Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, J. Jelačića 3

Poslovni broj: REF 12: P-699/2020-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu tog suda Gordani Malvić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice V. Š. iz B., A. H. 36c, OIB.:…, zastupane po punomoćnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda K. M. i M. P., odvjetnicima iz B., protiv tuženika O. banka d.d., S., D. rata 61, OIB: …, kao pravni slijednik H. S. banka d.d., S., R. B. 16, zastupan po punomoćnicima Ž. i partneri, odvjetničko društvo d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 24. veljače 2022. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335

st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP),11. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku O. banka d.d., S., D. rata61, OIB: …, kao pravni slijednik H. S. banka d.d., S., R. B. 16 da tužiteljici V. Š., B., A. H. 36C, OIB …, plati ukupan 67.978,64 kuna s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF, sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose od:

- 68,02 kuna teče od 6. listopada 2009. godine do isplate,

- 92,45 kuna teče od 6. studenoga 2009. godine do isplate,

- 80,43 kuna teče od 5. prosinca 2009. godine do isplate, - 129,21

kuna teče od 6. siječnja 2010. godine do isplate,

- 161,24 kuna teče od 5. veljače 2010. godine do isplate, -

154,45 kuna teče od 5. ožujka 2010. godine do isplate, -

181,69 kuna teče od 7. travnja 2010. godine do isplate, -

220,87 kuna teče od 6. svibnja 2010. godine do isplate, -

255,80 kuna teče od 5. lipnja 2010. godine do isplate,

- 322,76 kuna teče od 7. srpnja 2010. godine do isplate,

- 257,28 kuna teče od 5. kolovoza 2010. godine do isplate,

- 423,63 kuna teče od 7. rujna 2010. godine do isplate,

- 336,34 kuna teče od 7. listopada 2010. godine do isplate,

- 353,24 kuna teče od 6. studenoga 2010. godine do isplate, -

425,62 kuna teče od 8. prosinca 2010. godine do isplate,

- 521,31 kuna teče od 6. siječnja 2011. godine do isplate,

- 63.992,72 kuna teče od 25. siječnja 2011. godine do isplate

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do 31. srpnja 2015. godine, a od 1.kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena odnosno sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima,

u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim se zahtjeva zatezna kamata na iznos od;

- 8,94 kuna teče od 11. studenoga 2006. godine do isplate,

- 0,27 kuna teče od 12. prosinca 2006. godine do isplate,

- 21,42 kuna teče od 24. veljače 2007. godine do isplate,

- 26,96 kuna teče od 10. ožujka 2007. godine do isplate,

- 32,70 kuna teče od 27. ožujka 2007. godine do isplate,

- 39,80 kuna teče od 11. travnja 2007. godine do isplate,

- 69,19 kuna teče od 11. svibnja 2007. godine do isplate,

- 66,57 kuna teče od 9. lipnja 2007. godine do isplate,

- 86,83 kuna teče od 11. srpnja 2007. godine do isplate,

- 65,17 kuna teče od 11. kolovoza 2007. godine do isplate,

- 65,95 kuna teče od 14. rujna 2007. godine do isplate,

- 90,85 kuna teče od 11. listopada 2007. godine do isplate,

- 70,48 kuna teče od 13. studenoga 2007. godine do isplate,

- 78,75 kuna teče od 18. prosinca 2007. godine do isplate,

- 86,24 kuna teče od 11. siječnja 2008. godine do isplate,

- 27,39 kuna teče od 20. veljače 2008. godine do isplate,

- 6,40 kuna teče od 19. travnja 2008. godine do isplate,

- 22,83 kuna teče od 19. travnja 2008. godine do isplate,

- 43,55 kuna teče od 10. svibnja 2008. godine do isplate,

- 46,55 kuna teče od 11. lipnja 2008. godine do isplate,

- 52,88 kuna teče od 11. srpnja 2008. godine do isplate,

- 62,79 kuna teče od 9. kolovoza 2008. godine do isplate,

- 57,44 kuna teče od 11. rujna 2008. godine do isplate,

- 3,90 kuna teče od 11. listopada 2008. godine do isplate,

- 39,22 kuna teče od 11. studenoga 2008. godine do isplate,

- 23,18 kuna teče od 18. prosinca 2008. godine do isplate,

- 114,77 kuna teče od 10. siječnja 2009. godine do isplate,

- 149,69 kuna teče od 21. veljače 2009. godine do isplate,

- 192,50 kuna teče od 7. ožujka 2009. godine do isplate,

- 117,34 kuna teče od 8. travnja 2009. godine do isplate,

- 103,96 kuna teče od 7. svibnja 2009. godine do isplate,

- 96,43 kuna teče od 5. lipnja 2009. godine do isplate,

- 111,57 kuna teče od 8. srpnja 2009. godine do isplate,

- 81,32 kuna teče od 5. kolovoza 2009. godine do isplate,

- 95,06 kuna teče od 5. rujna 2009. godine do isplate,

-3,73 kuna teče od 5. listopada 2009. godine do isplate.

III. Nalaže se tuženiku O. banka d.d., S., D. rata 61, OIB: …, kao pravni slijednik H. S. banka d.d., S., R. B. 16, da tužiteljici V. Š. iz B., A. H. 36c, OIB: …, naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 9.814,98 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućim od 11. travnja 2022., do isplate, sve u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

Tužba tužiteljice povučena je za iznos od 1.133,58 kn

Obrazloženje

1. Tužiteljica V. Š. podnijela je tužbu protiv tuženika O. banke d.d.,dana 8.

srpnja 2020., radi isplate. Tužiteljica je kao korisnica kredita zaključila sa prednikom tuženika S. G.-S. banka d.d. U. o kreditu sa sporazumom o

osiguranju prijenosom prava vlasništva od 10. listopada 2006., kojim prednik tuženika odobrava tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 63.000,00 CHF, a koji se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju Kreditora važećem za CHF na dan korištenja kredita. Kredit je dan na rok otplate od 240 mjeseci i isti je bio namjenski i to za adaptaciju. Dana 24. siječnja 2011., tužiteljica je u cijelosti otplatila predmetni kreditni aranžman, a o čemu je izdana Potvrda od dana 24. siječnja 2011.

2.Prilikom ugovaranja predmetnog kredita, prednik tuženika tužiteljici nije omogućio sudjelovanje u određivanju uvjeta predmetnog kredita. Predmetni Ugovor o kreditu je očiti primjer tipskog Ugovora, bez bilo kakve mogućnost tužiteljice da utječe na sadržaj Ugovora odnosno njegovih ugovornih odredbi. Prilikom ugovaranja kredita tužiteljici nije ni ponuđen bilo kakav drugi kreditni aranžman, osim kredita pod uvjetima pod kojima je zaključen predmetni. Štoviše, tužiteljica je na neki način bila odgovarana od uzimanja kredita u valuti EUR odnosno bilo kojoj drugoj (HRK), uz obrazloženje kako će joj mjesečna rata kredita u valuti CHF biti znatno manja nego mjesečna rata kredita izražena u valuti EUR-o, kako nikakvog straha nema jer je švicarski franak stabilna valuta, a Švicarska stabilna, europska zemlja i da nikakve bojazni, ni rizika za tužiteljicu nema, kao i da će joj opisani kredit biti znatno povoljniji od bilo kojeg drugog proizvoda tuženika odnosno bilo kojeg drugog kredita. Uostalom, i kamatna stopa, koja je bila ugovorena kao promjenjiva, bila je znatno manja kod kredita s valutnom klauzulom CHF, nego kod ostalih kreditnih aranžmana, a na koji način su stranke (tužiteljica) bile „usmjeravane“ ka uzimanju kredita u valuti CHF.

3. Potencijalni rizici uzimanja kredita u valuti švicarski franak (CHF) tužiteljici nisu bili podrobnije objašnjeni. Dapače, osim gore navedenog uvjeravanja kako je kredit u valuti švicarski franak „jeftiniji“, a švicarska valuta i švicarska država stabilne i bez bilo kakvog rizika za tužiteljicu, ništa drugo tužiteljici nije bilo dano do znanja, niti joj je bilo što objašnjeno ili predočeno. Iz svega je jasno da je tužena banka predmetni ugovor o kreditu sa tužiteljicom zaključila, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, pa i tijekom njegovog izvršavanja, kao trgovac, nije tužiteljicu u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje ponašanje tuženika je u konačnici sankcionirano donošenjem pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, a koja se navodi niže u historijatu ove tužbe.

4. Tužena je u predmetni Ugovor ugradila je odredbe kojima se novčani iznos koji je stavljen na raspolaganje tužiteljici vezuje uz valutu švicarski franak odnosno glavnica kredita vezana je uz valutnu klauzulu švicarski franak (CHF).

O navedenoj odredbi odnosno valutnoj klauzuli CHF nije se pojedinačno pregovaralo. Tužiteljici je na potpis dan formatizirani obrazac ugovora unaprijed pripremljen od strane tuženika-trgovca, a otisnut na unaprijed pripremljenom, unificiranom obrascu, bez bilo kakve mogućnosti tužiteljice da utječe na bilo koju odredbu predmetnog ugovora o kreditu.

5. Člankom 81.stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

6. Zbog navedenog nedostatka pojedinačnog pregovaranja, kao i zbog činjenice da tužena banka kao trgovac nije tužiteljicu upoznala o svim rizicima koji su vezani uz ugovaranje valutne klauzule, a koji rizici su tuženiku bili poznati, odnosno nisu mu mogli ostati nepoznati, predmetni uglavak kojim je ugovorena valutna klauzula CHF, protivan je kogentnim odredbama članka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora te je stoga nepošten odnosno ništetan. Isto utvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj Rev – 2221/2018 – 11 od 3. rujna 2019. godine kojom u cijelosti odbija revizije banaka, pa tako i tuženika, podnesene protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž – 6632/2017 – 10 od 14. lipnja 2018. godine donesene u ponovljenom postupku, a kojom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske je pravomoćno okončan postupak pokrenut po kolektivnoj tužbi u tzv. kolektivnom sporu, poznatiji kao tzv. „Parnica Potrošač“.

Citiranom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rujna 2019. i u odnosu na tuženika je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4.

srpnja 2013., kao i drugostupanjska presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te je i konačno utvrđeno da je tuženik u spornom razdoblju u kojem je zaključen predmetni ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

7. Iz navedenog je jasno kako je u kolektivnom sporu nedvojbeno utvrđeno kako su svih osam tuženih banaka postupale nepošteno kada su u ugovore o kreditima glavnicu kredita vezale uz valutu švicarski franak, a koje odredbe su prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i slijedom toga ništetne jer su banke propustile informirati potrošače o svim rizicima koji proizlaze iz ugovaranja takve ugovorne odredbe, a slijedom čega je takva odredba nepoštena, a u konačnici, kako je gore i opisano, ništetna. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj kao korisnik kredita ima pravo ovom tužbom postaviti zahtjev prema tuženiku kao kreditoru za isplatom-vraćanjem (restitucijom) svega onoga što je tuženik više primio na osnovi pravomoćno utvrđenih ništetnih odredaba ugovora o kreditu, a koje odredbe se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarski franak.

8. S obzirom na sve navedeno, uvažavajući stav sudske prakse prema kojem su banke obuhvaćene pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a na osnovu ugovaranja nepoštenih, a samim time i ništetnih odredaba o glavnici kredita vezanoj uz valutu švicarski franak, dužne svojim klijentima vratiti sve ono što je na ime ugovorene ništetne valutne klauzule više plaćeno, a uzimajući u obzir one parametre koji proizlaze iz zaključenog ugovora na dan njegovog zaključenja odnosno uzimajući tečaj CHF na dan zaključenja ugovora, tužiteljica neprijeporno ima pravni interes podnijeti predmetnu tužbu protiv tuženika, a kojom potražuje sve što je plaćeno više od početno ugovorenog tečaja koji je vrijedio na dan zaključenja ugovora o kreditu.

9. Da bi se potraživanje tužiteljice moglo izračunati, da bi se moglo utvrditi koji je točno novčani iznos na ime povećanja tečaja CHF banka tuženika neosnovano stekla,

potrebno je u spis pribaviti podatak o prometu po kreditnoj partiji odnosno tzv. knjigovodstvenu karticu kredita iz koje će biti vidljivo koji je novčani iznos po mjesecima plaćan na ime zatvaranja pojedinih anuiteta. Iako je taj podatak, kao i kompletnu kreditnu dokumentaciju, tužiteljica tražila od banke prije podnošenja ove tužbe, pa čak i požurivala postupanje banke, tražena dokumentacija, osim ugovora o kreditu i početnog otplatnog plana, nikada joj nije dostavljena.

10. Tužiteljica je podnijela tužbu sukladno odredbi čl. 186b st. 3 ZPP-a, a koji je tužbeni zahtjev konačno postavila nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja zahtijevajući od tuženika isplatu s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznosa od 79.926,21 kn, sa zateznom kamatom tekućom na mjesečne iznose kako su isti pobliže navedeni u podnesku od 26. studenog 2021., (list 143-145), te je zahtijevala isplatu iznosa od 11.947,57 kn sa zateznom kamatom te predložila da se tužbeni zahtjev usvoji uz naknadu troškova postupka.

Tužiteljica je na raspravi dana 24. veljače 2022., povukla tužbu za iznos od 11.947,57 kn s osnova ništetene odredbe o promjenjivosti kamatne stope jer taj iznos nije bio niti predmetom raspravljanja ove parnice, a o čemu je primjenom odredbe čl. 193 st. 2 ZPP-a riješeno raspravnim rješenjem broj P-699/2020-34, a kojem se djelomičnom povlačenju tužbe tuženik nije protivio.

11. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da je ista u cijelosti neosnovana, ističe da nije sporno da je tužiteljica sa tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 53175/06 (dalje: „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“). Međutim, sporno je jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužiteljica svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača.

12. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare potraživanja. Tužiteljica je predmetni parnični postupak pokrenula tek 8. srpnja 2020. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima ((„Narodne novine“ 35/05-29/18, dalje: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja budući da ista nije specificirana u tužbi.

13. Tuženik ističe da ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužiteljica nije specificirala tužbeni zahtjev, a uzevši u obzir činjenicu datuma sklapanja ugovora, očito je da je protekao i subjektivni i objektivni rok.

Nadalje, ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku.

14. Ističe da ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi

VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi:

„Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu niže stupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“

Dakle, VSRH je zauzeo shvaćanje da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir trenutak sklapanja Ugovora, jasno je da je u odnosu na potraživanja iz tužbe nastupila zastara.

15. Tuženik nadalje ističe da sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, smatra da u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz parnice potrošač i presude VTS-a.

16. Smatra da nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom spremom (između ostalog, diplomirani pravnik ili ekonomist), odnosno osoba koja je prethodno koristila proizvode bankarskog sektora (ugovorena štednja, ranije sklopljeni krediti i sl.) a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog iskustva niti cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao kroz svoje obrazovanje ili u struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a, a posebno vodeći se uputom VSRH u rješenju broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017.

17. Tuženik se poziva na presudu Županijskog suda u Puli broj Gž-311/2018 od 9. siječnja 2018. Predmetnom je presudom drugostupanjski sud prihvatio žalbu tuženika i preinačio prvostupanjsku presudu Općinskog suda u Šibeniku broj P-755/17 od 29. prosinca 2017. Bez pretjeranog ulaženja u sadržaj priložene presude, tuženik skreće pažnju na obrazloženje drugostupanjskog suda. Naime, isti je istaknuo da „…ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročila očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja u smislu članka 296. ZOO, jer to ne proizlazi iz svih okolnosti ocijenjenih prema čl. 296. ZOO-a, budući da je ugovor o kreditu sklopljen na uobičajeni način na koji to čine i druge banke, tužitelj je kao stručna osoba bio svjestan što je ugovoreno i s tim se suglasio, te je u cijelosti prijevremeno otplatio kredit…„ Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač s obzirom da je ekonomske naobrazbe. Iz tog razloga, odredbe ugovora se ne mogu smatrati kao nejasne i nerazumljive a priori.

U konkretnom je predmetu stoga, potrebno tek ispitati i utvrditi pripada li tužitelj zaista kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom potrošaču se problematizira u Parnici Potrošač.

18. U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu vezanu za CHF, tuženik ističe da Presuda

VTS donesena u Parnici Potrošač ne daje subjektivna prava potrošačima. Kao što je tuženik već detaljno elaborirao, Presuda VTS ne daje pojedinačnom potrošaču subjektivna prava, s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu pravnu zaštitu „prosječnog potrošača“ kao pravnog standarda. Smatra da je stoga tužiteljica kao potrošač dužna dokazati da u ugovornom odnosu nje i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. (NN 96/03, dalje: „ZZP“). Ističe da je to nemoguće učiniti u ovom sporu jer ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Ugovorom jasno određeno da je iznos kredita u valuti CHF, te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama Ugovora koje reguliraju otplatu kredita predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužiteljica prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sama bila dužna informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Osim toga, ističe da je tužiteljica potpisom Ugovora potvrdila upoznatost sa značenjem valutne klauzule. Ugovorom o kreditu jasno je propisano da: „Korisnik kredita i ostali sudionici potvrđuju upoznatost s mogućom promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti novčanih obveza po Ugovoru i pristaju na moguće posljedice izbora valute Ugovora, neovisno o veličini tih promjena u odnosu na HRK.“

19. Smatra da tužiteljica neosnovano sada kada je prošlo preko deset godina od sklapanja Ugovora, tvrditi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužiteljicu jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena.

20. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužiteljica nije dokazala da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužiteljice.

21. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu tužiteljice i tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeto u njegovom rješenju broj Revt 575/16 od 3.10.2017. (dalje: „Rješenje VSRH“) i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje činjenice je li tuženik „…kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule?“ Na taj način, VSRH je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja.

22. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužiteljici, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010., tečaj CHF-a

u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u Parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

23. Slijedom toga tuženik smatra da je očigledno kako u ugovornom odnosu sa tužiteljicom nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti:

- nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- a koja neravnoteža mora biti značajna.

Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja – potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF.

Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sama tužiteljica, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog,

pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.

24. Tuženik prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, s obzirom da ista ne proizlazi niti iz jednog dokaznog prijedloga dostavljenog od strane tužitelja. Tuženik napominje da tužiteljica nije dokazala niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi financijskom vještačenju na okolnost visine tužbenog zahtjeva.

Opreza radi, ako bi sud ipak odlučio raspravljati o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da manifestacijski zahtjev postavljen od strane tužitelja za dostavom podataka o visini njegova potraživanja nije osnovan. Tužiteljica je u konkretnom ugovornom odnosu jedna od ugovornih strana (a ne treća osoba) koja bi kao savjestan i pošten sudionik takvog pravnog odnosa trebao raspolagati dokumentacijom i informacijama relevantnima za precizno postavljanje visine tužbenog zahtjeva u ovom postupku. Uz navedeno, tužiteljica nije dokazala da je kontaktirala tuženika sa zahtjevom za dostavom odgovarajuće dokumentacije, kao i da je tuženik takav zahtjev tužiteljice odbio. Preslika e-maila koji je tužiteljica poslala tuženiku ne može se tretirati kao dokaz da je ikada zatražila predmetnu dokumentaciju budući da konkretan zahtjev za dostavu dokumentacije nije priložila uz tužbu. U tom smislu, a pozivom na pravno stajalište zauzeto u rješenju Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2538/19 od 9.7.2019. na temelju kojeg je odbijena žalba potrošača podnesena protiv rješenja prvostupanjskog suda o odbijanju manifestacijskog zahtjeva, zahtjev tužitelja za dostavom odgovarajuće dokumentacije od strane tuženika sud bi trebao u cijelosti odbiti.

25. Tijekom postupka izveden je dokaz uvidom u ugovor o kreditu od 10. listopada 2006. (list 6-12), otplatni plan (list 13-18), potvrda o otplaćenom kreditu (list 19), mailovi (list 21-23, 65-66), knjigovodstvena kartica po kreditu tužitelja (list 59-61),), otplatni plan (list 75-81), evidencija uplata (list 85-93), obavijest o promjeni kamatne stope od 13. veljače 2007. (list 94-96), otplatni plan (list 97-99).

26. Izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice (list 132-133).

27.Izveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku, A. S. koji je dostavio pisani nalaz i mišljenje od 19. travnja 2021.

(list 101-113)i očitovanje knjigovodstvenog vještaka od 22. studenog 2021. (list 136- 140).

28. Dokazi izvedeni tijekom postupka ocijenjeni su u smislu odredbe čl. 8. ZPP.

29. Tužbeni zahtjev djelomično je osnovan.

30. Između stranaka nije sporno da je tužiteljica kao korisnik kredita sa pravnim prednikom tuženika S. generale-S. banka d.d. kao kreditorom zaključila

Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosa prava vlasništva dana 10. lipnja 2006., broj …, kojom je kreditor tužiteljici stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 63.000 CHF, isplaćen u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora na rok otplate od 240 mjeseci. Korisnik kredita je tužiteljica, D. Š. je sudužnik, a S. D. je protivnik osiguranja.

31. Kredit je tužiteljici stavljen na raspolaganje temeljem Odluke kreditora od 2. listopada 2006., namjena kredita koristi se isključivo za adaptaciju. Stranke su Ugovorom ugovorile nominalnu kamatnu stopu od 4,20 %, promjenjiva, a kamatna stopa koja predstavlja osnovnu kamatnu stopu obračunava se za tu vrstu kredita umanjenu za 5% i vrijedi do 31. prosinca 2006., a nakon tog roka na ostatak duga po kreditu primjenjivat će se kamatna stopa koja će na dan 1. srpnja 2007., biti propisan sukladno tada vrijedećoj odluci kreditora (čl. 5 Ugovora).

32. U točki 7. Ugovora navedeno je da će se odobreni iznos kredita koristiti na način i to najmanje 30% iznosa odobrenog kredita isplatiti će se prema priloženim/dostavljenim predračunima dobavljača/izvođača radova, a iz preostalog dijela od ukupnog iznosa odobrenog kredita zatvorit će se kredit broj …Zagrebačke banke d.d. u iznosu od 8.893,72 eura u kunskoj protuvrijednosti nakon

čega će se izdati brisovno očitovanje radi brisanja založnog prava na nekretnini iz točke 9.1.1. Ugovora te kredit broj … Erste&Steiermarkische bank d.d. u

iznosu od 11.500,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, dok će se ostatak preostalog dijela uplatiti na račun korisnika kredita na dan 16. listopada 2006.

33. U točki 9. Ugovora o kreditu ugovoreno je kao sredstvo osiguranja tražbine i to prijenos prava vlasništva na nekretnini radi osiguranja i to cijelog suvlasničkog dijela nekretnine koji je jednak ostalim suvlasničkim dijelovima, uključujući zemljište i zajedničke dijelove (uređaje), zgrade, povezanog temeljem čl. 68 i čl. 370 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima s vlasništvom posebnog dijela nekretnine upisane u izvadak iz Knjige položenih ugovora ovoga suda u zk.ul. broj 4528, u podulošku 1473 k.o. Grad Bjelovar, zemljišnoknjižno tijelo AII što u naravi predstavlja stan na II. katu, I. ulaz, sjeverna strana, ukupne površine 59,59 m2 kojem pripada spremište u podrumu, a koji se nalazi u zgradi u B., J. 2c, sagrađena na katastarskim čk.br. 2028/6.

34. U točki 10. Ugovora o kreditu navedeno je da se kredit otplaćuje u 240 mjesečnih anuiteta i to 239 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 390,23 CHF i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 389,45 CHF, time da prvi anuitet dospijeva 10. studenog 2006., a zadnji 10. lipnja 2006., koji mjesečni anuiteti dospijevaju u pravilu 10. dana u mjesecu.

35. Nije sporno između stranaka da je tužiteljica dana 24. siječnja 2011., u cijelosti otplatila predmetni kredit, a o čemu joj je i izdana potvrda (list 19).

36. Kredit je otplaćen u cijelosti prijevremeno dana 24. siječnja 2011..

37. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., utvrđeno kako je, između ostalih banaka, tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima je koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03.) i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

38. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbijene se revizije, među kojima i revizija tuženika.

39. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđeno da je između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. godine do 31. prosinca2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditima nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, među ostalim i tuženik, potrošače nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te da je navedeno za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03.) i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07., 125/07., 79/09.,

89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

40. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbijene su revizije, među kojima i revizija tuženika.

41. Odredbom članka 64. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/09) dodan je čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1.

toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131.

stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

42. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj41/14, 110/15, dalje ZZP/14), koji je na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

43. U smislu odredbe čl. 502.c ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 502.a. st. 1. ZPP, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

44. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. jasno je izrazio stav kako je odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe čl. 502. c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti.

45. Stoga, imajući u vidu sadržaj izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je u kolektivnom sporu utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03.) i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, sud utvrđuje kako navedeno utvrđenje u pravomoćnoj sudskoj odluci ima direktan učinak u ovom postupku glede utvrđenja ništetnosti spornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu.

46. Navedeno iz razloga, jer je svrha odredbe čl. 118. ZZP/14 da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojom je utvrđeno da je došlo do povrede propisa o zaštiti potrošača, obligatorno primijeni u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu kako bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Samo utvrđenje ništetnosti u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača bilo bi bez konkretnog pravnog učinka kada potrošači ne bi svoja subjektivna prava mogli ostvariti u pojedinačnim postupcima.

47. Neosnovani su navodi tuženika da se navedene presude iz kolektivnog spora ne mogu primijeniti u konkretnom predmetu.

48. Neosnovano tuženik osporava tužitelju pravo potrošača i primjenu odluka donesenih u kolektivnom sporu. To stoga što se presude iz kolektivnog spora naprijed citirane direktno odnose na tužitelja kao potrošača, što je već naprijed navedeno, te se tužitelj ima pravo pozivati na iste odluke. Tužitelj je ugovor o kreditu sklopio kao potrošački ugovor na što se tuženik i poziva tijekom postupka da se radi o potrošačkom ugovoru, te je tužitelj ugovor o kreditu sklopio radi kupnje osobnog automobila, a temeljem provedenih dokaza sud zaključuje da je tužitelj kupio osobno vozilo za osobne potrebe, te je upravo iz razloga što se radi o potrošačkom ugovoru ugovor o kreditu i sklopljen pod uvjetima navedenim u ugovoru o kreditu, te se tužitelj smatra potrošačem u smislu odredbe čl. 5. točke 15. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113,09, 78/12, 56/13, 41/14), jednako kao i sukladno odredbi čl. 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03).

49. Navedeni direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji obvezuje sudove proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

50. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. naveo je da je postupanje banaka, tuženika, od samog početka ugovornog odnosa bilo suprotno načelima obveznog prava, da je potrošač kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj, da tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu korisnicima kredita nije na valjan i njima razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi oni kao potrošači mogli spoznati učinke koji će za njih u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, te zaključuje da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.

51.Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci iznio je zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava.

52. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. je u predmetu broj C-26/13

odlučeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva što znači, da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

53. Prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik je svjesno propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF utemeljene na potpunoj obavijesti. Tuženik nije upoznao tužitelja o općem riziku vezanja glavnice kredita za valutu švicarski franak, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, da je rast tečaja švicarskog franka gotovo potpuno izvjestan kao ni o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Niti o toj odredbi se prilikom sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo, već je tuženik odredbu unaprijed formulirao te tužitelj nije utjecao niti je mogao utjecati na takvu odredbu. Takvim postupanjem tuženik je počinio povredu Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je odredba o vezanju glavnice kredita za valutu švicarski franak iz Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna.

54. Ništetnost navedenih odredbi u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF potvrđena je pravomoćnim presudama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa tako o osnovanosti ovih navoda postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.lipnja 2018. Iznosi anuiteta u kunskoj protuvrijednosti koje je tužitelj tijekom otplate kredita plaćao tuženiku uslijed primjene nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli definitivno i potvrđuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja budući da je kompletan rizik takvih odredbi prenesen na teret tužitelja koji se manifestirao upravo kroz izuzetno visok porast anuiteta. Odredba o valutnoj klauzuli je jasno uočljiva, no nije lako razumljiva. Naime, u tako složenim ekonomskim poslovima u kojima cijena ukupnog kredita ovisi o niz tržišnih uvjeta, samo saznanje da je iznos kredita isplaćen u kunskoj protuvrijednosti koja je vezana za tečaj druge valute, nije dovoljna informacija koja bi klijenta upozorila na djelovanje, rizik i učinak valutne klauzule na ukupni trošak kredita. Tuženik kao pravna osoba koja se bavi davanjem kredita, te ima službu za makroekonomske analize je mogao predvidjeti utjecaj valutne klauzule i djelovanje promjenjive stope na ukupan trošak kredita, a osobito uzevši u obzir da je o tome već postojala javna informacija kroz izvješće MMF od 04. lipnja 2007. Naime, tuženik je pri sklapanju Ugovora osigurao svoje interese na način da je ugovorio niz instrumenata osiguranja-prijenos prava vlasništva na nekretnini (pobliže opisanoj pod obrazloženjem br.39), pa je u konačnici tuženik svoju tražbinu još zaštitio i ugovorni odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, čime tuženik u pravnom poslu nije preuzeo nikakav rizik za razliku od tužiteljice na koje u cijelosti prebačen rizik od eventualnih promjena na tržištu i posljedično utjecaja na ukupni trošak kredita. Stoga, okolnost da je tuženik upravo ovakve stipulacije u tipskom ugovoru predvidio kao i da je predvidio niz instrumenata osiguranja upućuje na zaključak da je znao rizik sklapanja ugovora o kreditu u CHF i od tog rizika se zaštitio prevaljujući svaki rizik na drugu ugovornu stranu odnosno tužitelja.

55. Iz sadržaja ugovora o kreditu, posebice u čl.2. ugovora o kreditu, kojim je ugovorena valutna klauzula, razvidno je da u ugovoru nisu navedeni objektivni kriteriji, svi potrebni parametri bitni za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o valutnoj klauzuli.

56. Iz provedenih dokaza proizlazi da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.

57. Iz iskaza tužiteljice(list 132-133) proizlazi kako je kredit je podignut za adaptaciju i dovršetak stambenog objekta za stanovanje, u kojem se nije obavljala nikakova gospodarska ni obrtna djelatnost. Nije pregovarala s pravnim prednikom tuženika, radilo se o tipskom ugovoru unaprijed napisanom koji je ovjeren kod javnog bilježnika koji je ugovor čitao, a koji ugovor nije osobno nosila bilježniku. Kako je ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula bilo joj je jasno da kredit otplaćuje u ratama i rok otplate, nije bila upoznata sa parametrima i metodom izračuna parametara, a vezano za rizik, bilo joj je poznato da ukoliko kredit neće plaćati u rokovima, da će tuženik postati vlasnik stana, koji je dan kao instrument osiguranja za vraćanje kredita, dok s drugim rizicima od strane tuženika nije upoznata. Ne sjeća se da li je dobivala ikove obavijesti za otplatu, kredit je prijevremeno otplaćen, a kod tuženika je kredit podigla jer je tamo radila jedna poznanica, što je je ulijevalo povjerenje i sigurnost kod prednika tuženika. Po zanimanju je poljoprivredni tehničar-vrtlar.

58. Imajući u vidu iskaz tužiteljice, činjenice da je tužiteljica imala neposredni kontakt s bankarskim službenikom tuženika pa se stoga ne mogu prihvatiti osnovnim navodi tuženika da je tužiteljica upoznata sa svim rizicima konkretnog ugovora, da joj je na razumljiv i jasan način obrazložena valutna klauzula. Stoga je sud prihvatio iskaz tužiteljice kao vjerodostojan, pri čemu je sud imao u vidu i činjenicu da je i kredit prijevremeno otplaćen jer više nije mogla otplaćivati mjesečne anuitete koji su bili znatno veći od početnih, a koji je kredit zatvoren drugim kreditom.

59. Nadalje, po ocijeni suda također su neutemeljeni navodi tuženika da su odredbe o valutnoj klauzuli razumljivi tužiteljici, obzirom da su ti termini za prosječnog potrošača, a kakav je tužiteljica, ne razumljivi su. Naime, terminologija koja je korištena u aktima tuženika, uključujući pritom i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i na način njezinog obračuna, razumljiva je osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem. Tuženik je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje su tužiteljicu stavili u neravnopravan položaj, a koje odredbe stvaraju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, što je suprotno osnovnim načelima obveznog odnosa, savjesnosti i poštenja.

60. U tome se ogleda znatna neravnoteža u pravima i obvezama između ugovornih stranaka i to na štetu tužiteljice.

61. Takvim ugovornim odredbama tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO.

62. Opći uvjeti ugovora u smislu čl. 295. st. 1. ZOO su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih u ugovoru poziva.

63. Člankom 81. st. 2. i 3. Zakona o zaštiti potrošača/03, koji je bio na snazi u spornom razdoblju do 6. kolovoza 2007., propisano je kako se smatra da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra se nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

Isto tako, odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje, uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima

64. Obzirom na utvrđenja u ovom postupku temeljem provedenih dokaza, iz kojih nesumnjivo proizlazi kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu i trajanja ugovornog odnosa postupao suprotno načelima obveza prava, Zakona o zaštiti potrošača i pravu EU, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice, slijedom čega je takvo postupanje tuženika nepošteno, a ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, a time i ništetne.

65. Nadalje, odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Iz iskaza tužiteljice, ne proizlazi da bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli bile uvjet Ugovora ili odlučujuća pobuda zbog koje je Ugovor sklopljen, pa je sud zaključio da Ugovor može opstati i unatoč ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli.

66. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da su ništetni dijelovi odredaba čl. 2. Ugovora o kreditu, a kojim su ugovorena valutna klauzula.

67.Valja dodati da, sud nije odluku temeljio kao i sudskim odlukama koje nisu vezane za predmet spora, ukoliko nisu donesene u postupku povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, budući ove isprave nisu od značaja za utvrđenje odlučnih činjenica u ovom konkretnom predmetu.

68. Radi utvrđivanja iznosa koji predstavlja razliku u isplatama mjesečnih iznosa primjenom tečaja CHF na dan odobrenja kredita iz predmetnog ugovora o kreditu i mjesečnih naplaćenih iznosa uz primjenu tečaja tuženika koji se veže za tu valutu, sve za razdoblje od sklapanja ugovora o kreditu do otplate kredita tečaja CHF sve za razdoblje od sklapanja ugovora o kreditu do 24. siječnja 2011., izveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku, Augustu Slivaru iz Bjelovara.

69. Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka (list101-111) proizlazi da je tečaj na dan isplate kredita dana 16. listopada 2006. po tečajnoj listi tuženika po prodajnom tečaju kreditora iznosila 1 CHF=4,674500, dok je dan otplate kredita dana 24. siječnja 2011., prodajni tečaj pravnog prednika tuženika iznosio za 1CHF=5,781600.

Mjesečni anuiteti utvrđeni su na dan 1. veljače 2007., 424,74 CHF, na dan1. siječnja 2009., u iznosu od 447,74 CHF, a na dan 9. prosinca 2009., 463,89 CHF.

Tabelarni prikaz izračuna po vještaku prikazan je u tabeli 2 (list spisa 107-11, odnosno 7 do 10 nalaza vještaka).

70. Tužiteljici je na dan isplate kredita dana 16. listopada 2006. isplaćen iznos od 13.669,55 CHF, odnosno 63.000,00 kn po prodajnom tečaju tuženika od 4,6474500, iznosu od 294.493,50 kn Tužiteljica je redovito podmirivala anuitete (dospjelu glavnicu iz rate i dospjele kamate iz rate) i to do 10-tog u mjesecu u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu važećem za CHF Ugovora o kreditu prema tečajnoj listi tuženika na dan plaćanja, iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora o kreditu dana Tužiteljica je kredit otplatila dana 24. siječnja 2011., uplatom od 57.802,12 CHF, što iznosi 334.188,74 kn (tečaj na dan isplate kredita 1 CHF=5,781600 kn).

71. Prema zaključnom mišljenju nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je pretplata anuiteta za tečajnu razliku iznos od 69.112,22 kn i preplaćena kamata u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu u iznosu od 11.947,57 kn, a koja nije predmetom raspravljanja ove parnice.

72. Pisanom nalazu i mišljenju stranke nisu prigovorile, time da je tuženik naveo da nema primjedbe na računski izračun vještaka, no prigovara osnovi po kojoj je izračun napravljen. Tuženik ponovno ističe da u konkretnom predmetu nije bilo mjesta utvrđivanju visine tužbenog zahtjeva budući da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Također, nije bilo mjesta utvrđivanju visine tužbenog zahtjeva na ovaj način (razlika između anuiteta po ugovoru i plaćenih anuiteta u skladu s kasnijim izmjenama kamatne stope) jer iz predmetnog ugovora, sudske prakse niti iz mjerodavnih propisa ne proizlazi zbog čega bi tužitelj imao pravo na povrat tako isplaćene razlike. Takav navod tuženika je pogrešan, obzirom da je ne osporavao visinu nego i osnov, a imao je mogućnosti sam dostaviti izračun, što nije učinio. Osim toga, u odnosu na takav prigovor tuženika valja istači da je taj prigovor pravne naravi o čemu je već prethodno i obrazloženo i što ne ulazi u zadatak i prosudbu vještaka. Vještak je nalaz i mišljenje dao prema rješenju suda broj P699-2020-15 od 3. ožujka 2021.

73. Vještak je u pisanom nalazu naveo da preplata anuiteta za tečajnu razliku iznosi 69.112,22 kn. Podneskom od 23. travnja 2021., tužitelj je zahtijevao isplatu u iznosu od 81.059,79 kn, jer je osim preplaćenih anuiteta za tečajnu razliku zahtijevao i isplatu po preplaćenim kamatama u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu, no valja dodati da je takav zahtjev tužitelja neosnovan, jer razlika u ugovorenoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu i kamate naplaćene po kamatnim stopama koje su izmijenjene odlukama tuženika nisu predmetom raspravljanja ove parnice.

74. Vještak je po nalogu suda dao pisano očitovanje kojim je dao obračun sa iskazanim razlikama promjena tečaja tijekom otplate kredita sa negativnim i pozitivnim razlikama, iz kojeg proizlazi da je više i manje plaćenog iznosa kod preplate anuiteta za tečajnu razliku u iznosu od 67.978,64 kn. Međutim, iako stranke nisu imale primjedbe, valja navesti da vještak matematički izračun vještaka nije točan, jer pozitivne razlike daju iznos od 69.112,22 kn, a dok je tečaj bio niži naknada manje plaćenih anuiteta iznosi 1.127,18 kn, što daje razliku u iznosu od 67.985,04 kn, (a ne kako je naveo vještak iznos od 67.978,64 kn).

75. Nakon očitovanja vještaka tužitelj je podneskom od 26. studenog 2022., zahtijevao isplatu iznosa od 79.926,24 kn sa zateznom kamatom tekućom na iznos od 67.978,64

kn s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF na pojedinačne iznose kako su isti navedeni u citiranom podnesku, jer je tužitelj za razliku manje plaćenih anuiteta umanjio ukupno potraživanje, a koji je zahtjev postavljen prema pogrešnom matematičkom izračunu vještaka (točan matemaički izračun 67.985,04 kn) pa sud odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva (čl. 2. st. 1 ZPP-a). No, tužitelj iako je umanjio ukupni iznos za razliku manje plaćenih anuiteta u iznosu od 1.127,18 kn, nije pravilno umanjio pojedinačne iznose anuiteta (list 144).

76. Stoga je za razliku manje plaćenog anuiteta od 1.127,18 kn (negativne razlike) valjalo umanjiti pojedinačne mjesečne utvrđene razlike (pozitivne razlike) u istoj visini i to počev od najstarijih pojedinačnih iznosa razlike na dan plaćanja i to od 10. ožujka 2008., do rujna 2009. (6,40 kn+39,22 kn+23,18 kn+114,77 kn+149,69 kn+192,50 kn + 117,34 kn+103,96 kn+96,43 kn+111,57 kn+81,32 kn+dio razlike na dan plaćanja 4. rujna 2009. u iznosu od 91,33 kn, dok je preostali iznos od 3,73 kn, što daje iznos od 1.127,18 kn), čime je zaključno zatvorena negativna razlika. Međutim, kako je tužiteljica postavila razliku manje plaćenih anuiteta (negativne razlike) u ukupnom iznosu zbog pogrešnog matematičkog izračuna vještaka 67.978,64 kn, umjesto 69.987,04 kn, (manje za iznos od 7,20 kn), to je sud najstarije slijedeće potraživanje koje dospijeva, a radi odlučivanja u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva umanjio iznos od 3,73 kn s dospijećem od 5. rujna 2009., te dio iznosa od 68,02 kn na dan plaćanja 5. listopada 2009. (od iznosa 71,49 kn koji dospijeva dana 5. listopada 2009., za preostali iznos od 3,45 kn, što daje iznos od 68,02 kn, a sve zbog manje postavljenog tužbenog zahtjeva za iznos od 7,20 kn, zbog pogrešnog matematičkog izračuna).

Dakle, rezimirajući navedeno, zbog manje plaćenih anuiteta-negativnih razlika od najstarijeg potraživanja do dijela potraživanja od 3,45 kn s dospijećem od 4. rujna 2009., valjalo je zbog manje zahtijevanog iznosa od 7,20 kn, umanjiti i potraživanje od 71,49 kn koje dospijeva dana 5. listopada 2009., za preostali dio od 3,45 kn (od 7,20 kn).

Stoga tužiteljici pripada razlika preplaćenih iznosa zbog promjene tečaja valute CHF počev od datuma plaćanja 5. listopada 2009., u iznosu od 68,02 kn, pa nadalje u iznosima prikazanih u tabeli očitovanja vještaka (list 139 spisa, odnosno lista 3 očitovanja), u ukupnom iznosu od 67.978,64 kn (umjesto točnog matematičkog izračuna u iznosu od 67.985,04 kn), kako je zahtijevala tužiteljica jer je sud za tako postavljen zahtjev vezan u smislu čl. 2 st. 1 ZPP-a. Takovo stajalište uračunavanja uzimajući u obzir negativne i pozitivne razlike zauzet je u presudama Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-476/2020-2 od 24. travnja 2021., Gž-1053/2021-2 od 19. kolovoza 2021., Gž-1431/2021-2 od 7. prosinca 2021, Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi br. Gž-1077-2020-3 od 2. veljače 2021.

77. Kako stranke nisu prigovarale matematičkom izračunu nalaza i mišljenja vještaka (kao niti na očitovanje vještaka), a kako je nalaz i mišljenje vještaka temeljen je na dokumentaciji dostavljen po strankama u spisu predmeta, obračun vještaka stranke su prihvatile, temeljem čega je dan nalaz i mišljenje, to je sud isti prihvatio u cijelosti. kao objektivan i stručan, pri čemu je sud kao što je prethodno navedeno utvrdio da po vještaku nije točan matematički izračun.

78. Na osnovu prihvaćenog nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka utvrđeno je kako je tužiteljica konačno u razdoblju s prvom uplatom od 10. studenog 2006. (kad se u obzir uzmu pozitivne i negativne razlike) do 5. siječnja 2011., odnosno do 24. siječnja 2011., kada je uplatom iznosa od 334.188,74 kn konačno prijevremeno otplaćen kredit, tužiteljica platila više od 67.978,64 kn koji se odnosi na preplatu anuiteta zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF (iako je točan matematički izračun 67.985,04 kn).

79. Imajući u vidu posljedice ništetnosti, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, to tužiteljica ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, slijedom čega je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev i naložiti tuženiku isplatu tužiteljici više uplaćenog zahtijevanog iznosa od 67.978,64 kn (razlika pretplaćenih iznosa zbog promijene tečaja valute CHF, iako je točan matematički izračun 67.985,04 kn), no kako sud odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dana kada je svaki pojedini iznos plaćen, a sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO, slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

80. Tužiteljici je na pojedine preplaćene iznose priznata zakonska zatezna kamata slijedećeg dana od kada je pretplatila pojedinu mjesečnu ratu kredita zbog ništetne odredbe zbog promijene tečaja valute CHF jer je sve rate kredita plaćala na dan dospijeća, kako to proizlazi iz prihvaćenog nalaza i mišljenja pa stoga može zahtijevati povrat preplaćenih iznosa u protuvrijednosti na dan dospijeća kao dana kada je zbog ništetne odredbe pretplatio ove iznose. Tuženik kao nepošten stjecatelj u obvezi je tužiteljici platiti tražene novčane iznose sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, a prema odredbama čl. 1115 ZOO-a koje reguliraju opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, a koje se na odgovarajući način primjenjuju i kod vraćanja primjenom temeljem ništetnih ugovornih odredbi (tako u odlukama Županijskog suda u Zagrebu Gž-1200/2021-2 od 2. lipnja 2021., i Županijskog suda u Splitu Gž- 755/2021-2 od 13. listopada 2021.

81. To stoga, što tužiteljica zahtijeva da joj se vrate svi iznosi koje je zbog ništetnosti ugovorne odredbe valutne klauzule pretplatila, pa da bi se postigla restitucija, to tužiteljici pripadaju preplaćeni iznosi upravo na dan kada je pojedine iznose pretplatila (čl. 7. ZOO), no ista je zahtjeva zateznu kamatu tekuću od slijedećeg dana od dana uplate, a kako je i presuđeno pod toč. I. izreke presude.

82. Tužiteljica je prvotno podneskom od 23. travnja 2021., nakon nalaza i mišljenja postavila tužbeni zahtjev u ukupnom iznosu od 81.059,79 kn, zahtijevajući i razliku preplaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja valute CHF počev od dana plaćana, što je neosnovano u odnosu na zahtjev za preplaćene iznose zbog promjene kamatne stope, jer to nije ni predmetom raspravljanja ove parnice, kako je prethodno obrazloženo. Nakon očitovanja vještaka, zahtijevala je također po oba osnova isplatu iznosa od 79.926,21 kn, i to iznos od 67.978,64 kn, za preplatu zbog promjene tečaja valute CHF i iznos od 11.947,57 kn zbog promjene kamatne stope, koji je iznos povukla na raspravi dana 24. veljače 2022. pa je sud raspravnim rješenjem riješio da je tužba povučena za taj iznos primjenom čl. 193 st. 2 ZPP-a. No kako je podneskom od 26. studenog 2021., tužiteljica smanjila tužbeni zahtjev (zbog negativnih razlika ), zahtijevajući zbog promjene tečaja valute CHF sa iznosa od 69.112,22 kn, na iznos od 67.978,64 kn, što sadržajno predstavlja povlačenje tužbe za iznos od 1.133,58 kn, a čemu se tuženik nije protivio, to je primjenom čl. 193 st. 2 ZPP- a riješeno kao u izreci rješenja.

83. Kako tužiteljica nije na pravilan način umanjila negativne razlike od najstarijeg potraživanja, već je umanjila samo ukupan iznos, ali i ne na pojedinačne mjesečne anuitete od najstarijeg kako su dospijevali već je i zahtijevala podneskom od 26. studenog 2022., zateznu kamatu na negativne razlike, a kako je nakon umanjenja negativnih razlika od najstarijeg pozitivnog (kako je presuđeno pod čI. izreke), osim toga valjalo i dijelom umanjiti potraživanje za manje zahtijevani iznos od 7,20 kn zbog pogrešnog matematičkog izračuna, kako je to već prethodno obrazloženo, to je slijedom navedenog odbiti tužbeni zahtjev valjalo u dijelu kojima se zahtjeva zatezna kamata na mjesečne anuitete, kako je presuđeno pod toč II. izreke presude

84. Neosnovan je prigovor zastare koji ističe tuženik. Imajući u vidu pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., na dan 13.

lipnja 2014. i datum podnošenja predmetne tužbe, na dan 9. srpnja 2020., to nije protekao zastarni rok za isticanje zahtjeva za isplatu, o čemu je jasan pravni stav izrazio Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. i opetovano u odluci broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

85. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. donio je zaključak: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

86. Stoga, imajući u vidu ovakav pravni stav, zastara tražbine tužitelja u konkretnom slučaju nije niti nastupila (čl. 225. ZOO). Takvo pravno stajalište proizlazi i iz odluka Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-503/2020-2 od 19. svibnja 2020., Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1338/2020-4 od 27. siječnja 2021., te Županijskog suda u Puli broj Gž-435/2021-2 od 20. travnja 2021.

87. Tužiteljica je aktivno legitimirana u ovom postupku, to obzirom iz priložene dokumentacije i navoda tužiteljice proizlazi kako je u predmetnom razdoblju tužiteljica otplaćivala kredit, vršila uplate, a što je vidljivo i iz samog predmeta po kreditu. Kao takova je i legitimirana za podnošenje zahtjeva u ovom postupku.

88. O troškovima parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe čl. 154. st. 2. u vezi čl. 155. ZPP. Sud je u ovom postupku iste ocjenjivao kvalitativno i kvantitativno. Tužiteljica je u odnosu na osnov uspjela u cijelosti, a u odnosu na visinu u omjeru od 83,86% (suđeni iznos od 67.978,64 kn u odnosu na zahtijevan iznos od 81.059,79 kn), tako da uspjeh tužiteljice u odnosu na osnov i visinu iznosi 91,93% (u odnosu na visinu 83,86%+u odnosu na osnov 100%:2). Tuženik je uspio u omjeru od 8,07%, a nakon umanjenja tuženikovog uspjeha od tužiteljice, tužiteljica je u sporu uspjela u omjeru od 83,86%

89.Troškovi tužiteljice sastoje se od zahtijevanog troškova za sastav tužbe u iznosu od 750,00 kn (vps. u tužbi 10.000,00 kn), sastav podneska od 15. rujna 2020., kojom je dano očitovanje na navode odgovora na tužbu u iznosu od 750,00 kn (tbr. 8 toč. 1),

zastupanje na pripremnom ročištu dana 4. veljače 2020., na kojem je zaključen prethodni postupak i nastavljeno ročište za glavnu raspravu u iznosu od 750,00 kn, sastav obrazloženog podneska od 7. lipnja 2021., kojim je dano očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka od 23. travnja 2021. u iznosu od 1.000.00 kn(vps. 81.059,79 kntbr. 8. t.1), zastupanje na raspravi dana 10. studenog 2021. u iznosu od 1.000,00 kn, sastav podneska od 26. studenog 2021. u iznosu od 250,00 kn ( tbr. 8. t3), zastupanje na raspravi dana 24. veljače 2022., u iznosu od 1.000,00 kn i na ročištu radi objave presude u iznosu od 500,00 kn, PDV-a u iznosu od 1.500,00, pristojbe na tužbu u iznosu od 200,00 kn (vps. 10.000,00 kn, ponesena e-komunikacijom), pristojbe na presudu u iznosu od 1.030,00 (vps. 67.978,64 kn), u ukupnom iznosu od 8.730,00, a što prema uspjehu u postupku u omjeru od 83,86% iznosi 7.320,00 kn. Neovisno o uspjehu u postupku tužiteljici je priznat predujam za knjigovodstveno vještačenje u iznosu od 2.494,00 kn, koji je bio potreban radi utvrđivanja spornih činjenica pa ukupno priznat trošak tužiteljice iznosi 9.814,98, na koji je iznos tužitelju priznata i zakonska zatezna kamata sukladno odredbi čl. 29 st. 2 ZOO-a, tekuća od donošenja presude do isplate, a kako je presuđeno u toč. III. izreke presude.

90. Nisu priznati troškovi koji nisu bili potrebni za vođenje postupka u smislu čl. 155 ZPP-a, a koji se sastoje od sastava podneska od 3. ožujka 2021., uz kojim se obavještava da je plaćen predujam, jer je sud od računovodstva suda obaviješten o uplati istog.

91. Parnični troškovi odmjereni su prema vrijednosti predmeta spora, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15), Tbr.7. točka 1., Tbr. 8. točka 1. i točka 3., Tbr. 9. točka 1., Tbr. 42 i Tbr. 50.

92. Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci presude i rješenje.

U Bjelovaru, 11. travnja 2022.

Sudac

Gordana Malvić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana

od dana objave odluke nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi ovome sudu

u tri istovjetna primjerka.

Broj zapisa: eb309-426d2

Kontrolni broj: 0e196-4f718-d04f7

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=GORDANA MALVIĆ, L=BJELOVAR, O=OPĆINSKI SUD U BJELOVARU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Bjelovaru potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.