REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-3732/2019

Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Mirjani Rubić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz S., OIB: …, zastupan po punomoćniku D. M., odvjetniku u S. protiv

tužene R. A. d.d. Z., OIB: ….

zastupane po odvjetnicima u odvjetničkom društvu K. & P. d.o.o. Z.,

radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 21. veljače 2022. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tužitelja D. O., odvjetnika u S. dana 8. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj ugovora: 418-50- 3737813 od 20.10.2006. koji je solemniziran od strane javnog bilježnika N. K. iz S. pod brojem OU-961/2006 od 23.10.2006. godine i to odredba članka 1. koja glasi: „Kunska protuvrijednost CHF 18.803,84 (osamnaesttisućaosamstotri švicarskih franaka i osamdesetčetiri centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.“, odredba članka 2. stavak 1. koja glasi „Redovna kamata: 5.20 % (pet zarez dvadeset posto) godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“ i odredba članak 7. stavak 1. prva rečenica koja glasi „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećim na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.“ , pa stoga te odredbe ne proizvode nikakve učinke za ugovorne strane.

II Nalaže se tuženiku R. A. d.d., Z., OIB: …., u roku od 15 dana, isplatiti tužitelju M. B., S., OIB: …..,

iznos od 22.252,10 kuna zajedno sa zateznom kamatom koja na iznos od:

- 4,57 kn teče od 29.02.2008.

- 25,38 kn teče od 31.03.2008.

- 14,96 kn teče od 30.06.2008.

- 6,85 kn teče od 30.09.2008.

- 108,71 kn teče od 31.10.2008.

- 40,47 kn teče od 30.11.2008.

- 127,21 kn teče od 31.12.2008.

- 140,54 kn teče od 31.01.2009.

- 146,57 kn teče od 28.02.2009.

- 160,97 kn teče od 31.03.2009.

- 164,21 kn teče od 30.04.2009.

- 138,24 kn teče od 31.05.2009.

- 119,13 kn teče od 30.06.2009.

- 124,21 kn teče od 31.07.2009.

- 134,29 kn teče od 31.08.2009.

- 133,41 kn teče od 30.09.2009.

- 123,23 kn teče od 31.10.2009.

- 142,34 kn teče od 30.11.2009.

- 157,67 kn teče od 31.12.2009.

- 179,47 kn teče od 31.01.2010.

- 174,47 kn teče od 28.02.2010.

- 204,06 kn teče od 31.03.2010.

- 198,45 kn teče od 30.04.2010.

- 209,38 kn teče od 31.05.2010.

- 304,08 kn teče od 30.06.2010.

- 284,58 kn teče od 31.07.2010.

- 344,14 kn teče od 31.08.2010.

- 323,56 kn teče od 30.09.2010.

- 290,46 kn teče od 31.10.2010.

- 360,29 kn teče od 30.11.2010.

- 449,13 kn teče od 31.12.2010.

- 386,23 kn teče od 31.01.2011.

- 408,29 kn teče od 28.02.2011.

- 380,23 kn teče od 31.03.2011.

- 385,27 kn teče od 30.04.2011.

- 504,35 kn teče od 31.05.2011.

- 515,96 kn teče od 30.06.2011.

- 615,45 kn teče od 31.07.2011.

- 564,34 kn teče od 31.08.2011.

- 508,39 kn teče od 30.09.2011.

- 493,22 kn teče od 31.10.2011.

- 488,93 kn teče od 30.11.2011.

- 515,48 kn teče od 31.12.2011.

- 538,62 kn teče od 31.01.2012.

- 541,72 kn teče od 29.02.2012.

- 525,71 kn teče od 31.03.2012.

- 536,52 kn teče od 30.04.2012.

- 9.008,36 kn teče od 25.05.2012.

do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. do isplate po kamatnoj stopi obračunatoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

r i j e š i o  j e

I Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 9.988,00 kuna sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

O b r a z l o ž e nj e

1.U tužbi podnesenoj ovom sudu 12.lipnja 2019. se navodi kako je tužitelj je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 418-50- 3737813 od 20.10.2006. koji je solemniziran od strane javnog bilježnika N. K. iz S. pod brojem OU-961/2006 od 23.10.2006. godine (dalje: Ugovor).

Odredbom članka 1. Ugovora određen je iznos kredita „Kunska protuvrijednost CHF 18.803,84 (osamnaesttisućaosamstotri švicarskih franaka i osamdesetčetiri centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.“ Odredbom članka 2. stavak 1. Ugovora određeno je „Redovna kamata: 5.20 % (pet zarez dvadeset posto) godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“

Odredbom članka 7. stavak 1. prva rečenica Ugovora određeno je “Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.“

Nakon sklapanja predmetnog Ugovor o kreditu tuženik je mijenjao kamatnu stopu koja je uvijek bila iznad prvotno ugovorene kamatne stope od 5,20 % godišnje.

Tuženik je ugovorenu kamatnu stopu jednostrano mijenjao odnosno povećavao, a da o razlozima promjene nije obavještavao tužitelja. Tuženik nije upoznao tužitelja ni s načinom izračuna niti s parametrima potrebnim za izračun novih kamatnih stopa. Način obračuna ni parametre za obračun, kao ni referentnu stopu za koju se veže promjena, ne sadrži ni predmetni Ugovor o kreditu niti Opći uvjeti poslovanja tuženika koji su bili na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora. Tuženik nikada tužitelju nije dao mogućnost pojedinačnog pregovaranja o novim kamatnim stopama niti je od tužitelja tražio bilo kakvu suglasnost za namjeravanu izmjenu kamatne stope, već ga je o izmijenjenim kamatnim stopama samo naknadno obavještavao. Zbog toga tužitelj nije bio u mogućnosti provjeriti osnovanost ni pravilnost učinjenih promjena kamatnih stopa jer za to u Ugovoru o kreditu nema nikakvih jasnih, razumljivih i egzaktnih pokazatelja. Takvo ponašanje tuženika koje proistječe iz nepoštene odredbe članka 7. stavak 2. Ugovora je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

Tuženik, pored toga, tužitelju nije ni dao mogućnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj ugovornoj odredbi jer je ta odredba bila sadržana u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika i kao takva je bila unaprijed formulirana od strane tuženika pa zbog toga tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj.

Nepoštenost ugovornih odredbi o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i koje suprotno dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroče znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka utvrđuje i članak 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama).

Slijedom navedenog, odredba članka 2. stavak 1. Ugovor o kreditu broj ugovora: 418-50-3737813 od 20.10.2006. godine je, temeljem članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03), ništava.

Ništavost takvih odredbi ugovora o kreditu utvrđena je Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine kojom je pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više banaka kao tuženika, među ostalim i prema tuženiku, podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

Odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Opisanim postupanjem tuženika, a temeljem ništave odredbe članka 2. stavak 1. Ugovora o kreditu, tužitelj je preplatio iznos koji je dugovao tuženiku po osnovi kamate za odobreni kredit i to u visini razlike između iznosa stvarno plaćenih anuiteta povećanih temeljem jednostranih odluka tuženika i ugovorenih iznosa mjesečnih anuiteta obračunatih po fiksnoj kamatnoj stopi, koja razlika ukupno iznosi 5.393,39 kuna.

Tužitelju na preplaćeni iznos pripadaju i zakonske zatezne kamate od dana preplate svakog anuiteta do povrata preplaćenih sredstava.

Tijekom razdoblja otplate kredita došlo je i do nekontroliranog porasta vrijednosti CHF u odnosu na kune, što je uzrokovalo stalan rast kunske protuvrijednosti anuiteta vezanih uz valutnu klauzulu u CHF. Tako je iznos ugovorenog anuiteta od 267,54 CHF na dan korištenja kredita dana 24.10.2006. godine po tečaju od 4,6580400 kn za 1 CHF iznosio 1.246,22 kuna, da bi isti anuitet na dan 28.06.2012. godine iznosio 1.776,28 kuna.

Opisanim postupanjem tuženika, tužitelj je preplatio iznos koji je dugovao tuženiku po predmetnom kreditu i to u visini razlike između iznosa koji bi tužitelj platio da nije bilo nezakonite i ništave odredbe kojim su sva plaćanja novčanih obveza po Ugovoru vezani uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF).

Tužitelj je u razdoblju otplate kredita samo po osnovi promjene tečaja CHF u odnosu na kune tuženiku preplatio ukupan iznos od 45.958,13 kuna, koji iznos predstavlja razliku između ukupnih uplata po anuitetima koje je izračunao tuženik i anuiteta obračunatih po fiksnoj kamatnoj stopi i fiksnom tečaju umanjen za razliku preplata po osnovi razlike anuiteta. Tužitelju na preplaćeni iznos pripadaju i zakonske zatezne kamate od dana preplate svakog anuiteta do povrata preplaćenih sredstava.

Tuženik je povrijedio prava tužitelja kao potrošača zaključujući Ugovor o kreditu koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je sva plaćanja novčanih obveza vezao uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosim.

Ništavost takvih odredbi ugovora o kreditu utvrđena je Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine kojom je pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više banaka kao tuženika, među ostalim i prema tuženiku, podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

Tuženik, pored toga, tužitelju nije ni dao mogućnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj ugovornoj odredbi jer je ta odredba bila sadržana u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika i kao takva je bila unaprijed formulirana od strane tuženika pa zbog toga tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj.

Slijedom navedenog, odredbe članka 1. i članak 7.stavak 1. prva rečenica Ugovor o kreditu broj ugovora: 418-50-3737813 od 20.10.2006. koji je solemniziran od strane javnog bilježnika N. K. iz S. pod brojem OU-961/2006 od

23.10.2006. godine su ništave.

Po naprijed navedenim osnovama tuženik duguje tužitelju iznos od 49.887,77 kuna uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu od dana preplate svakog pojedinog iznosa do isplate.

Po osnovni zatezne kamate obračunate na preplaćenu kamatu u razdoblju od 30.11.2006. do dana 01.05.2019. tuženik duguje tužitelju iznos od 5.083,62 kune, a po osnovi zatezne kamate na preplaćene anuitete zbog porasta tečaja CHF za isto razdoblje iznos od 28.169,44 kn, odnosno ukupno 31.756,23 kune.

Zbog svega navedenog predloženo je donošenje presude na utvrđenje ništetnosti odredbi članka 1., članka 2. stavak 1. i članak 7. stavak 1. prva rečenica Ugovora o kreditu broj ugovora: 418-50-3737813 od 20.10.2006. koji je solemniziran od strane javnog bilježnika N. K. iz S. pod brojem OU-961/2006 od

23.10.2006., pa stoga te odredbe ne proizvode nikakve učinke za ugovorne strane te obvezivanje tuženika na isplatu tužitelju iznosa od 81.644,00 kuna zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 02.05.2019. do isplate i parničnim troškom.

2.U odgovoru na tužbu tuženik je prvenstveno istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti naslovljenog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev.

Prije upuštanja u daljnje raspravljanje povodom predmetne tužbe, tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013, od dana 13.06.2014. godine, u cijelosti promašeno. U vezi s navedenim pod prethodnom točkom, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.

Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu i to u članku 9. tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu).

Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran i to od strane javnog bilježnika N. K., pod brojem OU-

961/2006, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato.

Temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima tuženik ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja. Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima.

3.U tijeku postupka sud je izveo dokaz pregledom ugovora o kreditu broj 418- 50-3737813 od 10. listopada 2006. solemniziranog kod javnog bilježnika iz S. N. K. pod brojem OU-961/2006 dana 23.listopada 2006., otplatne tablice i plana i prijepisa knjigovodstvene kartice, vještačenjem po sudskom vještaku J. d.o.o.(A. B.) pregledom zahtjeva za kredit od 18.10 2006., zadužnice ovjerene u potpisu tužitelja kod javnog bilježnika iz S. N. K. pod brojem

Ov-6978/06 od 23.10. 2006. i suglasnosti o zapljeni plaće od 23.10.2006., informativne ponude, time da je sud odustao od izvođenja dokaza saslušanjem tužitelja, javnog bilježnika iz S. N. K. kao svjedoka i svjedoka R. S. jer kraj postignutih činjeničnih utvrđenja izvođenje tih dokaza nije smatrao potrebnim.

3.1.Sud nije uzeo u obzir dokazne prijedloge tuženika u smislu pribavljanja službenim putem od obrtnog registra podatka o tome je li tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu imao registrirani obrt, kao ni podataka od trgovačkih sudova u RH o tome je li tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu imao poslovni udio u nekom trgovačkom društvu, kao ni podataka od Ministarstva financija – Porezna uprave o tome je li tužitelj objekt financiran ugovorom o kreditu unio u imovinu obrta, odnosno društva, odnosno koristio kakva prava u kontekstu poreznih propisa (čl. 299. st. 3. ZPP-a).

4.Prigovor mjesne nenadležnosti je neosnovan.

5.Tužbeni zahtjev je osnovan.

6.Stranke su dana 20.listopada 2006. sklopile Ugovor o kreditu kojim je u odredbi čl. 12. u slučaju spora ugovorena nadležnost suda u sjedištu kreditora, ovdje tuženika.

7.Prema odredbi čl. 70. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine (Narodne novine 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka US RH, 84/08., 96/08. - Odluka US RH, 123/08 - Ispravak; 57/11.; 148/11. - Pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka US RH; 70/19; dalje: ZPP) ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvjet da je isti stvarno nadležan. Stavkom 3. toga članka propisano je da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa.

Predmet spora je utvrđenje ništetnosti određenih odredbi i isplata po osnovi Ugovora o kreditu broj 418-50-3737813 od 20.listopada 2006. (dalje: Ugovor) u kojem tužitelj ima status potrošača, a tuženik status trgovca odnosno pružatelja usluge te dolazi do primjene mjerodavno potrošačko pravo.

Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003. dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme Ugovora ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st.2.).

Odredbom čl. 82. ZZP propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu, a odredbom čl. 102. st. 1. ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

Identične odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19.), koji je na snazi u ovom trenutku, a koji je usklađen je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993.: dalje Direktiva).

Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2.).

Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 – O. G. E. S. protiv R. M. Q.

te S. E. S. protiv J. M.. S. A. P. i dr., zaključio da se

ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. D. ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

O odredbi čl. 12. Ugovora, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, nije se posebno pregovaralo pa tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on, čije je prebivalište u S., dakle na području nadležnosti O. suda u S., radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Z. bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se to ne odnosi na tuženika.

Budući da je ranije navedeno da prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu navedenoga treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe Ugovora ne može zasnovati nadležnost O. građanskog suda u Z..

Prema tome, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. - 4. ZPP.

Ovdje je dodati i kako je prema odredbi čl. 2. st. 1. toč. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 09/15., 78/15., 102/15., 52/16.; dalje ZPK) potrošač fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu, u smislu toga Zakona, ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka.

Prema odredbi čl. 19.l st. 1. ZPK, u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu od dana 29. siječnja 2020. za ocjenu je li prorogacijska klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nepoštena, a posljedično i ništetna, potrebno uzeti u obzir sve okolnosti pojedinog slučaja. Ovakvo je shvaćanje podudarno i s dopunom navedenog stava sjednice odjela od 29. siječnja 2020. (dopuna od 13. listopada 2020.) prema kojem: "Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) uvijek uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ukoliko putovanje od mjesta prebivališta tužitelja (potrošača) do suda mjesta sjedišta tuženika (banke) i natrag traje duže od tri sata."

Odredbom članka 40. stavka 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine" NN 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20) pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici odjela županijskog suda obvezno je za sva drugostupanjska vijeća ili suce pojedince tog odjela, odnosno suda.

U postupku je utvrđeno da je vrijednost predmeta ovoga spora bila 81.644,00 kuna u vrijeme podnošenja tužbe, a nakon vještačenja 22.252,10 kuna, da tužitelj ima prebivalište u S. na čijem se području nalazi ovaj sud, dok je udaljenost od S. do Z. približno 410 km i zahtijeva više od tri sata vožnje (do Z. i natrag), što sve upućuje na zaključak da je ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti ništetna jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, pa je imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tužene (banke), s tim u vezi i mogućnost dolaska na sud punomoćnika tužitelja i samog tužitelja, ovaj sud je mišljenja da bi nadležnost O. građanskog suda u Z. tužitelja odvratila od njegovog prava na pristup sudu, koji je zajamčen člankom 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10) čime bi bio, zbog ugovorene nadležnosti u ovom slučaju, doveden u nepovoljniji procesnopravni položaj od tuženika.

Radi navedenog valjalo je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda odbiti kao neosnovan.

8.Među parničnim strankama nije sporno da su dana 20.listopada 2006. i to tuženik kao kreditor, a tužitelj kao korisnik kredita sklopile Ugovor o kreditu broj 418- 50-3737813 kojim je tužena banka odobrila tužitelju kao korisniku iznos kredita od 18.803,84 CHF isplaćen u kunama po srednjem tečaju tuženika, rok otplate 84 mjeseca, instrumente osiguranja tamo pobliže navedene, uz u čl. 2. stipuliranu kamatnu stopu "od 5,20 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora" uz obvezu tužitelja na otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan dospijeća a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku; a određeno je da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (čl. 7.)

Nije sporno ni to da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) te da je predmetni kredit prijevremeno otplaćen 25. svibnja 2012.

Također među strankama nije sporno da je od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa nadalje dolazilo do promjene kamatne stope sa ugovorene sa 5,20% godišnje do 30.11.2007. (anuitet 267,54 CHF), na 6,20% godišnje do 31.05.2008. (anuitet 275,30 CHF), pa na 6,75% godišnje do 31.03.2009. (anuitet 279,29 CHF), zatim 7,75% godišnje do 31.10.2011. (anuitet 285,59 CHF), i na 7,25 % godišnje do godišnje do prijevremene otplate kredita (anuitet 284,09 CHF),

9.Obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 24.listopada 2006.), a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 dalje: ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007. te potom Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 dalje ZZP/07.).

9.1.Prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

9.2.Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

9.3.Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

9.4.Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

10.Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača između ostalog je u odnosu na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

10.1.Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđeno je kako je ovdje tuženik a tamo četvrtotuženik u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora četvrtootuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time četvrtotuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom četvrtotuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora četvrtotuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku četvrtotuženika.

10.2.U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati i na tužitelja odgovoriti je kako se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka US RH, 84/08, 96/08 - Odluka US RH, 123/08 - Ispravak; 57/11; 148/11 - Pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka US RH; dalje: ZPP), fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP) određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a te imajući u vidu da su sporne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

Slijedom navedenog, nije bilo potrebe izvoditi dokaz saslušanjem tužitelja kao ni javnog bilježnika ni svjedoka R. S., djelatnika tuženika.

11.U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina.

Članak 215. st. 1. ZOO propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

Čl. 245. st. 1. ZOO propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

Pozivajući se na gore navedene odredbe ZOO-a o zastari sud smatra da je podnošenjem kolektivne tužbe 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u gore navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim Trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

Naime, navedenom drugostupanjskom presudom pravomoćno je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe kojom je promjenjivost kamatne stope tijekom postojanja ugovorne obveze utemeljena na jednostranoj odluci banke.

Dakle, kako je predmetna tužba podnesena dana 12. lipnja 2019., a potraživanje tužitelja se odnosi na razdoblje od veljače 2008. pa nadalje do svibnja 2012. a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba u kolektivnom sporu podnesena 4. travnja 2012., a presuda pred Visokim Trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena je 13. lipnja 2014., to je razvidno da je predmetna tužba podnesena u zastarnom roku, uslijed čega se istaknuti prigovor ima smatrati u cijelosti neosnovanim.

Zaključno, ovaj sud smatra da je kamatna stopa prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelja i tužene bila određena i to u visini od 5,20 % a to i obzirom je tužitelju kao korisniku kredita koji je od banke kao kreditora dobio otplatni plan bilo vidljivo kolika je njegova mjesečna obveza u smislu podmirenja mjesečnog anuiteta banci te koliko u otplati svakog mjesečnog anuiteta on plaća glavnicu kredita, a koliko kamatu, dok su kamatne stope koje je banka mijenjala svojom jednostranom odlukom utvrđene kao nepoštene, a potom i ništetne.

12.Što se tiče visine zahtjeva istu je utemeljiti na saznanjima do kojih je sud došao provedenim vještačenjem po sudskom vještaku financijske struke J. d.o.o. (A. B.) na čiji nalaz i mišljenje stranke nisu imale konkretnih primjedbi, a i sud ga prihvaća kao objektivan, stručan, jasan, potpun i bez proturječnosti te utemeljen na mjerodavnim ispravama te primjeni pravilne metodologije obračuna.

Prema nalazu i mišljenju vještaka tužitelj je s tuženikom sklopio ugovor o kreditu br. 418-50-3737813 dana 20.10.2006. temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 18.803,84 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem deviznom tečaju tuženika na dan korištenja kredita s kamatnom stopom od 5,20% godišnje (članak 2. Ugovora). Tijekom otplate kredita tuženik je mijenjao kamatne stope, a tijek promjena kamatnih stopa dat je u tablici br. 1. Kredit je tužitelju isplaćen dana 24.10.2006. godine prema tuženikovom-kreditorovom srednjem deviznom tečaju za valutu Ugovora tj. švicarski franak (CHF). Na dan isplate kredita tečaj za 1 CHF iznosio je 4,651315 kn. Kredit je u potpunosti prijevremeno isplaćen dana 25.05.2012. te je vještačenje izrađeno do dana konačne otplate. Tužitelj je otplaćivao kredit prema srednjem deviznom tečaju tuženika-kreditora.

Na temelju u spisu dostupne dokumentacije, vještak je uvidom u dostavljeni Ugovor o kreditu te Prijepis knjigovodstvene kartice, ustanovio da su se u promatranom razdoblju promjene kamatnih stopa kretale kako slijedi:

5,20% godišnje do 30.11.2007.,

6,20% godišnje do 31.05.2008.,

6,75% godišnje do 31.03.2009.,

7,75% godišnje do 31.10.2011.,

7,25% godišnje do prijevremene otplate kredita.

Posljedično na promjenu kamatne stope anuitet tužitelja se mijenjao od 267,54 CHF početno do 285,59 CHF kao najvećeg iznosa anuiteta.

Temeljem prethodno navedenog, zbog promjene kamatne stope te valutne klauzule ukupna razlika po obje osnove po predmetnom kreditu iznosi 22.252,10 kn, što je sve pobliže specificirano po mjesecima u nalazu i mišljenju vještaka (tablica 4., kolona 9, red 68.).

Tužitelj je podneskom od 17. siječnja 2022. uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka na isplatu iznosa od 22.252,10 kuna s kamatama kako je tamo pobliže navedeno.

Tužitelj je u otplati kredita banci vraćao kunske iznose radi čega mu pripada pravo na isplatu kunskih iznosa povećanih anuiteta (kamatne stope i valutne klauzule) zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, kako je pobliže navedeno u izreci presude, sukladno čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO.

Slijedom navedenog valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja kojemu pripada kamata od dana dospijeća svakog pojedinog obroka, pa do isplate i to po izračunu koji se temelji na nalazu i mišljenju sudskog vještaka.

Slijedom iznijetog, valjalo je presuditi kao u izreci.

13. Prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

Prethodni postupak u ovoj pravnoj stvari zaključen je 12. listopada 2021., a odredbom čl. 299. st. 1. ZPP-a propisano je da su stranke dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke. Prema st. 2. istog članka stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka.

U ovoj pravnoj stvari, kao što je uvodno navedeno raspravljalo se o ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu i s tim u svezi i zahtjevu za isplatu, pri čemu je predmetni Ugovor dostavljen uz tužbu, sklopljen je 2006., u istom je navedeno, a što nitko s osnovom nije doveo u pitanje da je tužitelj u vrijeme Ugovora bio zaposlen kod H. z. z. m. o., a kredit je uzeo za kupnju vozila

marke R. C. 3, što je sve tuženiku kao kreditoru bilo poznato daleko prije zaključenja prethodnog postupka u ovoj pravnoj stvari, da bi tuženik tek podneskom od 20. listopada 2021. (nakon zaključenja prethodnog postupka) osporio tužitelju status potrošača predlažući izvođenje određenih dokaza (navedenih pod 3.1. obrazloženja).

Dakle, tuženik je činjeničnu tvrdnju koja se odnosi na upitnost tužiteljevog statusa potrošača iznio nakon zaključenja prethodnog postupka, a sasvim je jasno da se ne radi o činjenici koju bez svoje krivnje nije mogao iznijeti i prije, pa u skladu sa čl. 299. st. 3. ZPP-a po nalaženju ovog suda tu činjenicu nije trebalo uzeti u obzir, kao ni dokaze s tim u svezi predložene podneskom od 20. listopada 2021. Ovome je dodati kako tuženik do zaključenja prethodnog postupka nije činio upitnim status tužitelja kao potrošača, kao što je to razvidno iz odgovora na tužbu. Radi svega navedenog, tužitelja koji je kod tuženika uzeo kredit za kupnju automobila a u vrijeme kredita je bio zaposlen kod H. je smatrati potrošačem.

14.Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155., 156. st. 1. i 164. ZPP-a.

Tužitelju koji je zastupan po punomoćniku trošak je odmjeren tako što je sud imao u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 103/14., 118/14., 107/15. dalje: Tarifa) i to Tbr. 7., 8., 9., 42., 48. i 50., Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018., dalje: ZSP), Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 53/2019., 92/2021.), priloženi popis parničnog troška te imajući u vidu vrijednost predmeta spora prema konačno uređenom zahtjevu (22.252,10 kn) za sljedeće radnje: za sastav tužbe, podneska od 7.listopada 2021. kojim se očituje na navode iz odgovora na tužbu, zastupanje na ročištima od 12.listopada 2021. i 21. veljače 2022. te sastav podneska od 17. siječnja 2022. kojim se očituje na nalaz i mišljenje vještaka te uređuje zahtjev po 100 bodova, što je ukupno 500 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 10,00 kn daje iznos od 5.000,00 kn, kojemu je s naslova PDV-a valjalo dodati 1.250,00 kn, kao i s naslova troškova vještačenja 2.000,00 kn te s naslova pristojbe tužbe 1.166,00 kn i pristojbe presude 572,00 kn tako da cjelokupni trošak tužitelja iznosi 9.988,00 kuna, koji iznos mu je u obvezi naknaditi tuženik obzirom je tužitelj u postupku uspio. Kamata na trošak dosuđena je prema odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17. i 131/20.).

U Splitu, 8. travnja 2022.

S U T K I N J A :

Mirjana Rubić

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun tužitelja

- pun. tuženika

- u spis

Broj zapisa: eb309-2cca1

Kontrolni broj: 06a8f-ab3e0-fa89d

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=MIRJANA RUBIĆ, L=SPLIT, O=OPĆINSKI SUD U SPLITU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Splitu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.