Poslovni broj: UsI-280/22-10

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: J. N. iz Z., zastupan po stečajnom upravitelju G. J. L. iz Z., protiv tuženika: Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poništavanja rješenja, 11. travnja 2022. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/20- 01/413, URBROJ: 513-04-21-2 od 29. listopada 2021. godine i poreznog rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, KLASA: UP/I-471-02/2020-01/231, URBROJ: 513-07-01/20-02 od 14. listopada 2020. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

Obrazloženje

Tužitelj tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 29. listopada 2021. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostupanjskog poreznog rješenja od 14. listopada 2020. godine. Ujedno osporava i to prvostupanjsko rješenje, kojim mu je za razdoblje od siječnja do ožujka 2020. godine na poreznu osnovicu od 2.660.000,00 kn utvrđena obveza knjiženja poreza na dodanu vrijednost (PDV) od 665.000,00 kn u poslovnim knjigama.

Tužitelj je protiv tih rješenja podnio tužbu zbog povrede pravila upravnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvao uredno pozvan tuženik.

U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Prvostupanjsko porezno rješenje je doneseno po provedenom poreznom nadzoru PDV-a za razdoblje od siječnja do ožujka 2020. godine. Utvrđeno je da tužitelj u prijavi PDV-a za to razdoblje nije iskazao transakcije, ali da je iskazao odbitak pretporeza od 665.000,00 kn po pet ulaznih računa izdanih tokom siječnja 2020. godine od strane društva M. D.za „usluge poslovnog savjetovanja prema ugovoru o consultingu“, iako navedeno društvo uopće nije imalo zaposlenika. Navedeno je da je aneks 2 spomenutog ugovora o consultingu sklopljen 02. siječnja 2020. godine (a sâm ugovor 16. siječnja 2018. godine), ali da društvo Maslinovi dvori d.o.o. tokom 2018. i 2019. godine uopće nije imalo oporezivih isporuka i nikakvih primljenih isporuka. Navedeno je i to da iz aneksa 2 ugovora o consultingu proizlazi da je tužitelj uključen u niz postupaka s društvom B. K. te da društvo M. D.. preuzima obvezu plaćanja u ime tužitelja prema jednom zajedničkom odvjetničkom uredu (ZOU) iz R., s kojim je 16. siječnja 2018. godine tužitelj sklopio ugovor o zastupanju u predmetima protiv društva B. K. Porezno tijelo je utvrdilo da spomenuti ZOU ni na koji način nije obaviješten o preuzimanju obveze plaćanja od strane društva M. D. te da je po aneksu 2 ugovora o consultingu društvo M. D. angažiralo isti, već angažirani ZOU pri čemu je ugovoreno obavljanje općenitih i vrlo složenih poslova s tromjesečnim izvještajima i uz ugovorenu naknadu od 3.200.000,00 kn koja se treba platiti do 31. prosinca 2020. godine. D. M. je pak sve račune tužitelju ispostavilo već do 21. siječnja 2020. godine, a ZOU se u postupku poreznog nadzora očitovao da za tužitelja vodi pet postupaka I da mu još uvijek ništa nije zaračunao na ime odvjetničke nagrade. U poreznom nadzoru nije bio dostavljen popis stručnih trećih angažiranih osoba za obavljanje složenih ugovorenih poslova, kao ni dokumentacija o plaćanju tih trećih osoba pa je porezno tijelo zaključilo da nikakve usluge tužitelju zapravo nisu ni obavljene.

Porezno tijelo je posebno utvrdilo da društvo M. D. od 01. siječnja 2020. godine više nije bilo obveznik plaćanja PDV-a po izdanim, nego po naplaćenim fakturama te da tužitelj spornih primljenih pet faktura nije platio. To bi nadalje značilo da društvo M. D. nije uplatilo PDV po tim fakturama te da stoga na strani tužitelja nije moglo ni nastati pravo na odbitak pretporeza.

Inače, društvo M. D. je poreznom tijelu u postupku poreznog nadzora 11. rujna 2020. godine dostavilo očitovanje iz kojeg bi proizlazilo da je za tužitelja još ranije vršilo konzultantske poslove po ugovoru o consultingu i aneksu 1 tog ugovora te da je zbog prijetećeg stečaja tužitelja (a zbog potraživanja društva B2 kapital d.o.o.) početkom 2020. godine sklopilo aneks 2 ugovora o consultingu i ispostavilo fakture za obavljene poslove te svoja potraživanja prijavilo u stečaju, koji je u odnosu na tužitelja otvoren 21. veljače 2020. godine.

Tuženik je u povodu tužiteljeve žalbe u osporavanom drugostupanjskom rješenju naveo da otvaranje stečaja nema utjecaja na postupak poreznog nadzora i na zakonitost prvostupanjskog rješenja, jer tužitelj i u stečaju zadržava status obveznika PDV-a za izvršene isporuke. Tuženik ističe da se porezni nadzor može vršiti i nad trgovačkim društvima u stečaju te da u konkretnom slučaju do otvaranja stečaja tražbina poreznog tijela nije bila utvrđena niti se radilo o nedospjeloj tražbini. Tuženik posebno ukazuje na to da prvostupanjskim poreznim rješenjem tužitelju nije naloženo nikakvo plaćanje, nego obračun, odnosno knjiženje PDV-a u poslovnim knjigama za iznos za koji nisu postojali uvjeti za odbitak pretporeza te da se prema tome ne radi ni o kakvoj mogućnosti naknadne prisilne naplate po tom rješenju protiv tužitelja koji je u stečaju.

Tužitelj u tužbi navodi da se podnesena porezna prijava u kojoj je sadržan pretporez može odnositi samo na razdoblje do 20. veljače 2020. godine (dakle do otvaranja stečaja), a ne i na razdoblje do kraja ožujka 2020. godine, kada je već bio u stečaju. Međutim, iz dostupne dokumentacije proizlazi da se tužiteljeva obveza knjiženja PDV-a u poslovnim knjigama odnosi samo na razdoblje prije otvaranja stečaja. Štoviše, u čl. 225. st. 1. Stečajnog zakona (NN 71/15 i 104/17 - SZ) je propisano da se trgovačkopravne i poreznopravne obveze dužnika u vođenju knjiga i polaganju računa ne mijenjaju otvaranjem stečajnog postupka te da navedene dužnosti u odnosu na stečenu masu mora ispunjavati stečajni upravitelj. Zbog istog razloga je onda neosnovan i daljnji tužiteljev navod u tužbi da prema njemu nakon otvaranja stečaja nisu bile izdavane nikakve fakture. Tužitelj ističe i to da na temelju čl. 225. st. 2. SZ-a otvaranjem stečaja počinje nova poslovna godina, ali pritom zanemaruje već spomenutu odredbu čl. 225. st. 1. SZ-a. Osim toga, na temelju čl. 7. st. 3. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost (NN 79/13, 85/13, 160/13, 35/14, 157/14, 130/15, 115/16, 1/17, 41/17, 128/17, 106/18, 1/19 i 1/20 - Pravilnik PDV) porezni obveznik kao takav djeluje i u stečaju pa se i isporuke dobara iz stečajne mase za potrebe oporezivanja PDV-om smatraju nastavkom djelatnosti društva u stečaju. Na temelju čl. 20. st. 1. Pravilnika PDV isporuke dobara i obavljanje usluga u postupku stečaja podliježu oporezivanju, a na temelju čl. 20. st. 3. Pravilnika PDV porezni obveznik u postupku stečaja je stečajni dužnik.

Prema tome, otvaranjem stečaja nad trgovačkim društvom ne mijenja se njegov status poreznog obveznika u sustavu PDV-a, a u čl. 4. st. 1. t. 3. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (NN 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18 i 121/19 - ZPDV) je propisano da je predmet oporezivanja PDV-om obavljanje usluga u tuzemstvu uz naknadu koje obavi porezni obveznik koji djeluje kao takav, što znači da se to odnosi i na onog poreznog obveznika u odnosu na kojeg je naknadno otvoren stečaj.

Dodatno treba navesti da se na temelju čl. 117. st. 1. Općeg poreznog zakona (NN 115/16, 106/18 i 121/19) porezni nadzor može obavljati kod svih poreznih obveznika, dakle i kod onih poreznih obveznika koji su u stečaju.

Tužitelj navodi i to da porezna obveza nije prijavljena u stečaju, a odnosi se na razdoblje prije stečaja. U tom pogledu sud napominje da predmet osporavanih rješenja nije nikakva isplata tužitelja kao stečajnog dužnika prema poreznom tijelu, već obveza knjiženja odgovarajućeg iznosa PDV-a koji se ne priznaje u tom iznosu kao pretporez. Stoga u konkretnom slučaju nije bilo ni potrebe ni mogućnosti prijave novčane tražbine poreznog tijela prema tužitelju u stečajnom postupku. Zbog istog razloga neosnovano tužitelj u tužbi navodi da bi se izvršno prvostupanjsko porezno rješenje moglo naplatiti i na taj način u diskriminirajući položaj dovesti druge stečajne vjerovnike. Navedeno rješenje se naime ne može naplatiti, jer njegov predmet nije obveza uplate, već obveza knjiženja PDV-a (koji se ne priznaje kao pretporez) u poslovnim knjigama.

Tužitelj nadalje u tužbi navodi da su ulazne fakture društva M. D. vjerodostojne te da je fizičko obavljanje usluga po tom društvu mogao obavljati i vlasnik tog društva ili osoba koju vlasnik ovlasti. Također navodi da je njegovo pravo na odbitak pretporeza utemeljeno na čl. 133. Pravilnika PDV.

U pogledu ovih navoda sud prvenstveno napominje da u ovoj upravnoj stvari uopće nije osporena tvrdnja poreznog tijela o tome da društvo M. D. od 01. siječnja 2020. godine više nije bilo obveznik plaćanja PDV-a po izdanim, nego

po naplaćenim fakturama, kao ni tvrdnja tog tijela da tužitelj spornih pet primljenih faktura nije platio.

U takvoj situaciji do primjene dolazi odredba čl. 125.i st. 3. ZPDV-a po kojoj poreznom obvezniku koji primjenjuje postupak oporezivanja prema naplaćenim naknadama obveza obračuna PDV-a nastaje na dan primitka plaćanja.

Prema tome, društvu M. D. bi na temelju spornih pet faktura

obveza obračuna PDV-a nastala tek na dan primitka plaćanja od tužitelja, ali s obzirom na to da tužitelj ta plaćanja nesporno nije izvršio - jasno je da u odnosu na društvo M. D. nije ni nastala obveza obračuna PDV-a.

S druge strane, na temelju čl. 57. st. 1. ZPDV-a pravo na odbitak pretporeza nastaje u trenutku kada nastaje obveza obračuna PDV-a koji se može odbiti. Dakle, s obzirom na to da zbog neplaćanja faktura obveza obračuna PDV-a u odnosu na društvo M. D. na temelju čl. 125.i st. 3. ZPDV-a uopće nije ni nastala,

na isti način na temelju čl. 57. st. 1. ZPDV-a u odnosu na tužitelja nije moglo nastati ni pravo na odbitak pretporeza.

Stoga su osporavana rješenja o potrebi odgovarajućeg knjiženja PDV-a u poslovnim knjigama tužitelja u cijelosti pravilna i zakonita, čak i bez potrebe razmatranja pitanja vjerodostojnosti spornih faktura i bez obzira na činjenicu da tužitelj nije bio dostavio nikakve dokaze o tome tko je konkretno obavljao ugovorene poslove za tužitelja po društvu M. D. koje nije imalo zaposlenika.

Na temelju svega navedenog sud zaključuje da su oba osporavana rješenja u cijelosti pravilna i zakonita pa je na temelju čl. 57. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS) tužbeni zahtjev kao neosnovan odbijen.

Tužitelj je izgubio ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 79. st. 4. ZUS-a odbijen i njegov (inače nespecificiran) zahtjev za naknadu troška.

U Zagrebu, 11. travnja 2022. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.