65 P-1100/2019-27

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7, 31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

31550 Valpovo, K.P. Krešimira IV br. 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zdravku Mamiću, u pravnoj stvari tužitelja A.K. iz B., OIB: …, zastupanog po punomoćniku I.K, odvjetniku u V., protiv tuženika O. B. d.d., S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku B.T, odvjetniku u O., radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 9. ožujka 2022.g. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamj.pun. tuženika – M.S., odvjetničkog vježbenika iz ureda odvjetnika B.Z., a na ročištu za objavu presude dana 8. travnja 2022.g.

p r e s u d i o  j e

l - Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u točki 5. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br. … koji govori o promjenjivoj kamatnoj stopi i njezinoj primjeni prema jednostranoj internoj odluci tuženika, a koji ugovor su sklopili tužitelj A.K. iz B., OIB:… i pravni prednik tuženika "S.G. – S.B." d.d. iz S. dana 24. kolovoza 2006.g.

ll – Svaka stranka snosi svoje parnične troškove, a troškove provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 3.000,00 kn na jednake dijelove.

Obrazloženje

1.Tužitelj je protiv tuženika dana 11.06.2019.g. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora i isplate.

2.U tužbi tvrdi da je na temelju ugovora o kreditu sklopljenog sa pravnim prednikom tuženika – S.G-S.B d.d., S., tužitelj koristio kredit od 34.000 CHF u protuvrijednosti domaće valute i uz valutnu klauzulu vezanu za navedenu stranu valutu. Tužena banka je u ugovor o kreditu ugradila odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke tužene, ali o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo.

3.Nadalje navodi da navedeni uglavci o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama su protivni kogentnim odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07) koji je bio na snazi kako u vrijeme sklapanja ugovora, i tako i za vrijeme njegova izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača). O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 od 13.06.2014.g., s tim da je Vrhovni sud RH u tom dijelu odbio revizije tuženih banaka protiv naznačene drugostupanjske presude.

4.Stoga, a polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tuženik ovom tužbom postavlja zahtjev prema tuženiku za vraćanje (restituciju) onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivim kamatama. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama čl. 323. Zakona o obveznim obvezama prema kojima je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, s općim zastarnim rokom od 5 godina.

5. S obzirom da tužitelj kao korisnik kredita ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom o promjenjivim kamatama, odnosno, njezinim stopama (jednostrane odluke banke), kao ni svim drugim dokumentacijama i podacima bez kojih nije moguće utvrditi visinu iznosa koji mu banka mora vratiti, ali tu dokumentaciju zasigurno ima tužena banka koja ju je u dokazne svrhe dijelom dostavila u spomenutim postupcima povodom kolektivne tužbe udruge "P.", to nije u mogućnosti postaviti određen tužbeni zahtjev prije no što dođe do navedenih podataka i prije nego se provede odgovarajuće vještačenje, nakon čega će tužitelj odrediti visinu novčane tražbine čiju isplatu traži ovom tužbom. Osim toga, tužitelj smatra da mu uz glavnicu pripadaju i zakonske zatezne kamate koje će također odrediti naknadno, nakon provedenog vještačenja i u roku koji odredi sud, tako da tužitelj u ovom trenutku samo pretpostavlja da se radi o tražbini u iznosu ne manjem od 15.000,00 kn, pa je u tom smislu i naznačio vrijednost predmeta spora.

6. S obzirom da će tužitelj određen i preciziran tužbeni zahtjev postaviti u roku koji mu za to tijekom postupka odredi ovaj sud, a sve to temeljem čl. 186.b.st.4.i 5. ZPP-a, to za sada tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnost dijela odredbi predmetnog ugovora o kreditu, kao u tužbi i izreci ove presude, a također u početnoj tužbi tužitelj je tražio da sud naloži tuženiku da mu u roku od 15 dan isplati dospjelu novčanu tražbinu s osnova preplaćenih kamata u iznosu od 15.000,00 kn, zajedno s propisanom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog preplaćenog iznosa čija će se visina utvrditi nakon provedenog vještačenja i uz naknadu prouzročenog parničnog troška, također sa propisanim zateznim kamatama, s tim da je tužitelj, nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja po vještaku P. d.o.o. za vještačenje O., vještak D.D., povukao dio tužbenog zahtjeva, odnosno točku ll (kondemnatorni dio), a ostao je kod točke l (deklaratorni dio tužbenog zahtjeva), s obzirom da iz nalaza navedenog vještaka proizlazi da nisu utvrđene preplate tužitelja prilikom otplate navedenog kredita.

7.U pisanom odgovoru na tužbu (str. 28-36 spisa) tuženik je učinio nespornim zaključenje ugovora s tužiteljem sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva radi osiguranja potraživanja uz nominalnu kamatnu stopu od 4,20 % godišnje, koja je ugovorena kao promjenjiva, s tim da će se izmjena kamatne stope obavljati sukladno izmjenama i dopunama odluke o kamatama banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje. Također, tuženik ističe da nije sporno kako je odredbom čl. 2. i 10. ugovora ugovoreno da će se odobreni kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima prema prodajnom tečaju banke za CHF na dan dospijeća svakog pojedinog mjesečnog anuiteta.

8. Međutim, sporno je jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe ugovora nepoštene, a time i ništetne (misli se na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi).

9.Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljeva novčanog potraživanja, jer smatra da se u ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu P-1401/12 (Trgovački sud u Zagrebu) i Pž-7129/13 (Visoki trgovački sud RH u Zagrebu), a iz razloga koje tuženik nadalje obrazlaže u nastavku odgovora na tužbu.

10.Stoga tuženik smatra, a s obzirom da je u predmetnom ugovoru sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao.

11.Međutim, ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, to bi se, po stavu tuženika, imao primijeniti zastarni rok iz čl. 372. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, a također tuženik ističe da se kod ovog ugovora radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, a tražbine povremenih davanja, u što su izričito uključene i tražbine anuiteta, zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, pa bi stoga bilo nedopustivo da tražbina tužitelja za povrat utuženih iznosa zastarijeva u duljem roku.

12.Nadalje, slijedom naprijed navedenog, tuženik ističe da bi potraživanje tužitelja bilo obuhvaćeno zastarom s obzirom da petogodišnji zastarni rok glede stjecanja bez osnove počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu, dakle 24.08.2006., tako da je u konkretnom slučaju, po stavu tuženika, zastara nastupila 24.08.2011.g., dok je tužba podnesena tek 11.06.2019.g.

13.Osim toga, tuženik je zauzeo stav da u ovom sporu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz parnice "P.", jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, već se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz te parnice i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Ovo stoga jer se kolektivnom zaštitom osigurava preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na "prosječnog potrošača", ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača.

14.Također, tuženik ističe da tužitelj pogrešno drži da se može samo pozvati na utvrđenje iz presude Visokog trgovačkog suda bez dokazivanja osnove tužbenog zahtjeva, s obzirom da je dužan dokazati kako osnovu, tako i visinu tužbenog zahtjeva, a da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti i to da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna, teško razumljiva ili teško uočljiva te da ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja.

15.Po stajalištu tuženika niti jedna od ovih pretpostavki nije učinjena, pa prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala te se ne može primijeniti čl. 210.st.3. ZOO-a.

16.Budući da se o odredbama kojima je uređena promjenjivost kamatne stope prethodno pregovaralo, jer su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika te primjenu internih akata tuženika, to je po stavu tuženika u cijelosti konzumirana pretpostavka da se o toj odredbi prethodno pregovaralo. Također, odredba o promjenjivosti kamatne stope jasna je, uočljiva i lako razumljiva.

17.Pored toga, ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana kao kriterij za utvrđivanje ništetnosti ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a za koje je prethodno utvrđeno da su te odredbe ili nejasne ili neuočljive ili nerazumljive, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18.Nadalje, tuženik ističe da on ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga te je potpuno pogrešno, jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužitelja kada on zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena.

19.U odnosu na ništetnost u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu tuženik ističe da presuda Visokog trgovačkog suda ne daje pojedinom potrošaču subjektivna prava, s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu zaštitu "prosječnog potrošača" kao pravnog standarda, pa je stoga tužitelj kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu između njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača.

20.Po stavu tuženika ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, pa stoga osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti, sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a. Međutim, čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja.

21.Stoga, po stajalištu tuženika, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja – potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Dakle, činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su, kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije.

22.Naime, nepobitna je činjenica da je i tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF, tako da okolnost da je kretanje tečaja dovela do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus).

23.Stoga tuženik predlaže sudu odbaciti ili odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te obvezati tužitelja na naknadu prouzročenog parničnog troška tuženiku.

24.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu na str. 5-11 spisa, s ovjerom javnog bilježnika na str. 12, pročitao izlistanje prometa za tužitelja S.B. d.d., Poslovna jedinica O. na str. 13-17 spisa, izvršio uvid u izračun EKS i Otplatni plan za Ugovor br. … na str.18-22 spisa, u Otplatni plan na str. 23-24 spisa, pročitao dopis javnog bilježnika T.K. iz O., na str. 74, nalaz i mišljenje vještaka P. d.o.o. za vještačenje od ožujka 2021., str. 79-95 spisa, dopunu nalaza vještaka – očitovanje na podnesak tužitelja od 10.4.2021., str. 108-112 spisa.

25. Tijekom postupka sud je raspravnim rješenjem na pripremnom ročištu od 11.03.2020.g. odbio kao nevažan i nepotreban prijedlog tuženika za saslušanjem svjedokinje T.K., javnog bilježnika iz O. Ovo stoga što je sud našao da je ovaj prijedlog nepotreban i nevažan, jer prema prihvaćenoj praksi Vrhovnog suda RH i pravnim shvaćanjima zauzetim u više odluka, nije potrebno u pojedinačnim postupcima dokazivati ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, već treba primijeniti pravna shvaćanja zauzeta u kolektivnom sporu, gdje je ništetnost tih odredbi pravomoćno utvrđena. Također, sud je ocijenio da bi se predloženim dokazima postupak samo nepotrebno odugovlačio, s obzirom na protek vremena od zaključenja ugovora te na okolnost da se radi o ugovoru o pristupu te je logično pretpostaviti da se saslušanjem navedenih osoba, posebice javnog bilježnika, koji bi se teško mogao sjetiti pojedinosti u vezi ovjere i sadržaja predmetnog ugovora, ne bi mogla sa sigurnošću utvrditi niti jedna važna okolnost u svezi donošenja odluke o tužbenom zahtjevu.

26.Ocjenjujući izvedene dokaze po svom uvjerenju, međusobno ih uspoređujući i analizirajući, kao i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, a s obzirom na načelo o teretu dokazivanja, sud je našao da je tužitelj uspio dokazati ključnu činjenicu u ovoj parnici, a to je okolnost da je tuženik jednostranom promjenom ugovorene kamatne stope, tijekom ugovornog razdoblja mijenjao visinu kamatne stope.

27.Time je, dakle jednostranom promjenom kamatne stope, po ocjeni suda, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava tužitelja kao potrošača – korisnika kredita, primjenjujući u predmetnom ugovoru o kreditu nepoštenu ugovornu odredbu, jer je tuženik u predmetnom ugovoru koji je tzv. ugovor o pristupanju, odnosno ugovor po principu "uzmi ili ostavi", ugovorio obvezu plaćanja kamate na kredit po stopi koja je promjenjiva tijekom trajanja kreditne obveze, temeljem jednostrane odluke tuženika kao banke, a o kojoj se promjeni nije pojedinačno pregovaralo, pa je dakle ta odredba ništetna. Naime, tijekom dokaznog postupka, prvenstveno ocjenjujući nalaz i mišljenje vještaka P. d.o.o. iz O. – vještaka D.D., koji nalaz sud prihvaća u cijelosti kao istinit i uvjerljiv dokaz, jer se radi o stalnom sudskom vještaku, dovoljno iskusnom i stručnom, a i na čiji nalaz stranke nisu imale primjedbi, sa sigurnošću je utvrđeno da u vrijeme zaključenja spornog ugovora, a niti kasnije, tijekom trajanja ugovornog odnosa, stranke, dakle tužitelj i tuženik, nisu uopće pregovarale o promjenama, odnosno opravdanosti promjene kamatne stope uslijed promjene cijena novca na domaćem i inozemnom tržištu, već je tuženik jednostrano i potpuno samostalno, bez dogovora i pregovora s tužiteljem kao ugovarateljem, mijenjao visinu kamatne stope tijekom trajanja ugovornog odnosa.

28.Dakle, sud nalazi da je tuženik unošenjem navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi doveo tužitelja kao korisnika tog kredita u neravnopravan položaj, prebacujući rizik promjene tečaja i kamatne stope na korisnika kredita, i to jednostranom i samostalnom promjenom kamatne stope na odobreni kredit, čime je postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednog od temeljnih načela Zakona o obveznim odnosima.

29.Uvidom u odredbe navedenog ugovora o kreditu sud je utvrdio da se u vezi s odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, budući da je ta odredba sastavni dio tipskog ugovora o kreditu, na koju odredbu tužitelj kao ugovaratelj, odnosno korisnik kredita, nije mogao utjecati, a temeljem iste odredbe tužitelju je nametnuta obveza koju on u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu pa je stoga takva ugovorna obveza uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na tuženika kao banku – davatelja kredita.

30.Naime, odredbom čl. 96.st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03, dalje ZZP) propisano je kako se smatra da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. istog članka propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je stavkom 4. određeno da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati. Ovo tuženik tijekom dokaznog postupka nije dokazao, već samo okolnost da je tužitelja pisano obavijestio o razlozima promjene kamatne stope pa se stoga, po stavu ovog suda, ne može pozivati na Opće uvjete ugovora kao dopunu predmetnog ugovora o kreditu, jer ti Opći uvjeti ne mogu valjano nadomjestiti pojedinačno pregovaranje o promjeni kamatne stope.

31.Na temelju ovakvog utvrđenja bitnih činjenica, a primjenom odredbi citiranog propisa, sud je našao da tužitelj u tužbi osnovano ukazuje na ništetnost odredbi predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope temeljem jednostrane odluke tuženika, tako da je u dokaznom postupku valjalo, na temelju već utvrđene ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, odlučiti o osnovanosti visine tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu od strane tužitelja, odnosno pojedinačne iznose preplaćenih kamata, radi čega je bilo potrebno provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

32.Iz nalaza financijsko-knjigovodstvenog vještaka P. d.o.o., O., (str. 79-95 spisa) na koji stranke nisu imale primjedbi, proizlazi da s danom 28. rujna 2011.g. (kada je otkazan Ugovor o kreditu), te s 31. ožujkom 2021. (kada su tuženiku doznačena sredstava od prodaje nekretnina u vlasništvu tužitelja), te na sam dan vještačenja nema razlike između plaćene kamate unutar svakog anuiteta po stopi koju je tuženik primjenjivao naspram početno ugovorene kamatne stope, kao i tečajne razlike CHF koju je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja anuiteta naspram tečaja CHF na dan korištenja kredita.

33.Nakon toga, a kako je naprijed obrazloženo, sukladno nalazu vještaka P. d.o.o., tužitelj je postavio konačan tužbeni zahtjev povlačeći kondemnatorni dio prvobitnog tužbenog zahtjeva jer nije bilo nikakvih preplata od strane tužitelja u odnosu na početnu ugovorenu kamatu, a ostajući kod deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti spornog dijela predmetnog Ugovora o kreditu, kao u točki l. tužbenog zahtjeva i izreke ove presude.

34. Pri tom valja naglasiti, a u odnosu na tuženikov prigovor zastare, da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, s tim da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja tražbine, a u tom slučaju zastara počinje teći iznova, s tim da se vrijeme prije prekida zastare ne računa u zakonom određeni rok za zastaru. U slučaju da je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način, sve sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

35.Dakle, ovaj sud nalazi da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava protiv nekoliko banaka, prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, kad je donesena presuda br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g., na koju se tužitelj poziva u svojoj tužbi, zastara počela teći iznova, dok se vrijeme prekida ne računa u tijek zastare.

36.U ovoj parnici tužba je podnesena 11.06.2019.g., a kako se u konkretnom slučaju, jer se radi o stjecanju bez osnove, za koji institut nije predviđen poseban zastarni rok, ima primijeniti opći zastarni rok od 5 godina, dok je citirana presuda od 13.06.2014.g., to je razvidno da je predmetna tužba podnesena unutar zastarnog roka, tako da je prigovor zastare neutemeljen. Ovakav stav u vezi zastare sličnih tužbi zauzima i važeća sudska praksa.

37.Stoga je sud, nakon provedenog cjelokupnog dokaznog postupka, nalazeći da je tužitelj dokazao osnovanost konačno podnesenog deklaratornog tužbenog zahtjeva, radi ništetnosti predmetne odredbe Ugovora o kreditu, donio presudu kojom taj dio tužbenog zahtjeva kao osnovan i prihvaća.

38. Budući da je tužitelj uspio samo djelomično u ovoj parnici u odnosu na tuženika koji se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu kako po osnovi tako i po visini, odnosno, tužitelj je uspio s jednom polovicom tužbenog zahtjeva, onom koja se odnosi na ništetnost, a povukao je kondemnatorni koji se odnosi na isplatu preplaćenih iznosa kamata, to je sud odlučio da svaka stranka snosi svoje parnične troškove, prvenstveno one koji se odnose na zastupanje putem punomoćnika, budući da su obje strane bile zastupane po odvjetnicima. S tim u vezi valja primijetiti da pun.tuženika neosnovano tvrdi da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi sav njemu prouzročen parnični trošak, jer da je tužitelj ustao s tužbom za isplatu, a nakon provedenog vještačenja da nije utvrđena nikakva preplata. Ovo stoga što iz preambula tužbe proizlazi da je tužitelj podigao tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora i isplate (vraćanja novčane tražbine čija će se visina odrediti nakon što tuženik dostavi potrebne podatke i nakon što se provede vještačenje – čl. 186. b. st.3 ZPP-a), dakle, ne samo radi isplate, a tužitelj je uspio u prvom dijelu tužbenog zahtjeva, dok je tuženik uspio u parnici u preostalom (povučenom) dijelu tužbenog zahtjeva, dakle, svaka od stranaka uspjela je samo djelomično u ovoj parnici, tako da je sud odlučio sukladno odredbi čl. 151. st. 2. ZPP-a da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

39. Naime, valja napomenuti da je tužitelj samo okvirno naznačio vrijednost predmeta spora u visini od 15.000,00 kn, dok se vps ne utvrdi financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem, a okvirno je i zatražio isplatu dospjele novčane tražbine s osnova preplaćenih kamata u iznosu od 15.000,00 kn, s tim da je pridržao pravo da konačnu visinu zatraži na temelju nalaza vještaka i prema dospijeću pojedinačnih iznosa od kada bi tekle i propisane zatezne kamate, a kako sve to nije moglo biti utvrđeno prije predmetnog vještačenja, to tužitelj nije ni mogao znati točne pojedinačne iznose, već tek kada je primio nalaz vještaka. Budući da je odmah na sljedećem ročištu tužitelj povukao taj dio tužbenog zahtjeva te time nije ni sebi ni protivnoj strani prouzročio daljnje parnične troškove, a kako je provedeno financijsko- knjigovodstveno vještačenje bilo korisno i nužno za obje strane, dakle, i za tuženika jer se nisu znali točni iznosi, odnosno, da li postoji preplata ili ne, to je sud odredio da trošak tog vještačenja kojeg je predujmio sam tužitelj, snose obje strane na jednake dijelove.

4o. Slijedom izloženog odlučeno je kao u presudi.

Valpovu 8. travnja 2022.

S U D A C

ZDRAVKO MAMIĆ v.r.

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana objave presude.

Dostaviti:

1. Tužitelju putem punomoćnika

2. Tuženiku putem punomoćnika