REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 320/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Sanjina Manenice iz Rijeke, Osječka 1, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Maćešić i partneri d.o.o. Rijeka, Pod Kaštelom 4, protiv prvotuženika GLOBAL PETROPROJECTS SERVICES AG, Uetlibergstrasse 134, 8045 Zürich, Švicarska i drugotuženika SAIPEM s.p.a. Via Martiri Di Cefalonia 67, 20097 Sandonato Milanese, Milano, Italija, koje zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Buterin & Posavec, d.o.o., u Zagrebu, Draškovićeva 82, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6896/2017-2 od 29. kolovoza 2018. kojim je potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-2976/2011-57 od 3. listopada 2017., u sjednici održanoj 12. travnja 2022.,
r i j e š i o j e :
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Odbija se zahtjev prvotuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Rješenjem suda prvog stupnja odbačena je tužba u dijelu koji se odnosi na prvotuženika, GLOBAL PETROPROJECTS SERVICES AG, Uetlibergstrasse 134, 8045 Zürich, Švicarska te su ukinute provedene radnje i u tom dijelu se sud oglašava nenadležnim.
2. Rješenjem suda drugog stupnja u stavku I izreke odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.
3. Protiv drugostupanjskog rješenja u dijelu pod stavkom I izreke tužitelj podnosi reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da se drugostupanjsko rješenje u pobijanom dijelu preinači, podredno ukine drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje u dijelu u kojem je tužba protiv prvotuženika odbačena, ukinu provedene radnje te da se predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje. Potražuje trošak revizije.
4. U odgovoru na reviziju prvotuženik se protivi navodima revizije te predlaže da se ista odbaci, podredno odbije i obveže tužitelja na naknadu troškova odgovora na reviziju.
5. Revizija je neosnovana.
6. Rješenje suda prvog stupnja kojim se prvostupanjski sud oglašava nenadležnim, ukidaju se sve provedene radnje i odbacuje tužba je rješenje kojim se postupak pravomoćno završava. Stoga je prema odredbi čl. 400. st. 1. ZPP protiv takvog rješenja dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP.
6.1. S obzirom na vrijednost predmeta spora od 153.967,13 EUR-a, u konkretnom slučaju dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP.
7. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijano rješenje samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
8. Predmet primarnog tužbenog zahtjev je zahtjev tužitelja za naknadu štete u visini između plaćenog bolovanja i plaće prema ugovoru o radu, te umanjenja životne i radne aktivnosti kao posljedica prometne nezgode, naknada pretrpljenih fizičkih bolova, straha, duševnih bolova zbog naruženosti te zbog smanjenja životne aktivnosti i zbog povrede prava osobnosti te s osnove tuđe pomoći i njege u ukupnom iznosu od 153.967,13 EUR-a sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
9. Sporno je u revizijskom postupku pitanje postoji li za suđenje u ovom sporu u odnosu na prvotuženika nadležnost suda Republike Hrvatske.
10. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:
- da su tužitelj i prvotuženik kao poslodavac tužitelja sklopili Ugovor o radu u inozemstvu 3. ožujka 2008.,
- da tužitelj potražuje od prvotuženika naknadu štete na temelju navedenog ugovora o radu,
- da je člankom 15. Ugovora o radu u inozemstvu od 3. ožujka 2008. (list 26.) između stranaka tog ugovora ugovorena nadležnost sudova u Zürichu – Švicarska.
11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi ocjenjuju da je osnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda RH u odnosu na prvotuženika kao poslodavca tužitelja, a sve pozivom na Ugovor o radu u inozemstvu od 3. ožujka 2008., jer su člankom 15. Ugovora stranke ugovorile da ako između stranaka tog ugovora nastane spor ili bilo kakvo razilaženje u vezi s tim ugovorom koji stranke ne mogu riješiti, isključivo je nadležan sud u Zürichu – Švicarskoj.
12. U konkretnom slučaju valja poći od primjene odredbi čl. 27. ZPP prema kojoj odredbi je sud u Republici Hrvatskoj nadležan za suđenje kad je njegova nadležnost u sporu s međunarodnim elementom izričito određena zakonom i međunarodnim ugovorom. Ako u zakonu ili međunarodnom ugovoru nema izričite odredbe nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj za određenu vrstu sporova, sud u Republici Hrvatskoj nadležan je za suđenje u toj vrsti sporova i kad njegova nadležnost proizlazi iz odredaba Zakona o mjesnoj nadležnosti sudova u Republici Hrvatskoj.
13. Prema odredbi čl. 47. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91 – dalje: ZRS) isključiva nadležnost suda Republike Hrvatske postoji kad je to ovim ili drugim zakonom Republike Hrvatske izričito određeno.
14. Iz sadržaja odredbe čl. 49. ZRS proizlazi da se stranke mogu sporazumjeti o nadležnosti stranog suda samo ako je barem jedna od njih strani državljan ili pravna osoba sa sjedištem u inozemstvu, a nije riječ o sporu za koji postoji, prema odredbama ovog zakona ili drugog zakona Republike Hrvatske, isključiva nadležnost suda Republike Hrvatske.
15. Sud do pravomoćnosti odluke, po službenoj dužnosti, pazi ide li rješavanje spora u sudsku nadležnost (čl. 16. ZPP). Pritome treba imati na umu i sadržaj odredbi čl. 15. ZPP prema kojoj sud ocjenjuje, po službenoj dužnosti, odmah poslije primitka tužbe, je li nadležan i u kojem sastavu je nadležan. To ocjenjivanje nadležnosti obavlja se na temelju navoda u tužbi na temelju činjenica koje su sudu poznati. Ako se tijekom postupka promijene okolnosti na kojima je utemeljena nadležnost suda, sud koji je bio nadležan u vrijeme podnošenja tužbe ostaje i dalje nadležan iako bi zbog tih promjena bio nadležan drugi sud iste vrste ili sud druge vrste, ako za to zakonom nije drugačije određeno.
16. Odredbom čl. 15. Ugovora o radu u inozemstvu od 3. ožujka 2008. sklopljenog između tužitelja i prvotuženika kao poslodavca propisana je nadležnost sudova u Zürichu - u Švicarskoj ako između stranaka tog ugovora nastane spor ili bilo kakvo razilaženje u vezi s tim ugovorom koji stranke ne mogu riješiti.
17. Prema odredbi čl. 988.a Pomorskog zakonika ("Narodne novine" broj 181/04, 76/07, 146/08 – dalje: PZ) za suđenje u sporovima za naknadu štete nastale zbog tjelesne ozljede ili smrti člana posade broda ili zbog narušavanja zdravlja koju član posade pretrpi na radu ili u svezi s radom na brodu, međunarodno je nadležan hrvatski sud ako tužitelj ima prebivalište na području Republike Hrvatske.
18. Navedena zakonska odredba ne propisuje isključivu međunarodnu nadležnost hrvatskog suda što znači da se ona može derogirati sporazumom između stranaka ako su za to ispunjeni ostali uvjeti propisani člankom 49. ZRS u određenim odnosima.
19. U konkretnom slučaju tužitelj je sporazumno s prvotuženikom odredbom čl. 15. Ugovora odredio međunarodnu nadležnost stranog suda. Tužitelj je taj ugovor potpisao, pa kako odredba čl. 988.a PZ ne propisuje isključivo međunarodnu nadležnost hrvatskog suda i kako su stranke u ovom postupku različitog prebivališta, odnosno sjedišta to su se mogle sporazumjeti o nadležnosti stranog suda (čl. 49. ZRS).
20. Nastavno tome, pravilno su nižestupanjski sudovi u odnosu na prvotuženika ocijenili da za rješenje spora nije nadležan sud u Republici Hrvatskoj i pravilno su stoga primijenili odredbu čl. 16. st. 3. ZPP kada su tužbu odbacili, jer su se stranke ugovorom sporazumjele o nadležnosti stranog suda.
21. Pritom je neosnovan revizijski navod o primjeni odredbe čl. 145. PZ i odgovornosti za nastalu štetu propisanu tim člankom vlasnika broda, brodara, poslovođe, kompanija i poslodavca, jer je u konkretnom slučaju ugovorom o radu u inozemstvu izričito ugovorena nadležnost suda sa sjedištem u Zürichu – Švicarskoj u odnosu na prvotuženika.
22. Zbog svega navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP u vezi sa čl. 400. st. 3. ZPP odlučiti kao u izreci ove odluke.
23. Prvotuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer se radi o trošku koji nije nužan za ovaj postupak (čl. 155. ZPP).
Zagreb, 12. travnja 2022.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil
Broj zapisa: eb309-767a0
Kontrolni broj: 00ddb-08732-323f5
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=IVAN VUČEMIL, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:
https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.
