Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: 22 Gž-1328/21-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lidije Bošnjaković, predsjednika vijeća, suca izvjestitelja Darije Horvat i Josipa Grubišić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M.-B. L. H. d.o.o. iz Z., OIB:…, zastupan po punomoćniku I. E., odvjetniku u Z., protiv tuženice M. K. iz Z., OIB: …, zastupana po punomoćniku Z. Š., odvjetniku u Z. radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv-3083/16-46 od 2. veljače 2021., dana 12. travnja 2022.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. broj od u toč. II i III izreke.
r i j e š i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv-3083/16-46 od 2. veljače 2021.
II. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka, kao neosnovanim.
Obrazloženje
1.Presudom suda prvog stupnja održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika D. B. iz Z., posl.br. Ovrv-45/16 od 02.03.2016. godine, u dijelu u kojem je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos 113.614,18 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30.11.2015. godine do isplate (toč. I), ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika D. B. iz Z., posl.br. Ovrv-45/16 od 02.03.2016. godine, u dijelu u kojem je naloženo tuženici isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate na iznos 113.614,18 kuna od 04.08.2015. godine do 29.11.2015. godine, kao neosnovan (toč. II), te je odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak ovog parničnog postupka (toč. III).
2.Rješenjem suda prvog stupnja ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika D. B. iz Z., posl.br. Ovrv-45/16 od 02.03.2016. godine, u dijelu u kojem je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos 100.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 04.08.2015. godine do isplate, te je u tom dijelu odbačen ovršni prijedlog od 02.03.2016. godine koji predstavlja tužbu.
3.Protiv navedene presude u toč. II i III izreke, te sadržajem žalbe, i protiv navedenog rješenja, žalbu je podnio tužitelj zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353 st.1 toč. 1-3 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) s prijedlogom da ovaj sud pobijani dio presude preinači uz naknadu parničnog troška.
4.Žalba je neosnovana.
5.Ispitujući pobijanu presudu i rješenje i postupak koji im je prethodio, ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 ZPP, na koju pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365 st. 2 ZPP.
6.Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 1 toč. 11 ZPP-a, na koju sadržajem žalbe ukazuje tužitelj, jer pobijana presuda i rješenje sadrže jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, nisu proturječni i isti se mogu ispitati.
7.Tužitelj je Javnom bilježniku podnio ovršni prijedlog temeljem vlastite mjenice izdane od tuženice 29.02.2012. godine, tražeći izdavanje rješenja o ovrsi kojim bi se tuženici naložila isplata iznosa u visini 213.614,18 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 04.08.2015. godine do isplate, te naknada troška ovršnog postupka, slijedom čega je javni bilježnik temeljem odredbe čl. 281 Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12 dalje OZ), 02.03.2016. godine, donio rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv-45/16. Protiv gore navedenog rješenja o ovrsi tuženica je pravodobno podnijela prigovor, prvenstveno sporeći pravilnost ispunjenja mjenice u pogledu datuma izdavanja te visine iste, posljedično čemu je u cijelosti osporila osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Stoga je temeljem odredbe čl. 58 OZ-a stavljeno izvan snage rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv-45/16 od 02.03.2016. godine u dijelu kojim je određena ovrha i ukinute su sve provedene radnje, te je određeno da će se postupak provesti po pravilima parničnog postupka kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.
8.Predmetom ovog postupka, zahtjev je tužitelja za isplatom iznosa 213.614,18 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 04.08.2015. godine do isplate, temeljem vlastite bianco mjenice koja je izdana temeljem Ugovora o poslovnom najmu broj 28815/12 od 29.02.2012. godine (dalje u tekstu Ugovor o najmu) te Ugovora o jamstvu broj 28815/12 od 29.02.2012. godine (dalje u tekstu Ugovor o jamstvu).
9.Tijekom postupka prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti koje su važne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju postignutih rezultata valjano utvrdio potrebno činjenično stanje, izloživši ga u obrazloženju pobijane presude. Zbog navedenog ovaj sud prihvaća u cijelosti tako utvrđeno činjenično stanje, pa prema tome nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao ni opravdanja dana za njega.
10.Sud prvog stupnja je utvrdio, sa kojim utvrđenjima je suglasan i ovaj sud:
-da su tužitelj kao najmodavatelj i trgovačko društvo O. d.o.o. kao najmoprimatelj, 29.02.2012. godine zaključili Ugovor o najmu, predmetom kojeg je bio najam novog vozila marke Mercedes-Benz C 200 CDI, vrijednosti 36.800,00 €, na rok od 48 mjeseci za iznos mjesečne najamnine u visini 663,50 €, a kojeg Ugovora o najmu i to temeljem Ugovora o jamstvu od 29.02.2012. godine, je tuženica bila jamac, koje je činjenice, osim što između stranaka nisu ni bile sporne, sud utvrdio i uvidom u Ugovor o najmu i Ugovor o jamstvu; kako tuženica tijekom postupka niti ne osporava da bi najmoprimatelj preuzeo vozilo koje je bilo predmetom najma, a što je razvidno i iz Zapisnika o primopredaji vozila od 29.02.2012. godine, tako se nespornim utvrđuje postojanje ugovornog odnosa između tužitelja i trgovačkog društva O. d.o.o. u smislu odredbe čl. 550 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08 i 78/15 dalje u tekstu ZOO), te tužitelja i tuženice u smislu odredbe čl. 104 ZOO-a, sve u vezi odredaba Općih uvjeta ugovora o poslovnom najmu (dalje u tekstu Opći uvjeti), koji čine sastavni dio kako Ugovora o najmu tako i Ugovora o jamstvu,
-da je tuženica je kao stranka ugovornog odnosa temeljem Ugovora o jamstvu, predajući tužitelju kao sredstvo osiguranja jednu bianco mjenicu i jednu zadužnicu na iznos 50.000,00 kuna, postala solidarnim obveznikom plaćanja svih ugovornih obveza najmoprimatelja iz Ugovora o najmu, da je tuženica predmetnu mjenicu potpisala u svojstvu trasanta te istu prihvatila, te se stoga u konkretnom slučaju ne radi o mjeničnom jamstvu u smislu odredaba čl. 29 – čl. 31 Zakona o mjenici («Narodne novine» broj 74/94), već o vlastitoj bianco mjenici u smislu odredbe čl. 3 u svezi odredbe čl. 109-čl. 112 sve Zakona o mjenici,
-da je iz Ugovora o jamstvu od 29.02.2012. godine razvidno kako je tuženica kao sredstvo osiguranja, predala tužitelju jednu bianco mjenicu za koju nije naveden iznos visine osiguranja dok se zadužnicom obvezala odgovarati do visine 50.000,00 kuna, a što je uostalom razvidno i iz zadužnice koja prileži spisu i koju je tužitelj predao FINI na provedbu upravo radi podmirenja potraživanja koje je predmetom ovog postupka,
-da je provedenim financijskim vještačenjem po sudskom vještaku trgovačkom društvu V. T. d.o.o. utvrđeno kako trgovačko društvo najmoprimatelja, nije uredno ispunjavalo svoje Ugovorom o najmu preuzete obveze u smislu odredbe čl. 5 i čl. 6 sve Općih uvjeta, posljedično čemu je tužitelj u smislu odredbe čl. 9 i čl. 17.1a u vezi čl. 17.2. sve Općih uvjeta, raskinuo predmetni Ugovor o najmu sa danom 27.02.2013. godine, kako je to i razvidno iz Obavijesti o raskidu Ugovora o poslovnom najmu od 27.02.2013. godine te preslika povratnica,
-da društvo najmoprimatelja, a po raskidu ugovornog odnosa 27.02.2013. godine, nije vratilo tužitelju u posjed vozilo koje je bilo predmetom najma u smislu odredbe čl. 18 Općih uvjeta, to tužitelj u smislu odredbe čl. 18-čl.20 sve Općih uvjeta, ima pravo na naknadu u visini knjigovodstvene vrijednosti najma, a koju vrijednost je sudski vještak i uzeo u obzir prilikom obračuna potraživanja tužitelja,
-da je tužitelj na dan raskida Ugovora o najmu (27.02.2013.godine), sastavio ponudu za podmirenje potraživanja, pri čemu nije umanjio dospjela potraživanja najmoprimatelja za iznos jamčevine, koji iznos je iskoristio u dva navrata i to 22.03.2013. godine i 27.07.2015. godine, pa je tako, stanje duga na dan dospijeća mjenice (03.08.2015. godine) iznosilo 214.090,59 kuna na ime glavnice, a koje stanje glavnice se nije izmijenilo niti na dan Konačnog obračuna kojeg je tužitelj sastavio 30.11.2015. godine, a niti na dan 24.09.2018. godine kada je izvršena zadnja uplata, kojom je namireno potraživanje na ime kamata, pa tako stanje duga na dan 24.09.2018. godine iznosi 214.090,59 kuna na ime glavnice te 64.123,84 kuna na ime zakonske zatezne kamate
-da budući je Ugovor o najmu raskinut 27.02.2013. godine u smislu odredbe čl. 9 i čl. 17.1a u vezi čl. 17.2. sve Općih uvjeta, a najmodavatelj nije vratio predmet najma tužitelju u posjed u smislu odredbe čl. 18.6 Općih uvjeta, to je tužitelj bio dužan sačiniti Konačni obračun, što je u smislu odredbe čl. 20.1 i 20.3 Općih uvjeta i učinio 30.11.2015.; tužitelj je u smislu navedenih odredaba Općih uvjeta, kao datum dospijeća mjenice bio dužan naznačiti datum Konačnog obračuna, odnosno 30.11.2015. godine, a ne 03.08.2015. godine, pa se time prigovor tuženice u smislu odredbe čl. 16 st. 2 Zakona o mjenici u vezi odredbe čl. 20 Općih uvjeta, u cijelosti nalazi osnovanim. Međutim, budući da visina duga na dan dospijeća mjenice kao i na dan Konačnog obračuna, na ime glavnice, nije izmijenjena, to činjenica naznačenog dospijeća mjenice nije utjecala na visinu utuženog mjeničnog potraživanja, koje je manjeg iznosa od iznosa dugovanja utvrđenog nalazom i mišljenjem
11. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u pobijanom dijelu presude, jer je tuženica u smislu odredbe čl. 104 ZOO-a u vezi odredbe čl. 24 i 27 sve Zakona o mjenici i čl. 2 ZPP-a, obvezna tužitelju isplatiti iznos u visini 113.614,18 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30.11.2015. godine, odnosno od datuma Konačnog obračuna u smislu odredbe čl. 20 Općih uvjeta, do isplate, radi čega je protivno žalbenim navodima, pravilno odlučio sud prvog stupnja, kada je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika D. B. iz Z., posl.br. Ovrv-45/16 od 02.03.2016. godine, u dijelu u kojem je naloženo tuženici isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate na iznos 113.614,18 kuna od 04.08.2015. godine do 29.11.2015. godine.
12. Nisu jasni žalbeni navodi tužitelja da sud prvog stupnja nije donio odluku kojom se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika D. B. iz Z., posl.br. Ovrv-45/16 od 02.03.2016. godine, u dijelu u kojem je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos 100.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30.11.2015. do isplate, jer je sud prvog stupnja o navedenom odlučio rješenjem, smatrajući djelomično osnovanim prigovor tuženice o nedostatku pravnog interesa tužitelja, za vođenje ovog postupka za iznos 100.000,00 kuna, s obrazloženjem, u bitnom, kako je tuženica, a temeljem Ugovora o jamstvu, predala tužitelju i jednu zadužnicu u iznosu 50.000,00 kuna; međutim tužitelj je na ročištu za glavnu raspravu od 02.10.2018. godine dostavio sudu, po istaknutom prigovoru tuženice, dvije Bjanko zadužnice ovjerene kod javnog bilježnika pod posl.br. OV-1949/12 i OV- 1951/12, a za koje navodi da su predane FINI radi naplate potraživanja iz Ugovora o poslovnom najmu koji je predmetom i ovog postupka; iako iz Ugovora o jamstvu nije razvidno da bi tuženica kao sredstvo osiguranja predala tužitelju dvije bjanko zadužnice, iz navoda tužitelja, ali i dokumentacije koju je tužitelj dostavio na predmetnom ročištu i to točnije ranije dvije Bjanko zadužnice i knjigovodstvene kartice, zaista proizlazi da tužitelj radi naplate potraživanja iz Ugovora o poslovnom najmu koji je predmetom ovog postupka, raspolaže sa dvije, a ne jednom Bjanko zadužnicom, potpisane po tuženici; iz predmetne dokumentacije, proizlazi kako je zadužnicom posl.br OV-1951/12, zatvarano potraživanje po ugovoru br. 28815/12, dakle Ugovora o poslovnom najmu koji je predmetom ovog postupka, dok pak prema navodima tužitelja sa ročišta za glavnu raspravu, proizlazi da je predmetom zadužnice posl.br. OV-1949/12, potraživanje iz knjigovodstvene kartice na dan 14.01.2016. godine (list 194 spisa), a iz koje proizlazi kako se radi o potraživanju temeljem ugovora br. 28815/12, dakle ponovno Ugovora o poslovnom najmu koji je predmetom ovog postupka.Dakle, a budući da tužitelj u ovom postupku potražuje od tuženice isplatu iznosa u visini 213.614,18 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a koje potraživanje proizlazi iz Ugovora o poslovnom najmu br. 28815/12, kojeg je tuženica strankom u svojstvu jamca temeljem Ugovora o jamstvu te kako je tužitelj radi namirenja potraživanja iz predmetnog Ugovora o poslovnom najmu, a kako je to i razvidno iz ranije navedene knjigovodstvene kartice, predao FINI dvije Bjanko zadužnice posl.br. OV-1949/12 i OV 1951/12, svaku na iznos 50.000,00 kuna, tako tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka i to u visini 100.000,00 kuna iz razloga što zadužnica ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja radi naplate u smislu odredbe čl. 214. st. 1. OZ, ali i svojstvo ovršne isprave na temelju koje se može tražiti ovrha protiv dužnika ili jamca platca na drugim predmetima ovrhe čl. 214. st. 7. OZ. Kako tužitelj u konkretnom slučaju ima dvije ovršne isprave temeljem kojih je već pokrenuo postupak ovrhe pred FINOM radi naplate potraživanja koje je predmetom i ovog postupka, to tužitelj nema pravnog interesa za vođenje ovoga parničnog postupka radi nalaganja tuženici da ispuni tu istu tražbinu jer bi u slučaju uspjeha tužitelja u ovoj parnici, isti raspolagao sa tri ovršne isprave i to dvije zadužnice i presudom. Pri tome sud prvog stupnja ne prihvaća osnovanim navod tužitelja kako su zadužnicom obuhvaćena potraživanja iz ranijeg razdoblja, a sve to budući da je nalazom i mišljenjem sudskog vještaka, pri izračunu visine potraživanja, obuhvaćeno cjelokupno razdoblje i to od zasnivanja ugovornog odnosa stranaka (29.02.2012.) do zadnje izvršene uplate (24.09.2018.), što znači da je time obuhvaćeno i razdoblje na koje se odnose zadužnice, a što je razvidno i iz knjigovodstvenih kartica.
13. Sa naprijed navedenim zaključkom suda prvog stupnja suglasan je i ovaj sud, jer kad tužitelj raspolaže s valjanom zadužnicom koja ima svojstvo ovršne isprave, tada on nema pravnog interesa voditi protiv izdavatelja te isprave parnični postupak pa je u tom slučaju sud prvog stupnja pravilno postupio kada je donio pobijano rješenje kojim je u navedenom dijelu ukinuo platni nalog i odbacio ovršni prijedlog odnosno tužbu.
14. Sud prvog stupnja dao je valjane razloge zbog čega tužitelj nema pravnog interesa za vođenje parnice, koji su u suglasju sa sadržajem isprava i očitovanjem stranaka tijekom postupka pa nema niti bitnih povreda postupka na koje ukazuje žalitelj. Prigovor nedostatka pravnog interesa, kojeg je istaknuo tuženik, predstavlja procesni prigovor od kojeg ovisi dopuštenost tužbe, dakle parničnog postupka kao puta pravne zaštite. Pravilno je sud primijenio odredbe OZ-a kad je ocijenio da tužitelj već ima ovršnu ispravu, slijedom čega nema interesa za vođenje parnice u kojoj bi tužitelj postigao, za slučaj osnovanosti tužbenog zahtjeva, onu pravnu korist koju već ima, a to je ovršna isprava za spornu tražbinu.
15.U tom smislu nisu osnovani niti žalbeni navodi da pobijano rješenje osporava tužitelju kao vjerovniku izbor koji će od pribavljenih instrumenata osiguranja plaćanja upotrijebiti kao najefkasniji za izglednu naplatu svoje tražbine. Na taj izbor tužitelj ima pravo u izvansudskom postupku, no prvostupanjski sud je dužan, uvažavajući načelo ekonomičnosti postupanja, paziti na postojanje pravnog interesa za traženje pravne zaštite u parničnom postupku. Kako tužitelj u konkretnom slučaju ima mogućnost svrsishodnijeg načina ostvarivanja naplate svoje tražbine od vođenja parničnog postupka, to je pobijana odluka o ukidanju platnog naloga iz rješenja o ovrsi, te odbacivanju ovršnog prijedloga odnosno tužbe, pravilna i zakonita.
16.Za dodati je da se pravni interes tužitelja koji zahtijeva kondemnatornu zaštitu ne predmnijeva kada tužitelj za utuženu tražbinu raspolaže ovršnom ispravom jednakog pravnog učinka koju bi ishodio sudskom odlukom u parničnom postupku. Tužitelj smatra da je prvostupanjski sud u skladu s odredbom članka 288. stavka 2. ZPP-a, tužbu morao odbaciti već na pripremnom ročištu do zaključenja prethodnog postupka zbog eventualnog nedostatka pravnog interesa. Međutim, iz sadržaja odredbe članka 288. stavka 2. ZPP-a jasno proizlazi da sud na pripremnom ročištu donosi, između ostalog, i rješenje o odbacivanju tužbe ako utvrdi da ne postoji pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje. Ovakva zakonska formulacija ne isključuje mogućnost i ovlaštenje suda da tužbu odbaci i nakon zaključenja pripremnog ročišta ako se u kasnijem tijeku postupka utvrdi da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe. Štoviše takav stav tužitelja se ne može prihvatiti iz razloga jer se u konkretnom slučaju ne radi o tužbi na utvrđenju već o kondemnatornom zahtjevu tužitelja sve sa ciljem ishođenja ovršne isprave. Protivno žalbenim navodima, postojanje pravnog interesa, sud može provjeravati do donošenja odluke o tužbenom zahtjevu tužitelja.
17. Dakle,tužitelj nema pravni interes u kontradiktornom postupku ishoditi ovršnu ispravu za isti dug koji može naplatiti zadužnicom koju ima u posjedu.Za dodati je da se odredba čl. 187. st. 1. ZPP-a odnosi se na specifičnu vrstu tužbi a to su tužbe za utvrđenje, dok se kod ostalih tužbi dakle kondemnatornih i konstitutivnih pravni interes presumira. Upravo je činjenica što je zadužnica izdana, što ima značaj ovršne isprave, temeljem koje se može zatražiti ovrha svim sredstvima i na svim predmetima ovrhe, bitna za ocjenu interesa tužitelja za vođenje spora u kojem bi tužitelj ishodio ovršnu ispravu, te je po ocjeni ovog suda pravilno prvostupanjski sud zaključio da ne postoji pravni interes za vođenje parnice.
18. Na žalbeni prigovor tužitelja da je tužena samo do zaključenja prethodnog postupka na ročištu od 8. svibnja 2018. mogla istaknuti prigovor nedostatka pravnog interesa, što nije učinila pa se ima smatrati da takav prigovor nije istaknut (prekluzija), te o njemu prvostupanjski sud nije smio raspravljati i odlučivati, za navesti je da je postojanje pravnog interesa opća procesna pretpostavka za suđenje u određenoj pravnoj stvari na koju sud prvog stupnja pazi po službenoj dužnosti tijekom cijelog postupka, pa se stoga kao neosnovan ukazuje prigovor tužitelja da je ovaj prigovor tuženica mogla istaknuti do zaključenja prethodnog postupka, već je isti mogla istaknuti do zaključenja glavne rasprave. Tužitelj u konkretnom slučaju temeljem presude (kojom bi bio prihvaćen tužbeni zahtjev) ne bi imao kvalitetniju pravnu korist od one koju već ima ovršnom ispravom. Zaštita subjektivnih građanskih prava u takvim okolnostima tužitelju je osigurana bez intervencije pravosuđa kroz parnični postupak, pa stoga zahtijevana sudska zaštita nije nužna, već se ukazuje nepotrebnom.
19.Obzirom na uspjeh stranaka u postupku, to je temeljem odredbe čl. 154 st. 4 ZPP-a, u vezi njihova zahtjeva za naknadom troškova postupka, pravilno sud prvog stupnja odlučio da svaka stranka snosi svoj trošak.
20.Kako žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, to je temeljem odredbe čl. 368 st.1 ZPP-a, te čl. 380 toč. 2 ZPP-a, trebalo odlučiti kao u izreci ove presude, odnosno rješenja.
21.Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška žalbe, jer sa istom nije uspio (čl. 154 st.1 ZPP).
U Zagrebu, 12. travnja 2022.
Predsjednica vijeća:
Lidija Bošnjaković, v.r.
