REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 917/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Viktorije Lovrić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. C. iz B. M., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik J. Š., odvjetnik u Z., protiv tuženika P. b. Z. d.d. iz Z., OIB: ..., koga zastupa punomoćnica M. Č., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-655/2021-2 od 26. svibnja 2021. kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Delnicama, broj P-2014/2019-34 od 18. prosinca 2020., u sjednici održanoj 12. travnja 2022.,
r i j e š i o j e:
Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-655/2021-2 od 26. svibnja 2021. kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Delnicama, broj P-2014/2019-34 od 18. prosinca 2020. kojom je tužbeni zahtjev prihvaćen te je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici preplaćene anuitete kao posljedicu ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope i valutnu klauzulu u CHF.
2. Tužiteljica nije odgovorila na prijedlog.
3. Postupajući sukladno odredbama čl. 385., 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) vijeće revizijskog suda je ocijenilo da nisu ispunjenje pretpostavke za intervenciju revizijskog suda i dopuštenje revizije.
4. Tuženik je predložio da mu Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti podnošenje revizije radi više pravnih pitanja.
5. Prvo pitanje koje se odnosi na prekid zastare pokretanjem kolektivnog spora nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka suda drugog stupnja ne odstupa od prakse revizijskog suda (Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. i dr).
6. U odnosu na drugo pitanje koje se odnosi na kamatnu stopu i treće pitanje koje se odnosi na primjenu odredbe čl. 502.c ZPP-a tuženik nije naznačio razloge važnosti tih pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP- a, pa u odnosu na ta pitanja nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 387. st.
3. ZPP-a.
7. Četvrtim pitanjem tuženik pita može li se tužitelj pozvati na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o parničnom postupku kao potrošač bez da je taj svoj status dokazao te bez dokaza koristiti benefite tog statusa bez dokazivanja istog ukoliko je prigovoreno tom statusu.
7.1. U odnosu na navedeno pitanje tuženik je naveo da je pitanje važno zato što je o tom pitanju zauzeo shvaćanje Europski sud u presudi broj C-470/93 od 6. srpnja 1995., a da se pobijana presuda temelji na shvaćanju koje nije u skladu s navedenim shvaćanjem.
7.2. Drugostupanjski sud je ocijenio neutemeljenim tvrdnje tuženika da predmetni ugovor nije potrošački ugovor i da se tužiteljica nema pravo pozivati na pravomoćne odluke donesene u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Nadalje je zaključio da je na tuženiku bio teret dokazivanja da se odluke donesene u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača ne mogu primijeniti i na konkretan ugovor, a da tuženik to ničim nije dokazao.
7.3. Pobijana drugostupanjska presuda ne odstupa od pravnog shvaćanje revizijskog suda zauzetog u odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. koje glasi: „Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.“
7.4. U presudi Europskog suda broj C-470/93 od 6. srpnja 1995., odlomak 24 , donesenoj u predmetu Verein gegen Unwesen in Handel und Gewerbe Koeln eV and Mars GmbH, a na koju tuženik ukazuje prijedlogom, sud nije iznio nikakvo pravno shvaćanje o tome tko se smatra potrošačem i na kome je teret dokaza o tome da je neka fizička osoba potrošač, niti u drugim presudama na koje je općenito ukazao tuženik. U tim presudama je riječ o shvaćanju kako će se cijeniti pažnja razumno pažljivog potrošača.
7.5. Četvrto pitanje, stoga, nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
8. Budući da, slijedom navedenog, u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP-a i dopuštenje revizije, valjalo je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 5. ZPP-a riješiti kao u izreci.
Zagreb, 12. travnja 2022.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil, v. r.
