REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 1551/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja i Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. V., iz P., OIB …, zastupane po punomoćnici B. I., odvjetnici u Z., protiv tuženika S. V., iz Z., OIB …, zastupanog po punomoćnici J. K., odvjetnici u Z., radi utvrđenja prava suvlasništva, odlučujući o prijedlogu tužiteljice za dopuštenje revizije, protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1502/2019-2 od 24. listopada 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4654/18-88 od 30. travnja 2019., u sjednici održanoj 12. travnja 2022.,
r i j e š i o j e:
Prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1502/2019-2 od 24. listopada 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 4654/2018-88 od 30. travnja 2019.
2. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 79/19 - dalje: ZPP), revizijski sud je utvrdio da su u prijedlogu za dopuštenje revizije postavljena četiri pravna pitanja i to:
"1. Je li za postojanje izvanbračne zajednice nužno da žena i muškarac imaju prijavljeno prebivalište na istoj adresi te da cijelo vrijeme ili pretežiti dio vremena provode stanujući zajedno, a posebno ako se radi o državljanima različitih država koji su zajedno boravili u trećoj državi (u kojoj tužiteljica nije mogla prijaviti prebivalište)?
2. Može li ekonomska zajednica, kao jedan od obilježja izvanbračne zajednice, postojati i u slučaju kada jedan od izvanbračnih drug ne ostvaruje nikakvu zaradu i ne doprinosi u zajednicu novčano, ali doprinosi drugim oblicima osobnog rada kao što su kućanski poslovi, rad po okućnici, vratu, u voćnjaku, briga o partneru itd.?
3. Predstavlja li fizička pomoć koju je tužiteljica pružila tuženiku tijekom gradnje kuće u vidu kuhanja obroka za radnike, miješanja morta i slično, pomoć bliskoj osobi i izraz uobičajene solidarnosti u takvim prilikama ili se takva njena pomoć treba smatrati oblikom osobnog rada koji je odredbama Zakona o braku i porodičnim odnosima utvrđen kao jedan od načina stjecanja izvanbračne stečevine, ako je nesporno za sud da su stranke bile u intimnoj vezi od 1990. do 2002., nakon čega su sklopile brak?
4. Mora li kod uzajamne podrške i pomaganja, kao jednog od obilježja izvanbračne zajednice, postojati istovjetnost činidaba između partnera (npr. tuženik je financijski pomagao tužiteljicu, a ona njega nije) ili činidbe mogu biti različite (npr. tuženik je financijski pomagao tužiteljicu, a ona je pomagala njemu obavljajući kućanske poslove i drugo)?".
3. Kao razlozi važnosti tih pitanja navedene su odluke revizijskog suda poslovni broj Rev-602/16 od 25. ožujka 2019., Rev-x-1069/16 od 27. rujna 2017., Rev- 588/15 od 2. lipnja 2015., Rev- 45/12 od 19 svibnja 2015., Rev- 1121/07 od 22. studenoga 2007., Rev-1857/15 od 2. srpnja 2019., Rev-x-140/14 od 11. studenoga 2014., Rev- x-770/12 od 9. siječnja 2014., Rev- 153/02 od 20 veljače 2002., Rev-1364/10 od 21. studenoga 2012., i na odluku Županijskog suda u Zadru broj Gž Ob-4/18 od 10. srpnja 2019.
4. 1. Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužiteljice nakon što su ocjenom provedenih dokaza utvrdili da je početkom 1998. počela gradnja kuće na zemljištu u vlasništvu tuženika, da je dovršena do ljeta 1999., da je izgradnju kuće u cijelosti financirao tuženik od svoje imovine, da je tuženik sklopio ugovor s izvođačem radova i u cijelosti isplatio sve izvođače, dok tužiteljica u istoj nije uopće financijski sudjelovala, da stranke nisu postigle dogovor da se kuća gradi za njihove potrebe, da su između stranaka postojali izvjesni izvanbračni odnosi koji su se sastojali u zajedničkom provođenju vremena, emotivnim pa i intimnim odnosima, kao i financijskom pomaganju od strane tuženika tužiteljici, međutim, takvi odnosi, po ocjeni suda, nisu predstavljali izvanbračnu zajednicu, jer među strankama nikada nije postojala ekonomska zajednica pa tako ni u vrijeme kada je predmetna kuća građena, odnosno nije postojala trajnija zajednica u smislu zajedničkog stanovanja, prehrane, vođenja zajedničkog (ekonomskog) domaćinstva i sl., da tužiteljica nikada nije snosila nikakve troškove kućanstva, niti kupovala hranu već je to isključivo činio tuženik, koji je samostalno ulagalo svoje novce u poslovne prostore u Poljskoj, te potom i u gradnju predmetne kuće, a da okolnost da je tuženik financijski pomagao tužiteljici, ne govori u prilog postojanja ekonomske zajednice, jer da bi ista postojala pomaganje mora bit uzajamno, te mora postojati zajedničko stanovanje i zajedničko snošenje troškova istog, prema mogućnostima.
4. 2. Dakle, odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice iz razloga što nije utvrđeno da bi postojao takav intenzitet međusobne povezanosti između stranaka u smislu zajedničkog stanovanja, emocionalne povezanosti i ekonomske zajednice, te brige jednog o drugome koji bi upućivao na postojanje izvanbračne zajednice, zbog čega se ne mogu se niti primijeniti odredbe o stjecanju imovine u takvoj zajednici, pri čemu fizička pomoć koju je tužiteljica znala pružiti tijekom gradnje, u vidu kuhanja obroka za radnike, miješanje morta i slično, predstavlja pomoć bliskoj osobi i izraz je uobičajene solidarnosti u takvim prilikama, koja ne može predstavljati osnovu za stjecanje prava vlasništva, pa ni za isplatu, već bi se radilo o darovanju za koje bi tužiteljica morala dokazati da su se ispunile pretpostavke za opoziv sukladno općim propisima koji uređuju taj odnos, a što tužiteljica niti tvrdi niti dokazuje.
5. Prema navedenom, postavljena materijalno pravna pitanja polaze od pretpostavke da su u ovom slučaju nižestupanjski sudovi pogrešno ocijenili provedene dokaze i pogrešno utvrdili da predmetna nekretnina ne predstavlja bračnu stečevinu stranaka, slijedom čega postavljena pitanja nisu važna jer se zapravo ona svode na prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a iz tih razloga se ne može podnijeti ni prijedlog za dopuštenje revizije, niti revizija (čl. 385. i čl. 385.a ZPP). Uz to polaze i od pogrešne pretpostavke da su nižestupanjski sudovi dali pogrešnu ocjenu provedenih dokaza, a u tom pravcu nije postavljeno ni jedno procesno pravno pitanje pa tim više postavljena pitanja materijalno pravne naravi nisu važna.
6. Osim toga, pravna shvaćanja nižestupanjskih sudova iznesena u pobijanoj odluci ne odstupaju od pravnih shvaćanja iznesenih u citiranim odlukama revizijskog suda
7. Kako od navedenih pitanja ne zavisi odluka u ovoj pravnoj stvari ne radi se o važnim pitanjima, niti o dostatnim razlozima za intervenciju ovoga suda.
8. Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj stvari u odnosu na sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije, nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 387. st. 3. ZPP, to je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i 6. ZPP, riješeno kao u izreci.
Zagreb, 12. travnja 2022.
Predsjednica vijeća:
Viktorija Lovrić, v.r.
