Poslovni broj: 9 UsI-4182/19-8
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Avenija Dubrovnik 6 i 8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Vanji Crnković te zapisničarki Sanji Kobilšek Ponjan u upravnom sporu tužitelja Đ. K. iz G., kojeg zastupa opunomoćenica M. N. T., odvjetnica u S., protiv tuženog Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, Mihanovićeva 3, kojeg zastupa opunomoćenica M. S., radi mirovinskog staža, 12. travnja 2022.
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe KLASA: UP/II-140-10/19-02/03108952553, URBROJ: 341-99-11/2-19-7243 od 11. studenog 2019. te za vraćanje na ponovni postupak.
Obrazloženje
1. Rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe KLASA: UP/II-140-10/19-02/03108952553, URBROJ: 341-99-11/2-19-7243 od 11. studenog 2019. odbijena je žalba tužitelja protiv rješenja Zavoda KLASA: 140-10/19- 02/03108952553, URBROJ: 341-15-11/2-19-000347 od 6. kolovoza 2019.
2. Tužitelj u tužbi i tijekom spora u bitnome navodi da ulaže tužbu iz svih zakonskih razloga, a osobito zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i povrede odredbi postupka. Napominje da nije njegova krivnja niti propust što Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje nema podataka o njegovom radnom stažu kao što nije njegova krivnja što je uslijed ratnih okolnosti ostao bez radne knjižice te da nema isti pisani dokaz o predmetnom stažu, a koje okolnosti u postupku prvostupanjsko tijelo nije uopće uzelo u obzir. Dodaje da osim toga u postupku uopće nije uzeta u obzir činjenica da je B.
V., koji je u spornom razdoblju radio s njim u istom poduzeću, radni staž priznat te da je isti ostvario i pravo na mirovinu te da isti svojom izjavom potvrđuje da je on u spornom razdoblju bio zaposlen kod poslodavca "D1P" G., a da kao materijalni dokaz tome služi pozitivno rješenje o utvrđenom pravu na mirovinu B. V. Iznosi da kako prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo nisu uopće uzeli u obzir činjenicu da se kao materijalni dokaz može uzeti u obzir i pozitivno rješenje HZMO osobi – zaposleniku, koji je u spornom razdoblju radio s njim, a koji mu je ujedno i svjedok, to traži da mu se sukladno Zakonu o upravnim sporovima osigura zakonitost i sudska zaštita njegovih prava i pravnih interesa jer su upravni sudovi i Visoki upravni sud dužni voditi upravni spor kao spor pune jurisdikcije, samostalno utvrđivati činjenično stanje, preispitati sva činjenična i pravna pitanja kako bi u istom sporu njemu bila zajamčena prava iz članka 29. stavka 1. Ustava. Osim toga smatra, da je tuženo tijelo, trebalo uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, ne pristupati istom pretjerano formalistički već je trebalo ocijeniti stvarno činjenično stanje koje je ključno za odlučivanje o njegovom zahtjevu. Nastavlja da on živi od zajamčene minimalne naknade, koju prima od CZSS G. u mjesečnom iznosu od 800,00 kn, iako je radio i svojim radom ostvario mirovinski staž temeljem kojeg bi ispunjavao uvjete za starosnu mirovinu. Predlaže da se poništi rješenje tuženika i predmet vrati na ponovni postupak.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom spora u bitnome navodi da je osporavano rješenje doneseno na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u provedenom upravnom postupku da za navedeno razdoblje ne postoje dokazi u smislu odredbe članka 110. Zakona o mirovinskom osiguranju. Dodaje da tužbeni navodi nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke iz svih razloga koji su navedeni i obrazloženi osporavanim rješenjem. Iznosi da se u vezi tužbenog navoda u kojem tužitelj navodi da nije njegova krivnja što Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje nema podatka o njegovom radnom stažu i da je uslijed ratnih okolnosti ostao bez radne knjižice i drugih dokaza, eventualno može raditi o uništenoj dokumentaciji u njezinom izvornom obliku, ali ne i o uništenim evidencijama Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje. Nastavlja da u vezi dokazivanja putem svjedoka, važi odredba članka 122. stavak 3. Zakona o mirovinskom osiguranju, kojom je propisano da se za utvrđivanje činjenica iz stavka 2. toga članka (mirovinski staž) ne mogu kao jedino dokazno sredstvo koristiti izjave svjedoka, a da je u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja utvrđeno da ne postoje nikakvi materijalni dokazi niti evidencije da je tužitelj u traženom razdoblju bio u radnom odnosu kod navedenog poslodavca. Ističe da činjenica da je nekoj drugoj osobi utvrđen staž osiguranja u istom razdoblju i kod istog poslodavca za koje tužitelj tvrdi da je bio u radnom odnosu, ne predstavlja relevantnu okolnost u ovom predmetu, budući da se odluka donosi na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u konkretnom predmetu, a ne na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u nekom drugom predmetu. Zaključuje da je postupak koji je prethodio donošenju osporenog rješenja u potpunosti i pravno proveden te da je na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, uz pravilnu primjenu materijalnog prava donesena pravilna i zakonita odluka, bez povrede pravila postupka. Predlaže da se odbije tužbeni zahtjev.
4. Tijekom spora izvršen je uvid u spis i u spis tuženika te je održano ročište.
5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
6. Nesporno je da je tužitelj 19. rujna 2018. podnio zahtjev za utvrđivanje mirovinskog staža kod poslodavca Drvno industrijsko poduzeće G. od 1986. do 1991.
7. Sporno je, je li u upravnom postupku pravilno odbijen taj zahtjev tužitelja.
8. Člankom 110. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Narodne novine", broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16. 18/18. i 62/18.) propisano je da se svojstvo osiguranika, mirovinski staž, plaće, osnovice osiguranja, naknade plaće i drugo utvrđuju na osnovi isprava izdanih u skladu sa zakonom, odnosno potvrdama izdanim na temelju propisanih evidencija.
9. U upravnom postupku je uvidom u matičnu evidenciju koju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje obvezno vodi o svim osiguranicima utvrđeno da je na temelju prijavno odjavnih podataka za tužitelja uspostavljeno svojstvo osiguranika kod poslodavca Tvornica opekarskih proizvoda G. u razdoblju od 14. travnja 1973. do 10. ožujka 1986. dok poslodavac Drvno industrijsko poduzeće G. za tužitelja nije uspostavio prijavno odjavne podatke u traženom razdoblje te da tužitelj nema evidentiranog razdoblja osiguranja po osnovi radnog odnosa kod poslodavca Drvno industrijsko poduzeće G.
10. Člankom 122. Zakona o mirovinskom osiguranju propisano je da se mirovinski staž, plaća, osnovice te druge činjenice koje utječu na stjecanje i utvrđivanje prava, uzimaju pri ostvarivanju prava na mirovinu na osnovi podataka utvrđenih u matičnoj evidenciji (stavak 2.), a da se za utvrđivanje činjenica iz stavka 2. toga članka ne mogu kao jedino dokazno sredstvo koristiti izjave svjedoka (stavak 3.). Stoga pogrešno tužitelj smatra da je u predmetnom sporu relevantna izjava V. B. kojom isti potvrđuje da je tužitelj radio u Drvno industrijskom poduzeću G. u razdoblju od 1986. do 1991., budući da se izjava svjedoka ne može koristiti kao jedino dokazno sredstvo. Također, nije od utjecaja na zakonitost osporavanog rješenja to što je V. B. priznat radni staž kod poslodavca Drvno industrijsko poduzeće G., budući da se ne radi o relevantnoj činjenici u predmetnom sporu.
10. Slijedom navedenog imajući u vidu utvrđenja iz matične evidencije Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.
11. Stoga je valjalo na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.) tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.
U Zagrebu 12. travnja 2022.
Sutkinja
Vanja Crnković,v.r.
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske (članak 66. Zakona o upravnim sporovima). Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude (članak 70. Zakona o upravnim sporovima).
