5Pr-284/21-12

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U MAKARSKOJ

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u M., po sucu A. K., kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice M. L., U. sv. J. R. 10, G. P. (OIB: …) zastupane po punomoćniku I. Ć., odvjetniku iz M. protiv tuženika Centra za socijalnu skrb I., B. B. 6, I. O.: … zastupanog po punomoćniku B. R., odvjetniku iz I., radi isplate razlike plaće, nakon održane glavne i javne rasprave dana 29. ožujka 2022. godine u nazočnosti punomoćnika tužiteljice I. Ć., odvjetnika i punomoćnika tuženika B. R., odvjetnika, dana 11. travnja 2022. godine

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 3.877,72 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 322,29 kn od dana 16. ožujka 2016. godine do isplate;

- na iznos od 322,29 kn od dana 16. travnja 2016. godine do isplate;

- na iznos od 322,29 kn od dana 16. svibnja 2016. godine do isplate;

- na iznos od 322,29 kn od dana 16. lipnja 2016. godine do isplate;

- na iznos od 322,29 kn od dana 16. srpnja 2016. godine do isplate;

- na iznos od 322,29 kn od dana 16. kolovoza 2016. godine do isplate;

- na iznos od 322,29 kn od dana 16. rujna 2016. godine do isplate;

- na iznos od 322,29 kn od dana 16. listopada 2016. godine do isplate;

- na iznos od 322,29 kn od dana 16. studenog 2016. godine do isplate;

- na iznos od 323,24 kn od dana 16. prosinca 2016. godine do isplate;

- na iznos od 323,68 kn od dana 16. siječnja 2017. godine do isplate;

- na iznos od 330,16 kn od dana 16. veljače 2017. godine do isplate;

u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, izuzev zateznih kamata za porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanim u dosuđenoj bruto naknadi plaće, a sve u roku od 15 dana.

II/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 kn (tisuću petsto kuna) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 11. travnja 2022. godine do isplate u visini stope određene čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužiteljica u tužbi navodi da je u utuženom razdoblju bila zaposlenik tuženika, a da tuženik kao poslodavac predstavlja javnu službu u smislu odredbe čl. 2. Zakona o plaćama u javnim službama (Narodne novine broj 27/01, 39/09). Navodi da je 23 studenog 2006. godine između Vlade Republike Hrvatske i Sindikata javnih službi sklopljen Sporazum o osnovici plaće u javnim službama (dalje: Sporazum) kojim je ugovoreno povećanje osnovice za izračun plaće u javnim službama za po 6% u 2007.,2008. i 2009. godini. Zbog nastupa recesije dana 13. svibnja 2009. godine Vlada RH i Sindikata u javnih službi sklopili su Dodatak Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama(dalje: dodatak Sporazumu). Dodatkom Sporazumu osnovica je privremeno zamrznuta na razini iz 2008. godine na iznos od 5.108,84 kn, dok je povećanje osnovice za preostalih 6% iz 2009. godine sporazumno odgođeno sukladno čl. III Dodatka Sporazuma. Odredbama čl. IV –V. Dodatka Sporazuma ugovoreno je daljnje postepeno povećanje osnovice radi uskladbe plaće u javnim službama s prosječnim plaćama u Republici Hrvatskoj. Nadalje, dana 26. listopada 2011. godine između Vlade RH i Sindikata javnih službi sklopljene su Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama koji da predstavlja osnovu ove tužbe (dalje: izmjene Dodatka Sporazumu). Izmjene Dodatka Sporazumu su usvojene u obliku arbitražne odluke od dana 07. prosinca 2011. godine Sukladno čl. XI st. 4 Izmjena Dodatka Sporazumu ugovoreno trajanje istog je 5 godina, a zbog pravila o produljenoj primjeni kolektivnih ugovora iz čl. 199- st. 1. Zakona o radu ( Narodne novine broj 93/14) primjena Izmjena Dodatka Sporazumu je istekla dana 26. siječnja 2017. godi e. Odredbom čl. III Izmjena Dodatka Sporazumu ugovoreno je slijedeće : „ Osnovica za obračun plaće u javnim službama iznosit će 5.415,37 kn bruto za mjesec u kojem službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku RH ukažu na poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja) i primjenjivat će se iza toga do prve slijedeće promjene prema ovim Izmjenama i dopunama“. Nadalje, Vlada RH i Sindikati javnih službi su dana 28. prosinca 2012. godine usvojili Vjerodostojno tumačenje Izmjena Dodatka Sporazumu radi pojašnjenja primjene čl.

IV. st. 5 u svezi s čl. VII st. 1. Izmjena Dodatka Sporazumu. Dana 28. kolovoza 2015. godine Državni zavod za statistiku (dalje DSZ) objavio je prvu procjenu tromjesečnog BDP-a za drugo tromjesečje 2015. godine u kojoj se navodi kako je BDP realno veći za 1,2 % u drugom tromjesečju 2015 godine u odnosu na isto tromjesečje 2014. godine, a isti statistički pokazatelji potvrđeni su i procjenom DSZ-a od dana 04. rujna 2015. godine. Dana 27. studenog 2015. godine DZS je objavio prvu procjenu tromjesečnog BDP-a za treće tromjesečje 2015.godine u kojoj se navodi kako je BDP realno veći za 2,8 % u trećem tromjesečje 2015. godine u odnosu na isto tromjesečje 2014. godine, a isti statistički pokazatelji potvrđeni su i procjenom DZS-a od dana 04. prosinca 2015. godine. Obzirom da aritmetička sredina gore navedene dvije stope realnog rasta BDP-a iznosi upravo 2 % (1,2 % +2,8% podijeljeno sa dva) krajem studenog 2015. godine ispunjen je uvjet iz čl. III Izmjena Dodatka Sporazumu jer su u tom mjesecu objavljeni relevantni podaci DZS-a. Budući da je odredbom čl. VII cst.3 Izmjena Dodatka Sporazumu ugovoreno da ako se nešto isplaćuje ili povećava „za mjesec“ da se u prvom slijedećem mjesecu vrši ta primjena , isplata odnosno povišica, onda osnovica se u prosincu 2015. godine povećala na iznos od 5.415,37 kn. Budući da je tuženik od prosinca 2015. godine pa nadalje tužiteljičinu plaću obračunavao bez da je obračunao uvećanje plaće za 6 % tako postoji ukupan dug tuženika prema tužiteljici s osnova razlike u plaći u iznosu od 3.877,72 kn za sve plaće od veljače 2016. godine do zaključno siječnja 2017. godine uvećano za zakonsku zateznu kamatu za svaki mjesečni iznos neisplaćene razlike plaće. Tužiteljica ističe da izuzev gore navedenog povećanja osnovice Izmjene Dodatka Sporazuma u člancima IV i V predviđaju i dodatna povećanja osnovice koja nisu predmet ove tužbe, pa tako ona ovom tužbom samo djelomično ostvaruje svoja prava iz Izmjene Dodatka Sporazuma te se ne odriče ostalih prava koja nisu predmetom ove tužbe.

Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev , te ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, kao i prigovor zastare. Navodi da je tuženik javna ustanova i osnivač joj je Republika Hrvatska pa da se na isplatu plaća primjenjuje Zakona o plaćama u javnim službama a po kojem bi proizlazilo da tuženik nije pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari. Tuženik predlaže da se o parnici obavijesti Republika Hrvatska radi stupanja u parnicu kao umješač na strani tuženika. Pravni interes Republike Hrvatske za stupanje u ovu parnicu očituje se u činjenici da je ista potpisnik Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama od 23. 11. 2006. godine te je i stranka Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. 10. 2011. godine kao i činjenici da će se za slučaj uspjeha tužitelja u ovom sporu dosuđeni iznos isplatiti iz sredstava državnog proračuna, kao i u činjenici da je Republika Hrvatska osnivač tuženika-ustanove za čije obveze odgovara neograničeno i solidarno.

Tuženik smatra da su potpuno neobvezujuće Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu iz 2011. godine jer dostavljeni primjerak nije potpisan po ugovornim stranama koje su sklopile osnovni Sporazum o osnovici plaće u javnim službama od 23. 11. 2006. godine. Kako iste Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu iz 2011. godine nisu potpisane od svih ugovornih strana, niti ne mogu proizvoditi pravne učinke, pa je pozivanje na predmetne Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu iz 2011. godine, neosnovano u cijelosti. . nadalje, tuženik navodi da nisu ispunjani uvjeti za uskladbu propisani odredbama čl. VII Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. 10. 2011. godine. Citiranim odredbama čl. VII Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26.

10. 2011. godine propisani su uvjeti za primjenu odredbi Izmjena I dopuna iz 2011. godine. Sukladno predmetnim odredbama, ako pad realnog tromjesečnog BDP u odnosu na isto razdoblje prošle godine bilježi negativan rast u nekom od razdoblja iz čl. III do V Izmjena i dopuna , uskladba se odgađa za onoliko tromjesečja koliko je trajao pad realnog tromjesečnog BDP-a promatran na tromjesečnoj razini u odnosu na tromjesečno razdoblje prethodne godine bilježi 12 uzastopnih negativnih stopa rasta odnosno pad počev od trećeg tromjesečja 2011. godine a zaključno s trećim tromjesečjem 2014. godine, to se primjena čl. III do čl. IV odgađa za onoliko mjeseci za koliko je pad realnog tromjesečnog BDP trajao pa se povećanje osnovice sukladno tome treba odgoditi za 12 tromjesečja počev od siječnja 2016. godine, slijedom čega u konkretnom slučaju nisu se ispunili uvjeti za povećanje osnovice, a kako to tužitelj da pogrešno ističe u tužbi, Tuženik, ističe, da iz odredbe čl. IX Izmjena i dopuna iz 2011. godine proizlazi da su iste zaključene na rok od pt godina te u hipotetskom slučaju da su Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. 10. 2011. godine valjane, iste bi vrijedile do 25. 10. 2016. godine, pa da stoga niti ne bi obuhvatile razliku plaće u cijelom razdoblju koji se potražuje tužbenim zahtjevom. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava i pravilnost obračuna zakonskih zateznih kamata na iznos poreza i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći u utuženom iznosu jer iste sukladno odredbama čl. 45 t. 1, 2,4 i 5 u vezi s čl. 14 zakona o porezu na dohodak i čl. 61 st. 1. i 9 Pravilnika o porezu na dohodak, dospijevaju tek s isplatom plaće.

U podnesku od 28. ožujka 2022. godine pun. tuženika navodi da ne osporava obračun razlike plaće naveden od strane tužitelja.

U dokaznom postupku sud je izveo dokaz uvidom u ugovor o radu (list 5-6), obračunske liste plaće (list 8-19) presliku Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama od 23.11. 2006. godine (list 20-22), presliku Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13. 05. 2009. godine (list 23-27), presliku Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. 10.2011. godine (list 28-35), Arbitražnu odluku od 07. 12. 2011. godine (list 36-43), vjerodostojno tumačenje Izmjena i dopuna Dodatka Sporazuma od 28. 12. 2015. godine o osnovici za plaće u javnim službama od 28. 12. 2012. godine (List 44-50) priopćenje za javnost Državnog zavoda za statistiku od 28. 08. 2015. godine (list 51- 53), procjenu tromjesečnog BDP-a za drugo tromjesečje 2015 godine (list 54-57) priopćenje za javnost Državnog zavoda za statistiku 27.11. 2015. godine (list 58-60), procjena tromjesečnog BDP-a za treće tromjesečje 2015. godine (list 61-64), presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev -1111/2020 (list 86-95), presliku presude Županijskog suda u O. broj Gž R-284/2018 (list 96-102), presliku presude Županijskog suda u S. broj Gž R-694/2019 (list 103-108)

U odnosu na prigovor promašene pasivne legitimacije isti je neosnovan, jer nije sporna činjenica da je tuženik javna ustanova, kojoj je osnivač Republika Hrvatska, kao niti da se kao jedan od relevantnih propisa, na isplatu plaće primjenjuje Zakon o plaćama u javnim službama. Međutim, potpuno pogrešno tuženik zaključuje da nije pasivno legitimiran jer u konkretnom slučaju Zakonom o ustanovama (NN 76/93, 29/97, 47/99, 35/08, 127/19) propisano je sljedeće:

Članak 3.

(1) Ustanova je samostalna u obavljanju svoje djelatnosti i u poslovanju sukladno zakonu, na zakonu utemeljenom propisu i aktu o osnivanju.

Članak 4.

Ustanova može u pravnom prometu stjecati prava i preuzimati obveze, može biti vlasnikom pokretnih i nepokretnih stvari, te može biti strankom u postupcima pred sudovima i ovlaštenim javnopravnim tijelima.

Čl. 11

Na ravnopravni status zaposlenih u ustanovama primjenjuju se opći propisi o radu ako zakonom nije drukčije određeno.

Čl. 59

Ustanova odgovara za obveze cijelom svojom imovinom

Nadalje odredbom čl. 3 Zakona o plaćama u javnim službama (Narodne novine broj 27/01 39/09) propisano je da na pitanja plaća i drugih naknada na osnovi rada službenika i namještenika u javnim službama koja nisu uređena ovim zakonom primjenjuju se opći propisi o radu odnosno u skladu s njima sklopljeni Kolektivni ugovori.

Odredbom čl. 5 istog Zakona propisano je da polazište za utvrđivanje osnovice za izračun plaće su prijedlog proračuna za slijedeću godinu, sporazum o politici plaća i prosječna mjesečna isplaćena bruto plaća zaposlenih u Republici Hrvatskoj u prethodnoj godini koju utvrđuje Državni zavod za statistiku i objavljuje u Narodnim novinama. Pored navedenog u pogledu pitanja osnovice plaće u javnim službama o kojoj ovisi i sama visina plaće relevantan je još i zakon o osnovici plaće u javnim službama (Narodne novine broj 39/09 i 124/09), a člankom 2 navedenog zakona propisano je da osnovica plaće u javnim službama se utvrđuje kolektivnim ugovorom zaključenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi, a ako kolektivni ugovor nije potpisan do donošenja državnog proračuna Republike Hrvatske za narednu godinu osnovicu plaće u javnim službama određuje Vlada Republike Hrvatske posebnom odlukom, odredbom čl. 51. st. 4 Temeljenog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (narodne novine broj 141/2012 propisa o je da ugovoren strane zajednički utvrđuju da su Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. godine te sve njegove izmjene i dopune ili novi sporazumi koji se na njega nastavljaju ili iz njega proizlaze te sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti o 25. studenog 20'06. godine važeći dokumenti koji se primjenjuju na način i u rokovima određenim tim samim dokumentima.

Nadalje, odredbom čl. 7 Zakona o radu propisano je da je poslodavac obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću.

Iz citiranih propisa proizlazi kako slijedi:

- tuženik, kao poslodavac, bio je u obvezi isplatiti tužitelju kao radniku, ugovorenu plaću

-tuženik za svoje (neizvršene ) obveze pa tako i za obveze po osnovi isplate plaće svojim zaposlenicima odgovara cjelokupnom svojom imovinom

-osnovica plaće temeljem koje se izračunava sama plaća utvrđena je Sporazumom o osnovici za plaće u javnim službama, njegovim dodacima te izmjenama i dopunama koji se primjenjuju sukladno Temeljnom kolektivnom ugovoru

-visina plaće tužitelja, u utuženom razdoblju, proizlazi iz dostavljenih platnih lista

Imajući u vidu prethodno navedeno, a suprotno navodima tuženika, iz svega jasno proizlazi da je upravo tuženik pasivno legitimiran za isplatu predmetnog potraživanja jer je , kao poslodavac bio u obvezi tužitelju isplatiti utuženu razliku plaće.

U odnosu na prigovor da sve ugovorne strane nisu potpisale Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma pa da isti stoga ne proizvodi pravne učinke, isti prigovor nije osnovan i to što ovaj akt nije potpisan od strane Samostalnog sindikata zdravstva i socijalne skrbi, već je isti s njihove strane samo parafiran, ta činjenica nema nikakav utjecaj na valjanost Dodatka Sporazuma, odnosno doista ga ne čini pravno nevaljanim jer je Vrhovni sud RH u presudi i rješenju broj Revr-408/12 od 03. travnja 2013,. godine, zauzeo jasan stav da za valjanost kolektivnog ugovora nije nužno da isti potpišu sve strane koje su sudjelovale u kolektivnom pregovaranju, već je dovoljno da je isti potpisan barem po jednom od subjekata sa svake strane. U odnosu na prigovor da se nisu ispunili uvjeti za primjenu odredbe čl. III Izmjena i dopuna Dodatka Sporazuma jer da se nisu ispunili uvjeti za uskladbu propisa čl. VII tog akta, ovaj prigovor tuženika je neosnovan obzirom je o tom pravnom pitanju Vrhovni sud RH već zauzeo stav, u svojoj presudi broj Rev-1111/20 od 01. prosinca 2020. godine u kojoj je navedeno da dan početka primjene uvećane osnovice iz čl. III nije odgođen primjenom odredbe čl. VII st. 1 Izmjena i dopuna Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama do 26. listopada 2011. godine za tri godine, iako je realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježio negativan rast od listopada 2011. godine do rujna 2014. godine (za 12 tromjesečja). Nadalje, odredbom čl. VII IDDS-a o osnovici plaće u javnim službama, zaključenog 26. listopada 2011. godine nije odgođena primjena odredbe čl. III o povratu osnovice jer se odredba čl. VII IDDS-a odnosi na način „usklađivanja pariteta“ (čl IV i čl. V IDDS- a)

U odnosu na prigovor da su Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma sklopljene na rok od 5 godina, te da su iste vrijedile zaključno do 25. listopada 2016. godine treba reći da je točno da je odredbom čl. XI st. 4 Izmjena i dopuna Dodatka Sporazuma , određeno trajanje istog u razdoblju od 5 godina time da bi, sukladno čl. 300 st. 2 ZOO-a, isti prema tome trajao do 26. listopada 2016. godine. Međutim temeljem odredbe čl. 199 st. 1. Zakona o radu, u konkretnom slučaju došlo je do njegove produžene primjene na razdoblje od daljnja tri mjeseca što znači do 26. siječnja 2017. godine, slijedom čega je i ovaj prigovor neosnovan.

U odnosu na prigovor zastare temeljem odredbi čl. 433 a st. 1 ZPP-a kad se utužuje novčana tražbina iz radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu, radnik ih je dužan utužiti u trom iznosu. Ako utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa, ne navodeći da zahtijeva bruto iznos, smatra se da je utužio bruto iznos pa je na taj način i prihvaćen tužbeni zahtjev.

Istaknuti prigovor zastare potraživanja je neosnovan jer prema odredbi čl. 139 Zakona o radu ( Narodne novine broj 93/14,127/17 i 98/19 dalje ZR) potraživanja iz radnog donosa zastarijevaju za 5 godina, ako Zakonom o radu ili drugim zakonom nije drukčije određeno. Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije nešto dugo određeno. Zastara nastupa kada istekne posljednji dan zakonom određenog vremena s tim da se u vrijeme zastare računa i vrijeme proteklo u korist dužnikova prednika. Pravnim poslom ne smiju se odrediti dulji ili kraći rokovi zastare od vremena koje je određeno zakonom, niti se smije pravnim poslom odrediti da zastara neće teći neko vrijeme.

Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena u danom roku od 5 godina ( 13. ožujka 2021. godine) računajući od dospijeća svakog pojedinog obroka sud je utvrdio da je istaknuti prigovor zastare neosnovan.

Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

Nije sporno da je tužiteljica zaposlenica tuženika u predmetnom razdoblju i da joj je tuženik od veljače 2016. godine pa do prosinca 2016. godine obračunao i isplatio plaće po osnovici od 5.108,84 kn odnosno u iznosima kako je to navedeno u obračunskim ispravama za isplatu plaće (obrazac IP1) koji su dostavljeni u spis.

Sporno je, je li tuženik tužitelju trebao u predmetnom razdoblju plaću obračunati i isplatiti po osnovici od 5.415,37 kn, temeljem odredbe čl. III Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. godine, odnosno sporna je sama pravna valjanost navedenih Izmjena i dopuna Dodatka Sporazuma, te podredno jesu li ispunjeni uvjeti za primjenu te odredbe (pod uvjetom da je valjana) ili pak je ista odgođena te i prestala važiti budući da je primjena Izmjena i dopuna Dodatku Sporazuma istekla 26. siječnja 2017. godine.

Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva, jer pun. tuženika podneskom od dana 28. ožujka 2022. godine potvrdio ispravnost izračuna razlike imajući u vidu osnovicu od 5.415,37 kuna u odnosu na obračunatu osnovicu od 5.108,84 kn odnosno osnovicu koja je uvećana za 6 %.

Prije svega potrebno je naglasiti da je pozivanje tuženika na Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti kojeg su 25. studenog 2006. godine sklopili Vlada Republike Hrvatske s jedne strane i Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske i Sindikat hrvatskih učitelja s druge strane, sasvim bespredmetno budući da tužiteljica na istome ne temelji svoju tražbinu, te ona za odluku u ovom predmetu nema nikakvog značenja.

Kronološki gledano, pitanje osnovice za obračun plaće u javnim službama regulirano je slijedećim pravnim izvorima:

1. Sporazumom o osnovici za plaće u javnim službama kojeg sud dana 23. studenog 2006. godine sklopili sindikati javnih službi navedeni u njemu s jedne strane te Vlada RH s druge strane, kojim je ugovoreno povećanje osnovice za plaće u javnim službama za po 6% u 2007., 2008. i 2009. godini.

2. Odlukom o visini osnovice za izračun plaća korisnika državnog proračuna u 2007. godini koju je 21. prosinca 2006. godine donijela Vlada Republike Hrvatske, a kojom se osnovica utvrđuje u iznosu od 4.819,66 kn bruto s primjenom od 01. siječnja 2007. godine (Narodne novine broj 142/06), a koja se odluka u uvodu izrijekom poziva na navedeni Sporazum.

3. Zakon o osnovicama plaće u javnim službama (narodne novine broj 39/09) koji je stupio na snagu 01. travnja 2009. godine, a prema čl. 2. kojeg osnovicu plaće u javnim službama određuje Vlada Republike Hrvatske posebnom odluko, dok prema odredbi čl. 3., danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaju važiti odredbe čl. 5. st. 2. i 3 zakona o plaćama u javnim službama (Narodne novine broj 27/01) i sve odredbe drugih zakona, kolektivnih ugovora i drugih sporazuma, bez obzira na njihov naziv i potpisnike, kojima je propisana osnovica plaće u javnim službama odnosno način njenog određivanja, a koje su i doneseni na temelju zakona o plaćama u javnim službama ili na bilo kojem drugom pravnom temelju,

4. Dodatkom Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama kojeg su 13. svibnja 2009. godine sklopili sindikati javnih službi navedeni u istome s jedne strane te Vlada Republike Hrvatske s druge strane, kojim je , među ostalim ugovoreno da se s danom potpisa ovog Sporazuma primjenjuje osnovica za izračun plaće za službenike i namještenike iz 2008. godine u visini od 5.108,84 kune bruto (čl. II) te je točkom III reguliran način povrata osnovice: „ U trenutku kad službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske ukažu na poboljšanje stanja donosno na rast međugodišnjeg realnog mjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasa međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja) osnovica za obračun plaća u javnim službama iznosit će 5.415,37 kn bruto“; točkom IV reguliran je način usklađivanja pariteta u odnosu na prosječnu mjesečnu nominalnu bruto plaću u Republici Hrvatskoj te su u točci VII. Određeni i uvjeti za ostvarivanje odredbi Sporazuma,

5. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o osnovici plaće u javnim službama (Narodne novine broj 124/09) od 02. listopada 2009. godine kojim je izmijenjen članak 2. na način da se osnovica plaće u javnim službama utvrđuje kolektivnim ugovorom zaključenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi, a ako kolektivni ugovor nije potpisan do donošenja državnog proračuna Republike Hrvatske za narednu godinu osnovica plaće u javnim službama određuje Vlada Republike Hrvatske posebnom odlukom, te je čl. 3. propisano da do utvrđivanja nove osnovice plaće u javnim službama na temelju čl. 2. ovog Zakona primjenjuje se osnovica plaće u javnim službama utvrđena Dodatkom sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, sklopljenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi dana 13. svibnja 2009. godine,

6. Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama sklopljenim dana 04. listopada 2010. godine (narodne novine broj 115/10) koji u čl. 51 st. 4. navodi Ugovorne strane zajednički utvrđuju da su Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. godine, te sve njegove izmjene i dopune ili novi sporazumi koji se na njega nastavljaju ili iz njega proizlaze et sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenog 2006. godine važeći dokumenti koji se primjenjuju na način i u rokovima određenim tim samim dokumentima,

7. Izmjenama i dopunama Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama kojeg su dana 26. listopada 2011. godine sklopili sindikati javnih službi navedeni u istome s jedne strane te Vlada Republike Hrvatske s druge strane, koji se u uvodu izrijekom poziva na osnovu iz čl. 51. st. 2. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ( Narodne novine broj 115/109 i kojim je među ostalim promijenjen članak III. Tako da glasi: „Osnovica za obračun plaća u javnim službama iznosit će 5.415,37 kn bruto na mjesec u kojem službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku RH ukažu na poboljšanje stanja odnosno na rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP- za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja) i primjenjivat će se iza toga do prve sljedeće promjene prema ovim Izmjenama i dopunama“, a promijenjene su i odredbe čl. VII. Tako da se među ostalim u točci 1. određuje:!Ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativan rast u nekom od razdoblja opisanih u člancima III. do V. ovih izmjena i dopuna uskladba se odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a ( u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) trajao“.

8. Arbitražnom odlukom od 07. prosinca 2011. godine kojom se utvrđuje sadržaj Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim ,službama od 13. svibnja 2009. godine kojom u biti nisu promijenjene odredbe čl. III i čl. VII. toč. 1.,

9. Temeljenim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama od 12. prosinca 2012. godine (Narodne novine broj 141/12) koji u čl. 51. st. 3. određuje: „Ugovorne strane zajednički utvrđuju da su Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. godine, te sve njegove izmjene i dopune ili novi sporazumi koji se na njega nastavljaju ili iz njega proizlaze te Sporazum o osnovici na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenog 2006. godine važeći dokumenti koji se primjenjuju na način i u rokovima određenim tim samim dokumentima“,

10. Vjerodostojnim tumačenjem Izmjena i Dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama koje su 28. prosinca 2012.godine donijeli Vlada Republike Hrvatske te samo navedeni sindikati javnih službi , koje u čl. 1.č navodi da je među potpisnicima izmjena i dopuna Dodatku Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama usvojenih arbitražom 07. prosinca 2011. godine“ jedinstveno i nesporno zajedničko tumačenje odredbe čl. IV u vezi s člankom VII Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama kako slijedi…“, a u čl. 2 se navodi: „ Sporazumne strane utvrđuju da je realni međugodišnji BDP u razdoblju od posljednjih izmjena i dopuna ostvario negativan međugodišnji tromjesečni rast u četiri tromjesečja te sukladno prethodno navedenom utvrđuju da se primjena čl. IV st. 5 Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama odgađa do 31. 12. 2013. godine, dok o primjeni čl. II nema niti riječi.

Imajući u vidu sve navedeno, a posebice kronologiju i sadržaj prethodno navedenih pravnih izvora, ovaj sud, ocjenjuje tvrdnje tuženika u potpunosti neosnovanima, posebice tvrdnje tuženika u pogledu pravne nevaljanosti Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopad 2011. godine.

Naime, Vlada Republike Hrvatske kao potpisnik tih izmjena i dopuna , izrijekom je potvrdila njihovu pravnu valjanost Arbitražnom odlukom od 07. prosinca 2011. godine, Temeljenim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama od 12. prosinca 2012. godine, te Vjerodostojnim tumačenjem Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama koje su donijela 18. prosinca 2012. godine Vlada Republike Hrvatske i navedeni sindikati u javnoj službi; niti prilikom pregovaranja i potpisivanja tih akata, a ni inače nije nikada dovodila u pitanje njihovu pravnu valjanost. Pri tome je, prema ocjeni ovog suda, sasvim irelevantno što Izmjene i dopune nije potpisao Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, kojeg tužiteljica nije niti član. Sukladno navedenom, Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. godine obvezuju i samog tuženika u čije ime i za čiji račun Vlada Republike Hrvatske sa sindikatima javnih službi, sklopila.

Što se tiče odgode primjene čl. III. Izmjena i dopuna Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev-1111/20 o 01. prosinca 2020. godine po uloženoj reviziji umješača RH na strani tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj GŽ R- 1083/2018-5 od 03. prosinca 2019. godine kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-581/20127-42 od 20. lipnja 2018. godine odgovorio na postavljena pravna pitanja koja glase:

1.„Je li dan početka primjene uvećane osnovice iz čl. III u javnim službama odgođen primjenom odredbe čl. VII st. 1. Izmjene i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. godine za ti godine, ako je realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježio negativan rast, obzirom da je prema podacima Državnog zavoda za statistiku takav pad evidentiran od listopada 2011. godine do rujna 2014. godine ,za 12 tromjesečja

2. „Je li ispunjenje uvjeta iz članka III. Preduvjet primjene članka IV., a ispunjenje uvjeta iz članka III. I IV. Preduvjet primjene članka V:, primjenjuje li se članak VII. Na članak III. Do V., na sve faze koje se odnose na buduća postupanja u vidu vraćanja osnovice za plaće koja je vrijedila za siječanj 2009. godine., vraćanje pariteta (jednakosti) između plaća u javnim službama i prosječne plaće u privredi koji su bili u 2008. i dogovor o ostvarenju ciljane cijene rada i dinamici njenog dosezanja (konvergenciji)?

Vrhovni sud je odgovorio slijedeće:

1.Dan početka primjene uvećane osnovice iz čl. III. U javnim službama nije odgođen primjenom odredbe čl. VII.sSt. 1. Izmjena i Dopuna Sporazuma o osnovici plaća u javnim službama od 26. listopad 2011. godine., za tri godine, iako je realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježio negativan rast, od listopada 2011. godine do rujna 2014. godine, (za 12. tromjesečja).

2. Ispunjenje uvjeta iz čl. III. nije preduvjet primjene čl. IV., a ispunjenje uvjeta iz čl. III i IV nije preduvjet primjene čl. V, a čl. VII, na čl. III do V, na sve faze koje se odnose na buduća postupanja u vodu vraćanja osnovice za plaće koja su vrijedila za siječanja 2009. godine, vraćanje pariteta (jednakosti) između plaća u javnim službama i prosječne plaće u privredi koji su bili u 2008. godini i dogovor o ostvarenju ciljane cijene rada i dinamici njenog dosezanja (konvergenciji).

Prema tome, odredbom čl. VII. IDDS-a o osnovici plaće u javnim službama, zaključenog 26. listopada 2011. godine nije odgođena primjena odredbe čl. III o „povratu“ osnovice, jer se odredba čl. VII. IDDS-a odnosi na način „usklađivanja pariteta“ (čl. IV i čl. V IDDS).

Sukladno navedenom, nije došlo do odgode primjene čl. III. kojim je uređen način povrata osnovice.

U vezi ispunjenja uvjeta za povrat osnovice , iz službenih pokazatelja Državnog zavoda za statistiku RH ( na koje se čl. III. Poziva), vidljivo je da je tromjesečni BDP u drugom tromjesečju 2015. godine bio realno veći za 1,2 % u odnosu na isto tromjesečje 2014. godine, a da je tromjesečni BDP u trećem tromjesečju 2015. godine bio realno veći za 2,8 % u odnosu na isto tromjesečje 2014. godine.

Iz navedenog sasvim jasno proizlazi da je za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) došlo do rasta međugodišnjeg realnog tromjesečja prosječno dva posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja 1,2 %+2,8 %=4 %:2=2 %) tako da su krajem studenog 2015. godine ispunjeni uvjeti iz čl. III Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu za primjenu osnovice za obračun plaće u javnim službama od 5.415,37 kn bruto.

Što se tiče samog načina primjene osnovice, a s obzirom da se plaće u javnim službama isplaćuju iz Državnog proračuna, te da ih tuženik sam niti ne obračunava već to čini preko Centralnog obračuna plaća, do primjene navedene osnovice plaća nije moglo doći „automatizmom“, ali propust Vlade Republike Hrvatske da donese odluku o visini osnovice za izračun plaće u javnim službama ne može ići na štetu tužitelja.

Naime, Vlada Republike Hrvatske sklopila je sve navedene pravne poslove, uključujući i Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. godine u ime i za račun svih poslodavaca iz javnih službi, pa je trebala osigurati sve materijalne i formalne pretpostavke da poslodavci, pa tako i tuženik mogu ispuniti svoje obveze, uključujući i povećanje osnovice kad su se zato ostvarili uvjeti.

Pri tome treba ukazati i da su se prema čl. 6. st. 1. Temeljenog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama od 12. prosinca 2012. godine (kojom je potvrđena valjanost Dodataka Sporazumu os osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. godine, te svih njegovih izmjena i dopuna ili novih sporazuma koji se na njega nastavljaju) stranke obvezale primjenjivati ovaj Ugovor u dobroj vjeri, a prema stavku 2. tog članka, ako zbog promjene okolnosti koje nisu postojale niti su bile poznate u trenutku zaključenja ugovora, jedna od strana ne bi mogla neke od odredbi Ugovora izvršavati ili bi joj to bilo izuzetno otežano, obvezuje se da neće jednostrano prekršiti ovaj Ugovor, nego će drugoj strani predložiti njegovu izmjenu.

Osim toga i prema općoj odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO) u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja, a s obzirom na izneseno, Vlada Republike Hrvatske tako očito nije postupala.

Sukladno navedenom, a kako pun. tuženika na ročištu dana 14. veljače 2021. godine nije osporio izračun razlike plaće kako je i navedeno u tužbenom zahtjevu, slijedom čega je prihvaćen kao osnovan obračun razlike plaće koja je trebala biti isplaćena tužitelju za period od veljače 2016. godine do prosinca 2016. godine u ukupnom iznosu od 3.877,72 kn, te je stoga i odlučeno kao pod točkom I izreke.

Prema odredbi čl. 433. a st. 1. ZPP-a, kada se utužuje novčana tražbina po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu, radnik ih je dužan utužiti u tom iznosu. Ako utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa, ne navodeći da zahtijeva bruto iznos, smatra se da je utužio bruto iznos, pa je sukladno navedenom i prihvaćen tužbeni zahtjev.

Na sve dosuđene iznose tužitelju je dosuđena i zatezna kamata sukladno odredbi čl. 29. Zakona o obveznim donosima (Narodne Novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO) osim u dijelu koji se odnose na zatezne kamate na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, sadržanim u bruto iznosu plaće, koji dospijevaju tek s isplatom sukladno odredbi čl. 45. st. 4 i 5. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine broj 187/04) i čl. 61. st. 1 i 9 Pravilnika o porezu na dohodak.

U odnosu na prijedlog tuženika da se o parnici obavijesti Republika Hrvatska radi eventualnog miješanja na strani tuženika treba istaknuti da imajući u vidu činjenicu da se sredstva za plaće zaposlenika tuženika osiguravaju u državnom proračunu, da bi stoga Republika Hrvatska imala tek ekonomski, a ne i pravni interes za sudjelovanjem u postupku kao umješač na strani tuženika, a sve imajući u vidu odredbu čl. 206. ZPP-a slijedom čega navedeni prijedlog tuženika nije niti prihvaćen, a na što upućuje i odluka Županijskog suda u Splitu broj Gž R-1528/2021.

Tužiteljici je priznat trošak parničnog postupka sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/04, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 u daljnjem tekstu ZPP) imajući u vidu vrijednost predmeta spora i važeću Odvjetničku tarifu i to za sastav tužbe u iznosu od 500,00 kn prema Tbr. 7. toč.1., za sastav podneska od 20. veljače 2022. godine iznos od 500,00 kn, za zastupanje na ročištu dana 29. ožujka 2022. godine iznos od 500,00 kn prema Tbr. 9. toč.1., što čini ukupan trošak tužiteljice u iznosu od 1.500,00 kn.

Tužiteljici nije priznat trošak ročišta za objavu obzirom tužiteljica navedeni trošak nije imala sukladno čl.155 ZPP-a.

Tuženiku nije dosuđen zatraženi trošak obzirom je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu sukladno čl. 154. st.1. ZPP-a.

Na sve dosuđene troškove sud je dosudio i zateznu kamatu prema stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a tekućom od dana donošenja ove odluke, a to sukladno odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (narodne novine broj 142/12, 25/13, 93/14,73/17).

Slijedom iznijetog, sud je odlučio kao u toč. II. izreke presude.

U Makarskoj, dana 11. travnja 2022. godine

S u d a c:

Angela Koštro,v.r.