Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 77 Gž-2148/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Tomislava Aralice kao predsjednika vijeća, suca izvjestitelja Diane Preglej i Suzane Radaković, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. M. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica I. Š., odvjetnica u Z., protiv tuženika Z. b. d.d. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik B. P., odvjetnik iz Odvjetničkog društva P. & P. u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1456/2020-9 od 21. travnja 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 12. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1456/2020-9 od 21. travnja 2021. pod točkama I. i II. izreke te pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.796,60 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do isplate, kao i parnični trošak u iznosu od 6.975,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. travnja 2021. pa do isplate, sve u roku 15 dana.

II Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1456/2020-9 od 21. travnja 2021. pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak preko iznosa od 6.975,00 kn do iznosa od 9.237,50 kn (za iznos od 2.262,50 kn), i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.262,50 kn.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I. izreke utvrđeno da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 2. toč. 1. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu br: …, kreditna partija … od 15. svibnja 2007., solemniziran kod javnog bilježnika I. M. pod br: OV-974/07, a koji glasi: "a temeljem Odluke o kamatnim stopama Z. b. d.d."

Pod točkom II. izreke je utvrđeno da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 4. toč. 2. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu br: …, kreditna partija … od 15. svibnja 2007., solemniziran kod javnog bilježnika I. M. pod br: OV-974/07, a koji glasi: "Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.".

Pod točkom III. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.796,60 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do isplate, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena za razdoblje od 1. veljače 2010. do 31. srpnja 2015., a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, kao i naknaditi parnični trošak u iznosu od 9.237,50 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. travnja 2021. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) te predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je neosnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, a djelomično osnovana u pogledu sporednog potraživanja (parničnog troška).

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti dijela odredbe čl. 2. toč. 1. i čl. 4. toč. 2. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu sklopljenog između stranaka dana 15. svibnja 2007. u kojima je ugovorena promjenljivost kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika te za isplatu iznosa od 5.796,60 kn sa zakonskom zateznom kamatom, a na ime vraćanja preplaćenog iznosa ugovorne kamate.

6. Osnovani su žalbeni navodi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354 .st. 2. t. 11. ZPP-a jer su razlozi o određenim odlučnim činjenicama proturječni ili su izostali.

7. No, koristeći ovlaštenje iz odredbe čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP-a ovaj sud je odlučio povrede otkloniti i donijeti presudu kao u izreci.

8. Tako sud prvog stupnja u obrazloženju presude navodi kako "tuženik neosnovano smatra da se utvrđenja iz navedenih presude u kolektivnim sporovima ne mogu primijeniti na kunske kredite kakav je i predmetni, jer se povreda kolektivnih prava i interesa navedenih u tim odlukama odnosi na sve kredite bez obzira na valutu, a ne samo na kredite u kojima je glavnica bila vezana uz švicarski franak". Suprotno tom utvrđenju, u konkretnom slučaju se radi o kreditu u eurima.

9. Tuženik u žalbi ističe da je izreka proturječna sama sebi jer je sud naložio tuženoj banci isplatiti tužitelju iznos od 5.796, kn, dok pojedinačno zbrojeni iznosi daju 5.743,09 kn pa tvrdi da je prvostupanjski sud na štetu tužene banke dosudio tužitelju isplatu na koju nema pravo u primjeni jednostavne matematičke operacije zbrajanja. Također dodaje da to govori i o (ne)vjerodostojnosti provedenog financijskog vještačenja.

9.1. Na opisani žalbeni navod valja odgovoriti sljedeće.

9.2. Iz nalaza i mišljenja vještaka mr.sc. Z. R. od 21. studenoga 2016. (zaprimljenog u spis 1. prosinca 2016., list 124-132 spisa) je vidljivo da razlika između stvarno naplaćenih redovnih kamata i onih obračunatih po početnoj kamatnoj stopi iznosi 5.796,60 kn te zbroj pojedinačnih mjesečnih iznosa odgovara visini od 5.796,60 kn. 9.3. Usporedbom pojedinačnih iznosa navedenih u izreci prvostupanjske presude s iznosima navedenim u nalazu i mišljenju vještaka, ovaj drugostupanjski sud je uočio da pod točkom III. izreke pobijane presude nedostaje iznos od 53,51 kn s datumom dospijeća 1. lipnja 2008. (dio nalaza vještaka na lista 126 spisa).

9.4. Iz podneska tužitelja od 21. ožujka 2017. (list 134-137 spisa) je vidljivo da je tužitelj u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu tražio isplatu iznosa od 53,51 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. lipnja 2008. do isplate, a što je u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka. Stoga je neosnovana tuženikova tvrdnja da je prvostupanjski sud tužitelju dosudio isplatu na koju nema pravo.

9.5. Budući da tužitelj nije predložio donošenje dopunske presude u kojoj bi bilo odlučeno o tijeku zakonske zatezne kamate na iznos od 53,51 kn, sukladno odredbi čl. 339. st. 2. ZPP-a se smatra da je tužba u tom dijelu zahtjeva (za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 53,51 kn od 1. lipnja 2008. pa do isplate) povučena, dok tužitelj ima pravo na naplatu glavnice od 53,51 kn, koji iznos je sadržan u dosuđenom iznosu od 5.796,60 kn.

10. Nadalje, u pravu je tuženik kada ističe da se sud pogrešno pozvao na odredbu čl. 502.c ZPP-a prema kojoj je sud u parnicama za naknadu štete ili isplatu vezan za utvrđenja iz kolektivnog spora.

11. Međutim, iako se učinci odluka donesenih u kolektivnom sporu Udruge Franak ne odnose na tužitelja, koji je bio korisnik kredita u EUR-ima, tim su odlukama postavljeni standardi za ocjenu ništetnosti po odredbama Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine", br. 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP/03).

12. U tijeku prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- da se tužitelj predmetnim Ugovorom o kreditu od 15. svibnja 2007. (list 8-10 spisa) obvezao platiti i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Z. b. d.d. koja na dan sklapanja ugovora iznosi 9,50 % godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, s time da se redovna kamata obračunava od dana stavljanja kredita u otplatu, a interkalarna kamata na iskorišteni iznos kredita od dana isplate do stavljanja kredita u otplatu,

- da je u članku 2. Ugovora regulirano da se na sve dospjele neplaćene tražbine, osim na dospjelu nenaplaćenu kamatu, primjenjuje kamata stopa po dospijeću koja se utvrđuje u visini stope važeće zakonske zatezne kamate, te će kreditor obračunati i naplatiti tako utvrđenu kamatu po dospijeću u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i to za cijelo razdoblje do dana plaćanja,

- da iz nalaza vještaka od 1. prosinca 2016. proizlazi da je tuženik obračunavao otplatu kredita koristeći stopu redovnih kamata kako slijedi: 9,50 % početna kamatna stopa, 9,60 % s učinkom od 1. listopada 2007., 10,65 % s učinkom od 1. srpnja 2009., 10,58 % s učinkom od 1. srpnja 2013., te 10,37 % s učinkom od 1. siječnja 2014. te je kredit prijevremeno otplaćen 4. veljače 2014.,

- da prema mišljenju vještaka razlika između visine redovnih kamata određenih po kamatnoj stopi ugovorenoj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu i redovnih kamata koje su tužitelju naplaćene u razdoblju od 1. srpnja 2007. (dospijeće prvog anuiteta) do 4. veljače 2014. (prijevremena otplata kredita) iznosi ukupno 786,23 EUR-a, odnosno 5.796,60 kn, preračunato primjenom srednjeg tečaja HNB-a na dan plaćanja,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je ugovor o kreditu pročitao kod javnog bilježnika, ali nije znao na koji način bi se mogla mijenjati kamatna stopa, da prije predmetnog kredita nikada nije imao niti jedan drugi kredit, a njemu je i osobni bankar rekao da se u pogledu kamatne stope ne može pregovarati jer se radi o odluci banke; da mu je kredit trebao za uređenje stana, a bio je dugogodišnji klijent Z. b. te nije niti pokušavao ishoditi kredit u drugim bankama; da je nakon otprilike pola godine dobio obavijest od banke o promjeni kamatne stope, a stopa se mijenjala kasnije negdje 2 ili 3 puta.

13. U ovoj pravnoj stvari je u odluci ovog drugostupanjskog suda poslovni broj Gž- 6041/17-2 od 4. veljače 2020. dana uputa sudu prvog stupnja kako je potrebno, da bi se u ovoj pravnoj stvari moglo na valjani način ocijeniti je li tužbeni zahtjev osnovan, utvrditi sljedeće:

- da se radi o ugovoru sklopljenom od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008.,

- da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke,

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo,

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva, kao i - da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Iz sadržaja samog Ugovora je vidljivo da je sklopljen 15. svibnja 2007. te da je u čl. 2. st. 1. ugovoreno plaćanje redovne kamate koja je tijekom postojanje obveze promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Z. b. d.d., koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 9,50% godišnje.

15. Dakle, ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, a iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da se o toj odredbi nije pregovaralo.

16. Nadalje, prvostupanjski sud navodi da je u trenutku sklapanja predmetnog ugovora kamatna stopa bila 9,50% godišnje, a povećala se maksimalno na 10,65%, no imajući u vidu razdoblje na koje je podignut kredit (7 godina) i njegov iznos od 20.000,00 EUR-a, sud prvog stupnja je stajališta da je ispunjen uvjet znatne neravnoteže na štetu potrošača.

16. 1. Tuženik osporava pravilnost opisanog zaključka prvostupanjskog suda, navodeći da se ugovorena kamatna stopa od 9,50% mijenjala 1. listopada 2007. na 9,60% te 1. srpnja 2009. na 10,65%, odnosno nije rasla preko 1/10 početno ugovorene kamate te smatra da takvo povećanje kamatne stope nije dovelo do znatne neravnoteže između ugovornih strana.

16.2. Međutim, iz opsežne sudske prakse županijskih sudova u Republici Hrvatskoj proizlazi da visina novčanog iznosa razlike između plaćene ugovorne kamate i početne ugovorne kamate nije odlučna za ocjenu postojanja znatne neravnoteže između ugovornih strana. Tako je, primjerice, u odluci Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1289/2020-2 od 2. lipnja 2021. (kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u kojoj je prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi te zahtjev za isplatu iznosa od 2.424,40 kn), izražen stav da su odredbe o kamatnoj stopi u dijelu preko visine koja je ugovorena u samom trenutku sklapanja ugovora nepoštene, s obzirom da iste suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, drugostupanjski sud je ocijenio da postoji znatna neravnoteža na štetu potrošača, iako razlika u otplati kredita između redovne početne kamatne stope i kasnijih kamatnih stopa promijenjenih jednostranim odlukama tuženika prema otplatnim planovima ukupno iznosi (svega) 2.458,05 kn.

16.3. Stoga, sama činjenica da tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije mogao sagledati opseg svoje obveze jer nije mogao predvidjeti način kretanja kamatne stope (pri čemu na sadržaj ugovora kojim se tražio njegov bezuvjetni pristanak na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukama o kamatama Banke, nije mogao utjecati) uzrokovala je upravo takvu, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja (tako i u presudi Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3064/2021-2 od 24. siječnja 2022.).

17. Nadalje, žalitelj tvrdi da tužitelj nije dokazao da mu je odredba o načinu promjene kamatne stope bila nerazumljiva.

17.1. Ovdje valja reći da je u presudi poslovni broj C-26/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, izraženo stajalište prema kojem se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način „da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.“

17.2. Dakle, unatoč tome što je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila gramatički razumljiva i uočljiva, ona je ipak bila nejasna jer tužitelj kao potrošač nije mogao razumjeti doseg te odredbe niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz takve odredbe proizlaze za njega.

17.3. Stoga su sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.

18. Nadalje, tuženik ističe da prvostupanjski sud nije provjerio može li se tužitelja okvalificirati kao potrošača.

18.1. Sukladno odredbi čl. 3. st. 1. ZZP-a za status potrošača trebaju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta – da se radi o fizičkoj osobi te da ona sklapa posao ili djeluje na tržištu koji nije u svrhu njezine poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe.

18.2. Iz stanja spisa je vidljivo da je tužitelj na ročištu održanom dana 8. ožujka 2021. (list 232-233 spisa) iskazao da mu je kredit trebao jer se u to vrijeme ženio i uređivao je stan. Takav iskaz tužitelja tuženik nije osporio niti je tijekom postupka predložio ili dostavio dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu u svrhu svoje poslovne djelatnosti.

18.3. Pored toga, tužitelj je u činjeničnim tvrdnjama u tužbi naveo da se u predmetnom slučaju radi o znatnoj neravnoteži po pitanju prava i obveza između stranaka i to na štetu tužitelja (u ovom slučaju potrošača) jer su predmet ugovora i novčana obveza bitni sastojci ugovora u kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka, te je tuženik putem ove ugovorne odredbe (čl. 2. ugovora) u potpunosti izbjegao utjecaj druge strane (tužitelja), a tuženik opisane tvrdnje nije osporio tijekom cijelog prvostupanjskog postupka, što je jasno vidljivo iz sadržaja spisa.

18.4. Stoga su neosnovani žalbeni navodi i u dijelu koji se odnosi na status potrošača tužitelja.

19. Sud prvog stupnja je otklonio tuženikov prigovor zastare pozivom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda zauzeto na sjednici Građanskog odjela dana 30. siječnja 2020. da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

19.1. Tuženik u žalbi ističe da sve dok tražbina nije dospjela, vjerovnik nije ovlašten obračunavati zateznu kamatu, pa primjena navedenog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. isključuje pravo tužitelja na zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta.

19.2. U rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021. je na tuženikovo pitanje može li se dosuditi zatezna kamata za razdoblje prije dospjelosti novčane obveze na koju se odnosi, odnosno mogu li zatezne kamate teći prije dospjelosti obveze, odgovoreno da pitanje nije važno u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP-a jer se pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH (1/20) od 30. siječnja 2020. odnosi na početak tijeka zastare i ne daje odgovor na naznačeno pitanje koje se tiče tijeka zateznih kamata kod vraćanja stečenog bez osnove.

U istoj odluci je također napisano da se navedeno pitanje sadržajno odnosi na odredbu čl. 214. Zakona o obveznim odnosima (ZOO/91) prema kojoj, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Stoga početak tijeka zateznih kamata ovisi o savjesnosti stjecatelja, što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja.

19.3. S obzirom da je u ovom slučaju utvrđeno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (bez jasnih parametara) nepoštene, to podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije pa zatezna kamata teče od dana stjecanja od strane tuženika.

20. Nadalje, tuženik navodi da je od 1. siječnja 2013. redovna kamata, i u konkretnom ugovornom odnosu, definirana uz primjenu objektivnih parametara, sukladno čl. 5. i 14. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2012. ("Narodne novine", br. 112/12), zbog čega smatra da je tužbeni zahtjev za razdoblje nakon 1. siječnja 2013. zasigurno neosnovan.

21. Odredbama ZID ZPK/12 je, dakle, pružena mogućnost strankama ugovora da same otklone razloge djelomične ništetnosti odredbe čl. 2. predmetnog Ugovora, pri čemu je Banci naloženo određivanje parametara koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima, na način da banka mora ponuditi potrošaču parametre čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane, a to primjerice mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri. Ako potrošač ne pristane na ovako utvrđene parametre, ima pravo, u roku od tri mjeseca od primitka takve obavijesti, na prijevremeno vraćanje kredita bez obveze plaćanja bilo kakve naknade vjerovniku uključujući i ugovorenu naknadu za raniji povrat kredita.

21.1. Definiranjem LIBOR-a kao parametra koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, Banka je stekla pravo taj parametar uvrstiti u Ugovor umjesto ništetnih odredaba čl. 2. i 7. Ugovora prema kojima je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Z. b. d.d., ali definiranje LIBOR-a nije samo po sebi dovelo do dopune Ugovora. (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019.).

21.2. Obavijest Banke od 4. lipnja 2013. (list 14 spisa) kojom obavještava tužitelja kao korisnika da će se ukupna kamatna stopa po njegovom kreditu promijeniti s 10,65% na 10,58% godišnje, s primjenom od 1. srpnja 2013., a sastoji se od: 1.) varijabilnog dijela kamatne stope koja se izražava kao 6M NRS2 za EUR i koji iznosi 3,12 postotnih poena i 2.) fiksnog dijela koji iznosi 7,46 postotnih poena, pri čemu je potpuno nejasno na koji način je bila formirana kamatna stopa u prethodnom razdoblju, odnosno koliko je iznosio fiksni dio, a koliko varijabilni dio, ne može se smatrati valjanom primjenom odredaba ZID ZPK/12, niti se može se smatrati da je Korisnik pristao na ovakvu ponudu novacije Ugovora time što je nastavio ispunjavati obvezu vraćanja kredita, u situaciji kad mu je jedina preostala opcija bila pravo na prijevremeno vraćanje kredita (uzmi ili ostavi), čime bi se Korisnik doveo u teži položaj.

22. Slijedom svega iznesenoga i na temelju odredbe čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP-a valjalo je odbiti žalbu tuženika u odnosu na odluku o glavnoj stvari i odlučiti kao u točki I izreke ove presude.

23. No, ispitujući pravilnost primjene materijalnog prava u pogledu odluke o troškovima postupku u okviru žalbenih navoda i po službenoj dužnosti (sukladno ovlaštenju iz odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a), ovaj sud je utvrdio da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbe čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje: Tarifa) kada je tužitelju priznao trošak sastava podneska od 8. veljače 2021. u iznosu od 750,00 kn jer tim podneskom se tužitelj očitovao na dotadašnji tijek postupka te se ne radi o obrazloženom podnesku iz Tbr. 8. t. 1. Tarife niti je isti bio potreban za vođenja postupka. Također je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu Tbr. 9. t. 1. Tarife kada je tužitelju priznao trošak zastupanja na ročištu održanom dana 2. prosinca 2020. u punom iznosu jer tužitelju za zastupanje na tom ročištu pripada naknada prema Tbr. 9. t. 2. Tarife, a budući da se nije raspravljalo o glavnoj stvari niti su se izvodili dokazi. Tužitelju također ne pripada niti pravo na naknadu sudske pristojbe na presudu jer nije dokazao da je taj trošak snosio.

23.1. Budući da tužitelju pripada pravo na naknadu troškova za sastav tužbe te dva podneska od 29. rujna 2015. i 21. ožujka 2017. u iznosu od po 750,00 kn, za zastupanje na ročištima dana 3. ožujka 2016., 9. listopada 2017. i 8. ožujka 2021. u iznosu od 750,00 kn, za zastupanje na ročištu 2. prosinca 2020. iznos od 375,00 kn, trošak za provođenje financijskog vještačenja u iznosu od 1.800,00 kn, kao i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 300,00 kn, što ukupno iznosi 6.975,00 kn, u tom je dijelu trebalo potvrditi prvostupanjsku presudu, a u preostalom dijelu za iznos od 2.262,50 kn je valjalo preinačiti odluku i odbiti taj dio zahtjeva tužitelja te odlučiti kao pod točkom II izreke ove presude, sukladno odredbi čl. 373. t. 3. ZPP-a.

24. S obzirom da je tuženik u žalbenom postupku uspio samo djelomično u pogledu odluke o trošku, ali ne i u pogledu glavnog zahtjeva, temeljem odredaba čl. 35. st. 2., čl. 154. st. 5. i čl. 166. st. 2. ZPP-a nema pravo na naknadu troškova nagrade punomoćniku za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu (točka III izreke).

U Zagrebu, 12. travnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Tomislav Aralica, v.r.