REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P. 3986/21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja B. B. iz S., OIB: …,

zastupanog po pun. T. K., odvjetniku u S., protiv tužene ad. 1

Z. Š. iz S., OIB: ……, zastupana po pun. I.

Š., odvjetniku u S. i tuženika ad. 2 Z. R. iz P., OIB: …., zastupanog po pun. A. K., odvj. u S., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 24. veljače 2022. godine u nazočnosti zamj. pun. tužitelja, zamj. pun. tuženika ad. 1 i pun. tuženika ad. 2, dana 8. travnja 2022. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Dužni su tuženici, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, tužitelju solidarno isplatiti iznos od 112.253,00 € protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate zajedno sa kamatama koje banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju u DEM a koje na iznos od 15.485,69 DEM teku od 30.prosinca 1999.godine do 28.veljače 2002.godine, na iznos od 7.905,70 € teku od 1.ožujka 2002.godine do 31.prosinca 2005.godine, te zakonskim zateznim kamatama na dosuđeni iznos glavnice od 7.905,70 € od 1.siječnja 2006.godine do 31.prosinca 2007.godine, a od 1.siječnja 2008.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te mu naknaditi parnični trošak, sve u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

II. Odbija se zahtjev tuženika ad. 1 i ad. 2 za naknadu parničnog troška od tužitelja.

III. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Obrazloženje

Dana 30. prosinca 1999. godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da su tužitelj i prednik tužene ad.1 (ranije tuženik ad.1, sada pokojni G. T. Š., dalje: prednik tužene ad.1) i tuženik ad.2 u veljači 1998. godine sklopili ugovor temeljem kojeg su ti tuženici naručili, a tužitelj izveo radove čišćenja prosjeka postojećih puteva, čišćenja šiblja, rušenja kamenih suhozida, sječenja stabala i vađenja panjeva na nekretninama vanknjižne i knjižne vlasnosti tuženika ad. 1 i 2, označene kao čest. zem. 1090/1-12, 1091/1 i 1092, sve k. o. M., otok B.. Tužitelj da je temeljem citiranog naloga tuženika organizirao i izveo radove na navedenom zemljištu, po završetku radova na poziv da mu plate izvedeno tuženici da su se oglušili. Prema saznanjima tužitelja tuženici da su počeli prodaju svojih nekretnina koristeći pri tom koristi koje su stekli radom tužitelja na način da prodaju nekretnine sa mogućnošću pristupa na iste i katastarski formirane temeljem radova uklanjanja i postavljanja novih suhozida koje je izradio tužitelj. Vrijednost ovih radova da iznosi 235.010,00 DEM u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB, o čemu su stranke postigle dogovor. Radi navedenog tužitelj predlaže da sud obveže tuženike ad. 1 i ad. 2 da mu solidarno isplate iznos od 235.010,00 DEM u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB na dan isplate, te da mu naknade parnični trošak.

U svom odgovoru na tužbu tuženici su se usprotivili tužbenom zahtjevu predlažući da sud isti odbije kao neosnovan. Navode da s tužiteljem nisu sklopili nikakav ugovor, a napose ne ugovor opisan u uvodnom dijelu historijata tužbe, navode da nisu primili bilo kakav poziv za plaćanje od strane tužitelja. Također navode da je točno da prodaju svoje nekretnine, ali da to s tužiteljem nema nikakve veze pošto su svi putevi uz predmetne nekretnine formirani radom drugih osoba koje nemaju veze s tužiteljem. Pred ovim sudom da je u tijeku parnični postupak pod brojem II. P. 2105/99. po tužbi tužitelja M. P. i M. F., protiv istih

tuženika, radi isplate. Taj parnični postupak da se temelji na istoj činjeničnoj osnovi kao i ovaj, tužiteljima P. i F. svjedok je B. B. – tužitelj, a tužitelju B. B. jedini svjedoci u ovom postupku da su P. i F.. Njih trojica da su u očiglednom dogovoru da od tuženika iskamče nepripadnu materijalnu korist. Svojim podneskom od dana 19. prosinca 2011. godine tužitelj konačno uređuje svoj tužbeni zahtjev tako da od tuženika solidarno potražuje iznos od 120.158,70 EUR-a protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB na dan isplate zajedno sa kamatama koje na ovaj iznos teku od 30. prosinca 1999. godine do isplate (tzv. deviznim kamatama i zakonskim zateznim kamatama).

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom kalkulacije tužitelja priložene tužbi na ukupan iznos od 235.010,00 DEM; predugovora o prodaji nekretnina zaključenog dana 16. veljače 1998. godine između tuženika s jedne strane kao prodavatelja te M. P. i M. F. s druge strane kao kupaca; saslušanjem parničnih stranaka; potvrde o primitku kapare od 27. siječnja 1998. godine; kupoprodajnih ugovora zaključenih dana 19. prosinca 1997. godine dostavljenih u sudski spis od strane tuženika ad. 1; potvrde ispuštene od strane tuženika ad. 1 dana 13. prosinca 2001. godine T. J. M.; saslušanjem svjedoka M. P.;

pregledom fotografija lica mjesta; saslušanjem svjedoka T. K., Z.

K., I. G., Z. T., V. Š., R. G.; pregledom

prijedloga buduće parcelacije za predio H. u k. o. M. izrađenog i u sudski spis dostavljenog od strane svjedoka Z. K.; očevidom na licu mjesta uz sudjelovanje sudskog vještaka za građevinarstvo J. M.; pregledom nalaza i mišljenja sudskog vještaka J. M. sa dopunom tog nalaza i mišljenja;

pregledom predmeta ovog suda br. II. P. 453/02. te pregledom predmeta ovog suda II. P. 2349/05. (ranije broj II. P. 2105/99.).

Dana 3.siječnja 2012.godine donesena je prvostupanjska presuda pod brojem

IIP.2722/99, izreka iste je glasila:

"1.Dužni su tuženici, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, tužitelju solidarno isplatiti iznos od 7.905,70 € protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate zajedno sa kamatama koje banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju u DEM a koje na iznos od 15.485,69 DEM teku od 30.prosinca 1999.godine do 28.veljače 2002.godine, na iznos od 7.905,70 € teku od 1.ožujka 2002.godine do 31.prosinca 2005.godine, te zakonskim zateznim kamatama na dosuđeni iznos glavnice od 7.905,70 € od 1.siječnja 2006.godine do 31.prosinca 2007.godine, a od 1.siječnja 2008.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; dok se više zatraženi iznos od 112.253,00 € sa kamatama od 30.prosinca 1999.godine zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan, te se odbija i zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška spram tuženika ad.1. i ad.2.

2.Svaka stranka snosi svoj parnični trošak."

Ova presuda potvrđena je presudom Županijskog suda u Splitu broj Gžx.815/12. Protiv iste tužitelj i tuženik ad.1 podnijeli su reviziju, dana 22.travnja 2015.godine doneseno je rješenje Vrhovnog suda RH broj Rev-x-598/14 kojim je revizija tuženika ad.1 odbačena kako nedopuštena, a po reviziji tužitelja ukinuta je drugostupanjska presuda i prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je odbijen tužiteljev zahtjev za isplatu 112.253,00 € u kunskoj protuvrijednosti sa pripadajućim kamatama i troškovima postupka, u tom dijelu predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

U obrazloženju odluke VSRH navodi se da je predmet spora zahtjev tužitelja za naknadu koristi koju su tuženici imali nakon raskida ugovora o djelu između stranaka u smislu odredbe čl. 132.st.4. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, dalje: ZOO). U obrazloženju odluke VSRH navodi se da je u ovoj fazi postupka sporno ima li tužitelj pored dosuđene naknade za koristi koju tuženici imaju od njegovog rada i pravo na naknadu koristi za dodatne radove koji su se sastojali u čišćenju terena od makije i stabala. Sud prvog stupnja da je odbio dokazni prijedlog s obrazloženjem da se neće moći utvrditi koliko je šiblja tuženik posjekao, koliko je stabala posjekao i panjeva iščupao te odrezao grana. Tužitelj da je predlagao provođenje vještačenja po vještaku šumarske struke koji prijedlog je sud prvog stupnja i odbio.

Dana 12.siječnja 2016.godine donesena je nova prvostupanjska presuda kojom je sud odbio u cijelosti zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 112.253,00 € protuvrijednosti u kunama sa kamatama, odlučeno je da svaka stranka snosi svoj parnični trošak. Protiv ove presude stranke su podnijele žalbe, dana 1.ožujka 2018.godine doneseno je rješenje Županijskog suda u Splitu broj Gž-3422/2017, istim je ukinuta prvostupanjska presuda i predmet je vraćen sudu prvog stupnja na ponovni postupak. U obrazloženju te odluke navodi se da činjenično stanje nije u potpunosti utvrđeno te da u ovoj fazi postupka žalbeni sud ne može prihvatiti tvrdnju prvostupanjskog suda da je predloženi dokaz od strane tužitelja, koji bi se odnosio na vještačenje po vještaku šumarske struke valjalo odbiti.

U daljnjem tijeku postupka, sud je pored već izvedenih dokaza, odlučio izvesti i dokaz vještačenjem po sudskom vještaku za šumarstvo dipl.ing.G. R.,

sudski vještak naveo je da nije u mogućnosti izraditi vještvo, zbog zauzetosti, sudu je kao pomoć priložio Cjenik kalkulativnih i eksternih prodajnih cijena radova u šumarstvu, šumskom građevinarstvu i usluga strojeva, vozila H. š. d.o.o. za 2019.godinu. Sud je pribavio takav Cjenik društva H. š. d.o.o. u primjeni od 1999.godine. V. R. je vraćajući sudu spis naveo i to da u ovom predmetu nije moguće dati egzaktno i kvalitetno vještvo, zbog manjka činjenica od kojih u nalazu treba poći, pa je odlučio sudu pomoći dostavljajući Cjenik društva H. š., držeći da ništa drugo ne može napraviti za potrebe postupka. Sud je uputio dopis Institutu za jadranske kulture i melioraciju krša S. tražeći da isti obavijeste sud o tome koji bi se ing. šumarstva ili ovaj Institut kao pravna osoba, prihvatio vještačenja u ovom predmetu. Zaprimljen je negativan odgovor ovog Instituta, dakle, navedeno je da se zbog zauzetosti šumarskih stručnjaka nisu u mogućnosti prihvatiti zadatka vještačenja u ovom predmetu. Sud je odlučio izvesti ovaj dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za poljoprivredu i šumarstvo dipl.ing.M. B., i taj sudski vještak pregledao je spis i dostavljenu dokumentaciju, navodeći da zbog zauzetosti nije u mogućnosti izraditi vještvo u ovom predmetu, dakle, i ovog vještaka sud je odlučio osloboditi dužnosti vještačenja vezano za doneseno rješenje, jer je sudu jasno, a to su navedeni vještaci usmeno naveli nakon pregleda spisa, da ovaj zadatak ne mogu kvalitetno provesti pa im se zadatak vještačenja ne može niti dati, a da bi ga uopće mogli izvršiti. To proizlazi i iz vještva sudskog vještaka J. M. (građevinske struke) koji je citirao navod vještaka za poljoprivredu sa kojim se konzultirao pri izradi svog vještva, a koji da je naveo da na licu mjesta točno treba utvrditi broj posječenih stabala te površinu prokrčene makije, sud ponavlja da je ovo nemoguće utvrditi, dakle, nije moguće niti provesti dokaz vještačenjem po vještaku šumarske struke.

U tijeku postupka preminuo je tuženik ad.1 G. T. Š., sud je pozvao nasljednicu istog da preuzme postupak iza njegove smrti, nastavljen je postupak, sada je tužena ad.1 nasljednica ranijeg tuženika ad.1.

Dana 22.veljače 2022.godine zaprimljen je podnesak tužitelja u kojem predlaže vještačenje provesti po stalnom sudskom vještaku za šumarstvo mr.sc.I. G. iz K.. Podredno da sud dosudi visinu naknade tužitelju primjenom slobodne ocjene dokaza.

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužitelja nije osnovan.

Za ponoviti je sva utvrđenja iz ranije prvostupanjske presude, sud u cijelosti ostaje kod svojih ranijih navoda iz obrazloženja i zaključaka.

Dakle, među strankama nije sporno da je između ranijeg tuženika ad.1 i tuženika ad.2 (dalje: tuženika) s jedne strane kao prodavatelja te M. P. i M.

F. s druge strane, kao kupaca, dana 16. veljače 1998. godine zaključen predugovor o prodaji nekretnina u kojem je pretpostavljeno da su tuženici vlasnici nekretnina položenih u k. o. M., otok B., u naravi pašnjak. Tužitelj je bio svjedokom ovog predugovora i na istom je razvidan njegov potpis, a temeljem točke 3. ovog predugovora utanačena je obveza prodavatelja izgraditi sve puteve širine 4 metra do svake parcele, puteve nasuti sitnim žalom kako bi se moglo prometovati, te je utanačeno da će baš tužitelj reći kada su putevi završeni na način kako su se ugovorne strane dogovorile. Naime, prodavatelji su se obvezali predmetnu nekretninu isparcelirati u površine cca 1000 m2.

Utanačenje iz ovog predugovora o prodaji nekretnina od 16. veljače 1998. godine potkrjepljuje navod tužitelja kako je baš on sa tuženicima kao naručiteljima sklopio sporazum o izvođenju radova na sređenju puteva koji su navedeni u predugovoru, te da su mu se oni obvezali te radove platiti. Između tužitelja i tuženika nije zaključen pisani ugovor o djelu, međutim, trebalo je utvrditi jesu li oni postigli usmeni dogovor koji bi bio u potpunosti izvršen od strane tužitelja. Sud je stava da su stranke usmeni sporazum zaista zaključile, da je baš od tužitelja kao izvođača naručeno djelo, odnosno izgradnja i sređenje pristupnih puteva, te da su mu se oni kao naručitelji obvezali platiti naknadu nakon izvršenog posla.

U svom iskazu u ovom postupku tužitelj navodi kako su mu tuženici kazali da su vlasnici zemljišta velike površine u M. na otoku B., da imaju namjeru prodaje tog zemljišta na način da se od tog kompleksa formiraju manje parcele površine cca 1000 metara svaka, koje bi zatim prodali. Navodi da se radilo o zapuštenom zemljištu u potpunosti zaraslom i pokrivenom stablima sa mjestimično postavljenim suhozidima, navodi da je on 1998. godine sa tuženicima zaključio ugovor o tome da će im on sa svoje strane srediti i počistiti čitav kompleks zemljišta na način da će im srediti i napraviti puteve tako da svaka od tih novoformiranih čestica ima svoj pristupni put koji je trebao biti u takvom stanju sređenosti da bi se tim putevima moglo pristupiti osobnim automobilom do zemljišta. Putevi su trebali biti nasuti, navodi da je trebao počistiti šiblje i raslinje na tim nekretninama te porušiti stare suhozide. Za sve ovo da nisu dogovorili fiksnu cijenu za sve radove prilikom zaključenja dogovora, on da je sa svoje strane trebao napraviti ovaj posao, a tuženici da su mu po prodanoj čestici trebali platiti na ime ovih poslova iznos od 1 DEM po m2 prodanog zemljišta. Ove poslove da je radio po prilici mjesec dana, pri obavljanju poslova da je surađivao s geometrom K. kojeg su angažirali tuženici, navodi da je on osobno za obavljanje ovih poslova angažirao svoje radnike i to po prilici 30 radnika. Nakon formiranja manjih čestica od po 1000 m2 da je trebalo nastati preko 70 takovih manjih čestica. Nakon što je sve radove napravio tuženici da su počeli prodavati nekretnine, da mu nisu htjeli platiti ništa na ime obavljenog posla te je bio prisiljen ustati tužbom. U troškovniku koji je priložio tužbi da su specificirani svi radovi koje je napravio, ovu specifikaciju da nije predao tuženicima. Navodi da je on prekinuo s obavljanjem poslova i da nije napravio sve što je između stranaka dogovoreno, navodi da više nije imao svojih sredstava, kako mu tuženici nisu htjeli ništa platiti, to da je prestao s obavljanjem poslova, povukao se s te nekretnine i napravio specifikaciju koja točno predočava ono što je do tog trenutka napravio. Navodi da je ove poslove za tuženike radio privatno kao fizička osoba.

Raniji tuženik ad.1, prednik tužene ad.1, iskazuje kako je tužitelj s njim i tuženikom ad. 2 (njih dvojica su bili suvlasnici predmetnih nekretnina) u vezu doveo potencijalne kupce P. i F. s kojima su zaključili predugovor o prodaji nekretnina kojem je bio nazočan i tužitelj kao svjedok. Tuženik ad. 1 negira da bi tada bilo s tužiteljem dogovoreno da tužitelj za tuženike obavi poslove na sređenju puteva i čišćenju nekretnina, prema njegovom saznanju tužitelj da to nije ni radio. Navodi da je prilikom zaključenja predugovora bilo dogovarano da će se zemljište parcelirati i srediti pristupni putevi, da nije bilo dogovoreno tko će snositi troškove parcelacije i sređenja pristupnih puteva, taj dio da je ostavljen u pogledu dogovora za kasnije. Navodi da ga je tužitelj doveo u vezu s geometrom K. te da je K. trebao napraviti sve poslove vezano za parcelaciju predmetne nekretnine, plan izgradnje puteva za svaku pojedinu manju česticu. S. P. i F. da nikada nije zaključen konačni kupoprodajni ugovor, da je dio nekretnine prodan kupcu A. Z.. N. predmetnoj nekretnini da se zaista nešto radilo po pitanju sređenja i čišćenja nekretnine, pristupnih puteva, međutim, da je to radio T. M. kojeg je ovaj tuženik osobno angažirao u tu svrhu i to nakon zaključenja predugovora sa P. i F..

Tuženik ad. 2 iskazuje da je zaista zaključen predugovor o prodaji nekretnina sa P. i F., da je zaključenju bio nazočan tužitelj kao svjedok koji je dosta poslova obavljao za P. i F.. N. da nikada nije bilo dogovoreno ni sa tužiteljem, niti sa P. i F., da tužitelj napravi pristupne puteve i čišćenje zemljišta. T. da je to trebao nadzirati, međutim, s obavljanjem poslova te izvođenjem istih da nije imao nikakve veze. N. toga da je došlo do problema između tuženika s jedne strane te P. i F. s druge strane, tuženik ad. 1 i on da su počeli sa izgradnjom puteva, napravili dobar dio tih puteva i to preko M. i nekih privatnih firmi. D. posla vezano za parcelaciju i sređenje puteva prema dogovoru sa P. i F. da su zaista trebali napraviti tuženici, što je tužitelj trebao kontrolirati. P. zaključenja predugovora od 16. veljače 1998. godine zaista da je sa P. i F. strane rečeno da bi se i tužitelju nešto trebalo dati na ime kupoprodaja s obzirom na njegov angažman u čitavoj stvari, da je dogovoreno da će novim kupcima pojedinih čestica P. i F. podići cijenu za 1 DEM po m2, da će baš taj dio biti predan tužitelju na ime njegovih usluga, ali da je to trebalo biti ukoliko bude tih kupoprodaja i novih kupaca. Sa P. i F. da je dogovoreno da će oni tuženicima po tim kupoprodajama predati novac i da će tuženici taj novac predati tužitelju. Nikakvih isplata sa strane tuženika tužitelju da nije bilo. Od strane tuženika da je angažiran geometar K. u pogledu poslova vezanih za parcelaciju i plan sređenja puteva. Tužitelj da nije radio na sređenju puteva, a da li je bilo što radio po nalogu P. i F., da on ne zna i da bi to predstavljalo njihove posebne poslove. K. u vezu s tuženicima da je doveo baš tužitelj koji je K. i plaćao za njegove usluge.

Sud je izveo dokaz saslušanjem svjedoka M. P., dokaz saslušanjem M. F. u svojstvu svjedoka nije mogao biti izveden, jer je M. F.

preminuo u kolovozu 2001. godine.

Svjedok M. P. potvrđuje navode stranaka vezano za zaključenje predugovora o prodaji nekretnina. Svjedok navodi da je u društvu ugovornih stranaka te prigode bio i tužitelj, a između tužitelja i tuženika da je dogovarano da će zahvate na česticama, čišćenje, probijanje i sređenje puteva, sređenje suhozida i krčenje terena napraviti baš tužitelj s obzirom da je isti imao strojeve kojima se to moglo napraviti. Od strane tužitelja da je tada navedena približna cijena koštanja zahvata od cca 200.000 DEM, stranke da su se dogovorile da će tužitelj ove zahvate napraviti, da s obavljanjem posla može početi odmah, a da bi to trebalo završiti za nekih mjesec dana. Tužiteljeve troškove da su trebali platiti tuženici, ovaj svjedok i F. da nisu imali ništa sa plaćanjem, da je spominjana cijena zahvata od po prilici 1 DEM po m2 zemljišta. Nekoliko dana nakon zaključenja predugovora svjedok da je otišao na lice mjesta te na predmetnim česticama zatekao tužitelja i neke ljude koji su ucrtavali puteve, tužitelj da je počeo sa radom. Nekih 10 – 15 dana nakon ovog tužitelj da mu se javio i kazao da mu sa strane tuženika nije predan nikakav novčani iznos da bi mogao nastaviti sa radom i podmiriti svoje troškove, 20–ak dana nakon ovog susreta tužitelj da mu je javio da prekida sa radovima, da nema sredstava, a da je do tog trenutka napravio na predmetnim česticama po prilici 800 – 1000 m puta, posjekao borovinu i sl., da mu nije kazao koliko su njegovi troškovi bili. Prilikom navedenog odlaska na predmetnu nekretninu o kojem je svjedok iskazivao, na licu mjesta da je zatekao nekakav bager i na terenu po prilici 10-ak ljudi, da mu je rečeno kako stroj ne može početi sa radom dok ljudi ne popilaju makiju i šiblje.

Sud je izveo dokaz saslušanjem svjedoka Z. K., geometra, koji iskazuje da je sa tuženikom ad. 2 sklopio usmeni dogovor da će za tuženike napraviti prijedlog parcelacije zemljišta veće površine u k. o. M.. Navodi da je bio na licu mjesta, na parcelama tuženika u tom trenutku da nisu bili započeti radovi, po prilici pola godine nakon dogovora i izlaska na lice mjesta da je isparcelirao jednu parcelu odnosno napravio prijedlog parcelacije, navodi da je na parceli tuženika vidio nekakav bager, ali da ne može biti siguran jesu li tada bili započeti radovi na uređenju puteva. Navodi da je stekao dojam da bi tužitelj za tuženike trebao raditi sređenje i probijanje puteva na parcelama tuženika, navodi da ne zna za dogovor stranaka, kakve je isti naravi, ne zna što je tužitelj napravio po pitanju puteva. Do realizacije svjedokovog dogovora sa tuženikom ad. 2 da nije došlo u potpunosti i da jednostavno nisu nastavili daljnju suradnju.

Naknadno je ovaj svjedok, sukladno traženju suda dostavio u sudski spis prijedlog parcelacije za predmetne čestice u mjerilu 1:2880, ovaj prijedlog je korišten prilikom očevida na licu mjesta.

S. T. K. zv. „K.“ navodi da je sa tuženikom ad. 2 dogovorio da

će strojem na parceli u uvali O. napraviti pristupni put, posuti isti tucanikom i sve skupa poravnati, a što da je i napravljeno. Prije ovog svjedoka nitko drugi da nije radio na pravljenju puteva na ovoj nekretnini, svjedok da nije posao napravio do kraja, nakon svjedoka da se nastavilo sa izgradnjom puta. Svjedok iskazuje da je za vrijeme dok je on radio na nekretnini, na istoj bilo nekih ljudi koji su čistili šiblje i makiju, ali da u pogledu toga ništa drugo ne zna te da ne zna za nekakve moguće dogovore između stranaka odnosno poslovni odnos između stranaka.

Iz iskaza svjedoka I. G., Z. T., V. Š. i R.

G. proizlazi da su isti radili za tužitelja na sređenju zemljišta tuženika položenog u M., proizlazi da je radnicima dogovoreno plaćanje dnevnice od strane tužitelja, da je tužitelj dnevnice isplatio i da su radnici radili po nalogu tužitelja na krčenju makije, pilanju grana itd., a bager da je gurao kamenje te vršio poravnavanje terena.

Svjedok R. G. posebno iskazuje da je tužitelja upoznao na proljeće 1998. godine, da je svjedok tada bio radnik firme „D. m.“, kao zaposlenik te firme da je radio na poslovima upravljanja kombiniranim strojem vlasnosti tog poduzeća. Kombinirani stroj da je stroj koji u sebi sadržava četiri stroja, da se može koristiti kao bager, viljuškar, utovarivač i stroj za ravnanje terena. U proljeće 1998. godine poslodavac da je svjedoka poslao u M. na B., stroj da je prebacio trajektom i tamo upoznao tužitelja. Svjedoka da je plaćao njegov poslodavac, svjedok da je smješten u jednoj kući zajedno s radnicima koji su kod tužitelja bili na nadnici, da je bilo otprilike 10-ak ljudi koji su radili za tužitelja na čišćenju terena. Navodi da njega nisu previše zanimale okolnosti posla, da se radilo o nepreglednoj parceli zarasloj u šikaru, tužitelj da mu je kazao da ista ima po prilici 100.000 m2 površine. Navodi da je svakodnevno radio po čitav dan, nadničari da su motornim pilama čistili teren za geometre koji su postavili koce na parcelu, a svjedok da je od postojećih suhozida koristio kamenje, isto postavljao na tlo i ravnao strojem. Za ovo vrijeme da je napravio po prilici 1500-1600 m puta, da se radilo o putevima koji nisu bili uži od 2 m, a isti da su bili napravljeni na način da se njima može proći osobnim vozilom. Navodi da nije napravljen čitav posao probijanja puteva, jedan dio posla da je ostao nedovršen, a da mu je tužitelj kazao kako zbog neurednog plaćanja nastavak posla više nije moguć te ga otpustio. Od strane tužitelja da je dobio potpis na listu rada i napustio lice mjesta. Navodi da ne zna koji bi iznos tužitelj dogovorio s njegovim poslodavcem u pogledu cijene sata korištenja stroja, niti bilo što vezano za plaćanje rada stroja. Za svog poslodavca da je vodio evidenciju odnosno tzv. „knjigu stroja“.

Sud je stava da se u ovom slučaju radi o ugovoru o djelu zaključenom između stranaka, tužitelja kao izvođača te tuženika kao naručitelja. Odredbom čl. 600. Zakona o obveznim odnosima („NN“ 51/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99) ugovorom o djelu izvođač se obvezuje obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari, izvršenje kakva fizičkog ili umnog rada i sl., a naručitelj se obvezuje platiti mu za to naknadu. Radi se o dvostranoobveznom, konsenzualnom ugovoru, bitni sastojci tog ugovora su obavljanje određenog rada i plaćanje naknade za taj rad. Kada je isti sklopljen u usmenom obliku valjan je, za ugovor o djelu nije potreban pisani oblik jer ga zakon ne propisuje, dakle, ukoliko isti nije sklopljen u pisanoj formi svejedno je valjan. Sud je stava da se ovdje ne radi o ugovoru o građenju koji mora biti sklopljen u pisanom obliku, ono što je dogovoreno da će tužitelj izvesti nije građevina, jer se pod građevinom podrazumijevaju ceste, a u ovom slučaju nisu ugovorene nikakve ceste koje bi trebalo napraviti, nego makadamski putevi, dakle, stranke su ugovorile probijanje i poravnanje kao i nasipanje zemljanih puteva, a ne ceste kao građevine. Radi navedenog je ugovor o djelu zaključen između stranaka u vrijeme kada su tuženici sa P. i F. zaključili predugovor o prodaji

nekretnina, u veljači 1998. godine, valjan i proizvodio je pravne učinke. Kada bi se ipak radilo o ugovoru o građenju koji temeljem odredbe čl.630.st.2. mora biti sklopljen u pismenoj formi, za navesti je da ugovor o građenju koji je sklopljen u usmenom obliku a koji se nije počeo ostvarivati nema pravni učinak. U ovom slučaju tužitelj je prije raskida ugovora zaključenog među strankama izvršio dio ugovorenog posla, tako da je ovaj ugovor zaista proizvodio pravne učinke, bez obzira što je isti zaključen u usmenom obliku.

Dakle, za zaključiti je da su tuženici sa P. i F. zaključili citirani predugovor o prodaji nekretnina u veljači 1998. godine, da su tuženici kao prodavatelji prema P. i F. preuzeli obvezu kompleks zemljišta svoje vlasnosti isparcelirati u manje čestice površine cca 1000 m2, geodetski sve parcele obraditi te unijeti u katastar i ishoditi katastarska rješenja za sva. Prodavatelji – tuženici su se spram P. i F. obvezali izgraditi sve puteve širine 4 m do svake parcele,

puteve nasuti sitnim žalom kako bi se moglo nesmetano prometovati, kako je to i utanačeno u predugovoru o prodaji nekretnina. D., sve ovo bila je obveza tuženika spram P. i F., te su oni tu obvezu trebali izvršiti i ispuniti o svom trošku, jer su svi zajedno imali namjeru prodavati te manje parcele pojedinim kupcima tako da su i bili potrebni pristupni putevi do svake.

Tužitelj je bio svjedok ovom predugovoru zaključenom između tuženika te P. i F.. U samom ugovoru se navodi da će tužitelj reći kada su putevi završeni na način kako su ugovorne strane dogovorile, dakle, nije navedeno da će puteve raditi upravo tužitelj niti je navedeno išta po pitanju njegove naknade za taj posao. Međutim, sud drži utvrđenim, što proizlazi iz svih izvedenih dokaza, da su se tužitelj i tuženici sporazumjeli i u tom pravcu sačinili usmeni ugovor o djelu po kojem su tuženici od tužitelja naručili uređenje puteva i obrađivanje terena, te da su se upravo tuženici obvezali platiti naknadu tužitelju za taj rad, jer u samom predugovoru stoji utanačenje da je upravo obveza tuženika izgraditi sve puteve, a ne P. i F..

Tužitelj je naveo u svom iskazu da su mu tuženici po prodanoj čestici trebali na ime poslova platiti iznos od 1 DEM po m2 prodanog zemljišta, taj navod potkrijepio je i svjedok P. u svom iskazu, a kada se analizira iskaz tuženika ad. 2 dade se zaključiti isto. Dakle, naknada za izvršeno djelo tužitelju od strane tuženika trebala je biti plaćena nakon obavljenog rada odnosno izvršenja istog, na način da tužitelju bude isplaćen 1 DEM po m2 prodanog zemljišta. Među strankama nije sporno da mu tuženici nisu platili ništa na ime obavljenog posla. Iz svih izvedenih dokaza proizlazi da je tužitelj započeo sa radom na predmetnom zemljištu, da je angažirao i platio radnike za čišćenje istog od šiblja i stabala, angažirao radni stroj i radnika za micanje postojećih suhozida i ravnanje terena, proizlazi da je tužitelj ovim poslovima pristupio neposredno nakon zaključenog predugovora o prodaji odnosno zaključenog usmenog ugovora o djelu između stranaka, te da su radnici po njegovom nalogu i na njegov trošak određeno kraće vrijeme izvršavali ugovoreno djelo. Sam tužitelj navodi da nije napravio sve ugovorene radove, da je prekinuo obavljati posao za tuženike, jer nije imao više svojih sredstava te da se povukao sa nekretnine. Ovo potvrđuje i svjedok P. svojim iskazom. Dakle, tužitelj je nakon što je obavio određenu količinu zadataka prekinuo rad na izvršenju svog djela te djelo nije izvršio do kraja. Razlog što isti nije imao novaca nije relevantan u ovoj stvari, jer su mu tuženici trebali naknadu platiti nakon izvršenog čitavog posla. Međutim, očito je došlo do poremećaja poslovnih odnosa između tuženika s jedne strane te P. i F. s druge strane, čiji je tužitelj bio suradnik, što je sve skupa rezultiralo time da tužitelj shvati da će biti problema u plaćanju izvršenog rada, te se odlučio na raskid ugovora.

Iz predmeta ovog suda br. IIP-2349/05 (sada P-4470/21), koji je započeo po tužbi M. P. i M. F. protiv istih tuženika, proizlazi da je dana 11.ožujka 2022.godine donesena prvostupanjska presuda, protiv ove presude podnesena je žalba, taj postupak nije pravomoćno okončan. Iz tog predmeta proizlazi da je tužitelj u tom predmetu M. P. (svjedok u ovom) iskazao kako je susretima stranaka bio nazočan i B. B., koji je trebao biti zadužen za parcelaciju i prilazne puteve, a kojeg su angažirali prodavatelji (dakle tuženici). T. B. B. (svjedok u tom postupku) iskazao je kako su putevi trebali biti napravljeni u roku od mjesec dana od dana potpisivanja predugovora, da je on temeljem predugovora trebao na zemljištu izraditi puteve na način da oni budu prohodni za aute, on da je počeo krčiti šumu i raditi puteve nakog čega su ga tuženici izvijestili da će te poslove raditi neki drugi izvođač, sveukupno da je napravljeno oko 1 km puteve.

D., sud je zaključio da je došlo do raskida ugovora o djelu, sporazumom parničnih stranaka, ugovorne strane odnosno tužitelj i tuženici sporazumno su raskinuli svoj ugovor o djelu, raskidom ugovora obje su strane oslobođene svojih obveza, osim obveze na naknadu štete (čl. 132. ZOO-a). Ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala. Svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno nadoknaditi. Tuženici tužitelju nisu isplatili nikakav novac, tužitelj je obavio određenu količinu radova na nekretnini tuženika. Nakon što je ugovor između stranaka raskinut i tužitelj prestao sa obavljanjem zahvata u smislu uređenja puteva, tuženici su očito angažirali treće osobe da to naprave.

Iz predmeta ovog suda II. P. 453/02. (kasnije Pi.767/13) po tužbi društva F. d.o.o. S., protiv istih tuženika, radi isplate, a u predmetu je donesena presuda dana 23. srpnja 2010. godine, koja je ukinuta, a postupak je okončan rješenjem o obustavi postupka, dakle, u tom postupku nije donesena pravomoćna presuda, tuženici u tom postupku nisu podlegli. Iz ovog predmeta proizlazi da su tuženici sa tužiteljem u tom predmetu ugovorili izvođenje istih radova koje su prije toga ugovorili sa tužiteljem za istu nekretninu. Z. z. društva F. d.o.o. je upravo T. J. M.. Tuženici su od tužitelja u tom predmetu naručili

izvedbu iste vrste radova koje su ranije naručili od tužitelja B. B., a nakon što je usmeni ugovor sa B. raskinut. D. tog trenutka B. je očistio jedan dio kompleksa zemljišta i uredio makadamske puteve, sud je izveo dokaz očevidom na licu mjesta u M., uvala O. uz sudjelovanje sudskog vještaka za graditeljstvo

J. M. koji je utvrdio stanje na terenu. Prilikom utvrđenja što je tužitelj za tuženike napravio sud i vještak koristili su se skicom geometra K., očevidu je nazočio tužitelj i tuženik ad. 2, tužitelj je predočio trasu formiranih puteva te očišćenih puteva. Sudski vještak izvršio je fotografiranje terena, sud je prihvatio da je ono što je navedeno u nalazu i mišljenju sudskog vještaka M. pod stavkama „probijanje novih puteva“, „čišćenje postojećih puteva“ te „čišćenje postojećih puteva sa proširenjem“ upravo u iskazanim dužinama i m2 nađeno na terenu te obavljeno baš od strane tužitelja, tako da iz nalaza proizlazi da je tužitelj za tuženike do raskida ugovora o djelu izvršio zahvate na ukupno 1.618,56 m2 površine. Sudski vještak dao je troškovnik radova na probijanju puteva prema prosječnim jediničnim cijenama radne snage i materijala koje su važeće na području M. u prvoj polovici 1998. godine i na dan izrade vještva. Cijena sa porezom 1998. godine bila bi ukupno 74.172,10 kn, dok bi cijena sa porezom na dan izrade vještva bila ukupno 81.146,59 kn. U ovom slučaju kod raskida ugovora među strankama tuženici tužitelju nisu dali ništa, dok je tužitelj za njih izvršio posao djelomično, tužitelj ima pravo na povrat onoga što je u tom smislu dao tuženicima, temeljem raskinutog ugovora, baš u iznosu cijene koštanja napravljenih po cijenama u mjestu izvođenja radova u vrijeme njihovog izvođenja – 1998.godine. To je ono što bi tužitelju netko treći platio za iste radove i što bi tuženici za baš te radove platili trećoj angažiranoj osobi. Radi se o iznosu od ukupno 60.796,80 kn, jer je tužitelj za tuženike radio kao fizička osoba, „na crno“, isti u ovom slučaju nije obveznik plaćanja PDV-a. Dakle, tuženici su u obvezi tužitelju platiti radove koje je isti napravio na ime probijanja novih puteva, čišćenja postojećih puteva te čišćenja postojećih puteva sa proširenjem novog dijela na širinu od 3 m, po cijenama u to vrijeme u mjestu gdje su se radovi izvodili. To je iznos od 60.796,80 kn prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka J. M., sud njegovo vještvo drži logičnim, stručnim i uvjerljivim, te su ovaj iznos tuženici dužni solidarno isplatiti tužitelju.

Nedvojbeno je tužitelj obavio i poslove sječe drveća te čišćenja šiblja u gustoj makiji, što je vještak M. naveo u svom vještvu, međutim, ovaj vještak navodi da nije u mogućnosti dati procjenu radova na sječenju stabala i krčenju šiblja jer je to u djelokrugu poslova vještaka za poljoprivredu. V. navodi da se konzultirao sa vještakom za poljoprivredu mr. Z. Š. koji mu je naveo da na licu mjesta točno treba utvrditi broj posječenih stabala te površinu prokrčene makije. Tužitelj je predložio da se provede dokaz vještačenjem po vještaku šumarske struke na okolnosti izvedenih radova od strane tužitelja na predmetnim nekretninama vezano za čišćenje stabala, rezanje stabala te vađenje panjeva. Sud je ranije odbio izvođenje ovog dokaza smatrajući da se provođenjem istog neće moći točno utvrditi koliko je šiblja tužitelj posjekao, koliko je posjekao stabala i iščupao panjeva te odrezao grana. Zbog proteka vremena tako nešto nije moguće ni utvrditi, tužitelj je za ove poslove angažirao radnike, ali nije vodio nikakvu evidenciju u smislu dnevnika izvođenja radova niti tzv. građevne knjige, tako da nije moguće utvrditi što je tužitelj po pitanju radova iz domene vještaka za poljoprivredu na nekretninama tuženika napravio, a tužitelj nije niti inicirao postupak osiguranja dokaza, što je mogao i trebao, prema stavu ovog suda. Iz utvrđenja u predmetu ovog suda II. P. 453/02. proizlazi da je tužitelj u tom postupku F. d.o.o. S. radove obavljao i izvodio 1999.

godine i 2000. godine, tužitelj i F. d.o.o. S. nisu radili na istoj dionici, iako su radili na nekretninama vlasnosti tuženika u uvali O.. U tom predmetu izveden je dokaz vještačenjem po sudskim vještacima za geodeziju Z. R. te za graditeljstvo R. V.. V. geometar Z. R. je na

avio snimku promatranog područja žutim linijama prikazao puteve koji su uređeni od strane društva F. d.o.o. S., te je jasno da se ne radi o istim putevima koji su pregledani na očevidu koji je sud održao na ročištu za očevid dana 10. studenog 2008. godine na licu mjesta, a koji su na tom očevidu predočeni od strane tužitelja u nazočnosti tuženika ad. 2. Na tom očevidu sud se koristio skicom geometra K. priloženog u sudski spis, te je prema stavu ovog suda točno utvrđeno što je od puteva tužitelj za tuženike napravio i očistio te 1998. godine, a to nije bilo predmet procjene u predmetu ovog suda br. II. P. 453/02. U tom predmetu sud nije izvodio dokaz vještačenjem po sudskom vještaku poljoprivredne odnosno šumarske struke iako je i tamo izvođač trebao ukloniti šiblje te posjeći stabla i iščupati panjeve. Sud je stava da to i u predmetu tužitelja odnosno po zahtjevu B. B. spram tuženika ne bi bilo moguće utvrditi, niti bi vještačenje dalo konkretnog rezultata koje bi predočilo stvarne troškove tužitelja na obavljanju ovog dijela poslova što bi mu tuženici trebali platiti, jer sud tuženike ne može obvezati da plate bilo što više od onoga što bi stvarno bili dužni.

Tužitelj u prvom redu prvenstveno traži izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku šumarske struke na okolnost količine izvedenih radova od strane tužitelja i vrijednosti istih u vrijeme izvođenja. Međutim, prema stavu ovog suda, koji se nije promijenio od ranije prvostupanjske odluke, dapače, da bi bilo koji vještak, pa i vještak šumarske odnosno poljoprivredne struke dao svoje mišljenje, treba imati potreban materijal za vještačenje, odnosno u određenoj mjeri precizne podatke koji bi bili sastavni dio njegovog nalaza temeljem kojeg će iznijeti mišljenje odnosno procjenu. U ovom slučaju upravo je na tužitelju dužnost pripreme tog materijala u smislu dnevnika radova, fotografija lica mjesta nakon izvedenih radova, ucrtanja obavljenog u preris plana, kvalitativnih i kvantitativnih navoda napravljenog, dakle, preciznog označavanja što je točno napravio za tuženike, a što tužitelj ni na kakav način nije pripremio u ovom postupku i što ne postoji. Dakle, prijedlog za provođenjem ovog dokaza sud je odbio jer smatra da se time ne bi ništa postiglo, protivno je načelu ekonomičnosti postupka, upravo tužitelj treba svoje činjenične tvrdnje potkrijepiti dokumentacijom iz koje proizlazi da je provođenje dokaza svrsishodno i da može dati rezultate. Zbog nepostojanja bilo kakove dokumentacije na strani tužitelja za vrijeme izvođenja predmetnih zahvata, činjenice proteka vremena, činjenice da je sud na licu mjesta sam uvidio da vještačenje ne bi dalo relevantne rezultate, jer ne bi mogao obvezati tuženike da plate nešto za što nije točno utvrđeno da predstavlja naknadu tužitelju, sud je stava da nema mjesta provođenju dokaza vještačenjem te je taj prijedlog valjalo odbiti. Tužitelj nije vodio dnevnik radova niti ima relevantnu dokumentaciju, a njegova specifikacija priložena tužbi ni od koga nije ovjerena tako da se u dokazne svrhe i ne može koristiti, tuženicima je ranije nije niti predočio. Za navesti je da je sve rađeno „na crno“, dakle, mimo pozitivnih propisa, a da bi očito po mišljenju tužitelja sud putem vještaka trebao obaviti sve ono što je tužitelj propustio, a što jednostavno rečeno, tehnički i matematički nije moguće. Dakle, na licu mjesta se ne može utvrditi, a tužitelj nije dokazao što je točno po pitanju količine i kvantitete napravio vezano za radove sječe šiblja, rezanja stabala i grana te vađenja panjeva. To je sudu naveo i vještak R., dakle, u ovom predmetu se vještaci nisu mogli prihvatiti zadatka vještačenja jer taj zadatak ne bi mogli kvalitetno izvršiti, sud drži i čitavo vrijeme navodi da je to radi propusta samog tužitelja, a što ne može ići na štetu tuženika. I. tako, sud sam ne može primijeniti C. društva H. š. d.o.o., jer se ponovno nema od čega poći da bi se primijenio C. za promatrani period, jer ne postoji građa na koju bi se C. mogao primijeniti, ponovno, krivnjom tužitelja. U. ovom slučaju, što je više puta navedeno, tužitelj zaista nije vodio nikakav dnevnik radova, građevinski dnevnik, nije dostavljao tuženicima na znanje dokaze o izvedenim radovima, nije inicirao postupak osiguranja dokaza, u tužbi je postavio zahtjev koji je kasnije jednostavno smanjio, dakle, uopće nije naveo a kamoli dokazao što je to točno napravio u smislu izvedenih radova uklanjanja panjeva, sječe šume i makije, da bi se moglo provesti vještačenje ili primijeniti Cjenik H. š.. U ovom slučaju radi se o radu „na crno“, situaciji da se nešto ugovorilo, da nije dokazano što je napravljeno i da se to zaista više ne može utvrditi nikakvim vještačenjem, jer vještak jednostavno nema od čega poći prilikom vještačenja. Svakako, u tom slučaju, viši sud može pokloniti vjeru navodu samog tužitelja vezano za njegov postavljeni zahtjev, ovaj sud drži da je teret dokaza na tužitelju i da on ništa od potrebnog nije dokazao niti to vještačenjem više uopće može dokazati, svojom krivnjom odnosno propustima. Ništa od navedenog i potrebno tužitelj nije napravio, isti je sastavio na jednom listu papira svoj obračun radova priložen uz tužbu, a prema svom iskazu pred ovim sudom, taj papir nije prije utuženja dostavio tuženicima da bi se sa time složili ili navode iz tog popisa osporili. Dakle, za ponoviti je da se u ovom slučaju vještačenje po vještaku šumarske struke jednostavno rečeno ne može provesti radi propusta samog tužitelja, vezano za nedostatak dokaza i parametara što je na licu mjesta obavio, ne radi se o situaciji da to ovaj sud ne želi izvesti. Nemoguće je sudskom vještaku, bilo kojem, dati nalog i zadatak vještačenja kada vještak ne zna što je napravljeno i što to treba vještačiti, što je općepoznato i životno. Kako se nema od čega poći prilikom vještačenja, kako tužitelj apsolutno ništa po pitanju izvedenog (a što je predmet ovog zahtjeva) nije dokazao, to se taj dokaz ne može provesti, a podredno se ne može od strane ovog suda primijeniti Cjenik H. š., jer se, jednostavno rečeno, nema na što primijeniti. U svakom slučaju, ovaj sud drži da su izvedeni svi dokazi koje je bilo moguće izvesti i kako se radi o kontradiktornom postupku, to ovakvo postupanje tužitelja ne može ići na štetu tuženika, sud u ovom slučaju zaista ne može ništa drugo nego suditi temeljem stanja u spisu, primjenom pravila o teretu dokazivanja. Činjenično stanje ovaj sud je utvrdio onoliko koliko je to bilo objektivno moguće, te nije bilo mjesta odgađanju ročišta i prolongiranju postupka.

Radi navedenog sudu nije preostalo ništa drugo nego zaključiti glavnu raspravu i donijeti ovu presudu, tužitelju je ranije pravomoćno dosuđen onaj iznos koji je dokazao, jednostavno rečeno, primjenom pravila o teretu dokazivanja, zahtjev tužitelja za daljnji iznos valjalo je ponovno odbiti kao neosnovan odnosno odlučiti kao u izreci ove presude.

Dakle, radi navedenog tužitelju daljnji iznos od 112.253,00 € protuvrijednosti u kunama sa kamatama ne pripada, istom je već dosuđen iznos od 7.905,70 € protuvrijednosti u kunama sa pripadajućim kamatama, te je radi svega navedenog valjalo odlučiti kao u izreci ove presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.2. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP). Sporni su bili i osnov i visina tužbenog zahtjeva, stranke su popisale parnični trošak, većina izvedenih dokaza odnosila se na osnov potraživanja, imajući u vidu vrijednost predmeta spora, sve okolnosti slučaja, uspjeh stranaka u sporu, sud je odlučio da svaka stranka snosi svoj parnični trošak, pa i trošak nakon donošenja odluke VSRH i kasnije ukidne drugostupanjske odluke. Dakle, sud drži da svaka stranka snosi svoj parnični trošak, sve vezano za trošak stranaka potreban za vođenje postupka, v.p.s., radnje koje su bile potrebne za utvrđenje činjeničnog stanja i uspjeh stranaka u cjelokupnom postupku.

U Splitu, 8. travnja 2022. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tužene ad. 1

3. Pun. tuženika ad. 2

Broj zapisa: eb309-394ac

Kontrolni broj: 01015-4ef1c-d717e

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=JULIJANA PONOŠ, L=SPLIT, O=OPĆINSKI SUD U SPLITU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Splitu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.