REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 73 Pž-4041/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jagode Crnokrak, predsjednice vijeća, Gorane Aralica Martinović, sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Matas, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. d.d. Z., A. D. 10, OIB …, kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik iz O. društva R. i P. j.t.d. Z., D. 40, protiv tuženika H. O. K. d.d. Z., C. 6, OIB …, kojeg zastupa punomoćnik Ž. O., odvjetnik iz O. društva O., P. & P. d.o.o. Z., M. trg 2, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika odvjetnika T. B. iz Z., K. 12, kojeg zastupa punomoćnik H. J., odvjetnik iz O. društva J. & P. j.t.d. Z., O. K. 64, radi naknade štete u iznosu od 236.700,75 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-820/2017 od 12. srpnja 2021., 11. travnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-820/2017 od 12. srpnja 2021. u točkama I., II. i IV. njene izreke.

Obrazloženje

1. Trgovački sud u Zagrebu je presudom poslovni broj P-820/2017 od 12. srpnja 2021. odbio tužiteljev zahtjev kojim se nalaže tuženiku da tužitelju nadoknadi štetu u iznosu od 236.700,75 EUR sa zateznim kamatama, točkom II. izreke je naloženo tužitelju da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 203.250,00 kn, a točkom IV. izreke je naloženo tužitelju da naknadi umiješaču trošak parničnog postupka u iznosu od 134.875,00 kn.

2. Tako je prvostupanjski sud odlučio o zahtjevu za naknadu štete za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala propustom tuženikovog osiguranika – odvjetnika T. B. iz Z., K. 12, odnosno odvjetnika iz O. društva B. i J., koji su zastupajući tužitelja u parnici pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1631/13 u sporu protiv tuženika I. d.d. Z., A. von H. 4b, a koji postupak je pravomoćno dovršen donošenjem presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-7182/15 od 3. studenog 2015., propustili preinačiti tužbeni zahtjev u pogledu sporednog zahtjeva u odnosu na kamate na potraživanje u valuti EUR iako je 1. siječnja 2006. stupio na snagu Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO) u kojem je propisano da su zatezne kamate na kunski dug izjednačene s kamatnom stopom koja se plaća na devize te su u skladu s navedenim propisom u jednom razdoblju iznosile 15, u drugom 17, u trećem 15% pa zatim nešto više od 10% godišnje. Prvostupanjski sud je zaključio da nije osnovan tužbeni zahtjev, koji se odnosi na naknadu štete zbog propusta u radu odvjetnika jer tužitelj nije dokazao postojanje uzročno posljedične veze između štetne radnje i štete. Naime, zaključio je da tužitelj nije dokazao da je nečinjenje odvjetnika (propust da preinači tužbu) dovelo do nastanka štete. Primijenjena je odredba čl. 1045. ZOO-a. Prihvaćen je i prigovor zastare u smislu odredbe čl. 230. i 225. ZOO-a budući da je tužitelj kao oštećenik doznao za štetu u njenom obujmu i visini provedbom pravomoćne i ovršne presude trenutkom naplate 6. kolovoza 2012. kada su nastupile štetne posljedice pa kako je tužba u ovom postupku podnesena 5. travnja 2017. protekao je trogodišnji subjektivni i objektivni petogodišnji zastarni rok. Kako je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, odluka o zahtjevima tuženika i umješača za naknadom troškova parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a, Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13 i 118/18; dalje: ZSP) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: Tarifa) prema zahtjevima za naknadom troškova uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.789.457,67 kn i vrijednost boda od 10,00 kn.

3. Protiv te presude, u dijelu u kojem nije uspio u postupku, žalbu je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. Ističe da iako je prvostupanjski sud utvrdio sve pravno relevantne činjenice izostala je njihova ocjena na način kako to propisuje zakon i to kako svakog zasebno tako i u njihovoj ukupnosti. Smatra da su izostali bilo kakvi razlozi o tome zbog čega je u stvari odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete, kraj, po mišljenju žalitelja, evidentnog propusta umješača, prvostupanjska presuda nema valjanih razloga čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2. t. 11. ZPP-a. Ponavlja, kao u prvostupanjskom postupku, da je prigovor limita koji ističe tuženik neosnovan. Odvjetnici koji su u postupku u kojem je učinjen propust zastupali ovdje tužitelja bili su osnivači odvjetničkog društva kao javnog trgovačkog društva te je njihova odgovornost solidarna. U tom smislu tuženik kao njihov osiguratelj odgovara za oba odvjetnika trgovačkog društva. Smatra da je pogrešno prvostupanjski sud ocijenio prigovor zastare jer je propust zbog kojeg je nastala šteta tužitelju učinjen u času zaključenja rasprave u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1631/13 budući da su odvjetnici mogli do zaključenja rasprave u tom predmetu, dakle do 28. travnja 2015., uskladiti tužbeni zahtjev za kamate sa Zakonom o obveznim odnosima pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 5. travnja 2017. to zastara nije nastupila. Ponavlja da bi tužitelj uspio u sporu da nije bilo propusta umješača, odnosno da je tužbeni zahtjev za kamate postavljen u skladu s tada važećim propisima bio bi usvojen i taj dio tužbenog zahtjeva jer tvrdi ne postoji bilo koji razlog da sud u tom dijelu tužbeni zahtjev odbije. Ukoliko je usvojen tužbeni zahtjev u pogledu glavnog zahtjeva onda je on osnovan i u odnosu na kamate pod uvjetom da su iste postavljene u skladu sa zakonskim propisima. Tvrdi da je tužitelj u ovom sporu dokazao da postoji: a) štetna radnja, b) štetnik, c) šteta, d) uzročna veza, e) protupravnost i f) visina štete. Poziva se na sudsku praksu (Županijski sud u Varaždinu, Gž-1335/10 od 15. lipnja 2011., Izbor sudskih odluka VSRH 2/12, sentenca 234.). Visinu štete tužitelj je dokazao na temelju nalaza i mišljenja vještaka u ovom postupku na koji nije bilo primjedaba te u tom smislu tužitelj je dokazao sve pravno relevantne činjenice iz kojih proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva. Predlaže da Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pobijanu prvostupanjsku presudu preinači i usvoji tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu cjelokupnog parničnog troška tužitelju, uključujući i trošak ove žalbe u iznosu od 22.370,00 kn te PDV-a na taj iznos od 5.593,75 kn kao i pristojbe na žalbu u iznosu od 10.000,00 kn.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je pobijana presuda na zakonu osnovana.

7. Ispitujući pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude ovaj sud utvrđuje da u postupku pred sudom prvoga stupnja nisu počinjene povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. toga Zakona.

8. Sud prvoga stupnja nije počinio povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a na koju navodima žalbe tužitelj indirektno ukazuje. Suprotno navodima žalbe sve je provedene dokaze sud ocijenio pravilno i na način kako je propisano čl. 8. ZPP-a. Suprotno navodima žalbe sud prvog stupnja dao je razloge o svim odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i neproturječni, te ne postoji proturječnost između razloga i sadržaja spisa, pa je stoga presudu moguće ispitati, a zbog čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

9. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatom štete u iznosu od 236.700,75 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate s kamatom od podnošenja tužbe do isplate.

10. Tužitelj tvrdi kako mu je šteta nastala zbog propusta odvjetnika iz Odvjetničkog društva B. i J., a koji propust se ogleda u tome što nisu do zaključenja glavne rasprave u predmetu poslovni broj P-1631/13 koji se vodio pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu uskladiti tužbeni zahtjev za isplatom zatezne kamate na glavnicu utuženu u stranoj valuti (EUR), koji zahtjev je bio pravilno postavljen u vrijeme podnošenja tužbe, u skladu s odredbama Zakona o obveznim odnosima koji je stupio na snagu 1. siječnja 2006.

11. Naime, 1. siječnja 2006. stupio je na snagu Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO) kojim je izmijenjena odredba vezana za zateznu kamatu na način da je odredbom čl. 26. propisana stopa zatezne kamate na odnose iz trgovačkih i ostalih odnosa, s time da se sukladno prijelaznim i završnim odredbama čl. 29 st. 2.- 6. ZOO-a počinje primjenjivati nakon isteka dvije godine od dana stupanja na snagu istog Zakona.

12. Između stranaka nije sporna pasivna legitimacija, a koja proizlazi iz činjenice da je odvjetnik T. B. imao s tuženikom sklopljenu Policu osiguranja od odgovornosti odvjetnika broj 1310-00044364. koju je tuženik kao osiguratelj sklopio s odvjetnikom T. B. i prema kojoj je predmet osiguranja zakonska odgovornost odvjetnika za štetu trećim osobama pri obavljanju odvjetničke djelatnosti, a svota osiguranja po osiguranom slučaju iznosi 800.000,00 kn.

13. Ovdje se radi o tužbi za naknadu štete koju je tužitelj kao treća osoba podnio protiv tuženika kao osiguratelja od odgovornosti štetnika, ujedno tužiteljevog punomoćnika u sporu po tužbi tužitelja poslovni broj P-1631/13 (koji predmet se vodio prethodno po poslovnim brojevima P-6013/02, P-12317/02, P-661/10), pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu protiv društva I. d.d. radi isplate iznosa od 228.390,75 EUR u protuvrijednosti u kunama na dan plaćanja po prodajnom tečaju Zagrebačke banke d.d. zajedno sa zateznim kamatama po stopi koju isplaćuje Zagrebačka banka d.d. na devizne štedne uloge u EUR po viđenju od 1. siječnja 1998. do isplate.

14. Osiguratelj je sukladno čl. 44. st. 1. Zakona o odvjetništvu („Narodne novine“ broj: 9/94, 117/08, 50/09, 75/09, 18/11 i 126/21; dalje: ZO) u ugovornom odnosu s njegovim osiguranikom (tužiteljev punomoćnik), na osnovi ugovora o osiguranju u korist trećih osoba za obvezno osiguranje od odgovornosti odvjetnika. Tužitelj kao oštećenik ima pravo na neposrednu tužbu prema osiguratelju (čl. 965. ZOO-a) i riječ je o zakonom uređenom odnosu naknade štete iz obveznog osiguranja (ne o ugovornoj odgovornosti za štetu između tužitelja i tuženika, koja postoji između tužitelja i njegovog punomoćnika). U odnosu između parničnih stranaka, po samom je zakonu zasnovan obvezno-pravni odnos u okviru kojeg tužitelj ima pravni položaj vjerovnika za tražbinu s osnove naknade štete.

15. Odvjetnici odgovaraju sukladno općim pravilima o odgovornosti za štetu (arg. iz čl. 33. ZO prema kojoj za pruženu pravnu pomoć strankama odvjetnici u odvjetničkim društvima odgovaraju po općim pravilima o odgovornosti), što podrazumijeva primjenu odredaba Zakona o obveznim odnosima. Stoga je u ovoj parnici trebalo ispitati sve elemente odštetne odgovornosti (čl. 1045. ZOO-a), na što pravilno upućuje prvostupanjski sud pa je tužitelj trebao dokazati da mu je nastala šteta, zatim štetnu radnju, uzročnu vezu između nastale štete i štetne radnje i protupravnost.

16. Neosnovan je žalbeni navod u odnosu na prigovor limita budući da tuženik kao osiguratelj, osim za odvjetnika T. B., odgovara i za odvjetnika H. J., dakle, odgovara za oba odvjetnika iz istog trgovačkog društva. Nesporno je utvrđeno da je tužitelj izdao punomoć za zastupanje odvjetniku T. B. pa pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da se u slučaju eventualnog propusta u zastupanju može od tuženika kao osiguratelja naplaćivati isključivo temeljem Police osiguranja od odgovornosti odvjetnika koju je tuženik sklopio s odvjetnikom T. B., a ne i po polici odvjetnika H. J. koji u konkretnom predmetu nije zastupao tužitelja. Kako je Odvjetničko društvo B. & J. j.t.d. osnovano u srpnju 2008., nakon što je prethodno odvjetnik T. B. preuzeo zastupanje u predmetu P-1631/13 (koji predmet se vodio po poslovnim brojevima P-6013/02, P-12317/02, P-661/10), te kako tijekom trajanja postupka nije dostavljena nova punomoć iz koje bi proizlazilo da i odvjetnik H. J. kao odvjetnik i član društva zastupa tužitelja u navedenom postupku, pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da pravnu pomoć u odvjetničkom društvu mogu pružati samo odvjetnici (i odvjetnički vježbenici) te odvjetnici zaposleni u odvjetničkom društvu koji nisu članovi društva, a ne društvo kao takvo u smislu odredbe č. 29. Zakona o odvjetništvu („Narodne novine“ broj: 9/94, 117/08, 50/09, 75/09 i 18/11) neovisno o tomu što svi članovi odvjetničkog društva osnovanog kao javno trgovačko društvo solidarno odgovaraju za obveze odvjetničkog društva. Kako limit po polici osiguranja za odvjetnika T. B. iznosi 800.000,00 kn potraživanje eventualne štete iznad tog iznosa je neosnovano.

17. Uvidom u spis predmeta poslovni broj P-1631/13 Općinskog građanskog suda u Zagrebu prvostupanjski sud je utvrdio:

- tužitelj, tada zastupan po odvjetniku M. Z., 8. srpnja 2002. podnosi tužbu protiv društva I. d.d. radi isplate iznos od 228.390,75 EUR u protuvrijednosti u kunama na dan plaćanja po prodajnom tečaju Zagrebačke banke d.d. zajedno s zateznim kamatama po stopi koju isplaćuje Zagrebačka banka d.d. na devizne štedne uloge u EUR po viđenju od 1. siječnja 1998. do isplate,

- odvjetnik T. B. je počeo zastupati tužitelja na ročištu održanom 21. svibnja 2007., na kojem ročištu je zaključena glavna rasprava, te nakon istog dostavlja u spis punomoć za zastupanje tužitelja (list 65. spisa P-1361/13 koji se u tom trenutku vodi pod brojem P- 12317/02),

- punomoć za zastupanje tužitelja glasi na odvjetnika T. B.,

- Općinski građanski sud u Zagrebu je 5. lipnja 2007. donio presudu poslovni broj P- 12317/02 kojom je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbijen kao neosnovan (presuda P- 12317/02 na listovima 69.-72. priklopljenog spisa),

- odvjetnik T. B. je protiv navedene presude kao punomoćnik tužitelja izjavio osnovanu žalbu te je Županijski sud u Zagrebu rješenjem Gž-2450/08 ukinuo navedenu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje (list 78.-80. priklopljenog spisa),

- Općinski građanski sud u Zagrebu je u ponovljenom postupku 27. siječnja 2011. donio presudu poslovni broj P-661/10 kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu na glavnicu u iznosu od 228.390,75 EUR u protuvrijednosti u kunama zajedno sa zateznim kamatama po stopi koju isplaćuje Zagrebačka banka d.d. na devizne štedne uloge u EUR po viđenju od 1. veljače 1998. do isplate, dok je zahtjev za isplatom kamata odbijen kao neosnovan za razdoblje od 1. siječnja 1998. do 1. veljače 1998.,

- citirana presuda poslovni broj P-661/10 potvrđena je presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6832/11 od 18. listopada 2011. (list 123.-125. priklopljenog spisa),

- tamo tuženik protiv navedene presude Županijskog suda izjavljuje reviziju koju Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvaća i ukida presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6832/11 i presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-661/10 te vraća predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (list 138.-141. priklopljenog spisa),

- tužitelj je na temelju tada pravomoćne i ovršne presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-661/10 pokrenuo ovrhu pod poslovnim brojem Ovrpl-13571/11 te se prisilnim putem u cijelosti po istoj naplatio s računa tamo tuženika društva I. d.d., a naplata pravomoćne i ovršne presude izvršena je u potpunosti 6. kolovoza 2012.,

- tuženik u ponovljenom postupku podnosi protutužbu za povrat onoga što je tužitelj prisilnim putem naplatio (prijedlog za ovrhu podnesen je 7. prosinca 2011. te je rješenje o ovrsi poslovni

broj

doneseno

20.

prosinca

2011.),

- Općinski građanski sud u Zagrebu nakon zaključenja glavne rasprave 16. ožujka 2015. donosi presudu poslovni broj P-1631/13 od 28. travnja 2015. kojom prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, kao i protutužbeni zahtjev tamo tuženika,

- Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Gž-7182/15 od 3. studenoga 2015. potvrđuje presudu P-1631/13 dijelu koji se odnosi na tužbeni zahtjev tužitelja, dok djelomično preinačuje istu u odnosu na protutužbeni zahtjev tamo tuženika u dijelu koji se tiče isplate zateznih kamata na iznos koji je tužitelj naplatio po presudi koja je revizijskom odlukom ukinuta,

- prvostupanjski sud je proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku D. P. koji je u okviru izrade nalaza i mišljenja iznio specifikaciju prema kojoj je glavnica u iznosu od 1.728.917,98 kn naplaćena u razdoblju od 5. srpnja 2012. do 6. kolovoza 2012., a kamate na glavnicu u iznosu od 116.707,83 kune su naplaćene 5. srpnja 2012.,

- tužitelj nije izvršio povrat tako namirenog iznosa nakon revizijske odluke kojom je ukinuta presuda temeljem koje se tužitelj u potpunosti namirio, već je cjelokupni iznos zadržao do konačno pravomoćnog okončanja postupka radi izbjegavanja ulaska predmetne tražbine u režim postupka predstečajne nagodbe koji se vodio protiv tamo tuženog društva I. d.d.,

- tužitelj je davao upute odvjetniku T. B., a ovaj je podnosio redovita izvješća nalogodavcu,

- iz upute tužitelja od 23. ožujka 2011. (list 54. spisa) proizlazi da je tužitelj dao nalog odvjetniku T. B. da započne dogovor s tuženikom i pripremi nagodbu u sporu s I. d.d. po prijedlogu tužitelja da I. d.d. plati glavnicu i troškove po presudi s napomenom da tužitelj odustaje od kamata,

- iz iskaza T. B. proizlazi da je upozoravao direktora tužitelja na izmjenu zakonske regulative u pogledu kamata, a iz iskaza svjedoka i tadašnjeg direktora tužitelja T. I. proizlazi da tužitelj nije vodio računa o promjeni zakonske regulative vezano za kamate, s obzirom na to da je dao uputu odvjetniku da se kamate otpišu radi dobivanja iznosa glavnice te kako se nakon slanja e-maila od 23. ožujka 2011. njegova uputa prema odvjetniku T. B. nije mijenjala.

18. U konkretnom slučaju, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da tužitelj nije dokazao uzročno posljedičnu vezu (između navodnog propusta osiguranika tuženika i štete za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala kao posljedica nepravilnog zastupanja) kao kumulativni element tuženikove odštetne odgovornosti.

19. Prije svega, valja ukazati da na novčane obveze u devizama (neovisno o valuti obveze) zatezne kamate teku po stopi koja je jednaka kamatnoj stopi za novčane obveze u domaćoj valuti i to od 1. siječnja 2006., kada je stupila na snagu odredba čl. 22. st. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05). Međutim, neosnovano žalitelj smatra da sama činjenica da je tijekom postupka došlo do promjene zakonske regulative u pogledu kamata, a da odvjetnik koji je zastupao stranku nije preinačio tužbeni zahtjev u pogledu navedene izmjene sa višom stopom, ne dovodi automatski do njegove odštetne odgovornosti.

20. Naime, djelovanje odvjetnika u pravnom zastupanju je djelovanje po ugovoru o nalogu. Odredbe čl. 765. ZOO glase: (1) Nalogoprimac je dužan izvršiti nalog prema primljenim uputama, s pažnjom dobrog gospodarstvenika, odnosno dobrog domaćina, ostajući u njegovim granicama i u svemu skrbiti o interesima nalogodavca i njima se rukovoditi. (2) Kad nalogoprimac smatra da bi izvršenje naloga po dobivenim uputama bilo od štete za nalogodavca, dužan je skrenuti na to njegovu pozornost i tražiti nove upute. (3) Ako nalogodavac nije dao određene upute o poslu koji treba obaviti, nalogoprimac je dužan, rukovodeći se interesima nalogodavca, postupiti kao dobar gospodarstvenik, odnosno dobar domaćin, a ako je nalog bez naknade, kako bi u istim okolnostima postupio u vlastitoj stvari.

21. Iz rezultata dokaznog postupka, koji se žalbom ne dovodi u pitanje, proizlazi da je odvjetnik T. B. izvršava dobivene naloge prema primljenim uputama vezanim za vođenje predmetnog spora, uvažavajući posebne okolnosti slučaja vezane za predstečajnu nagodbu tamo tuženika I. d.d., te da je odvjetnik T. B. ukazao tužitelju na izmjenu zakonske regulative u pogledu kamata, ali da tužitelj nije dao nalog da se preinači postavljeni tužbeni zahtjev u pogledu kamata budući da je tužitelj želio da se dobije „bilo što od glavnice“ tako da je u konačnici tužitelj i naplatio svoje potraživanje po postavljenom tužbenom zahtjevu 6. kolovoza 2012.

22. Slijedom iznijetog, sve da i trpi štetne posljedice na koje se poziva, tužitelj je da bi uspio u postupku trebao dokazati (sukladno odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) da je odvjetnik počinio protupravnu štetnu radnju ili da je propustio postupiti u skladu s obvezama, pa i ugovornim - te da su zbog te radnje ili toga propusta te štetne posljedice nastale.

23. Međutim, s obzirom na to da navedeno ne samo da nije utvrđeno, već je utvrđeno suprotno - da se posljedice koje tužitelj trpi i na kojima temelji tužbeni zahtjev ne mogu dovesti u uzročnu vezu s postupcima ili nekim propustom tuženikovog osiguranika (da tužitelj ne može samo na utvrđenim činjenicama s uspjehom temeljiti odgovornost tuženika za utuženu štetu), pravilno je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da ovdje nisu ispunjene istaknute opće pretpostavke (štetna radnja koja bi bila protupravna i u uzročnoj vezi sa štetom koju je tužitelj utužio ili protivna onome što su stranke ugovorile) koje se traže da bi postojala prijeporna odgovornost tuženika.

24. Predmetni odvjetnik je u izvršavanju svoje obveze zastupanja tužitelja na temelju dane mu punomoći to činio u okviru svoje djelatnosti, bio je dužan postupati prema općim načelima ZOO-a, dakle i prema odredbi čl. 10. st. 2. tog Zakona, a kojom je bilo propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u izvršavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnjom dobrog stručnjaka) pa ga je ta odredba obvezivala da izvijesti tužitelja o promjeni zakonske regulative koja je nastupila u tijeku parničnog postupka (dužnost informiranja stranke), nakon što je preuzeo zastupanja u predmetnoj pravnoj stvari, u odnosu na promjenu obračunavanja stope zatezne kamate na potraživanje u stranoj valuti, što je on dokazano i učinio (iskaz odvjetnika T. B., T. I., uputa od 23. ožujka 2011.), a preinaka tužbe je procesna radnja koja, po mišljenju ovog suda, zahtjeva adekvatnu uputu nalogodavca nakon dobivanja informacije o promjeni zakonske regulative. Naime, odvjetnik može odgovarati za štetu samo ako je skrivljeno povrijedio neko od pravila struke ili profesionalne etike, a to u ovom postupku nije dokazano. Odvjetnik se obvezuje da će upotrijebiti profesionalna znanja i vještine te da će postupati s potrebnom pažnjom u skladu s postavljenim zakonskim standardom brige o zaštićenim interesima drugoga da bi postigao određeni cilj koji sama stranka definira, a rizik neispunjenja cilja je na vjerovniku (stranci), te je na strani tužitelja kao stranke teret dokaza da cilj nije postignut upravo zato što je povrijeđena obveza postupanja u skladu s pravilima struke i s dužnom pažnjom, što u ovom postupku nije dokazano.

25. Kako iz provedenih dokaza proizlazi da je osiguranik tuženika, u ovom postupku umješač, transparentno i profesionalno izvještavao tužitelja o svim poduzetim radnjama i redovno kontaktirao s odgovornom osobom tužitelja o konkretnom predmetu te nikada nije dobio uputu izmijeniti tužbeni zahtjev u pogledu kamata, a bez obzira na dobivanje upute, tužitelj je već prilikom naplate po tada pravomoćnoj i ovršnoj presudi (P-661/10 od 27. siječnja 2011.) naplaćen u cijelosti, uključujući i zatezne kamate, te je već tada znao i morao znati da mu je eventualna šteta nastala u pogledu razlike u obračunu zatezne kamate pa je pravilno prvostupanjski sud istaknuti prigovor zastare ocijenio osnovanim jer je od trenutka naplate (6. kolovoza 2012.) u skladu s tužbenim zahtjevom (koji se nije mijenjao) pa do utuženja prošao trogodišnji zastrani rok propisan odredbom čl. 230. ZOO-a, dok je protekao i petogodišnji zastrani rok propisan čl. 225. istog Zakona od trenutka zaključenja glavne rasprave koja je prethodila donošenju presude (27. siječnja 2011.) temeljem koje se tužitelj naplatio pa do utuženja u ovom predmetu (5. travnja 2017.).

26. Ostali žalbeni navodi, nisu odlučni za ocjenu zakonitosti i pravilnosti pobijane presude pa ih ovaj sud nije ocjenjivao (čl. 375. st. 1. ZPP-a).

27. Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a koju tužitelj konkretnim žalbenim navodima nije osporavao.

28. Stoga je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 11. travnja 2022.

Predsjednica vijeća

Jagoda Crnokrak