REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U SPLITU

Split, Sukoišanska broj 6

Poslovni broj 15. P- 657/2021-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

TRGOVAČKI SUD U SPLITU, po sucu Ivi Bakaliću, u pravnoj stvari tužitelja D. G. d.o.o. u stečaju, OIB: …, S., zastupan po punomoćniku V. K., odvjetniku u Splitu, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, Ministarstvo, OIB: …, zastupan po Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi utvrđenja osporavanja osnovanim, nakon provedene glavne i javne rasprave u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika J. D., zamjenice ODO Split, na ročištu za objavu presude održanom dana 8. travnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

“Utvrđuje se osnovanim osporavanje stečajne upraviteljice D. G. d.o.o. u stečaju, OIB:…, S., tražbine Republike Hrvatske, Ministarstvo, OIB:…, kao tražbine drugog višeg isplatnog reda u iznosu od 4.716.998,15 kuna.“

II Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

“Utvrđuje se osnovanim osporavanje stečajne upraviteljice D. G. d.o.o. u stečaju, OIB:…, S., tražbine Republike Hrvatske, Ministarstvo, OIB:…, kao tražbine drugog višeg isplatnog reda u iznosu od 2.016,00 kuna.“

I. Dužan je tuženik platiti tužitelju na ime troškova parničnog postupka iznos od 220.600,00 kuna sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi tvrdi da je rješenjem Trgovačkog suda u Splitu broj St- 538/2019 od 11. rujna 2020. otvoren stečajni postupak, a da je dana 13. siječnja 2021. održano ispitno i izvještajno ročište. Nakon održanog ročišta sud je dana 20. siječnja 2021. donio rješenje kojim rješenjem su pod točkom II. osporene tražbine vjerovnika drugog višeg isplatnog reda i to pod točkom 2. Republika Hrvatska,

Poslovni broj 15.P- 657/2021-5

Ministarstvo, OIB:… u cijelosti za prijavljeni iznos od 4.719.014,15 kuna. Točkom 4. citiranog rješenja od 20. siječnja 2021. upućuje se osporavatelj stečajni dužnik D. G. d.o.o. u stečaju, OIB:…, S., u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti predmetnoga rješenja, odnosno primitka drugostupanjske odluke, pokrenuti parnice radi dokazivanja osnovanosti svog osporavanja tražbina vjerovnika drugog višeg isplatnog reda među kojima se nalazi i Republika Hrvatska, Ministarstvo, OIB:…, za osporenu tražbinu od 4.719.014,15 kuna jer će se inače smatrati da je osporavanje otklonjeno.

Dalje se navodi kako je tuženik dana 13. listopada 2020. na obrascu 16 uz priloge dostavio stečajnoj upraviteljici tužitelja prijavu tražbine u stečajnom postupku kao vjerovnik drugog višeg isplatnog reda, a na održanom ispitnom ročištu od 13. siječnja 2021. stečajna upraviteljica je u cijelosti osporila tražbinu vjerovnika drugog višeg isplatnog reda pod točkom 2. tablice prijavljenih tražbina i to upravo tuženika Republika Hrvatska, Ministarstvo, OIB: …, jer da je nastupila zastara za porezno rješenje. U odnosu na navedeni stav tuženik je iskazao protivljenje navodeći da je porezna uprava 2. veljače 2017. u likvidacijskom postupku koji je vođen nad stečajnim dužnikom prijavila potraživanje u iznosu od 4.165.469,40 kuna, a koju prijavu je u dva primjerka dostavila za sud i stečajnu upraviteljicu pa da je time prema članku 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18,- dalje: ZOO) došlo do prekida zastare koji tijek je počeo ponovno teći nakon što je društvo odlučilo nastaviti s radom.

Navedeni pravni stav tužitelj u tužbi osporava pozivom na članak 108. i 109. Općeg poreznog zakona. Člankom 108. stavak 1. Općeg poreznog zakona regulirano je da pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe, te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za 6 godina računajući od dana kada je zastara počela teći. Stavkom 4. istoga članka regulirano je da zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili istekom godine u kojoj je postalo izvršno rješenje kojim je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu i kamate odnosno istekom godine u kojoj je porezna obveza dospjela.

Imajući u vidu naprijed navedeno da pravo na naplatu zastarijeva protekom od 6 godina, a kako su rješenja radi naplate predana 2013., tužitelj tvrdi da je zastara prava na naplatu počela teći najkasnije 1. siječnja 2014., a nastupila je 31. prosinca 2019. na što je Porezna uprava primjenom članka 109. OPZ morala paziti po službenoj dužnosti, a što je tijekom postupka isticao i bivši zakonski zastupnik stečajnog dužnika ovdje tužitelja.

U kontekstu prigovora zastare tužitelj naglašava da je dana 3. travnja 2019. D. G. d.o.o „u likvidaciji“ podnio Trgovačkom sudu u Splitu prijavu za upis nastavljanja društva, upis promjene osobe ovlaštene za zastupanje, upis promjene tvrtke uz priloge uz prijavu: odluka o nastavljanju društva, odluka o razrješenju likvidatora, odluka o imenovanju direktora, Izjava o prihvaćanju postavljenja, ovjerovljeni potpis osobe ovlaštene a zastupanje, punomoć i dokaz o uplati sudske pristojbe o čemu je Trgovački sud u Splitu dana 25. travnja 2019. u postupku pod brojem Tt-19/3082. dana 25. travnja 2019. donio rješenje kojim se u sudski registar

Poslovni broj 15.P- 657/2021-5

tog suda upisuje: promjena tvrtke, prestanak funkcije likvidatora, promjena člana uprave i nastavljanje društva na temelju odluke člana društva.

U odnosu na tuženikovo pozivanje na članak 241. ZOO kojim je regulirano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, tužitelj iskazuje pravni stav kako svaka vjerovnikova radnja poduzeta u smislu zastare ne dovodi do prekida zastare, već da pravne posljedice prekida zastare sukladno članku 241. ZOO-a nastupaju samo u slučaju ako su postupovne radnje okončane u korist vjerovnika, ovdje tuženika. Stoga, suprotno stavu tuženika, tužitelj tvrdi da se nakon odluke o nastavljanju društva treba zaključiti kako poduzeta radnja prijave tražbine u likvidacijskom postupku nije okončana u korist tuženika radi čega je u cijelosti neosnovan stav tuženika o osnovanosti osporenog potraživanja zbog nastupa prekida zastare, jer prekida zastare nije bilo, radi čega tužitelj zaključno tvrdi da su u odnosu na tuženikovu tražbinu nastupile pravne posljedice zastare potraživanja.

2. Tuženik u svom odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti i predlaže tužbeni zahtjev odbiti. Tuženik navodi kako je u stečajnom postupku nad tužiteljem prijavio tražbinu drugog višeg isplatnog reda od ukupno 4.719.014,15 kuna, odnosno s osnova nepodmirenog poreza na dodanu vrijednost od 1.061.276,30 kuna, s osnova nepodmirenog poreza i prireza na dohodak utvrđen u postupku nadzora za prethodne godine u iznosu od 3.641.791,47 kuna, s osnova članarine turističkim zajednicama iznos od 2.270,27 kuna, s osnova prisilne naplate državnih sudskih pristojbi iznos od 10.000,00 kuna, s osnova članarine Hrvatskoj gospodarskoj komori iznos od 3.635,45 kuna i s osnova nepodmirenog doprinosa za obavljanje javnih ovlasti HGK iznos od 40,46 kuna. Kao dokaza o postojanju tražbine tužena je uz prijavu dostavila izlist stanja iz informacijskog sustava porezne uprave te ovršno rješenje klase UP/I-471-02/11-01/60 od 6. rujna 2011.

Tuženik se nadalje poziva na članak 108. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine" broj 115/16 i 106/18.) kojim je propisano da zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili istekom godine u kojoj je postalo izvršno rješenje kojim je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu, odnosno istekom godine u kojoj je porezna obveza dospjela. Tuženik se također poziva na članak 241. Zakona o obveznim odnosima kojim je propisan prekid zastare te na članak 245. stavak 3. ZOO-a kojim je regulirano da zastara počinje teći iznova od trenutka kada je okončan spor ili na neki drugi način završen postupak u kojem je tuženik prijavio tražbinu. S tim u svezi tuženik naglašava kako tužitelj nakon odluke o pokretanju likvidacijskog postupka od 30. ožujka 2011. nije objavio poziv vjerovnicima da prijave tražbine u likvidacijskom postupku, već je tužena tu činjenicu saznala u postupku poreznog nadzora te je sukladno istoj 2. veljače 2017. prijavila potraživanje u likvidacijskom postupku nad tužiteljem o kojoj prijavi nije odlučeno jer je odlukom člana društva od 29. ožujka 2019. odlučeno da će društvo nastaviti s poslovanjem čime je likvidacijski postupak okončan.

Iz naprijed navedenog tuženik izvlači zaključak kako je prijavom tražbine u likvidacijskom postupku došlo do prekida tijeka zastare, a nakon što je tužitelj nastavio s poslovanjem da je zastara počela teći ispočetka te da ista nije istekla od

Poslovni broj 15.P- 657/2021-5

1. siječnja 2013. kada je započela teći u skladu s člankom 108. OPZ pa do 13. listopada 2020. kada je tuženik prijavio tražbinu u stečajnom postupku nad tužiteljem, radi čega ne bi bio osnovan tužiteljev prigovor zastare.

3. U dosadašnjem tijeku ovog parničnog postupka sud je presudom od 15. lipnja 2021. odbio tužbeni zahtjev ocijenivši osnovanim tuženikov pravni stav da je prijavom u likvidacijskom postupku koji je vođen nad tužiteljem došlo do prekida tijeka zastare zbog čega zastara nije protekla do otvaranja stečajnog postupka nad tužiteljem.

4. Međutim, Visoki trgovački sud RH je povodom žalbe ukinuo navedenu presudu iskazujući pravni stav da prijava tražbine u postupku likvidacije nema za posljedicu prekid tijeka zastare u smislu članka 241. ZOO jer likvidaciju ne provodi sud, već je provodi samo društvo-likvidatori koji imaju položaj uprave društva i zastupnika po zakonu. Zbog toga likvidatori ne predstavljaju drugo nadležno tijelo u smislu članka 241. ZOO-a pa niti prijava tražbine u likvidacijskom postupku ne predstavlja pravnu radnju poduzetu pred sudom ili drugim nadležnim tijelom.

5. U ponovljenom postupku tužitelj je na ročištu od 24. veljače 2022. naglasio da je pitanje zastare materijalnopravno pitanje i jedino sporno pitanje u ovoj pravnoj stvari, a da je iz navoda tuženika iz odgovora na tužbu u kojem je taksativno naveo od čega se sve sastoji osporena tražbina razvidno da je svaka od navedenih tražbina u zastari. Stoga, sukladno ukidnom rješenju VTS RH tužitelj predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev dok je tuženik ostao pri stavu da je prijavom u likvidacijskom postupku koji je vođen nad tužiteljem došlo do prekida tijeka zastare te da ista nije nastupila u odnosu na prijavljene tražbine.

6. U dokazne svrhe sud je pregledao rješenje ovog suda broj St-538/2019-57 od 20. siječnja 2021. o utvrđenim i osporenim tražbinama (list 14-18), pregledana je prijava tražbine tužitelja u stečajnom postupku s prilozima i to Poreznim rješenjem od 6. rujna 2011. koje je postalo izvršno 20. siječnja 2012. s ispisima stanja računa (list 23-53), prijavom potraživanja u likvidacijskom postupku od 2. veljače 2017. (list 54.55), prijavom za upis u sudski registar od 29. ožujka 2019.. u svezi upisa nastavljanja društva (list 56-70), pregledan je povijesni izvadak iz sudskog registra za tužitelja (list 116-121).

Pregledom rješenja o utvrđenim i osporenim tražbinama od 20. siječnja 2021. utvrđuje se da je stečajni upravitelj osporio tražbinu Republike Hrvatske drugog višeg isplatnog reda za iznos od 4.719.014,15 kuna iz razloga što bi za navedeni iznos nastupila zastara potraživanja.

Pregledom prijave tražbine tužitelja utvrđuje se da se tuženik u istoj poziva na ovršnu ispravu- porezno rješenje klase UP/I-471-02/11-01/60 od 6. rujna 2011. koje je postalo izvršno 20. siječnja 2012. i koje u izreci iskazuje potraživanje prema tužitelju po pojedinim stavkama.

U aktivnostima koje su uslijedile nakon donošenja tog rješenja tuženik je uz prijavu dostavio i prijavu potraživanja u likvidacijskom postupku od 2. veljače 2017. izvršenu pozivom na članak 373. Zakona o trgovačkim društvima, na iznos koji odgovara ispisu stanja duga na dan 2. veljače 2017. koji se nalazi u prilogu prijave.

Poslovni broj 15.P- 657/2021-5

Uz prijavu tražbine tuženika u stečajnom postupku dostavljene su i isprave u vidu prijave za upis u sudski registar od 29. ožujka 2019. o upisu nastavljanja poslovanja tužitelja, posljedično razrješenju likvidatora i upisu direktora, a cijeli slijed organizacijskih promjena kod tužitelja razvidan je iz povijesnog izvatka iz sudskog registra za tužitelja kojeg je tuženik priložio uz odgovor.

Nakon provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci iz slijedećih razloga.

MJERODAVNO PRAVO

7. Kao mjerodavno pravo primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11, dalje: ZOO), Stečajni zakon ("Narodne Opći porezni zakon ("Narodne novine" broj 147/08, novine" broj 71/15 i 104/17.),

18/11, 78/12, 136/12, 73/13, 26/15 i 44/16, dalje: OPZ 08), i Opći porezni zakon ("Narodne novine" broj 115/16 i 106/18, dalje: OPZ 16)

O MERITUMU SPORA

8. Podnesenom tužbom tužitelj traži utvrđenje da je osnovano njegovo osporavanje tuženikove tražbine kao tražbine drugog višeg isplatnog reda za koju tuženik posjeduje ovršnu ispravu i to iz razloga što je predmetna tražbina u trenutku podnošenja već bila zastarjela. S tim u svezi tužitelj tvrdi kako pravne posljedice prekida zastare sukladno članku 241. ZOO-a nastupaju samo u slučaju ako su postupovne radnje okončane u korist vjerovnika, ovdje tuženika pa da u situaciji kada je donesena odluka o nastavljanju društva treba zaključiti kako poduzeta radnja prijave tražbine u likvidacijskom postupku nije okončana u korist tuženika radi čega treba zaključiti kako prekida zastare nije bilo.

9. Tuženik se je ovom tužbenom traženju usprotivio tvrdnjom kako je tužitelj prije otvaranja stečaja više godina bio u postupku likvidacije u kojem postupku je tuženik prijavom od 2. veljače 2017. prijavio potraživanje prema likvidacijskom dužniku o kojoj prijavi nije odlučeno jer je tužitelj naknadno odlučio nastaviti poslovanje. Stav je tuženika kako je prijavom potraživanja u likvidacijskom postupku nad tužiteljem došlo do prekida zastare primjenom članka 241. ZOO te da je obustavom postupka likvidacije i nastavljanja društva zastara počela teći ispočetka radi čega ne bi bio pravilan stav tužitelja o nastupu zastare potraživanja.

10. Određujući se prema ovim temeljnim, suprotstavljenim stavovima stranaka sud je presudio kao u izreci pod točkom I i II iz slijedećih razloga.

11.Procjenjujući očitovanja stranaka u kontekstu provedenog dokaznog postupka i u kontekstu upute iz ukidnog rješenja VTS RH sud je presudom pod točkom I djelomično prihvatio tužbeni zahtjev za iznos od 4.716.998,15 kuna prihvaćajući tvrdnju tužitelja da je u odnosu na sve tražbine koje su bile obuhvaćene prijavom potraživanja tuženika u stečajnom postupku prije podnošenja te prijave i prije otvaranja stečajnog postupka nad tužiteljem nastupila zastara potraživanja, osim članarine Hrvatskoj gospodarskoj komori za 2015., 2016., 2017. i 2018. u

Poslovni broj 15.P- 657/2021-5

kojem dijelu je presudom pod točkom II sud odbio tužbeni zahtjev za iznos od 2.016,00 kuna.

12. Uvažavajući uputu iz ukidnog rješenja VTS RH kako je u ovoj pravnoj stvari prvenstveno potrebno utvrditi dospijeće svake od prijavljenih tražbina tuženika u stečaju tužitelja, a sve zbog primjene odgovarajućih zastarnih rokova iz postojećeg OPZ 16 ili ranijeg OPZ 08, sud je pregledom tuženikovog odgovora na tužbu i navoda iz istog utvrdio kako je tuženik za svaku od prijavljenih tražbina naveo datum dospijeća i svoj stav o nastupu zastare na način kako slijedi:

- u odnosu na prijavljenu tražbinu s osnova ne podmirenog poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 1.061.276,30 kuna navedeno je da je ista utvrđena u 2012. te da je zastarni rok počeo teći istekom 2012., odnosno 1. siječnja 2013.

- u odnosu na prijavljenu tražbinu s osnova nepodmirenog poreza i prireza na dohodak navedeno je da je glavnica u iznosu od 1.858,645,54 kuna (kamate iznose 1.788.145,93 kuna) utvrđeno u 2012. pa da je zastara počela teći istekom 2012., odnosno od 1. siječnja 2013.

- u odnosu na prijavu tražbine s osnova nepodmirene članarine turističkim zajednicama u iznosu od 2.270,27 kuna ističe se kako je glavnica u iznosu od 642,78 kuna (kamate iznose 984,71 kuna) utvrđena u 2011. pa je zastara prava na naplatu počela teći 1. siječnja 2012., dok je glavnica u iznosu od 642,78 kuna utvrđena u 2012. pa je zastara prava na naknadu počela teći 1. siječnja 2013.

- u odnosu na prijavu tražbine s osnova prisilne naplate državnih sudskih pristojbi u iznosu od 10.000,00 kuna ističe se kako je obveza u iznosu od 10.000,00 kuna utvrđena u 2012. pa bi zastara prava na naplatu počela teći istekom 2012., odnosno 1. siječnja 2013. s protekom roka od 5 godina 1. siječnja 2018., sukladno Zakonu o sudskim pristojbama.

- u odnosu na prijavu tražbine s osnova nepodmirene članarine Hrvatskoj gospodarskoj komori u iznosu od 3.635,45 kuna ističe se kako je glavnica u iznosu od 165,00 kuna utvrđena u 2011. pa bi zastara prava na naknadu počela teći 1. siječnja 2012., glavnica u iznosu od 504,00 kuna utvrđena je u 2015. pa je zastara prava na naplatu počela teći 1. siječnja 2016., glavnica u iznosu od 504,00 kuna utvrđena u 2016. pa je zastara prava na naplatu počela teći 1. siječnja 2017., glavnica u iznosu od 504,00 kuna utvrđena u 2017. pa je zastara prava na naplatu počela teći 1. siječnja 2018. , glavnica u iznosu od 504,00 kuna utvrđena je u 2018. pa je zastara prava na naplatu počela teći 1. siječnja 2019.

- u odnosu na prijavu tražbine s osnova nepodmirenog doprinosa za obavljanje javnih ovlasti Hrvatske gospodarske komore u iznosu od 40,66 kuna ističe se kako je glavnica u iznosu od 22,83 kuna (kamate u iznosu od 17,83 kuna) utvrđena u 2011. pa je zastara prava na naplatu počela teći 1. siječnja 2012.

Iz navedenog pregleda prijavljenih tražbina i naznačenog početka tijeka zastare naplate potraživanja potrebno je ukazati da dospijeće pojedinih tražbina datira tijekom važenja dvaju Općih poreznih zakona. Zbog toga je potrebno ukazati na prijelaznu odredbu članka 197. stavak 2. OPZ 16 koja glasi:

Poslovni broj 15.P- 657/2021-5

(2) Iznimno od stavka 1. ovoga članka, postupci za utvrđivanje zastare započeti po zahtjevu poreznog obveznika prema odredbama Općeg poreznog zakona ("Narodne novine" broj 147/08, 18/11, 78/12, 136/12, 73/13, 26/15 i 44/16) u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila relativna zastara dovršit će se prema odredbama toga Zakona. Postupci u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila apsolutna zastara prema odredbama Općeg poreznog zakona ("Narodne novine" broj 147/08, 18/11, 78/12, 136/12, 73/13, 26/15 i 44/16) dovršit će se prema odredbama ovoga Zakona.

13. U kontekstu citirane zakonske odredbe, a uvažavajući pravni stav iskazan u rješenju VTS RH da prijava u likvidacijskom postupku nije dovela do prekida tijeka zastare, sud zaključuje kako je u odnosu na većinu prijavljenih tražbina nastupila relativna zastara prava na naplatu tražbine i to upravo temeljem članka 94. stavak 1. i 4. OPZ 08 koji glase:

(1) Pravo poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo na pokretanje postupka naplate poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za tri godine računajući od dana kada je zastara počela teći.

(4) Zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći nakon isteka godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili nakon isteka godine u kojoj je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu, kamate i troškove ovrhe.

14. Relativna zastara po pojedinim tražbinama nastupila je kako slijedi:

- za tražbinu s osnova ne podmirenog poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 1.061.276,30 kuna zastarni rok je počeo teći 1. siječnja 2013., a relativna zastara je nastupila 1. siječnja 2016.

- za tražbinu s osnova nepodmirenog poreza i prireza na dohodak navedeno je da je glavnica u iznosu od 1.858,645,54 kuna (kamate iznose 1.788.145,93 kuna) zastarni rok je počeo teći 1. siječnja 2013., a relativna zastara je nastupila 1. siječnja 2016.

- za tražbine s osnova nepodmirene članarine turističkim zajednicama u iznosu od 2.270,27 kuna i to upravo za dio glavnice u iznosu od 642,78 kuna (kamate iznose 984,71 kuna) zastara je počela teći 1. siječnja 2012., a relativna zastara je nastupila 1. siječnja 2015., dok je za dio glavnice u iznosu od 642,78 kuna zastara počela teći 1. siječnja 2013., a relativna zastara je nastupila 1. siječnja 2016.

- za tražbinu s osnova nepodmirene članarine Hrvatskoj gospodarskoj komori za 2011. u iznosu od 165,00 kuna zastara počela teći 1. siječnja 2012., a relativna zastara je nastupila 1. siječnja 2015.

- za tražbinu s osnova nepodmirenog doprinosa za obavljanje javnih ovlasti Hrvatske gospodarske komore u iznosu od 40,66 kuna zastara je počela teći 1. siječnja 2012., a relativna zastara je nastupila 1. siječnja 2015.

Nadalje, za tražbinu s osnova prisilne naplate državnih sudskih pristojbi u iznosu od 10.000,00 kuna ističe se kako je obveza utvrđena u 2012. pa bi zastara prava na naplatu počela teći istekom 2012., odnosno 1. siječnja 2013., dok je apsolutna zastara sukladno članku 10. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne

Poslovni broj 15.P- 657/2021-5

novine" broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13 i 110/15) nastupila s protekom roka od 5 godina ili 1. siječnja 2018.

15. U odnosu na naprijed navedene tražbine nastupila je relativna zastara po članku 94. OPZ 08, odnosno apsolutna zastara po članku 10. Zakona o sudskim pristojbama prije podnesene prijave tražbine u stečajnom postupku nad tužiteljem zbog čega je u izreci presude pod točkom I sud zaključio kako je za iznos od 4.716.998,15 kuna tužitelj u skladu s člankom 266. Stečajnog zakona uspio dokazati osnovanost osporavanja tuženikove tražbine, radi čega je osporavanje prihvaćeno kako je to presuđeno u izreci pod točkom I.

16. U izreci presude pod točkom II sud je odbio tužbeni zahtjev za iznos od 2.016,00 kuna jer je sud zaključio kako tužitelj u tom dijelu nije dokazao osnovanost osporavanja sukladno članku 266. Stečajnog zakona.

Predmetni iznos tražbine predstavljaju tražbine s osnova nepodmirene članarine Hrvatskoj gospodarskoj komori u iznosu od 504,00 kuna koja je utvrđena u 2015. pa je zastara prava na naplatu počela teći 1. siječnja 2016., za iznos glavnice od 504,00 kuna koja je utvrđena u 2016. pa je zastara prava na naplatu počela teći 1. siječnja 2017., za iznos glavnice od 504,00 kuna koja je utvrđena u 2017. pa je zastara prava na naplatu počela teći 1. siječnja 2018. i za iznos glavnice od 504,00 kuna koja je utvrđena u 2018. pa je zastara prava na naplatu počela teći 1. siječnja 2019.

Tražbina u iznosu od 504,00 kuna iz 2015. za koju je zastara počela teći 1. siječnja 2016. predstavlja tražbinu čiji je zastarni rok započeo tijekom važenja ranijeg OPZ 08, ali rok zastare nije istekao do stupanja na snagu novog OPZ 16, točnije 1. siječnja 2017. zbog čega se na navedenu tražbinu temeljem članka 197. stavak 2. OPZ 16 ima primijeniti zastarni rok iz članka 108. stavak 1. i 4. OPZ 16. koji glasi:

“(1) Pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći.

(4) Zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili istekom godine u kojoj je postalo izvršno rješenje kojim je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu i kamate.”

Navedenom odredbom propisan je rok apsolutne zastare od 6 godina na naplatu porezne obveze, a taj rok nije protekao do prijave tražbine kao što nije protekao niti za obveze koje su utvrđene 2016., 2017. i 2018., za koje su zastarni rokovi započeli 1. siječnja 2017., 1. siječnja 2018. i 1. siječnja 2019., dakle u trenutku kada se je počeo primjenjivati OPZ 16 tako da se u tom dijelu neposredno primjenjivala odredba članka 108. OPZ 16.

Radi navedenog odlučeno je kao u izreci pod točkom I. i II. O TROŠKOVIMA POSTUPKA

Poslovni broj 15.P-

657/2021-5

17.Odluka o troškovima iz točke II. izreke temelji se na odredbi članak 154. stavak 5. ZPP jer tužitelj nije uspio samo u neznatnom dijelu zahtjeva od 0,04% za koji iznos nisu nastali posebni troškovi. Troškovi tužitelja sastoje se od pristojbe tužbe i presude po 5.000,00 kuna, pristojbe žalbe 10.000,00 kuna te troškova zastupanja po OT za sastav tužbe i pristupa na ročišta 13. travnja 2021. i 8. veljače 2022., svaka radnja po 47.200,00 kn sukladno TBR 7. Točka 1. i TBR 9. točka 1., sastav žalbe 59.000,00 kn sukladno TBR. 10.

U Splitu 8. travnja 2022.

Sudac

Ivo Bakalić,v.r.

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda za Visoki trgovački sud RH u Zagrebu.