REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P. 524/21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Julijani Ponoš, u pravnoj stvari tužitelja A. Đ. iz S., O.: ……, zastupanog po pun. S. K., odvjetniku u S. protiv tuženika R. A. d.d. Z., O.: ……., zastupanog po pun. J. G., odvjetniku u O. G. & G. d.o.o. Z., radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 22. veljače 2022. godine, u nazočnosti pun. tužitelja i zamj. pun. tuženika, dana 8. travnja 2022. godine,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj …… od 20.6.2007.godine, zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 14.625,17 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, čl. 7. u dijelu kojim je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika, kao kreditora, za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita.

II.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj ….. od 20.6.2007.godine, zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, kao kreditora

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku od 15 dana, isplati iznos od 24.966,14 kn, sve sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče na iznos od:

- 4,78 kn 31.07.2007. do isplate,

- 9,66 kn 31.08.2007.g. do isplate,

- 34,31 kn 30.11.2007.g. do isplate,

- 29,37 kn 31.12.2007.g. do isplate,

- 46,60 kn 31.01.2008.g. do isplate,

- 56,07 kn 29.02.2008.g. do isplate,

- 72,30 kn 31.03.2008.g. do isplate,

- 47,91 kn 30.04.2008.g. do isplate,

- 53,67 kn 31.05.2008.g. do isplate,

- 65,74 kn 30.06.2008.g. do isplate,

- 48,02 kn 31.07.2008.g. do isplate,

- 48,89 kn 31.08.2008.g. do isplate,

- 59,40 kn 30.09.2008.g. do isplate,

- 138,98 kn 31.10.2008.g. do isplate,

- 85,67 kn 30.11.2008.g. do isplate,

- 153,44 kn 31.12.2008.g. do isplate,

- 163,86 kn 31.01.2009.g. do isplate,

- 168,57 kn 28.02.2009.g. do isplate,

- 183,01 kn 31.03.2009.g. do isplate,

- 185,55 kn 30.04.2009.g. do isplate,

- 165,20 kn 31.05.2009.g. do isplate,

- 150,22 kn 30.06.2009.g. do isplate,

- 154,20 kn 31.07.2009.g. do isplate,

- 162,10 kn 31.08.2009.g. do isplate,

- 161,41 kn 30.09.2009.g. do isplate,

- 153,43 kn 31.10.2009.g. do isplate,

- 168,41 kn 30.11.2009.g. do isplate,

- 180,42 kn 31.12.2009.g. do isplate,

- 197,50 kn 31.01.2010.g. do isplate,

- 193,58 kn 28.02.2010.g. do isplate,

- 216,77 kn 31.03.2010.g. do isplate,

- 212,37 kn 30.04.2010.g. do isplate,

- 220,94 kn 31.05.2010.g. do isplate,

- 295,14 kn 30.06.2010.g. do isplate,

- 279,86 kn 31.07.2010.g. do isplate,

- 326,53 kn 31.08.2010.g. do isplate,

- 310,41 kn 30.09.2010.g. do isplate,

- 284,47 kn 31.10.2010.g. do isplate,

- 339,19 kn 30.11.2010.g. do isplate,

- 408,80 kn 31.12.2010.g. do isplate,

- 359,51 kn 31.01.2011.g. do isplate,

- 376,79 kn 28.02.2011.g. do isplate,

- 354,81 kn 31.03.2011.g. do isplate,

- 358,76 kn 30.04.2011.g. do isplate,

- 452,07 kn 31.05.2011.g. do isplate,

- 461,16 kn 30.06.2011.g.do isplate,

- 533,72 kn 31.07.2011.g. do isplate,

- 493,82 kn 31.08.2011.g. do isplate,

- 450,14 kn 30.09.2011.g. do isplate,

- 431,63 kn 31.10.2011.g. do isplate,

- 428,30 kn 30.11.2011.g. do isplate,

- 448,92 kn 31.12.2011.g. do isplate,

- 466,90 kn 31.01.2012.g. do isplate,

- 469,31 kn 29.02.2012.g. do isplate,

- 456,87 kn 31.03.2012.g. do isplate,

- 465,27 kn 30.04.2012.g. do isplate,

- 471,02 kn 31.05.2012.g. do isplate,

- 461,35 kn 30.06.2012.g. do isplate,

- 463,89 kn 31.07.2012.g. do isplate,

- 456,65 kn 31.08.2012.g. do isplate,

- 440,99 kn 30.09.2012.g. do isplate,

- 457,68 kn 31.10.2012.g. do isplate,

- 465,69 kn 30.11.2012.g. do isplate,

- 460,07 kn 31.12.2012.g. do isplate,

- 428,59 kn 31.01.2013.g. do isplate,

- 455,34 kn 28.02.2013.g. do isplate,

- 457,68 kn 31.03.2013.g. do isplate,

- 447,19 kn 30.04.2013.g. do isplate,

- 414,58 kn 31.05.2013.g. do isplate,

- 413,75 kn 30.06.2013.g. do isplate,

- 421,76 kn 31.07.2013.g. do isplate,

- 434,60 kn 31.08.2013.g. do isplate,

- 452,39 kn 30.09.2013.g. do isplate,

- 443,21 kn 31.10.2013.g. do isplate,

- 449,71 kn 30.11.2013.g. do isplate,

- 457,08 kn 31.12.2013.g. do isplate,

- 461,65 kn 31.01.2014.g. do isplate,

- 471,33 kn 28.02.2014.g. do isplate,

- 468,17 kn 31.03.2014.g. do isplate,

- 457,45 kn 30.04.2014.g. do isplate,

- 454,02 kn 31.05.2014.g. do isplate,

- 455,57 kn 30.06.2014.g. do isplate, i to po stopi:

-od 15% godišnje u periodu od 30. rujna 2006. g. do 31. prosinca 2007. g.,

-od 14% godišnje u periodu od 1. siječnja 2008. g. do 30. lipnja 2011. g.,

-koja se u periodu od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-koja se u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do isplate određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.

III.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju trošak postupka u iznosu od 8.019,00 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 7.prosinca 2018.godine ustao tužbom pred ovim sudom u kojoj je naveo da je dana 26.lipnja 2007.godine sa tuženikom, kao kreditorom, zaključio Ugovor o kreditu broj ……, temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 14.625,17 CHF isplaćen u kn prema srednjem tečaju tuženika. Tuženik da je u tom standardiziranom i unaprijed formuliranom Ugovoru u odredbi čl. 1. ugovorio valutnu klauzulu u valuti CHF te je otplatu kredita u čl. 7. Ugovora vezao uz tu valutu, a u čl. 2. da je naveo visinu kamatne stope od 5,20% godišnje ugovorivši da je kamatna stopa promjenjiva i to na način da ovisi isključivo o jednostranoj odluci tuženika, bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se kamata mijenjati. Postupajući na ovakav način bez da je prije zaključenja Ugovora pregovarao s tužiteljem i bez da je utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate te na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, tuženik da je prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Radi opisanog ponašanja tuženika da je protiv njega vođen sudski postupak zbog zaštite kolektivnih interesa potrošača, a time i tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P 1401/12 u kojem je 13. lipnja 2014. g. donesena odluka Visokog trgovačkog suda RH, odlučujući o žalbama tuženika, na način da je presudom pod brojem Pž-7129/13 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom se utvrđuje da je tuženik, kao tuženik pod 4) u tom postupku, u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Isti sud da je svojom presudom pod brojem Pž 6632/17 od 14. lipnja 2018. g. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 kojom se utvrđuje da je tuženik, kao tuženik pod 4) u tom postupku, u razdoblju od 1. siječnja 2004. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i interese i prava tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj da je pomoću financijsko-knjigovodstvenog nalaza utvrdio razliku u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih mjesečnih iznosa kao s osnova ništetne odredbe o valuti CHF tako i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivim kamatama t je iznos koji je tuženik neosnovano stekao 23.971,11 kn. S obzirom da su nepoštene ugovorne odredbe o valuti CHF i o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka odnosno od kad su ugovorene, da tužitelj ima zakonsko pravo temeljem odredbe čl. 138. a Zakona o potrošačima, odredbe čl. 502. c Zakona o parničnom postupku te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima u smislu individualne pravne zaštite predložiti donošenje presude kojom će se utvrditi da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj 418-50- 4200627 od 20.lipnja 2007.godine zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu kojim je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 14.625,17 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, čl. 7. u dijelu kojim je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća te čl.

2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora. Zatražena je i isplata iznosa od 24.574,14 kn s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbenom zahtjevu ističući prvenstveno prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, a s obzirom da je u čl. 13. predmetnog Ugovora o kreditu navedeno da je slučaju spora nadležan sud mjesta sjedišta kreditora, što je u konkretnom slučaju Općinski građanski sud u Zagrebu. Nadalje, opreza radi, tuženik se upustio i u osporavanje navoda iz tužbe. Tuženik ističe da je odredba o valutnoj klauzuli CHF tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ovaj svoj stav tuženik detaljno obrazlaže u odgovoru na tužbu, navodi da je, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem kojih je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, da je predmetni ugovor o kreditu i solemniziran od strane javnog bilježnika. U ovom slučaju da je potrebno posebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja prilikom zaključenja ugovora o kreditu, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. U ovom slučaju stranke da su pojedinačno pregovarale o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu, tužitelj da je mogao birati između ugovora uz valutu klauzulu CHF ili EUR ili bez valutne klauzule, kunski kredit. Tuženik navodi i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, metoda i kriterij promjene kamate da su propisani tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena samim ugovorom o kreditu, tužitelj da je potpisom ugovora izjavio da je sa tekstom tih općih akata upoznat, a da ponovno treba istaknuti da je ugovor solemniziran, odnosno tužitelju obrazložen od strane javnog bilježnika. S obzirom da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi lako uočljiva, jasna i razumljiva, to da nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Svakako, promjena kamatne stope da nije bila posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja nego objektivnih tržišnih okolnosti, tuženik da je na dopušten način mijenjao kamatnu stopu zbog opravdanih razloga, u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima, čija je primjena bila ugovorena među strankama. Stranke da nisu sklopile ugovor sa fiksnom kamatnom stopom već sa promjenjivom kamatnom stopom, te da tužitelj ne može tražiti da mu se vrate iznose koje je platio kao da je sklopljen ugovor sa fiksnom kamatnom stopom. Tuženik je istakao i prigovor zastare potraživanja, prigovorio je visini tužbenog zahtjeva.

U podnesku od 2.veljače 2022.godine tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev i zatražio, osim utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi koje su navedene u petitu tužbe, i isplatu iznosa od 24.966,14 kn s pripadajućim kamatama. Tuženik se usprotivio preinaci tužbe povećanjem zahtjeva, istaknuo je prigovor zastare vezano za učinjenu preinaku povećanjem zahtjeva.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 418-50- 4200627 od 20.lipnja 2007.godine sa cjelokupnom popratnom dokumentacijom te je proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po vještakinji M. T. koja je izradila pisani nalaz i mišljenje.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjevi su u cijelosti osnovani.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijelova odredbi čl. 1., 2. i 7.. Ugovora o kreditu broj 418-50-4200627 od 20.lipnja 2007.godine, a koje odredbe se, prema mišljenju tužitelja, odnose na ugovaranje valutne klauzule u valuti CHF i na jednostrano ovlaštenje tuženika mijenjati kamatnu stopu te predstavljaju nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe te zahtjev za isplatu iznosa od 24.966,14 kn sa pripadajućim kamatama na ime vraćanja stečenog bez osnove jer je nezakonitim ugovaranjem valutne klauzule u valuti CHF i povećanjem kamatne stope tuženik neosnovano stekao pretplatu u tom iznosu.

Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 20.lipnja 2007.godine sklopljen Ugovor kreditu s valutnom klauzulom na iznos od 14.625,17 CHF s rokom otplate u 84 mjeseca, da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan dospijeća. Nije sporno ni da su stranke odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorile početnu ugovornu kamatnu stopu od 5,20 % godišnje te da je odredbom tog čl. određeno da je kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Nadalje, nije sporno ni da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit 2014. godine. .

Među strankama je sporno da li su odredbe Ugovora o ugovaranju valutne klauzule u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene ugovorne odredbe, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu stečenog bez osnove u visini razlike zbog promjene tečaja CHF i razlike između početno ugovorene kamatne stope i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog perioda (zaključno s danom 30.lipnja 2014. g. – zadnjeg anuiteta). Istaknut je i prigovor zastare.

Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je tuženik pod 4) R. A. d.d. Z.-u ovoj parnici tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31.

prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

Stoga je sud zaključio da se s tužiteljem, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

To, nadalje, znači da je odredbu čl. 2. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora trebalo utvrditi ništetnom, jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), pa su, u smislu odredbe 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio dio odredbe iz čl. 2. kojom je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama kreditora ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa u visini od 2,95%.

S obzirom da je odredba Ugovora o kreditu, sadržana u čl. 2. koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, utvrđena ništetnom to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a. Drugim riječima, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad početno ugovorene kamatne stope od 5,20%, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbi Ugovora o kreditu koje je sud utvrdio ništetnima.

Nadalje, prema mišljenju ovog suda odredbe ZZP-a treba shvatiti i tumačiti na način da potrošač odnosno tužitelj može potraživati isplatu odnosno tražiti povrat isplaćenog temeljem odredbe koja je utvrđena ništetnom po bilo kojem pravnom institutu, a ne samo radi naknade štete koja mu je nastupila.

Što se tiče odredbi predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i te odredbe Ugovora su ništetne i nepoštene. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a.

U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Stoga je odredbe čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 14.625,17 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita te se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika kao kreditora za CHF važećim na dan dospijeća trebalo utvrditi ništetnom, jer su navedene odredbe utvrđene nepoštenima, pa su, u smislu odredbe 102. ZZP-a, te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

I temeljem ništetnih dijelova odredbi čl. 1. i 7. Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koje su nepoštene, a time i ništetne i bez pravnog učinka, kao i one o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF).

Što se tiče istaknutog prigovora mjesne nenadležnosti od strane tuženika, vezano za ugovorenu mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta tuženika iz predmetnog Ugovora o kreditu, za navesti je da su stranke zaista ugovorom o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u sjedištu tuženika, međutim, prigovor mjesne nenadležnosti ovaj sud je odbio vezano za primjenu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, prema stavu ovog suda prorogacijska klauzula također je nepoštena odredba jer nije bila predmet posebnog pregovaranja između stranaka (što je općepoznata činjenica) te je ista protivna načelu savjesnosti i poštenje te uzrokuje znatnu neravnotežu među strankama i to na štetu tužitelja koji bi s obzirom na mjesto stanovanja, u slučaju vođenja postupka pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, bio izložen povećanim troškovima, što je protivno načelu ekonomičnosti postupka. Nadalje, predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je u S., u tuženikovoj P. S., dakle,

kako je ovaj spor proizašao iz ugovora sklopljenog u S., mjesno bi, ponovno, za suđenje bio nadležan ovaj sud. Radi svega navedenog ovaj prigovor tuženika je odbijen od strane suda.

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije M. T.

na okolnost postojanja razlike utvrđenja više plaćenog radi ugovaranja valutne klauzule u CHF uzimajući početni tečaj u kunama i razlike između početno ugovorene kamatne stope i svake promijenjene kamatne stope, pojedinačno po anuitetima, odnosno razlike između obračuna kamate u prvobitnom otplatnom planu i kamate u otplatnim planovima nakon promjene kamatne stope.

U pisanom nalazu i mišljenju od 25.kolovoza 2021.godine izrađenom temeljem dokumentacije priložene spisu, koju vještak taksativno navodi u svom nalazu, ista navod vještakinja je utvrdila:

-da je tuženik u tijeku otplate kredita mijenjao kamatne stope za izračun obveze tužitelja i to: 30.studenog g. na 6,20%, 31. svibnja 2008. g. na 6,75 %, 31.ožujka 2009. g. na 7,75%, 31. srpnja 2011.godine na 7,50% i 31.listopada 2011.godine na 6,75%, te zaključno: da je tužitelj u razdoblju od dospijeća 1.anuiteta 30.srpnja 2007.godine do dospijeća posljednjeg anuiteta 30.lipnja 2014.godine po predmetnom ugovoru o kreditu trebala platiti 77.129,64 kn uz obračun kamata po stopi od 5,20% i po početnom tečaju na dan isplate kredita 20.lipnja 2007.godine; da je platila 102.084,14 kn uz obračun kamata po promjenjivim kamatnim stopama i uz primjenu valutne klauzule, dakle, da je iznos od 24.954,50 kn razlika na ime plaćenog od strane tužiteljice zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule, da je toliko tužiteljica više platila. Sudski vještak je precizno dala prikaz više plaćenog po anuitetima, u svom pregledu.

Nakon dostave pisanog nalaza i mišljenja sudske vještakinje M. T.

tužitelj je uredio tužbeni zahtjev u podnesku od 2.veljače 2022.godine te zatražio, osim utvrđenja ništetnosti dijelova odredbi Ugovora o kreditu, i isplatu razlike od 24.966,14 kn s pripadajućim kamatama.

Tuženik se usprotivio i ovako uređenom zahtjevu navodeći da je tužitelj svoju tužbu preinačio, čemu se tuženik protivi, za slučaj da sud preinaku dopusti, tuženik ističe prigovor zastare jer se zastarni rok ima računati prema danu podnošenja preinačene tužbe, a ranija tužba da se smatra povučenom. Prema stavu ovog suda, konačno postavljeni zahtjev na isplatu od strane tužitelja bi u tehničkom smislu zaista predstavljao preinaku tužbe, povećanjem zahtjeva, ali, kako se radi o usklađenju tužbenog zahtjeva sa nalazom vještaka, to je ovakvo povećanje zahtjeva usklađivanjem istog sa nalazom i mišljenjem sudskog vještaka dopušteno. U protivnom bi, onemogućavanjem preinake tužbe u slučaju da se radi o povećanju tužbenog zahtjeva nakon nalaza vještaka, tužitelj bio onemogućen u ostvarivanju svog prava na pravično suđenje, dakle, to bi dovelo do prisiljavanja tužitelja da u trenutku podnošenja tužbe i postavljanja zahtjeva na isplatu postavi nerealno visok zahtjev u strahu da će u daljnjem tijeku postupka biti onemogućen u usklađivanju svog zahtjeva sa stvarnim stanjem, a sve vezano za okolnost da se tuženik jednako kao u slučaju preinake tužbe može protiviti i povlačenju tužbe. Dakle, u ovom slučaju povećanje zahtjeva je dopušteno, jer se radi o usklađivanju zahtjeva sa nalazom i mišljenjem sudskog vještaka, pa to sud dopušta bez obzira na protivljenje tuženika i u ovom slučaju se računa da je po usklađenom zahtjevu, iako povećanom, tužba podnesena onda kada je sudu i podnesena, dakle, u ovom slučaju prigovor zastare nije osnovan, kao ni tuženikovo protivljenje povećanju zahtjeva tužitelja.

Što se tiče istaknutog prigovora zastare čitavog zahtjeva, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.) trebalo je u cijelosti prihvatiti i ocijeniti da je u ovoj parnici tužba od 7.prosinca 2018.godine podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa da je prigovor zastare tuženika neosnovan.

Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje M. T. kao stručan,

temeljit i objektivan te je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja prema izračunu razlike više obračunatih anuiteta radi ugovaranja valutne klauzule u CHF te razlike više obračunate kamate temeljem primjene promjenjive kamatne stope u odnosu na prvo ugovorenu kamatnu stopu u zatraženoj visini od ukupno 24.966,14 kn, te je odlučeno kao u izreci presude pod točkom III.

Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od plaćanja svakog pojedinog anuiteta Ugovora o kreditu koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni iznos radi obračuna po tečaju CHF na dan dospijeća i radi povišenja ugovorene kamatne stope, što je sud u cijelosti prihvatio.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Prema ocjeni ovog suda tuženik je potraživao od tužitelja iznose anuiteta Ugovora o kreditu obračunate prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta te uvećane za kamatu koja je obračunavana primjenom promjenjive kamatne stope znajući da se radi o primjeni nepoštenih ugovornih odredbi i stoga ništetnih pa tužitelju zatezna kamata na svaki pojedini iznos razlike zbog primjene valutne klauzule u CHF i radi više naplaćene kamate od početno ugovorene pripada od dana uplate odnosno stjecanja od strane tuženika, pri čemu je kamata određena pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate po stopi od 15% do 31. prosinca 2007. g., od 1. siječnja 2008. g. do 31. srpnja 2015. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. g. do isplate po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, što je u skladu s propisima o zateznim kamatama koji su bili na snazi u označenim vremenskim razdobljima, pa je sud u izreci presude odredio stopu zatezne kamate koja pripada tužitelju, a u skladu s Odlukom o diskontnoj (eskontnoj) stopi Hrvatske narodne banke (Narodne novine broj 132/07), Odlukom o diskontnoj (eskontnoj) stopi Hrvatske narodne banke (Narodne novine broj 74/11) i odredbom čl. 29. st. 2. ZOO- a.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl.155. ZPP-a, a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu pa je tuženika trebalo obvezati na podmirenje troškova koje je imao tužitelj vodeći ovaj spor. Obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kn; sastava žalbe protiv rješenja o nenadležnosti suda u iznosu od 500,00 kn; zastupanja na dva ročišta u iznosu od po 1.000,00 kn, trošak sastava obrazloženog podneska od 19.veljače 2021.godine u iznosu od 1.000,00 kn; 25% PDV-a u iznosu od 1.125,00 kn, zatraženog iznosa na ime troška vještačenja od 1.197,00 kn; sudsku pristojbu tužbe u iznosu od 598,00 kn i sudsku pristojbu presude u iznosu od 599,00 kn; što ukupno zbrojeno daje iznos od 8.019,00 kn, koliko je na naknade parničnog troška tuženik konačno obvezan isplatiti tužitelju. Na iznos parničnog troška tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate, koja mu, prema odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17), pripada od presuđenja do isplate, kako je i dosuđeno, s tim da je sud odredio i stopu ove kamate.

U Splitu, 8. travnja 2022. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika

Broj zapisa: eb309-34b91

Kontrolni broj: 0cbe5-f3c9e-81f06

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=JULIJANA PONOŠ, L=SPLIT, O=OPĆINSKI SUD U SPLITU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Splitu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.