REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P. 5797/18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N JE

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice D. P. iz S., O.:

…, zastupane po pun. L. V., odvjetnici u S., protiv tužene

A. B. T. iz S., O.: … , zastupane po pun.

I. Š., odvjetnici u S., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 22. veljače 2022. godine u nazočnosti zamj. pun. tužitelja i pun. tuženika, dana 8. travnja 2022. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 110.693,65 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 1. srpnja 2018. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

II. Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 15.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti izračunatoj po srednjem tečaju HNB-a u trenutku isplate, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 1.srpnja 2018.godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prijedlog tužiteljice za donošenje privremene mjere koja glasi: "1. Radi osiguranja novčane tražbine tužitelja D. P. (O.: …) u iznosu od 110.693,65 kn (slovima:

stodesettisućašestodevedesettrikuneišezdesetpetlipa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 1. srpnja 2018. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, određuje se privremena mjera zabrane tuženoj A. B. T. (O.: …) otuđenja ili opterećenja nekretnine

koja je u zemljišnim knjigama zk odjela Općinskog suda u

Splitu upisana u ZU 17188 k. o. S. te označena kao 21. Suvlasnički dio: 66/1000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-21) 1 Dijela, koji je povezan s cjelinom apartmana oznake "B2", u jugoistočnom dijelu prizemlja, koji se sastoji od ulaznog prostora, zahoda, dnevnog boravka i blagovaonice s kuhinjom, dvije sobe i kupaonice, ukupne netto površine 92,08 m2, te lođe površine 10,01 m2 s pripadajućim vrtom oznake "VB2", površine 98,82 m2, te parkirališnim mjestom oznake "P6" površine 14,85 m2, te nekretnine upisane u ZU 17188 k. o. S. označene kao 22. Suvlasnički dio: 5/1000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-22) 1. Dijela, koji je povezan s cjelinom garaže oznake "GB5", u južnom dijelu etaže podruma, netto korisne površine 16,24 m2, uz zabilježbu te zabrane u zemljišne knjige, s učinkom da tužiteljica može predložiti ovrhu radi naplate svoje tražbine kada ona postane ovršna, na nekretnini u vlasništvu tužene koja je u zemljišnim knjigama zk odjela Općinskog suda u Splitu upisana u ZU 17188 k. o. S. te označena kao 21. Suvlasnički dio: 66/1000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-21) 1. Dijela, koji je povezan s cjelinom apartmana oznake "B2", u jugoistočnom dijelu prizemlja, koji se sastoji od ulaznog prostora, zahoda, dnevnog boravka i blagovaonice s kuhinjom, dvije sobe i kupaonice, ukupne netto površne 92,08 m2, te lođe površine 10,01 m2 s pripadajućim vrtom oznake "VB2", površine 98,82 m2, te parkirališnim mjestom oznake "P6" površine 14,85 m2, te nekretnini upisanoj u ZU 17188 k. o. S. označene kao 22. Suvlasničko dio: 5/1000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-22) 1. Dijela, koji je povezan s cjelinom garaže oznake "GB5", u južnom dijelu etaže podruma, netto korisne površine 16,24 m2, izravno protiv tužene koja je uknjižena kao vlasnica nekretnine, bez obzira što je poslije te zabrane treća osoba na temelju dobrovoljne raspoložbe tužene stekla i uknjižila u zemljišnu knjigu neko svoje pravo, sve na temelju izvršne isprave kojom je protiv tužene utvrđena tužiteljičina tražbina.

2. Privremena mjera radi osiguranja novčane tražbine, kao i zabilježba iste, određuje se sve do pravomoćnog okončanja sudskog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Splitu pod poslovnim brojem P-5797/18 kao i nakon toga do proteka roka od 15 dana nakon nastupanja uvjeta za ovrhu (čl. 351. Ovršnog zakona).

3. Ovu privremenu mjeru provest će Općinski sud u Splitu, zk odjel.

4. Tijek roka za žalbu niti žalba ne odgađaju provedbu ove privremene mjere (čl. 11. st. 4. i čl. 352. Ovršnog zakona)."

II. Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 13.539,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

Dana 6. prosinca 2018. godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tužiteljica tuženoj dana 29. travnja 2018. godine na ime dugogodišnjeg poznanstva i prijateljstva, na traženje tužene, pozajmila iznos od 15.000,00 EUR. Novac da je predan tuženoj na ruke, u prisustvu svjedoka S. K. P.. O navedenom stranke da su sačinile i vlastoručno potpisale potvrdu na koju da se potpisala i svjedokinja, stranke da su dogovorile kako će tužena pozajmljeni novac vratiti tužiteljici najkasnije do 1. srpnja 2018. godine. Budući da tužena nije vratila pozajmljeni novac u ugovorenom roku, tužiteljica da ju je nekoliko puta usmeno pozivala da ispuni svoju obvezu, odnosno da joj vrati novac, bezuspješno. Tužena da je tužiteljici dala ime i kontakt osobe sa kojom je potrošila pozajmljeni novac, nagovarajući tužiteljicu da od istog traži povrat novca, tužiteljica da je na nagovor tužene kontaktirala A. Č. koji joj je potvrdio da zna za pozajmljeni novac, međutim da isti više nije u kontaktu sa tuženom. Radi navedenog tužiteljica predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženoj isplatu iznosa od 110.693,65 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 1. srpnja 2018. godine do isplate, te naknadu parničnog troška.

Dana 7. prosinca 2018. godine tužiteljica je podnijela prijedlog za donošenje privremene mjere sadržaja kao u tč. I. izreke ovog rješenja.

Svojim podneskom od 21. siječnja 2019. godine tužiteljica postavlja i podredni tužbeni zahtjev kojim traži da sud naloži tuženoj da joj isplati iznos od 15.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti izračunatoj po srednjem tečaju HNB-a u trenutku isplate, sa zakonskom zateznom kamatom koja na ovaj iznos teče od 1. srpnja 2018. godine pa do isplate.

U svom odgovoru na tužbu tužena navodi da se u cijelosti protivi tužbenom zahtjevu, kako glavnom, tako i podrednom, protivi se prijedlogu za donošenje privremene mjere. Ističe prigovor promašene pasivne legitimacije jer tužena nije ni u kakvom pravnom odnosu sa tužiteljicom, navodi kako nisu točni navodi tužbe po kojima bi tužena pozajmila iznos od 15.000,00 EUR, stranke da nisu zaključile nikakav ugovor o zajmu.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom predmeta Županijskog suda u Splitu Kir-140/19; SMS poruka; izvatka iz zemljišnih knjiga Općinskog suda u Splitu za čest. zem. 632/2 ZU 17188 k. o. S. na dan 6. prosinca 2018. godine; potvrde na koju se tužiteljica poziva u tužbi, predmeta O. S. K.-D.-2297/18; saslušanjem svjedoka S. K. P. te saslušanjem tužiteljice i tužene u svojstvu

parničnih stranaka.

Stranke su popisale parnični trošak.

Glavni tužbeni zahtjev nije osnovan, podredni zahtjev je osnovan. Nije osnovan prijedlog tužiteljice za donošenje privremene mjere.

Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužiteljice spram tužene radi isplate iznosa od 15.000,00 EUR protuvrijednosti u kunama sa zakonskim zateznim kamatama radi zakašnjenja, a vezano za navod tužiteljice da je tuženoj pozajmila ovaj iznos uz obvezu da joj tužena taj iznos vrati, što ista do danas nije napravila. Tužena navodi da ovaj iznos nije pozajmila te da stranke nisu zaključile ugovor o zajmu. Ističe prigovor promašene pasivne legitimacije.

Pregledom predmeta O. S. K.-DO-2297/18 utvrđeno je da je tužiteljica protiv tužene podnijela kaznenu prijavu radi kaznenog djela teške krađe. U tom predmetu doneseno je rješenje po tim brojem dana 29. siječnja 2019. godine kojom je odbačena kaznena prijava, navedeno je obrazloženje kako ne postoji osnovana sumnja da je tužena počinila prijavljeno kazneno djelo. Tužiteljica je upućena, ukoliko to želi, poduzeti progon protiv tužene.

Pregledom predmeta Županijskog suda u Splitu broj Kir-140/19 utvrđeno je kako je tužiteljica preuzela kazneni progon radi navedenog kaznenog djela, u tom predmetu dana 4. ožujka 2019. godine doneseno je rješenje kojim se odbija prijedlog tužiteljice za provođenje dokazne radnje prvog ispitivanja tužene kao osumnjičene zbog kaznenog djela teške krađe, to rješenje potvrđeno je rješenjem Županijskog suda u Splitu broj Kv-II-142/19 od 26. svibnja 2020. godine.

Radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je izveo dokaz i saslušanjem parničnih stranaka te kćeri tužiteljice – svjedoka S. K. P.

Tužiteljica u svom iskazu navodi da je tužena bila kao njeno dijete, da su bile u iznimno dobrim prijateljskim odnosima, da je zbog toga prihvatila čuvati njenu kćer L.. Navodi da je tužena od nje znala pozajmljivati manje svote novca jer je u S. našla novog partnera, a da je imala i supruga, i to baš ovog Č.,

tužiteljica da bi joj preko banke poslala novac i ona da je uredno sve vraćala. Navodi da je čula da se tužena želi razvesti i da želi sa Č. zasnovati i početi novi život, da je kćer tužiteljice bila u S. i da joj je kazala kako tužena ima problema, ali i plan kako izaći iz toga i da bi od tužiteljice molila pozajmicu. Navodi da je ona kontaktirala sa tuženom i da joj je tužena da mora vratiti dug gospođi D., prijateljici svoje majke koju tužiteljica nije osobno poznavala, te da joj treba novac za zajednički život sa Č., uglavnom, dana 29. travnja 2018. godine da su se našle u stanu kod tužiteljice, da je bila nazočna tužiteljičina kćer S., da je tada tužiteljica tuženoj pozajmila 15.000,00 EUR, tužena da je taj novac tražila za sebe bez obzira na njene planove s tim novcem, dakle, ona da je taj novac pozajmila i ona da se taj novac obvezala tužiteljici osobno vratiti, kasnije da je potvrđivala da je to njen dug i da ide na njen obraz, iz SMS poruka da i proizlazi da će joj novac vratiti nakon što njen otac proda zemlju. Tuženoj da je predala novac i da je tužena ukupnu svotu prebrojala, tužiteljica da je napisala ovu priznanicu koju je priložila spisu i njih tri da su se potpisale. Novac da je pozajmljen prijateljski, bez kamata, tužena da joj je trebala vratiti novac do 1. srpnja 2018. godine, što nije napravila ni do danas. Isti taj dan da je išla za S. i da je zamolila S. da u njeno ime gospođi D.

sutradan preda iznos od 4.200,00 EUR, što da je S. i napravila. Navodi da je tužiteljičina kćer u S. upoznala ovog Č., da ga je tužiteljica upoznala

15. srpnja 2018. godine na Ž., da je bio na odmoru, tada da je bio još u vezi sa tuženom i da nije bio apsolutno nikakvog govora s njegove strane da bi on trebao tužiteljici vratiti dug, on to osobno da nikada nije kazao niti da je o tome bilo priče, do ovog postupka da to nikada nije kazala ni tužena. Navodi da je Č. zvala u prosincu 2018. godine i tada da joj je kazao da on nema ništa s tim, da nije sa tuženom i da to nije njegov problem. Navodi da je tužena u kaznenom postupku priznala da joj je dužna iznos od 15.000,00 EUR.

Tužena u svom iskazu navodi da je zaista bila u dobrim odnosima sa tužiteljicom i njenom obitelji, da su bili susjedi, da je upravo tužena sa svojom obitelji znala pomagati tužiteljicu kada je ona bila ranije u financijskim poteškoćama zbog čega je i prodala stan. Navodi da je ona plaćala tužiteljici za čuvanje djeteta, i tvrdim da se nije imala namjeru razvesti od svog supruga, da je točno da je bila nekoliko mjeseci u izvanbračnoj vezi sa A. Č. u S., gdje je studirala, da

nisu radili nikakve posebne planove, da bi se vjenčali i tome slično, uglavnom, dok je veza trajala da je bilo sve u redu i tu vezu da ne poriče. Kćer tužiteljice da je bila 7 dana kod nje u S. i kako je tužena bila zauzeta fakultetom i poslom, da je ista znala ostati sama sa A. u stanu, uostalom, tu da ga je kao partnera tužene i upoznala i sam A. da joj je pred kraj tog boravka kazao da se sa kćeri tužiteljice osobno dogovorio da mu tužiteljica kao njena majka pozajmi 15.000,00 EUR i da se s njom dogovorio da će on to uredno vratiti. Navodi da mu je to trebalo dok ne zaključi ugovor o radu, naveo je da mu to treba dok se malo sredi i nešto za uređenje nekretnine njegovog oca i sestre. Uglavnom, ta pozajmica da je bila na njegovo ime, on da se dogovorio sa kćeri tužiteljice da se njemu novac pozajmi te se obvezao cjelokupni iznos od 15.000,00 EUR vratiti tužiteljici, a kako je tužena u to vrijeme prijateljici svoje majke D. R. bila osobno dužna 4.200,00 EUR, za što

je kazala A., on da joj je kazao da ona u S. u njegovo ime uzme novac od tužiteljice te od toga uzme 4.200,00 EUR i odmah ostavi za gospođu D., a da će on svejedno vratiti osobno svih 15.000,00 EUR tužiteljici. U biti da je ova pozajmica išla na obraz tužene, ali da ona nije zajmoprimac, svejedno da joj nije ugodno zbog toga, iako da smatra da osobno nije dužna ništa tužiteljici. Zaista da je 29. travnja 2018. godine pristupila kod tužiteljice u njen stan, pored njih dvije da je bila i kćer tužiteljice, navodi da je tužiteljica bila upoznata sa svim, preko svoje kćeri, i da je znala da novac u biti pozajmljuje A.. Navodi da je tada čak kazala da će A. brzo doći u S. te da bi ga možda trebalo sačekati da ode s njim do javnog bilježnika, za što je tužiteljica kazala da nema potrebe i u biti da joj je predala tih 15.000,00 EUR, u apoenima kako je tužiteljica i navela u iskazu. Novac da je prebrojala, tužiteljica da je napravila ovu priznanicu, potvrđuje da je to ta priznanica, list 33 spisa i njih tri da su se potpisale na toj priznanici, moj potpis predočavam kao potpis neposredno iznad datuma. Navodi da je odmah ostavila 4.200,00 EUR kćeri tužiteljice da preda D., ostatak novca da je odnijela u S. i predala sve

A., ništa da nije zadržala za sebe. Pozajmica da je bila bez kamata i A. da je novac trebao sukladno dogovoru vratiti do 1. srpnja 2018. godine, tada da je trebao zaključiti ugovor za stalno, što je propalo, a kasnije da je čak mislio podići kredit za vratiti pozajmicu, što također nije napravio. Navodi da je on od ovog novca kupio dva rabljena automobila, da ne zna koliko je to platio, i ostatak da je po svojoj priči iskoristio za kuću u kojoj je živio sa ocem i sestrom. Navodi da ova veza sa A. nije išla kako treba, u konačnici da su raskinuli, on da je sredinom srpnja 2018. godine bio u S. i tada da su formalno prekinuli, tada da ga je pitala je li dužna vratiti tužiteljici svoj dio duga od 4.200,00 EUR i on da je kazao da nije i da će on sve to vratiti kako je i obećao. Radi sređenja nekih poslova da je bila u S. i u rujnu odnosno listopadu 2018. godine A. da je tada već bio oženjen i ponovno da ga je pitala vezano za ovaj iznos od 4.200,00 EUR i opet da je kazao da će on to srediti i da ona nije dužna niti njemu niti tužiteljici. Navodi da nikada nije tužiteljici kazala da je dužna novac, da je priložena njihova korespodencija putem SMS-ova, a zbog ovog problema jer se izložila kao posrednik da je čak mislila ukoliko njen otac proda neku zemlju vratiti dug tužiteljici, iako nije dužna.

Svjedok S. K. P., kćer tužiteljice, nesrodna sa tuženom, u

svom iskazu navodi da se ona i tužena poznaju dugi niz godina, da je čuvala kćer tužene, da je od tužene saznala da se želi razvesti od supruga u S. i da je u S., gdje je ranije studirala, našla novog partnera sa kojim je imala namjeru krenuti u novi život, A. Č., kojeg je svjedokinja jedne prigode u S.

gdje je bila sa tuženom i upoznala preko nje. Navodi da ju je tužena pitala bi li joj tužiteljica pozajmila 15.000,00 EUR kako bi mogla početi novi život sa Č.,

da je ona to rekla majci, majka da je na to pristala i 29. travnja 2018. godine da su njih tri bile zajedno u stanu kod tužiteljice i da je tužiteljica tuženoj predala 15.000,00 EUR, da je to bilo u apoenima od po 500 EUR. Tužena da je novac prebrojala, novac da je bio pozajmljen za početak tog života, bez ikakvih kamata, a da misli da ga je trebala vratiti negdje do 1. srpnja te godine, uglavnom, tužena da je ovaj novac tražila kao pozajmicu za sebe i obvezala se ona taj novac vratiti tužiteljici, tu da nije bilo apsolutno ništa sporno, da je te prigode majka na jednom rokovniku, listu napisala priznanicu koju su sve tri potpisale, nakon što joj je predočen list 33 sudskog spisa navodi da je upravo to ta priznanica i da su na njoj sva tri potpisa. Tužena da ju je zamolila, s obzirom da je sutradan bila na putu prema S., taj dan je krenula prema S., da 30. travnja 2018. godine, sutradan, gospođi D. kojoj svjedokinja ne zna prezime, preda dug tužene od 4.200,00 EUR, ta gospođa D. da je prijateljica majke od tužene i da se svjedokinja našla sa tom ženom i predala joj taj novac, bez ikakve priznanice. Ovo da je napravila na molbu tužene. Navodi da se nakon ovoga, po kazivanju same tužene njena životna situacija zakomplicirala na način da joj je suprug odbio dati razvod, odnosno pristati na to, da je došlo do problema u pogledu početka života sa ovim A. i u konačnici očito da od toga nije bilo ništa jer su čuli da se Č. kasnije oženio i dobio bebu. Uglavnom, tužena da nije sporila da novac treba vratiti i to vratiti ona osobno, više puta da je to obećavala, međutim, to nije napravila. Kako je svjedokinja imala broj od Č.,

to da ga je nazvala i on da je kazao da je od ovog novca koji je moja majka pozajmila tuženoj kupljeno neko auto, jedan dio da je tužena prokockala i da je ostalo vrlo malo novca, da nije on na sebe preuzeo obvezu da majci vrati 15.000,00 EUR niti da je o tome bilo govora, uglavnom, on da je kazao što se sa novcem dogodilo i to je bilo sve. Na posebno pitanje zamj. pun. tužene, svjedokinja navodi da je ona u S. sa tuženom bila 15-16. travnja 2018. godine i da je tu bio nazočan A.

Č., ali tada da nije bilo nikakvog govora o nekoj pozajmici niti o novcima koji bi se tražili od tužiteljice. Navodi da joj nije poznato tko je vlasnik ovog automobila za koji joj je Č. kazao da je kupljen od novca od pozajmice. Navodi da zna za SMS poruke koje su upućivane između tužiteljice i tužene u pogledu pozajmice i da u tim porukama nije stajalo da bi A. trebao vratiti pozajmicu tužiteljici.

Sud drži da je u ovom postupku činjenično stanje u potpunosti utvrđeno i da nije bilo potrebe izvesti dokaz saslušanjem A. Č. u svojstvu svjedoka, s

s obzirom na okolnost da isti ima prebivalište u B., te da iskaz istog ne bi imao i inače vjerodostojnost potrebnu da mu se pokloni vjera jer bi bio direktno zainteresiran za ishod postupka, sa tuženom je ranije bio u ljubavnoj vezi koja je prekinuta, a iz pribavljenog predmeta Županijskog suda u Splitu Kir-140/2019 i O. S. broj K- DO-2297/18 proizlazi da se sa tuženom nije razišao baš u prijateljskom ozračju, naime, iz službene zabilješke PU SD od 11. siječnja 2019. godine sastavljenog nakon telefonski obavljenog razgovora sa Č. (očito da isti onda ne bi pristupio ni pred ovaj sud radi saslušanja), proizlazi da je od rujna 2018.godine prekinuo sve veze i komunikaciju sa tuženom, a iz njegove izjave zaista ne proizlazi da se on obvezao tužiteljici vratiti pozajmljeni iznos od 15.000,00 EUR, nego se dade zaključiti da je tu obvezu prema tužiteljici imala jedino tužena.

Spisu prileži priznanica napisana rukom (list 33 spisa) na listu iz rokovnika potpisana od strane tužiteljice, tužene i kćeri tužiteljice kao svjedoka, iz iste sud zaključuje da je tužena potvrdila da je zaista na ruke 29. travnja 2018. godine od tužiteljice primila iznos od 15.000,00 EUR na ime poznanice. Ovu predaju novca, sastanak u stanu tužiteljice u nazočnosti kćeri tužiteljice, tužena i ne spori, međutim, ista u biti tvrdi da je ona samo bila posrednik između tužiteljice kao zajmodavca i A. Č. (svog ljubavnog partnera tada) kao zajmoprimca za ovaj iznos i da je taj iznos preuzela za Č.. Od ovog iznosa tužena je uputila tužiteljičinu kćer

S. da majci tužene – D., preda u ime i za račun tužene iznos od 4.200,00 €,

koje je ta D. tuženoj ranije pozajmila. Dakle, od ovog iznosa od primljenih 15.000,00 EUR od tužiteljice, tužena je vratila svoj dug trećoj osobi od 4.200,00 EUR. Ono što je ovaj sud temeljem izvedenih dokaza trebao utvrditi jest je li tužena zajmoprimac za iznos od 15.000,00 EUR ili ne, je li tužena u obvezi ovaj iznos vratiti tužiteljici.

Temeljem svih izvedenih dokaza, a sud drži da je činjenično stanje u potpunosti utvrđeno za meritorno presuđenje, sud drži da je tužiteljica novac zaista i jedino pozajmila tuženoj, dakle, iznos od 15.000,00 EUR i da se upravo tužena obvezala tužiteljici ovaj iznos vratiti. O tome svjedoče i SMS poruke stranaka i iskaz kćeri tužiteljice kojem sud poklanja vjeru, kao i iskazu tužiteljice, jer su iskazi tužiteljice i svjedoka sudu logični i uvjerljivi i u skladu sa svim ostalim izvedenim dokazima. Sve navedeno logično je i u svjetlu tadašnje situacije u kojoj se tužena nalazila, s obzirom na izvanbračnu vezu sa Č., koja je kasnije prestala i oni nisu ostali u dobrim odnosima. Dakle, sud drži utvrđenim da je tužiteljica novac jedino pozajmila tuženoj i da se tužena tužiteljici obvezala novac vratiti, što do danas nije učinila. Priznanica koju je tužena nesporno potpisala svjedoči ne samo o predaji novca na ruke tužene, nego sud drži da se radi o priznanici zaključene usmene pogodbe, ugovora o zajmu između tužiteljice kao zajmodavca i tužene kako zajmoprimca. Da tome nije tako, da je zajmoprimac A. Č., onda bi svakako

to bilo navedeno na ovoj priznanici i tužena bi se na taj način osigurala, da je bila samo posrednik ovom pravnom poslu, a nije.

Očito se tužena sa svojim tadašnjim partnerom Č. dogovarala u

pogledu potrošnje tog novca, zajedničke, međutim, to ne utječe na odnose tužiteljice i tužene u pogledu ovog pravnog posla. Naime, sama tužena je odmah od primljenog iznosa vratila 4.200,00 EUR trećoj osobi na ime svog duga, dakle, postojalo je njeno dugovanje od ranije i prema trećoj osobi, a ostatak novca uzela je sa sobom i otišla u S.. Kakav je ona dogovor postigla sa Č. u pogledu toga kako će ostatak novca njih dvoje potrošiti, nije stvar tužiteljice, tužiteljici pozajmljeni novac treba vratiti jedino tužena, a tužena se svakako može pokušati regresirati od Č., ukoliko je on njoj nešto obećao, a što nije ispunio, u pogledu ovog novca.

Kako su tužena i Č. tada bili partneri i očito nisu slutili kraj svoje veze, pa su tako sigurno i imali zajedničke planove, bez obzira kojeg sadržaja, tako je logično i životno sam Č. tužiteljici mogao obećati da joj vrati novac koji je ona pozajmila tuženoj, predmetni iznos. Međutim, radi se isključivo o obećanju Č. koje on očito nije ispunio i nije imao namjeru ispuniti, a tužiteljica bi, da je primila novac od Č., bila namirena i ne bi imala prema tuženoj potraživanja,

jer je tužiteljici jedino trebalo biti stalo to da joj se novac vrati. U tom pravcu idu i kontakti tužiteljice i njene kćeri sa Č., očito su od njega tražili povrat duga kao od partnera tužene, očito bi pristala tužiteljica na to da joj Č. vrati novac, ali, kako do toga nije došlo, a tužena je u biti jedini zajmoprimac, to je tužena pasivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari i u obvezi je vratiti tužiteljici iznos od 15.000,00 EUR te kasnije sa Č., ukoliko to želi, regulirati sama svoje odnose po pitanju potrošenog novca i njihovog internog dogovora.

Svakako, sama tužena u svom iskazu ne spori da je mislila tužiteljici novac vratiti, sud drži da se ne radi o moralnoj kategoriji na strani tužene, nego o tome da je tužiteljica tuženoj pozajmila novac koji joj tužena nije vratila. Što se tiče Č.,

vezano za njegov odnos i eventualni dogovor sa tuženom, tu bi se radilo moguće samo o preuzimanju ispunjenja sa njegove strane koji propisuje odredba čl.103. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), Č. ovdje nije preuzeo dug tužene, nije pristupio tom dugu i vjerovnik – tužiteljica nema nikakvo pravo prema njemu. Suština ovog instituta je da treća osoba ne preuzima dug nego ispunjenje, ne pristupa dugu i vjerovnik prema trećoj osobi nema nikakvo pravo, radi se o internom dogovoru između tužene kao dužnika i Č., što nema utjecaja na obvezu tužene prema tužiteljici. Logično je da je tužiteljica znala da joj dug umjesto tužene može vratiti i Č., logično je da je i pokušala postići to da joj se dug vrati, pa i preko Č., ali, svakako ovdje nije došlo do promjene u osobi dužnika, dužnik je tužena i ona je pasivno legitimirana spram tužiteljice, u ovoj pravnoj stvari. Č. nije ni izvorni dužnik odnosno zajmoprimac, dugu nije pristupio, dug nije preuzeo nego je eventualno umjesto tužene preuzeo ispunjenje, što nije izvršio i smatra da i ne treba izvršiti, pa je svakako tužena kao dužnik iz pravnog posla koji za nju proizvodi obvezu na vraćanje duga, pasivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari. Navedeno proizlazi i iz službene zabilješke iz pribavljenog spisa ODO-a, vezano za obavijesni razgovor tužene u I PP S., ista je navela da je zajedno sa Č. pozajmila od tužiteljice iznos od 15.000,00 E., koje se Č. obvezao vratiti budući da ona nije bila zaposlena.

I iz SMS poruka (naročito onih - list 45 spisa gdje tužena navodi da „ipak ona to uzela na kraju“ i da „preuzima sve na sebe“, proizlazi zaključak suda da je tužena zajmoprimac, dužnik spram tužiteljice, a da se Č. tuženoj obvezao, obećao joj preuzeti ispunjenje, što nije napravio.

Kako je tužiteljica tuženoj pozajmila iznos od 15.000,00 EUR u toj valuti, to je valjalo prihvatiti podredni tužbeni zahtjev onako kako je postavljen, na vraćanje tog iznosa protuvrijednosti u kunama, a ne već preračunatog u kune na dan postavljanja zahtjeva, dakle, kako je glavni zahtjev tužiteljice valjalo odbiti, sud je odlučio o podrednom i isti je kao osnovan valjalo prihvatiti.

Ugovor o zajmu propisan je odredbama čl.499.-508. ZOO-a, dakle, u ovom slučaju zaista se radi o ugovoru o zajmu koji za tuženu proizvodi obvezu, koju nije ispunila, na vraćanje pozajmljenog novca tužiteljici, iznosa od 15.000,00 EUR. Tužiteljica je ovaj iznos pozajmila tuženoj bez ugovorene kamate, prijateljski, očito do 1. srpnja 2018. godine, kada ga je tužena trebala vratiti tužiteljici, što nije napravila. Od tada, zakašnjenja tužene, tužiteljica sada potražuje zakonske zatezne kamate, koje joj na iznos od 15.000,00 EUR protuvrijednosti u kunama i pripadaju, temeljem odredbe čl. 29. ZOO-a.

Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

Prijedlog tužiteljice za donošenje privremene mjere sadržaja kao u izreci ovog rješenja sud je odbio kao neosnovan, jer se nisu ispunile Ovršnim zakonom predviđene pretpostavke za donošenje iste.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00,

88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe u iznosu od 2.500,00 kn; jednog obrazloženog podneska od 15. rujna 2021. godine u iznosu od 2.500,00 kn; zastupanja na ročištima održanim dana 4. travnja 2019. godine, 8. rujna 2021. godine i 22. veljače 2022. godine u iznosu od po 1.000,00 kn; pristupa na odgođeno ročište od 5. svibnja 2021. godine u iznosu od 625,00 kn (25%); sudske pristojbe tužbe u iznosu od 1.457,00 kn i sudske pristojbe presude u iznosu od 1.457,00 kn, što ukupno zbrojeno daje iznos od 13.539,00 kn, koliko je konačno na ime naknade parničnog troška tužena obvezana isplatiti tužiteljici. Preostali trošak tužiteljici nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka.

U Splitu, 8. travnja 2022. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se odluka objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava odluke obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se odluka objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se odluka objavljuje smatra se da je dostava odluke obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tužene