REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-3052/2019

Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Mirjani Rubić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D.Č. iz S, . OIB …, zastupan po punomoćniku N.J. , odvjetniku u S., protiv tužene R.A. d.d. Z., OIB: ….. zastupane po odvjetnicima u odvjetničkom društvu K. & P. d.o.o. Z., radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 21. veljače 2022. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja, D.V., odvjetničke vježbenice kod odvjetnika u S. , N . J . i zamjenika punomoćnika tuženika D.O. odvjetnika u S, dana 8.travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 418-50-4209268, koji je zaključen između stranaka dana 26.06.2007. god., a potvrđen od javnog bilježnika N.K. iz S pod br. OV-6384/07, u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, i to baš u dijelu čl. 1. tog ugovora kojim je određeno odobrenje kredita od 23.319,03 CHF (švicarskih franaka) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, te u dijelu čl. 7. tog ugovora kojim je određeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF (švicarski franak), važećem na dan dospijeća.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o kreditu broj 418-50-4209268, koji je zaključen između stranaka dana 26.06.2007. god., a potvrđen od javnog bilježnika N.K. iz S. pod br. OV-6384/07, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i to baš u dijelu čl. 2. tog ugovora kojim je određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika.

III. Nalaže se tuženiku da, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati tužitelju iznos od 27.194,63 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama obračunatima po stopi od 15% za razdoblje do 31.12.2007. god., za razdoblje od 01.01.2008. god. do 31.07.2015. god. po stopi određenoj po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena i za razdoblje od 01.08.2015. god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje zakonske zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa kako slijedi:

- na iznos od 2,70 kn od 31.07.2007. god. do isplate,

- na iznos od 13,07 kn od 31.08.2007. god. do isplate,

- na iznos od 47,52 kn od 30.11.2007. god. do isplate,

- na iznos od 37,11 kn od 31.12.2007. god. do isplate,

- na iznos od 73,40 kn od 31.01.2008. god. do isplate,

- na iznos od 93,35 kn od 29.02.2008. god. do isplate,

- na iznos od 127,53 kn od 31.03.2008. god. do isplate,

- na iznos od 76,16 kn od 30.04.2008. god. do isplate,

- na iznos od 78,37 kn od 31.05.2008. god. do isplate,

- na iznos od 103,68 kn od 30.06.2008. god. do isplate,

- na iznos od 66,53 kn od 31.07.2008. god. do isplate,

- na iznos od 68,37 kn od 31.08.2008. god. do isplate,

- na iznos od 90,39 kn od 30.09.2008. god. do isplate,

- na iznos od 257,20 kn od 31.10.2008. god. do isplate,

- na iznos od 145,45 kn od 30.11.2008. god. do isplate,

- na iznos od 287,50 kn od 31.12.2008. god. do isplate,

- na iznos od 309,33 kn od 31.01.2009. god. do isplate,

- na iznos od 319,20 kn od 28.02.2009. god. do isplate,

- na iznos od 329,02 kn od 31.03.2009. god. do isplate,

- na iznos od 334,30 kn od 30.04.2009. god. do isplate,

- na iznos od 292,03 kn od 31.05.2009. god. do isplate,

- na iznos od 260,91 kn od 30.06.2009. god. do isplate,

- na iznos od 269,19 kn od 31.07.2009. god. do isplate,

- na iznos od 285,59 kn od 31.08.2009. god. do isplate,

- na iznos od 284,16 kn od 30.09.2009. god. do isplate,

- na iznos od 267,58 kn od 31.10.2009. god. do isplate,

- na iznos od 298,70 kn od 30.11.2009. god. do isplate,

- na iznos od 323,65 kn od 31.12.2009. god. do isplate,

- na iznos od 359,14 kn od 31.01.2010. god. do isplate,

- na iznos od 351,00 kn od 28.02.2010. god. do isplate,

- na iznos od 399,16 kn od 31.03.2010. god. do isplate,

- na iznos od 390,03 kn od 30.04.2010. god. do isplate,

- na iznos od 407,83 kn od 31.05.2010 . god. do isplate,

- na iznos od 561,97 kn od 30.06.2010. god. do isplate,

- na iznos od 530,24 kn od 31.07.2010. god. do isplate,

- na iznos od 627,18 kn od 31.08.2010. god. do isplate,

- na iznos od 593,69 kn od 30.09.2010. god. do isplate,

- na iznos od 539,81 kn od 31.10.2010. god. do isplate,

- na iznos od 653,48 kn od 30.11.2010. god. do isplate,

- na iznos od 798,09 kn od 31.12.2010. god. do isplate,

- na iznos od 695,70 kn od 31.01.2011. god. do isplate,

- na iznos od 731,61 kn od 28.02.2011. god. do isplate,

- na iznos od 685,93 kn od 31.03.2011. god. do isplate,

- na iznos od 694,14 kn od 30.04.2011. god. do isplate,

- na iznos od 887,99 kn od 31.05.2011. god. do isplate,

- na iznos od 906,87 kn od 30.06.2011. god. do isplate,

- na iznos od 1.064,79 kn od 31.07.2011. god. do isplate,

- na iznos od 981,71 kn od 31.08.2011. god. do isplate,

- na iznos od 890,76 kn od 30.09.2011. god. do isplate,

- na iznos od 872,32 kn od 31.10.2011. god. do isplate,

- na iznos od 865,33 kn od 30.11.2011. god. do isplate,

- na iznos od 908,58 kn od 31.12.2011. god. do isplate,

- na iznos od 946,29 kn od 31.01.2012. god. do isplate,

- na iznos od 951,34 kn od 29.02.2012. god. do isplate,

- na iznos od 925,25 kn od 31.03.2012. god. do isplate,

- na iznos od 942,86 kn od 30.04.2012. god. do isplate,

- na iznos od 954,91 kn od 31.05.2012. god. do isplate,

- na iznos od 934,64 kn od 30.06.2012. god. do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 8.244,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos teče od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do konačne isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

1.U tužbi podnesenoj ovom sudu 10.lipnja 2019. se navodi da je tužitelj je kao korisnik kredita s tuženikom (Podružnica Split) kao davateljem kredita dana 26.06.2007. god. sklopio Ugovor o kreditu broj 418-50-4209268, koji je potvrđen od javnog bilježnika N.K. iz S pod br. OV-6384/07 (dalje: Ugovor),

temeljem kojeg je tužitelju od strane tuženika stavljen na raspolaganje kredit iskazan kao novčani iznos od 23.319,03 CHF (švicarskih franaka), a isplaćen u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju davatelja kredita na dan korištenja kredita. Kredit je u cijelosti otplaćen 2012. god.

Ugovorom je među ostalim ugovorena valutna klauzula u valuti CHF (švicarski franak) i otplata kredita vezana za ovu valutu (čl. 1. i čl. 7. Ugovora) te promjenjiva kamatna stopa i to na način da promjenjivost ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke, bez navođenja jasnih i provjerljivih parametara na koji će se način kamata mijenjati (čl. 2. Ugovora).

Povodom kolektivne tužbe „POTROŠAČA - HRVATSKOG SAVEZA UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA“ Trgovački sud u Z. je donio presudu posl. br. P- 1401/12 od 04.07.2013. god. temeljem koje je utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. god. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je odredba ništetna, a koja je presuda u tom dijelu utvrđenja postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. god.,

- da je tuženik u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. god. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82., i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a koja je presuda u tom dijelu utvrđenja postala pravomoćna donošenjem presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god.

Slijedom prednjih sudskih utvrđenja, kojima je i naslovni sud vezan temeljem odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br.: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014; dalje: ZPP) i odredbe čl. 18. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br.: 41/2014, 110/2015, 14/2019; dalje: ZZP) proizlazi da su ništetne i bez pravnih učinaka odredbe Ugovora iz čl. 1., čl. 2. i čl. 7. i to u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u valuti CHF (švicarski franak).

Kako su odredbe Ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu potraživanja temeljem takvih ugovornih odredbi.

Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br.: 35/2005, 41/2008125/2011, 78/2015, 29/2018; dalje: ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima.

Dakle, tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa prema početnoj stopi od 5.20 % za redovnu kamatu.

Također, tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

Na temelju dokumentacije iz predmetnog ugovora o kreditu tužitelj je izvršio obračun neosnovano naplaćenih i od tuženika stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti CHF (švicarski franak) i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivim kamatama, a slijedom kojeg proizlazi da je tuženik neosnovano stekao na teret tužitelja iznos od 27.179,16 kuna.

Na svaki mjesečni preplaćeni iznos anuiteta tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate i to temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a, dakle od dana kada su izvršene uplate, a po visini stope određenoj sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom svega iznesenog predloženo je presudom utvrditi da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu , u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, i to baš u dijelu čl. 1. tog ugovora kojim je određeno odobrenje kredita od 23.319,03 CHF (švicarskih franaka) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, te u dijelu čl. 7. tog ugovora kojim je određeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF (švicarski franak), važećem na dan dospijeća kao i u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i to baš u dijelu čl. 2. tog ugovora kojim je određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika te naložilo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 27.179,16 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kako je tamo pobliže navedeno sa parničnim troškom

2.U odgovoru na tužbu tuženik je prvenstveno istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti naslovljenog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev.

Prije upuštanja u daljnje raspravljanje povodom predmetne tužbe, tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013, od dana 13.06.2014. godine, u cijelosti promašeno. U vezi s navedenim pod prethodnom točkom, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.

Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu i to u članku 9. tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran i to od strane javnog bilježnika N.K., pod brojem OU- 6384/07, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao.

Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato.

Temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja. Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima.

3.U tijeku postupka sud je izveo dokaz pregledom ugovora o kreditu broj 418- 50-4209268 od 26.lipnja 2007. solemniziranog kod javnog bilježnika iz S., N.K. pod brojem OU-6384/2007 dana 26.lipnja 2007., otplatne tablice i plana i prijepisa knjigovodstvene kartice, vještačenjem po sudskom vještaku Jut d.o.o.(A.B.) pregledom zahtjeva za kredit od 15. lipnja 2007., zadužnice ovjerene u potpisu tužitelja kod javnog bilježnika iz S., N.K. pod brojem Ov-6383/07 od 26.06.2007., suglasnosti o zapljeni plaće, ponude E. d.o.o. od 18.lipnja 2007., time da je sud odustao od izvođenja dokaza saslušanjem tužitelja, javnog bilježnika iz S.,

N.K. kao svjedoka i svjedoka I.O. jer kraj postignutih činjeničnih utvrđenja izvođenje tih dokaza nije smatrao potrebnim. Dokaz saslušanjem svjedoka R.S. sud nije uzeo u obzir (predložen nakon zaključenja prethodnog postupka-na ročištu za glavnu raspravu od 21.veljače 2022.-čl.299. st.3. ZPP-a)

4.Prigovor mjesne nenadležnosti je neosnovan.

5.Tužbeni zahtjev je osnovan.

6.Stranke su dana 26.lipnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu kojim je u odredbi čl. 12. u slučaju spora ugovorena nadležnost suda u sjedištu kreditora, ovdje tuženika.

7.Prema odredbi čl. 70. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine (Narodne novine 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka US RH, 84/08., 96/08. - Odluka US RH, 123/08 - Ispravak; 57/11.; 148/11. - Pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka US RH; 70/19; dalje: ZPP) ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvjet da je isti stvarno nadležan. Stavkom 3. toga članka propisano je da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa.

Predmet spora je utvrđenje ništetnosti određenih odredbi i isplata po osnovi Ugovora o kreditu broj 418-50-4209268 od 26. lipnja 2007. (dalje: Ugovor) u kojem tužitelj ima status potrošača, a tuženik status trgovca odnosno pružatelja usluge te dolazi do primjene mjerodavno potrošačko pravo.

Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003. dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme Ugovora ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st.2.). Odredbom čl. 82. ZZP propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu, a odredbom čl. 102. st. 1. ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

Identične odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19.), koji je na snazi u ovom trenutku, a koji je usklađen je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993.: dalje Direktiva).

Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2.).

Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 – O.G.E. SA protiv R. M.O. te S.E. S.A protiv J. M. S.A. P. i dr., zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

O odredbi čl. 12. Ugovora, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, nije se posebno pregovaralo pa tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on, čije je prebivalište u S., dakle na području nadležnosti Općinskog suda u Splitu, radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se to ne odnosi na tuženika.

Budući da je ranije navedeno da prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu navedenoga treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe Ugovora ne može zasnovati nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu.

Prema tome, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. - 4. ZPP.

Ovdje je dodati i kako je prema odredbi čl. 2. st. 1. toč. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 09/15., 78/15., 102/15., 52/16.; dalje ZPK) potrošač fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu, u smislu toga Zakona, ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka.

Prema odredbi čl. 19.l st. 1. ZPK, u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu od dana 29. siječnja 2020. za ocjenu je li prorogacijska klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nepoštena, a posljedično i ništetna, potrebno uzeti u obzir sve okolnosti pojedinog slučaja. Ovakvo je shvaćanje podudarno i s dopunom navedenog stava sjednice odjela od 29. siječnja 2020. (dopuna od 13. listopada 2020.) prema kojem: "Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) uvijek uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ukoliko putovanje od mjesta prebivališta tužitelja (potrošača) do suda mjesta sjedišta tuženika (banke) i natrag traje duže od tri sata." Odredbom članka 40. stavka 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine" NN 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20) pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici odjela županijskog suda obvezno je za sva drugostupanjska vijeća ili suce pojedince tog odjela, odnosno suda.

U postupku je utvrđeno da je vrijednost predmeta ovoga spora bila 27.179,16 kuna u vrijeme podnošenja tužbe, a nakon vještačenja 27.194,53 kuna, da tužitelj ima prebivalište u S. na čijem se području nalazi ovaj sud, dok je udaljenost od S. do Z. ), što sve upućuje na zaključak da je ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti ništetna jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, pa je imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tužene (banke), s tim u vezi i mogućnost dolaska na sud punomoćnika tužitelja i samog tužitelja, ovaj sud je mišljenja da bi nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu tužitelja odvratila od njegovog prava na pristup sudu, koji je zajamčen člankom 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10) čime bi bio, zbog ugovorene nadležnosti u ovom slučaju, doveden u nepovoljniji procesnopravni položaj od tuženika.

Radi navedenog valjalo je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda odbiti kao neosnovan.

8.Među parničnim strankama nije sporno da su dana 26.lipnja 2007. i to tuženik kao kreditor, a tužitelj kao korisnik kredita sklopile Ugovor o kreditu broj 418- 50-4209268 kojim je tužena banka odobrila tužitelju kao korisniku iznos kredita od 23.319,03 CHF isplaćen u kunama po srednjem tečaju tuženika, rok otplate 60 mjeseci, instrumente osiguranja tamo pobliže navedene, uz u čl. 2. stipuliranu kamatnu stopu "od 5,20 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora" uz obvezu tužitelja na otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan dospijeća a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku; a određeno je da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (čl. 7.)

Nije sporno ni to da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) te da je predmetni kredit otplaćen.

Također među strankama nije sporno da je od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa nadalje dolazilo do promjene kamatne stope sa ugovorene sa 5,20% godišnje do 30.11.2007., na 6,20% godišnje do 31.05.2008., pa 6,75% godišnje do 31.03.2009., zatim 7,75% godišnje do 31.07.2011., na 7,50% godišnje do 31.10.2011.i 6,75% godišnje do otplate kredita. Posljedično na promjenu kamatne stope anuitet tužitelja se mijenjao od 442,20 CHF početno do 464,89 CHF kao najvećeg iznosa anuiteta.

9.Obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 26.lipnja 2007.), za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 dalje: ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007. te potom Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 dalje ZZP/07.).

9.1.Prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

9.2.Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

9.3.Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

9.4.Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

10.Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača između ostalog je u odnosu na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

10.1.Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđeno je kako je ovdje tuženik a tamo četvrtotuženik u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora četvrtootuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time četvrtotuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom četvrtotuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora četvrtotuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku četvrtotuženika.

10.2.U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati i na tužitelja odgovoriti je kako se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka US RH, 84/08, 96/08 - Odluka US RH, 123/08 - Ispravak; 57/11; 148/11 - Pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka US RH; dalje: ZPP), fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP) određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a te imajući u vidu da su sporne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

Slijedom navedenog, nije bilo potrebe izvoditi dokaz saslušanjem tužitelja kao ni javnog bilježnika Nevenke Kekez ni svjedoka Ivana Olujića, djelatnika tuženika.

11.U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina.

Članak 215. st. 1. ZOO propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

Čl. 245. st. 1. ZOO propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

Pozivajući se na gore navedene odredbe ZOO-a o zastari sud smatra da je podnošenjem kolektivne tužbe 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u gore navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim Trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

Naime, navedenom drugostupanjskom presudom pravomoćno je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe kojom je promjenjivost kamatne stope tijekom postojanja ugovorne obveze utemeljena na jednostranoj odluci banke.

Dakle, kako je predmetna tužba podnesena dana 10. lipnja 2019. a potraživanje tužitelja se odnosi na razdoblje od srpnja 2007. pa nadalje do lipnja 2012., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba u kolektivnom sporu podnesena 4. travnja 2012., a presuda pred Visokim Trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena je 13. lipnja 2014., to je razvidno da je predmetna tužba podnesena u zastarnom roku, uslijed čega se istaknuti prigovor ima smatrati u cijelosti neosnovanim.

12.Što se tiče visine zahtjeva istu je utemeljiti na saznanjima do kojih je sud došao provedenim vještačenjem po sudskom vještaku financijske struke Jut d.o.o. (Anisija Bešlić) na čiji nalaz i mišljenje stranke nisu imale konkretnih primjedbi, a i sud ga prihvaća kao objektivan, stručan, jasan, potpun i bez proturječnosti te utemeljen na mjerodavnim ispravama te primjeni pravilne metodologije obračuna. Naime, ovaj sud smatra da je kamatna stopa prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelja i tužene bila određena i to u visini od 5,20 % a to i obzirom je tužitelju kao korisniku kredita koji je od banke kao kreditora dobio otplatni plan bilo vidljivo kolika je njegova mjesečna obveza u smislu podmirenja mjesečnog anuiteta banci te koliko u otplati svakog mjesečnog anuiteta on plaća glavnicu kredita, a koliko kamatu, dok su kamatne stope koje je banka mijenjala svojom jednostranom odlukom utvrđene kao nepoštene, a potom i ništetne. Radi navedenog otkloniti je tuženikov općeniti prigovor, čemu je dodati kako i ne iznosi konkretnih primjedbi na izračun vještaka.

Ugovor o kreditu je sklopljen dana 26.lipnja 2007. godine te je kredit po tužitelju u potpunosti isplaćen. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,20% godišnje, te je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 60 mjeseci.

Kredit je tužitelju isplaćen dana 28.06.2007. prema tuženikovom-kreditorovom srednjem deviznom tečaju za valutu Ugovora tj. švicarski franak (CHF).

Na dan isplate kredita tečaj za 1 CHF iznosio je 4,42942 kn.

Kredit je u potpunosti isplaćen te je vještačenje izrađeno do dana konačne otplate.

Tužitelj je otplaćivao kredit prema srednjem deviznom tečaju tuženika- kreditora. Vještak je ukazao na tijek promjena kamatnih stopa i s tim u svezi anuiteta pa tako da je od 31. 07.2007. do 30.11.2007. kamatna stopa iznosila 5,50%, a anuitet 442,20 CHF, od 30.11.2007. do 31.05.2008. kamatna stopa iznosila 6,20%, a anuitet 452,31 CHF, od 31.05.2008. do 31.03. 2009. kamatna stopa iznosila 6,75%, a anuitet 457,37 CHF, od 31.03.2009. do 31. 07.2011. kamatna stopa iznosila 7,75%, a anuitet 464,89 CHF, od 31.07.2011. do 31.10.2011. kamatna stopa iznosila 7,50%, a anuitet 464,27 CHF te od 31.10. 2011. do otplate kredita kamatna stopa iznosila 6,75%, a anuitet 462,85 CHF.

Prema vještačkom nalazu i mišljenju ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule u razdoblju od početka otplate kredita do dana otplate kredita iznosi ukupno 27.194,63 kn (Tablica broj 4., kolona broj 9, red. br. 61). Tužitelj je podneskom od 16. veljače 2022. uredio toč. III tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju vještaka na isplatu iznosa od 27.194,63 kuna s kamatama kako je tamo pobliže navedeno.

Tužitelj je u otplati kredita banci vraćao kunske iznose radi čega mu pripada pravo na isplatu kunskih iznosa povećanih anuiteta zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, kako je pobliže navedeno u izreci presude, sukladno čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO. Slijedom navedenog valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja kojemu pripada kamata od dana dospijeća svakog pojedinog obroka pa do isplate i to po izračunu koji se temelji na nalazu i mišljenju sudskog vještaka.

Dosljedno, odlučeno je kao u izreci.

13.Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155., 156. st. 1. i 164. ZPP-a.

Tužitelju koji je zastupan po punomoćniku trošak je odmjeren tako što je sud imao u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 103/14., 118/14., 107/15. dalje: Tarifa) i to Tbr. 7., 8., 9., 42.,48. i 50., Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018., dalje: ZSP), Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 53/2019., 92/2021.), priloženi popis parničnog troška te imajući u vidu vrijednost predmeta spora prema konačno uređenom zahtjevu (27.194,36kn) za sljedeće radnje: za sastav tužbe, zastupanje na ročištima od 12.listopada 2021. i 21. veljače 2022. te sastav podneska od 15. veljače 2022. kojim se očituje na nalaz i mišljenje vještaka te uređuje zahtjev po 100 bodova, što je ukupno 400 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 10,00 kn daje iznos od 4.000,00 kn, kojemu je s naslova PDV-a valjalo dodati 1.000,00 kn, kao i s naslova troškova vještačenja 2.000,00 kn te s naslova pristojbe tužbe 622,00 kn i pristojbe presude 622,00 kn tako da cjelokupni trošak tužitelja iznosi 8.244,00 kn, koji iznos mu je u obvezi naknaditi tuženik obzirom je tužitelj u postupku uspio. Kamata na trošak dosuđena je prema odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17. i 131/20.).

U Splitu, 8. travnja 2022.

S U T K I N J A :

Mirjana Rubić, v.r.

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

Broj zapisa: eb309-2bf03

Kontrolni broj: 0f14d-5f6ed-3b8c8

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=MIRJANA RUBIĆ, L=SPLIT, O=OPĆINSKI SUD U SPLITU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Splitu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.