REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 52 Pž-2746/2020-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivane Mlinarić, predsjednika vijeća, Raoula Dubravca, suca izvjestitelja i Ane Cvitković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TETIMA d.o.o., OIB 03153281899, Zagreb, Stubička 75, kojeg zastupa punomoćnik Saša Čačić, odvjetnik u Vinkovcima, J. Dalmatinca 20, protiv 1. tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Maćešić i partneri d.o.o., Rijeka, 2. tuženika TOLJ PLOČE d.o.o. – „u stečaju“, OIB 45427742808, [adresa], kojeg zastupa stečajni upravitelj UN iz [adresa], Č [adresa] i 3. tuženika ČL, [adresa], radi utvrđenja ništetnosti sporazuma odlučujući o žalbi prvotuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2978/18 od 19. ožujka 2020., u sjednici vijeća održanoj 11. travnja 2022.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2978/18 od 19. ožujka 2020. u točkama I., II. i III. izreke i predmet vraća istom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud presudio:

„I. 1. Utvrđuje se da javnobilježnička isprava Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama br. 07818020006 koji je solemniziran po javnom bilježniku BT iz [adresa] pod poslovnim brojem OV-19507/07 od dana 01.10.2007. god. zaključen između Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba kao Vjerovnika, Tolj Ploča d.o.o. iz [adresa] kao Dužnika i založnog Dužnika i ČL kao Založnog dužnika nema svojstvo javne isprave.

2. Utvrđuje se da je ništetan Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama br. 07818020006 koji je solemniziran po javnom bilježniku BT iz Dubrovnika pod poslovnim brojem OV- 19507/07 od dana 01.10.2007. god. zaključen između Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba kao Vjerovnika, Tolj Ploča d.o.o. iz [adresa] kao Dužnika i založnog Dužnika i ČL kao Založnog dužnika.

3. Utvrđuje se da je ništetna tražbina prvotuženika prema tužiteljima osigurana Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama br. 07818020006. solemniziranom po javnom bilježniku BT iz Dubrovnika pod poslovnim brojem OV-19507/07 od dana 01.10.2007. god. do iznosa od 7.500.000,00 EUR-a, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećoj na dan dospijeća, sa zakonskom zateznom kamatom koja u trenutku sklapanja predmetnog sporazuma iznosi 15% godišnje, promjenjiva, računajući od dospjelosti svake pojedine mjenice do namirenja.

II. Nalaže se prvotuženiku i trećetuženiku nadoknaditi solidarno tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 14.860,00 kn, u roku od 8 dana.

III. Odbija se tužitelj sa dijelom parničnih troškova u iznosu od 3.125,00 kn, kao neosnovan.“

Nepobijanim rješenjem utvrđuje se da je povučena tužba u dijelu kojim tužitelj zahtijeva da mu prvotuženik izda tabularnu ispravu podobnu za brisanje založnog prava koja je predmet ostalih tužbenih zahtijeva koju će u protivnom zamijeniti presuda te se nalaže zemljišno knjižnom odjelu nadležnog suda da izvrši brisanje hipoteke i svih kasnijih upisa.

2. Prvotuženik Raiffeisenbank Austria d.d. je podnio žalbu zbog žalbenih razloga pogrešne primjene materijalnog prava, bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači, odnosno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. U bitnom osporava postojanje pravnog interesa tužitelja podnijeti tužbu s istaknutim tužbenim zahtjevima kojima predlaže da sporni Sporazum nema svojstvo javne isprave; da je ništetan; da je tražbina prvotuženika ništetna. Tužitelj nije vlasnik nekretnina na kojima je prvotuženik imao uknjiženo založno pravo. Prvotuženik je stekao vlasništvo nekretnina koje su predmet postupka nakon provedene usmene javne dražbe i nakon što su mu dosuđene nekretnine i nakon što je ishodio uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama na svoje ime. Prvotuženik je imao založno pravo koje je stekao Sporazumom o zasnivanju založnog prava radi osiguranja svoje novčane tražbine i koje je bilo upisano u zemljišnoj knjizi, a nakon što je pokrenuo ovršni postupak radi namirenja tražbine osigurane založnim pravom nekretnine su mu dosuđene. Pobijana presuda ne sadrži razloge o tome koje je subjektivno pravo tužitelju povrijeđeno, a tužitelju nedostaje pravni interes za podnošenje takve tužbe. Sporni Sporazum načinjen je u skladu s odredbama Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ broj: 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16; dalje: ZJB) te svrha opće ovršne klauzule u čl. 8. Sporazuma nije da se temeljem Sporazuma neposredno pokrene ovrha na nekretninama koje su predmet zaloga jer Sporazum sadrži čl. 6. upravo za potrebe pokretanja ovrhe na nekretninama koje su predmet zaloga. Članak 8. Sporazuma ne predstavlja izjavu o jamstvu jer drugotuženik kao dužnik ne može jamčiti sam za sebe. Pobijana presuda ne sadrži razloge zbog čega je prvostupanjski sud shvaćanja da odredba čl. 8. Sporazuma izjavu o jamstvu i zašto je izjava o jamstvu suprotna naravi zaloga. Posljedično čl. 8. Sporazuma nije ništetan kao što je neosnovano pravno shvaćanje prvostupanjskog suda je cijeli Sporazum ništetan. Članak 8. Sporazuma je ovršna klauzula sukladno odredbi čl. 54. ZJB-a. Ukazuje i na mogućnost djelomične ništetnosti propisane čl. 324. ZOO-a te navodi da je nejasno zbog čega je cijeli Sporazum ništetan. Neosnovano je i pravno shvaćanje o ništetnosti tražbine prvotuženika sukladno odredbi čl. 307. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 81/15 – pročišćeni tekst; dalje: ZV) koja propisuje ništetnost ugovora, a ne tražbine. Nedopuštenim nalazi tužbeni zahtjev da Sporazum nema svojstvo javne isprave ukazujući na odredbu čl. 187. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 70/19: dalje: ZPP). Javni bilježnik je prilikom solemnizacije Sporazuma postupao sukladno odredbama Zakona o javnom bilježništvu.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode i predlaže žalbu kao neosnovanu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba je osnovana.

5. Pobijanu presudu ovaj je drugostupanjski sud ispitao u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Ne može se ispitati pravilnost primjeni odredaba materijalnog prava jer pobijana presuda sadrži nejasne razloge o odlučnim činjenicama slijedom čega ju nije moguće ispitati i zahvaćena je žalbenim razlogom bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

7. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud prihvaćanjem prvog istaknutog zahtjeva utvrdio da Sporazum koji je predmet postupka kao javnobilježnička isprava nema svojstvo javne isprave, ali je nejasno na koji je način utvrdio osnovanost takvog zahtjeva. Žalitelj je istaknuo prigovor nedostatka javnog interesa, a prvostupanjski sud navodi da žalitelj nije u pravu kad tvrdi da su nekretnine koje su predmet postupka prodane te da je prodajom nekretnina prestao pravni interes za vođenje ovog postupka. Nadalje sud navodi da je tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje ništetnosti ovršne isprave – spornog Sporazuma koji predstavlja ugovor o zalogu, a koja je isprava bila osnova za prisilnu naplatu tražbine i zahtjev na utvrđenje ništetnosti tražbine osigurane tim zalogom te da u slučaju uspjeha u parnici tužitelj stječe pravo potraživati od prvotuženika naplatu pretrpljene štete radi umanjenja njegove imovine i sprječavanja povećanja iste. Sud navodi da nije sporno da je „prvotuženik kroz ovršni postupak otuđio nekretnine koje su bile predmet kupoprodajnih ugovora sklopljenih između tužitelja i drugotuženika, te da prvotuženik svoju tražbinu koju je imao prema drugotuženiku naplaćuje iz nekretnina tužitelja, što mu daje aktivnu legitimaciju za vođenje ovog postupka.“ Sud je nadalje, citirajući pojedine odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i Zakona o javnom bilježništvu koje se odnose na založno pravo i javnobilježničke akte o pravnim poslovima te odredbe Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 57/96, 29/99, 42/00 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 173/03, 151/04, 88/05 i 67/08) našao da je javni bilježnik propustio prilikom solemnizacije Sporazuma postupiti sukladno čl. 59. st. 2. ZJB-a i upozoriti da odredba čl. 8. Sporazuma u kojoj je sadržano jamstvo ne može biti dio ugovora o zalogu jer je zalog stvarno pravo na točno određenoj stvari, pa ne može vjerovnik tražiti prisilnu ovrhu na cjelokupnoj imovini dužnika.

8. Osnovano žalitelj navodi da su pojedini razlozi obrazloženja nejasni i nerazumljivi. Prvostupanjski sud navodi da je tužitelj stekao legitimaciju jer da je prvotuženik kroz ovršni postupak otuđio nekretnine koje je tužitelj stekao kupoprodajom od drugotuženika. Takvi navodi obrazloženja proturječni su sadržaju isprava i sudskih odluka koje se nalaze u spisu. Iz spisa predmeta Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Metkoviću poslovni broj Ovr-651/16 proizlazi da su prvotuženiku dosuđene nekretnine koje su predmet postupka i kojih je vlasnik bio tužitelj te je naloženo brisanje tužitelja i uknjižba prava vlasništva prvotuženika. To što je drugotuženik nakon uknjižbe prava zaloga na temelju Sporazuma koji je predmet postupka prodao te nekretnine tužitelju, a ovrhu radi naplate novčane tražbine pokrenuo prvotuženik protiv tužitelja i sukladno odredbi čl. 77.a OZ-a kako navodi žalitelj. O tome pobijana odluka ne sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama.

9. Nejasno je zbog kojih je razloga prvostupanjski sud našao da je sporni Sporazum ništetan; da nema svojstvo javne isprave; da je ništetna tražbina prema tužitelja osigurana založnim pravom na nekretninama. Iako sud pravilno navodi definiciju založnog prava nejasno je na koji je način ocijenio sadržaj pojedinih odredaba tog Sporazuma, a posebno odredbu čl. 6. kako to pravilno navodi žalitelj. Posebice je nejasno koji su to nedostaci u solemnizaciji Sporazuma u odnosu na njegove pojedine odredbe. Prvostupanjski sud navodi da je javni bilježnik propustio postupiti sukladno odredbi čl. 59. st. 2. ZJB-a i da zbog toga Sporazum prema odredbi čl. 70. ZJB-a nema snagu javne isprave. Takvo je shvaćanje prvostupanjskog suda protivno postupanju u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a. Sporni Sporazum sadrži osim opće ovršne klauzule i odredbu čl. 6. u kojoj se navodi da dužnik i založni dužnik dozvoljavaju da u slučaju dospjelosti tražbine vjerovnik može neposredno na temelju Sporazuma tražiti prisilnu ovrhu na nekretninama iz čl. 3. Sporazuma radi naplate osigurane tražbine. Pojam založnog prava iz čl. 297. ZV-a upravo ovlašćuje svog nositelja (založnog vjerovnika) u ovom slučaju prvotuženika da određenu tražbinu ako ne bude ispunjena o dospijeću, namiri iz vrijednosti te stvari, ma čija ona bila, a svagdašnji vlasnik dužan je to trpjeti. S tim je povezana i navedena odredba čl. 77.a OZ-a koja ovlašćuje ovrhovoditelja namiriti svoju tražbinu protiv osobe koja je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik nakon što je stekao založno pravo, a to je u konkretnoj situaciji bio tužitelj. Odredba čl. 307. ZV-a koja propisuje oblik ugovora o davanju u zalog nekretnine određuje u svom st. 3. da su ništave sve odredbe suprotne naravi zaloga i one tražbine koja bi trebala biti osigurana založnim pravom. Ne može se ispitati zbog čega je odredba čl. 6. i drugih odredbi Sporazuma osim odredbe čl. 8. ništava i suprotne naravi zaloga jer o tome nema razloga. Odredba čl. 307. ZV-a niti neka druga odredba ne propisuje ništetnost svih odredaba založnog ugovora u situaciji ako je jedna odredba ništetna. Nejasne su isto tako i tvrdnji o ništetnosti tražbine osigurane založnim pravom a prije svega i treći istaknuti tužbeni zahtjev o kojem je sud odlučio. Dakle, prvotuženik nije imao nikakvu tražbinu prema tužitelju nego ima založno pravo na nekretnini koje je tužitelj bio vlasnik, a vlasništvo je stekao upisom u zemljišnu knjigu nakon stjecanja založnog prava. Prvotuženik je imao tražbinu s osnove odobrenih kredita prema drugotuženiku kao korisniku kredita pa je nejasno na koji je način sud ocijenio osnovanost takvog zahtjeva. U ovoj fazi postupka više nije moguće utvrđivati postojanje pravnog interesa pa je sud trebao dati valjane i jasne razloge o odlučnim činjenicama u odnosu na taj zahtjev.

10. Osnovano žalitelj ukazuje na nejasne i nerazumljive razloge obrazloženja određeno navodeći na koji su način ostvarene.

11. Stoga je sukladno odredbi čl. 369. st. 1. ZPP-a valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti istome prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U nastavku postupka prvostupanjski će sud, uvažavajući sve navedeno, raspraviti odlučne činjenice i nakon provedenog postupka donijeti novu na zakonu osnovanu odluku, a odlučit će i o troškovima cijelog postupka.

Zagreb, 11. travnja 2022.

Predsjednik vijeća

Ivana Mlinarić