Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 77 Gž-415/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Diani Preglej kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. G. iz Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik T. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika A. o. d.d. Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnica D. Ć., odvjetnica iz Odvjetničkog društva G. & partneri u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1308/19-26 od 17. prosinca 2021., dana 11. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1308/19-26 od 17. prosinca 2021. u pobijanom dijelu pod točkom III izreke.

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1308/19-26 od 17. prosinca 2021. u pobijanom dijelu pod točkom II izreke, i sudi:

1. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

2. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 6.053,12 kn, u roku 15 dana.

III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 9.702,55 kn sa zateznim kamatama koje teku od 14. veljače 2004. pa do 31. prosinca 2007. "po čl. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008.g. do 31.07.2015 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a nadalje od 01.08.2015. do isplate po stopi koja se izračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, u roku od 15 dana."

Pod točkom II izreke je odlučeno da je tužitelj dužan tuženiku nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 3.671,75 kn, sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se izračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, u roku od 15 dana.

U točki III izreke je odbijen tužitelj sa ostatkom tužbenog zahtjeva u visini glavnice od 10.931,48 kn.

2. Iz sadržaja žalbe proizlazi da se tužitelj žali protiv dijela presude pod točkama II i III izreke, i to zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) te predlaže preinačiti presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti, kao i zahtjev za naknadu parničnih troškova te troška sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužitelja je neosnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, a osnovana u pogledu sporednog potraživanja (troškova postupka).

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete zbog izgubljene zarade koju je tužitelj trpio u razdoblju od 17. srpnja 2002. do 13. veljače 2004., u kojem je bio na bolovanju zbog posljedica ozljeda zadobivenih u štetnom događaju koji se zbio 5. lipnja 2002.

6. Ispitujući postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupku u okviru žalbenih navoda te po službenoj dužnosti, sukladno ovlaštenju iz odredbe čl. 365 .st. 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

7. U tijeku prvostupanjskog postupka je sud nespornim utvrdio da je tužitelj zbog štetnog događaja, u kojem je stradao krivnjom osiguranika tuženika, bio na bolovanju od 17. srpnja 2002. do 13. veljače 2004. te je gubio na zaradi.

8. Međutim, iz činjeničnih tvrdnji u tužbi i izvješća o bolovanju od 6. kolovoza 2002. (list 54 spisa) je vidljivo da je prvi dan bolovanja tužitelja bio 5. lipnja 2002., dakle, tužitelj je bio na bolovanju od 5. lipnja 2002., dok je u nalazu i mišljenju vještaka navedeno da se naknada za bolovanje od strane Hrvatskog zavoda da zdravstveno osiguranje (dalje: HZZO) počela isplaćivati nakon što je proteklo razdoblje u kojem je poslodavac snosio troškove bolovanja te je vještak sačinio izračun razlike naknade i iznosa mjesečne plaće (koju je tužitelj primao prije ozljeđivanja) za razdoblje od 17. srpnja 2002. do 13. veljače 2004., a konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 15. ožujka 2021. (list 175-176 spisa) tužitelj potražuje isplatu izgubljene zarade za razdoblje od 17. srpnja 2002. do 13. veljače 2004. u iznosu od 20.634,03 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. veljače 2004. pa do isplate.

9. Drugim riječima, tužitelj je bio na bolovanju od 5. lipnja 2002. (a ne od 17. srpnja 2002. kako je to utvrdio prvostupanjski sud), ali tužbenim zahtjevom potražuje isplatu naknade štete na ime izgubljene zarade počevši od 17. srpnja 2002.

10. Prvostupanjski sud je također počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a i prilikom donošenja odluke o troškovima postupka jer su izostali razlozi o odlučnim činjenicama te je odluka nejasna i ima nedostataka zbog kojih ju nije moguće ispitati.

11. No, koristeći ovlaštenje iz odredbe čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud je navedene povrede odlučio otkloniti te djelomično pobijanu presudu potvrditi, a djelomično preinačiti.

12. Na temelju provedenog financijskog vještačenja je prvostupanjski sud utvrdio sljedeće:

- da je tužitelj prije štetnog događaja u kontinuitetu primao plaću u neto iznosu od 2.117,44 kn, odnosno u bruto iznosu od 2.880,00 kn,

- da je tužitelj od strane HZZO-a na ime naknade u razdoblju u kojem je bio na bolovanju (od 5. lipnja 2002. do 13. veljače 2004.) ukupno primio 30.482,78 kn,

- da tužitelj nije bio na bolovanju nego da je radio, ostvario bi plaću u neto iznosu od 40.185,33 kn,

- da tužitelj nije bio na bolovanju nego da je radio, ostvario bi plaću u bruto iznosu od 51.116,81 kn (bruto plaća koja uključuje izdvajanje za doprinose za mirovinsko osiguranje za I i II stup),

- da je tužitelj uslijed bolovanja prouzročenog prometnom nesrećom, ostvario manja primanja u odnosu na neto plaću koju bi primio da je radio, u iznosu od 9.702,55 kn, dok u odnosu na bruto plaću su tužiteljeva primanja u utuženom razdoblju manja za 20.634,03 kn.

13. U konkretnom slučaju su mjerodavne odredbe čl. 195. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO), koje su propisivale:

(1) Tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja.

2) Ako ozlijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili umanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati ozlijeđenomu određenu novčanu rentu, kao naknadu za štetu.

14. Odlučujući o visini tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud se pozvao na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-2720/20 od 17. studenoga 2020. prema kojem oštećenik/tužitelj u sporu koji vodi radi naknade štete po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti ima pravo na naknadu imovinske štete s naslova izgubljene zarade kao razlike između prosječnog neto iznosa plaće koju je primao prije štetnog događaja i naknade neto plaće koju je primao za vrijeme bolovanja.

15. Žalitelj u bitnome osporava pravilnost prvostupanjske presude u odbijajućem dijelu, pozivajući se na odluke Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž- 1210/2019 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-394/2017 te smatrajući da mu pripada pravo na isplatu izgubljene zarade u bruto iznosu.

16. Žalbeni navodi tužitelja su neosnovani jer predmet spora nije zahtjev tužitelja da mu poslodavac naknadi štetu, u kojem slučaju bi se prema odredbi čl. 21. st. 1. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj 115/16 i 106/18 - dalje: ZPD) ta naknada smatrala primitkom od nesamostalnog rada koji podliježe oporezivanju porezom na dohodak od nesamostalnog rada, već je riječ o dohotku iz čl. 8. st. 2. toč. 5. ZPD – o odšteti koja nije u vezi s gospodarstvenom djelatnošću i ne smatra da se dohotkom, pa u situaciji kada primitak ne podliježe oporezivanju porezom na dohodak, tužitelju ne može biti dosuđen utuženi iznos koji bi obuhvaćao iznose poreza na dohodak te pripadajuće doprinose koji se plaćaju na takav primitak. Ovdje valja dodati da je na isti način pitanje naknada od nesamostalnog rada i odštete bilo regulirano i odredbama čl. 12. st. 1. te čl. 6. st. 2. t. 2.5. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", br. 127/00, 150/02, 163/03 i 30/04), koji je bio na snazi u utuženom razdoblju.

17. Dakle, ne može se visina naknade štete utvrditi na način da se u odnos stavi s jedne strane prosječna plaća u bruto iznosu, a s druge naknada plaće koju oštećenik/tužitelj prima za vrijeme bolovanja u neto iznosu, a upravo je takav zahtjev tužitelj u predmetnom sporu postavio.

18. Budući da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo prilikom odlučivanja o glavnoj stvari, valjalo je u tom dijelu žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom III izreke.

19. U odnosu na odluku o troškovima postupka, koju tužitelj u potpunosti osnovano osporava, valja reći sljedeće.

20. Odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a je propisano ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

21. Sud prvog stupnja je citirao naprijed navedenu odredbu, nakon toga je ocijenio da je tužitelj prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu uspio s 47% i zaključio

"odmjereno za

da je tuženik uspio s većim postotkom. Zatim je naveo da je tuženiku odgovor na tužbu 100 bodova, roč 18.10.2011. 50 bodova, pristup roč.08.05.2019. 25 b, roč 12.06.19 (uključivo podnesak predat na roč) 100 b, roč 04.02.20. 50 b, roč 16.10.20. 100 b, podnesak 16.06.21. 100 b, roč 06.07.21. 50 b, roč 04.10.21. 100 b, čemu je dodan pdv I oduzet postotak neuspjeha u sporu, ukupno je tuženik dosuđeno 3.671,75 kn., sa zateznom kamatom od donošenja presude do isplate".

22. Naprijed opisana obrazloženje je nejasno i u proturječnosti s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a. Naime, ako je tužitelj uspio u sporu s 47%, onda je uspjeh tuženika 53%, a oduzimanjem navedenih postotaka bi se došlo do razlike od 6% pa bi tuženik eventualno imao pravo na naknadu troška u tom omjeru. Kako je sud prvog stupnja tuženiku priznao ukupan trošak od 6.750,00 kn, tuženik bi odgovarajućom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a ima pravo na naknadu troška u visini od 405,00 kn. 23. No, ovdje valja reći da bi kod omjera uspjeha u sporu kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, trebalo primijeniti odredbu čl. 154. st. 4. ZPP-a i odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove.

24. Međutim, sud prvog stupnja je, na što pravilno upire tužitelj, propustio uzeti u obzir uspjeh tužitelja u dokazivanju u pogledu osnove zahtjeva.

25. U konkretnom slučaju je za isplatu naknade štete s osnove izgubljene zarade u cijelosti odgovoran tuženik pa je u pogledu osnove tužitelj uspio u potpunosti, a u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva s 47% pa je tužitelj uspio u sporu u omjeru od 73,5% (osnova 100% + visina 47% : 2 = 73,5%), a tuženik u omjeru od 26,5%, što znači da je tuženik obvezan naknaditi tužitelju trošak postupka u visini od 47%.

26. Sukladno odredbama čl. 155. ZPP-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje: Tarifa) i troškovniku na listu 203 spisa, tužitelju valja priznati sljedeće troškove: za sastav tužbe 1.000,00 kn (Tbr. 7. t. 1. Tarife), za sastav podnesaka od 18. srpnja 2005., 24. listopada 2012. i 5. ožujka 2019. iznos od po 250,00 kn (Tbr. 8. t. 3. Tarife), za sastav podnesaka 29. svibnja 2006. (očitovanje na odgovor na tužbu) i 15. ožujka 2021. (očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka) iznos od po 1.000 kn, za zastupanje na ročištima dana 18. ožujka 2008., 18. listopada 2011., 8. svibnja 2019.

4. veljače 2020., koja su sva odgođena prije početka raspravljanja, iznos od po 250,00 kn (Tbr. 9. t. 5. Tarife) za zastupanje na ročištima dana 16. listopada 2020. i 6. srpnja 2021. iznos od po 500,00 kn (Tbr. 9. t. 2. Tarife), za zastupanje na ročištima dana 12. lipnja 2019. i 4. listopada 2021. iznos od po 1.000,00 kn (Tbr. 9. t. 1. Tarife), za zastupanje za ročištu za objavu presude iznos od 500,00 kn (Tbr. 9. t. 3. Tarife), što iznosi 7.750,00 kn te uvećano za PDV od 25% u iznosu od 1.937,50 kn daje ukupno 9.687,50 kn, a tužitelj ima pravo na naknadu navedenog troška u omjeru od 47%, što iznosi 4.553,12 kn, dok je trošak vještačenja u iznosu od 1.500,00 kn valjalo priznati u cijelosti jer je isti bio potreban za ishod spora neovisno o tužiteljevom omjeru uspjeha. Stoga je tužitelju valjalo dosuditi parnični trošak u iznosu od 6.053,12 kn.

27. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sastava podneska od 23. lipnja 2021. jer se tim podneskom tužitelj očituje na navode iz tuženikovog podneska od 16. lipnja 2021., tvrdeći da tužitelj ima pravo na naknadu izgubljene zarade u bruto iznosu, slijedom čega isti nije bio potreban za vođenje konkretnom postupka.

28. S obzirom da pravilnom primjenom odredbe čl. 154 .st. 2. ZPP-a pravo na naknadu parničnog troška ima tužitelj, a ne tuženik, valjalo je preinačiti prvostupanjsku presudu pod točkom II izreke i odbiti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška te naložiti tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 6.053,12 kn.

29. Slijedom navedenoga i na temelju odredbe čl. 373.s st. 1. i 3. ZPP-a je odlučeno kao u točkama I i II izreke ove presude.

30. Budući da je tuženik u žalbenom postupku uspio samo u pogledu odluke o trošku, ali ne i u pogledu glavnog zahtjeva, temeljem odredaba čl. 35. st. 2., čl. 154. st. 5. i čl. 166. st. 2. ZPP-a nema pravo na naknadu troškova nagrade punomoćniku za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu, koju je zatražio u neodređenom iznosu, pri čemu valja dodati da je rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj Pn-3744/05 od 25. listopada 2005. tužitelj u ovom predmetu oslobođen plaćanja sudske pristojbe (list 28-29 spisa). Stoga je valjalo odlučiti kao u točki III. izreke ove presude.

U Zagrebu, 11. travnja 2022.

Sudac:

Diana Preglej, v.r.