na njegove prigovore stalni sudski vještak naveo da bi bilo potrebno pribaviti odgovarajuću dokumentaciju i zatražiti nalaz i mišljenje sudskog vještaka za sudsku medicinu. Stoga smatra da je prvostupanjski sud odluku utemeljio na nalazu i mišljenju vještaka koji smatra da bi trebalo provesti medicinsko vještačenje, a da pri tome svoju odluku i otklanjanje njegovih prigovora nije obrazložio. Osporava da se iz opisa oštećenja vozila tužiteljice mogao donijeti zaključak o uzroku njezine ozljede. Navedeno iz razloga jer sud nema potrebna stručna znanja da bi mogao znati što oštećenja vozila u kontekstu uzroka ozljede mogu značiti, ne uzimaju se u obzir oštećenja na drugim vozilima, sva su vozila drugačija i na različitim markama vozila pri istoj brzini nastaju različita oštećenja, vozač vozila kojeg je tužiteljica udarila zadobio je trzajnu ozljedu vratne kralježnice, a prometni vještak je naveo da treba pribaviti dodatnu dokumentaciju i zatražiti mišljenje vještaka za sudsku medicinu. U odnosu na uzročno-posljedičnu vezu između predmetne ozljede tužiteljice i njezina nastanka, smatra da je zaključak pogrešno utemeljen na nalazu i mišljenju vještaka ortopeda. Ističe da vještak ortoped potpuno zanemaruje mehanizam nastanka prometne nesreće, odnosno činjenicu da je u vozilo tužiteljice udarilo vozilo koje je bilo iza njezinog vozila. Također ističe da sud nije obrazložio iz kojih je razloga otklonio njegove prigovore i prihvatio nalaz sudskog vještaka. Kako kombinirano prometno-medicinsko vještačenje nije provedeno te pri tome nije obrazloženo zašto su prihvaćeni nalazi i mišljenja vještaka iz upravnog spora, smatra pobijanu presudu nezakonitom. Nepravilnim smatra i zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju ne radi o skrivljenom, nesavjesnom i neodgovornom ponašanju tužiteljice. Iznoseći izjave svjedoka T. T. i S. T. iz postupka Prekršajnog suda u Zagrebu, poslovni broj: PpP-24507/14, smatra da sud uopće nije uzeo u obzir mehanizam nastanka nesreće. Postupanje tužiteljice kojim se, upravljajući motornim vozilom na mokrom kolniku, bez znaka skretanja, umetnula između dva motorna vozila, pri čemu je vršila radnju naglog kočenja, te je svojim vozilom udarila u vozilo ispred, a istovremeno prouzročila udarac vozila odostraga, smatra njezinim skrivljenim, nesavjesnim i neodgovornim ponašanjem. Osim toga, smatra da nije pravilan zaključak suda da prekršajna odgovornost tužiteljice ne utječe na odlučivanje u ovom predmetu budući da uslijed tog događaja ne traži priznavanje ozljede na radu, jer nije nedvojbeno isključeno da je ozljedu zadobila udarcem svojeg vozila u vozilo ispred. Osporava odluku o troškovima spora iz razloga što se osporava odluka o meritumu stvari. Smatra da iz obrazloženja presude nije razvidno za koja je ročišta sud priznao trošak niti zbog čega ista predstavljaju opravdani izdatak. Ističe da nije opravdan trošak sastava podneska od 12. studenoga 2020. kojim je dostavljena relevantna dokumentacija za potrebe vještačenja, jer se dokumentacija mogla dostaviti u tijeku upravnog postupka. Osporava trošak sudsko- medicinskog vještačenja s obzirom da s tim troškom vještaka nije bio upoznat. Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev.

4. Tužiteljica žalbom pobija točku IV. izreke presude zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da joj prvostupanjski sud nije priznao naknadu troška za sastav podnesaka od 28. listopada 2019., 27. svibnja 2020., 18. siječnja 2021. i 15. veljače 2021. Ističe da se podnescima od 27. svibnja 2020. i 12. siječnja 2020. očitovala na nalaze vještaka, a koji, bez obzira na sadržaj, podrazumijevaju proučavanje nalaza i mišljenja vještaka zbog činjeničnih i pravnih obrazlaganja koja sadrže. Smatra da se radi o opravdanom izdatku učinjenom tijekom upravnog spora sukladno članku 79. ZUS-a. Osim toga, ističe da ju je sud u smislu članka 6. ZUS-a pozvao da se očituje na nalaze i mišljenja vještaka, a potom njezina očitovanja nije uzeo u obzir prilikom odmjeravanja troškova spora. Tuženik je detaljno i pravno argumentirano, iako neosnovano, osporio tužbeni zahtjev, iz kojeg razloga smatra da je njezino očitovanje sadržano u podnesku od 15. veljače 2021. bilo nužno u smislu članka 79. stavka 1. ZUS-a. Navodi da je podnesak od 28. listopada 2019. bio neophodan za provedbu postupka i da ga je sud trebao priznati barem po minimalnoj cijeni sata ili radnje po odvjetničkoj tarifi, odnosno u iznosu od 250,00 kuna neto. Nadalje, smatra da joj neopravdano nije priznat ukupno zatraženi materijalni trošak, osim troška predujma vještačenja. Za dokumentaciju pribavljenu od Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, koja uključuje fotografije u boji, te plaćenu poštarinu, čiju visinu je dokazala prilozima troškovnika, smatra da su joj trebali biti priznati troškovi njezina pribavljanja sukladno članku 79. ZUS-a jer su isti nastali u svrhu, odnosno u povodu predmetnog postupka. Smatra da su joj trebali biti priznati i troškovi upravnog postupka jer su i oni nastali povodom upravnog spora, jer da ih nije bilo ne bi bilo niti spora. Smatra da sud restriktivno tumači zakon kod nepriznavanja troškova upravnog postupka, posebno imajući na umu nezakonito postupanje tuženika koje je dovelo do pokretanja upravnog spora. Ističe da se upravni sporovi trebaju sagledavati kao jedinstvena cjelina, posebno iz perspektive troškova postupka. Smatra da je sud u ovome sporu, u kojem je meritorno priznao ozljedu na radu, trebao dosuditi i naknadu prethodna dva upravna spora koja su vođena u istoj stvari. Ističe da ranije nije bilo moguće niti zatražiti troškove tih upravnih sporova, ali s obzirom na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske od 27. rujna 2016. i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima od 31. ožujka 2017., sada postoji mogućnost za njihovu dosudu. U odnosu na dosuđeni trošak smatra da su povrijeđena pravila sudskog postupka jer nisu pravilno primijenjene odredbe ZUS-a, pogrešno i nepotpuno je utvrđeno činjenično stanje na koje je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, konkretno Tarifa o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“, 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15. – dalje: Tarifa), prvenstveno, ali ne isključivo, Tbr. 20, 23 i 44 Tarife. Predlaže poništiti točku IV. izreke presude i dosuditi joj zatraženi trošak u cijelosti, podredno vratiti sudu na ponovni postupak.

5. Tuženik u odgovoru na žalbu smatra žalbu tužiteljice u cijelosti neosnovanom sukladno članku 79. ZUS-a. Ističe da se u konkretnom slučaju ne radi o opravdanim izdacima učinjenim u tijeku postupka, imajući na umu sadržaj podnesaka tužiteljice. Navodi da očitovanja od 12. siječnja 2020. i 27. svibnja 2020. nisu ni bila potrebna, kao ni podnesak od 15. veljače 2021., s obzirom da se u istima očituje na njegove navode koji su bili poznati iz spisa predmeta. Ističe da iz sadržaja žalbe proizlazi da i tužiteljica smatra da podnesak od 28. listopada 2019. ne predstavlja opravdani trošak upravnog spora. Navodi da nije zaprimio podneske tužiteljice od 12. siječnja 2020., 27. svibnja 2020. i 28. listopada 2019. Ističe da troškove fotokopiranja dokumentacije Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske tužiteljica nije dokazala odgovarajućim računima, a trošak poštarine nije opravdan jer opunomoćenik tužiteljice ima sjedište u Z., odnosno u sjedištu suda. Smatra neopravdanim i neosnovanim shvaćanje tužiteljice da troškovi upravnog postupka predstavljaju troškove u povodu upravnog spora, posebno imajući na umu članak 161. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, 47/09. – dalje: ZUP). Predlaže odbiti žalbu.

6. Tužiteljica u odgovoru na žalbu navodi da je žalba tuženika neosnovana jer je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te da nije počinio bitne povrede pravila postupka. Neosnovanim smatra prigovor tuženika da je trebalo provesti kombinirano prometno-medicinsko vještačenje jer je isto, po prijedlogu tužiteljice, i provedeno. Ističe da je takvo vještačenje predlagala tijekom upravnog postupka, a time što ga tuženik nije proveo ne može sada prebacivati odgovornost na sud. Nadalje, ističe da tuženik nije imao primjedbe na nalaze i mišljenja vještaka, niti je tražio njihovo usmeno obrazlaganje na ročištu. Navedeno ističe i u odnosu na tuženikovo osporavanje činjeničnog stanja i uzroka njezine ozljede. Navodi da je cjelokupni upravni postupak vođen bez uvažavanja njezine argumentacije, dokaznih prijedloga i pravnih shvaćanja iz presuda upravnih sudova donesenih u ovome slučaju, pa su i tuženikovi navodi o njezinom skrivljenom, nesavjesnom i neodgovornom ponašanju u cijelosti neosnovani. Predlaže odbiti žalbu.

7. Žalbe nisu osnovane.

8. Ispitujući presudu upravnog suda u granicama žalbenih razloga, sukladno članku 73. stavku 1. ZUS-a, Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanim.

9. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja prvostupanjski sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan. U obrazloženju presude izložio je sve bitne činjenice koje proizlaze iz provedenih dokaza, te imajući na umu relevantne propise naveo valjane razloge zbog kojih je usvojio tužbeni zahtjev i sam riješio upravnu stvar, odgovorivši pritom na sve tužbene navode (članak 60. stavak 4. ZUS-a).

10. Predmetni upravni postupak vođen je u povodu prijave o ozljedi na radu (tiskanica OR), kojom poslodavac osiguranika, ovdje zainteresirana osoba, prijavljuje ozljedu tužiteljice pretrpljenu na radu 22. svibnja 2014. Prema podacima spisa nije sporno da je tužiteljica 22. svibnja 2014. godine, tijekom vožnje službenog (osobnog) automobila (na poslovni sastanak) sudjelovala u prometnoj nesreći, te da je povodom istog događaja zatraženo da se dijagnoze šifre prema MKB-10: S06.0 (potres mozga), S13.4 (uganuće i nategnuće cervikalne kralježnice) i S20.3 (ostale površinske ozljede prednje torakalne stijenke) priznaju ozljedom na radu.

11. U prethodno provedenom upravnom sporu presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-743/16-4 od 26. travnja 2016., potvrđene presudom ovog Suda, poslovni broj: Usž-2076/16-2 od 30. studenoga 2016., odbijen je zahtjev tužiteljice da joj se ozljeda pretrpljena 22. travnja 2014. pod dijagnozama šifre prema MKB-10 klasifikaciji: S 06.0 i S 13.3 prizna ozljedom na radu te da joj se u vezi tih ozljeda priznaju prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu, dok je u odnosu na zahtjev vezan uz ozljedu pod dijagnozom šifre prema MKB- 10 klasifikaciji: S20.3, predmet vraćen prvostupanjskom javnopravnom tijelu na ponovni postupak.

12. U ponovno provedenom upravnom postupku, rješenje prvostupanjskog javnopravnog tijela od 23. ožujka 2017. temelji se na nalazu, mišljenju i ocjeni Liječničkog povjerenstva Regionalnog ureda Z. od 22. rujna 2015., te je njegovo obrazloženje istovjetno obrazloženju rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda u Z., KLASA: UP/I-502-03/15-02/2939, URBROJ: 338-21-08-15-4 od 29. rujna 2015. iz prethodno provedenog upravnog postupka. Povodom žalbe tužiteljice tuženik nije proveo medicinsko vještačenje jer je ponovno utvrdio da nisu ispunjeni uvjeti za priznavanje prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu iz članka 66. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“, 80/13. i 137/13. – dalje: Zakon) s obzirom na okolnost da je do ozljede došlo skrivljenim ponašanjem tužiteljice, iz kojeg razloga joj, uz primjenu članka 67. Zakona, ozljeda pod dijagnozom šifre prema MKB-10 klasifikaciji: S20.3 nije priznata ozljedom na radu.

13. U upravnom sporu provedeno je medicinsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dr. M. F., specijalistu ortopedu – trumatologu, i prometno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji M. B., dipl. ing. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka dr. M. F., kao i očitovanja danog u podnesku od 8. veljače 2021., proizlazi da se prema medicinskoj dokumentaciji šifra dijagnoze S20.3 treba uzročno-posljedično povezati s prometnom nesrećom u kojoj je tužiteljica nastradala, s obzirom da je ista ozljeda nastala udarcem trećeg vozila (vozača T. T.) u vozilo tužiteljice na način da je tijelo tužiteljice odmah nakon udarca tog vozila u njeno vozilo naglo krenulo prema straga, a odmah iza toga je krenulo prema naprijed (tzv. „udarac bičem), uslijed zatezanja sigurnosnog pojasa.

14. Stalna sudska vještakinja M. B., dipl. ing. je u svojem nalazu i mišljenju od 29. prosinca 2020., kao i u dodatnom očitovanju od 5. ožujka 2021., utvrdila da je, prema dostupnoj dokumentaciji u spisu, uzrok prometne nesreće udarac vozila T. T. u vozilo tužiteljice, koje je u tom trenutku bilo zaustavljeno. Pri tome je jasno utvrđena razlika brzina vozila u trenutku sudara vozila tužiteljice i vozila iza njezinog, kao i promjena brzine vozila tužiteljice uzrokovana sudarom, iako nije bilo moguće razlučiti intenzitet oštećenja na vozilima s obzirom na dva uzastopna kontakta vozila (dva sudara). Iz navedenog je jasno zaključeno da do sudara vozila tužiteljice i vozila T. T. ne bi došlo da je isti usporio i zaustavio svoje vozilo.

15. Prvostupanjski upravni sud je u citiranoj presudi izložio sve bitne činjenice koje proizlaze iz sadržaja upravnog spisa tuženika, kao i činjenice utvrđene u upravnom sporu, a nakon održane rasprave, te je iznio valjane i dostatne razloge zbog kojih prihvaća nalaze i mišljenja sudskih vještaka, koje razloge prihvaća i ovaj Sud. Naime, iz navedenih suglasnih nalaza i mišljenja razvidno je da su isti utemeljeni na spisu priloženoj medicinskoj dokumentaciji i dokumentaciji Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske (Zapisniku o očevidu, skici mjesta događaja, fotoelaboratu, Zapisniku o ispitivanju prisutnosti alkohola), te su dani sukladno pravilima struke, valjano i potpuno obrazloženi, pa su mogli poslužiti sudu kao valjana osnova za donošenje odluke, imajući na umu nespornu činjenicu da je predmetna ozljeda nastala prilikom obavljanja radnog zadatka tužiteljice.

16. Neosnovani su prigovori tuženika u odnosu na utvrđenja iz nalaza i mišljenja sudskih vještaka. Naime, pravilno prvostupanjski sud ističe da je osporeno rješenje doneseno u izvršenju presuda Upravnog suda u Zagrebu i ovog Suda, u kojima je jasno zauzet stav da odlučne činjenice nisu pravilno i potpuno utvrđene, niti je ispitni postupak pravilno proveden, a što je izostalo i u ponovnom upravnom postupku. Javnopravna tijela dužna su, sukladno članku 51. stavku 2. ZUP-a, upotpuniti činjenično stanje i provesti dokaze radi utvrđivanja pravog stanja stvari, a u slučaju izvršenja presuda upravnih sudova pridržavati se njihovih pravnih shvaćanja i primjedaba (članak 81. stavak 2. ZUS-a). Imajući na umu navedeno, kao i činjenicu da je postupak pokrenut 2014. godine i da je upravni postupak povodom istog zahtjeva u izvršenju presuda Upravnog suda u Zagrebu i ovoga Suda vođen tri puta, tuženik je imao mogućnost samostalno utvrditi činjenično stanje na temelju provedenih dokaza i na tako utvrđeno činjenično stanje primijeniti odredbe Zakona.

17. Nadalje, pravilno prvostupanjski sud ukazuje na činjenicu da je tuženik tijekom upravnog postupka imao mogućnost pribaviti spis Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu, poslovni broj: PpP-24507/14 i na osnovi istoga utvrditi dinamiku nastanka prometne nesreće, kao i sve ostale okolnosti odlučujuće za donošenje pravilne i zakonite odluke. S obzirom da tijekom ovog upravnog spora nije bilo moguće pribaviti navedeni spis, odlučne činjenice utvrđene su na temelju dostupne i spisu priležeće dokumentacije, a na kojoj je utemeljen nalaz i mišljenje prometne vještakinje.

18. Neosnovan je prigovor tuženika da se uzrok prometne nezgode i zadobivenih ozljeda tužiteljice jedino mogao utvrditi kombiniranim prometno-medicinskim vještačenjem. Imajući na umu članak 33. ZUS-a, prvostupanjski sud je proveo medicinsko i prometno vještačenje, koja su utemeljena na dostupnoj dokumentaciji, a sudski vještaci su odgovorili na sve prigovore tuženika, pa nije bilo nikakve potrebe za dodatnim vještačenjem, jer se upiranjem na nedostatak dokumentacije i iskaz T. T. iz prekršajnog postupka (koji je prekršajno kažnjen za navedenu prometnu nesreću) ne dovode u sumnju stručna mišljenja vještaka o postojanju uzročno- posljedične veze ozljeda tužiteljice s predmetnom nesrećom, kao i da do iste nije došlo njezinim skrivljenim ponašanjem.

19. S obzirom na navedeno, ovaj Sud nalazi da je činjenično stanje u upravnom sporu pravilno utvrđeno, sukladno članku 33. ZUS-a, te je prvostupanjski sud na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavne odredbe Zakona, ocjenjujući osporeno rješenje tuženika nezakonitim i tužbeni zahtjev usvojio, te sam riješio stvar temeljem članka 58. stavka 1. ZUS-a.

20. Sud stoga žalbene navode smatra neosnovanim i bez utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji ujedno otklanjaju sumnju da bi ta presuda bila rezultat arbitrarnog postupanja odnosno sudske samovolje.

21. S obzirom da je prvostupanjski sud u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev i poništio rješenja koja su predmet upravnog spora, tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu. Stoga ima pravo na naknadu opravdanih troškova upravnog spora (članak 79. stavak 1. i 4. ZUS-a). Radi se o troškovima sastava tužbe, zastupanja opunomoćenika na dva ročišta, za sastav podneska od 12. studenoga 2020. (zaprimljen na sudu 19. studenoga 2020.), i to za svaku radnju u iznosu od 3.125,00 kn, što ukupno iznosi 12.500,00 kn, prema Tbr. 23. stavku 1. i 2. Tarife. Uz taj trošak, tužiteljici je odmjeren i trošak dvaju vještačenja u ukupnom iznosu od 4.000,00 kn, tako da sveukupan opravdan trošak upravnog spora iznosi 16.500,00 kuna.

22. Tužiteljici je pravilno priznat trošak za sastav podneska od 12. studenoga 2020. jer je istim dostavila dokumentaciju potrebnu za provođenje prometnog vještačenja, a prema dopisu suda od 12. listopada 2020. Navedeni trošak se ukazuje opravdanim osobito imajući na umu činjenicu da tuženik istu dokumentaciju nije pribavio ili zatražio od tužiteljice, iako je tri puta provodio ispitni postupak.

23. Neosnovan je navod tuženika da tužiteljica nema pravo na trošak vještačenja jer tuženik nije upoznat s troškom imenovanih vještaka. Tijekom upravnog spora prvostupanjski sud je rješenjem od 24. rujna 2019. pozvao tužiteljicu na uplatu predujma za provođenje vještačenja, tužiteljica je dokaz o uplati dostavila uz podnesak od 30. listopada 2019. te je provedeno medicinsko i prometno vještačenje, na osnovi kojeg je donesena pobijana presuda. Radi se, dakle, o trošku koji je bio neophodan za vođenje ovog spora, pa je o zahtjevu za naknadu troškova pravilno riješeno u skladu sa člankom 79. stavkom 1. i stavkom 4. ZUS-a.

24. Cijeneći podatke spisa predmeta, ovaj Sud ocjenjuje da je pravilno odbijen preostali zahtjev tužiteljice za naknadu troškova. Naime, podneskom od 28. listopada 2019. tužiteljica je dostavila dokaz o uplati predujma za vještačenje. Podneskom od 27. svibnja 2020. se očitovala na nalaz i mišljenje sudskog vještaka dr. M. F., podneskom od 18. siječnja 2021. se očitovala na nalaz i mišljenje sudske vještakinje M. B., a podneskom od 15. veljače 2021. na njihova dopunska očitovanja te na prijedloge tuženika za daljnjim dokazima u upravnom sporu, a sve na način da je nalaze i mišljenja prihvatila u cijelosti. Imajući na umu navedeno, u smislu članka 79. stavka 1. ZUS-a, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da se ne radi o podnescima koji sadrže bitna činjenična i pravna razlaganja koja bi bila od utjecaja na ishod upravnog spora, osobito stoga što je ista razlaganja ponovila i na ročištu od 15. travnja 2021.

25. Suprotno stavu tužiteljice, ranije vođeni upravni sporovi ne čine jedinstvenu pravnu cjelinu s ovim upravnim sporom. Tužiteljica je zahtjev za naknadu troškova svakog vođenog upravnog spora trebala podnijeti najkasnije do zaključenja rasprave, a ako je spor riješen presudom bez rasprave, najkasnije do donošenja presude. Ovakvo pravno stajalište ovaj Sud izrazio je i u ranijim odlukama (primjerice, Usž- 1098/2018 od 21. ožujka 2018.). Budući da je u konkretnom slučaju tužiteljica zahtjev za naknadu troškova upravnih sporova, poslovni broj: UsI-1851/15 i poslovni broj: UsI-743/16, podnijela tek prije zaključenja rasprave u ovome prvostupanjskom upravnom sporu, to je njezin zahtjev pravilno odbijen.

26. Tužiteljica je u troškovniku zatražila i materijalni trošak nastao tijekom upravnog postupka i upravnog spora te je dostavila račune koji se odnose na poštarinu i fotokopiranje dokumentacije. Navedeni se troškovi, imajući na umu članak 79. stavak 1. ZUS-a, ne mogu ocijeniti kao opravdani izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora koje je tužiteljica sama podmirila. Ne radi se o troškovima koji obuhvaćaju nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu, pa je stoga pravilno i prema ocjeni ovoga Suda odbijen zahtjev kao neosnovan.

27. U odnosu na zatražene troškove upravnog postupka, tužiteljici se ukazuje da su isti uređeni člankom 161., člankom 162. i člankom 163. ZUP-a te je te troškove mogla zatražiti u već provedenim upravnim postupcima, a nikako ne u upravnom sporu, imajući na umu članak 79. ZUS-a, pa su i ti troškovi pravilno odbijeni.

28. Slijedom iznesenog, odlučeno je na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a, kao u izreci presude.

U Zagrebu 12. travnja 2022.

Predsjednica vijeća

Gordana Marušić-Babić