Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zadru

Zadar, Dr. Franje Tuđmana 35

Poslovni broj: 10 Povrv-101/2021-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zadru, po sutkinji Katarini Zdunić, na prijedlog sudske savjetnice Ive Begonja Vuković, u pravnoj stvari tužitelja A. A. S. d.o.o., Z. , OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik J. K., odvjetnik u Z.2 , protiv tuženika Ustanova V., Z. , OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik D. S., odvjetnik u Z.1 , radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 24. ožujka 2022. u prisutnosti zastupnice po zakonu tužitelja S. Š. uz zamjenika punomoćnika tužitelja S. M., odvjetnika u M. i zastupnice po zakonu tuženika Z. L. uz punomoćnika te nakon objave presude, 8. travnja 2022. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika J. S. iz Z.1 , poslovni broj Ovrv-2/2021 od 18. siječnja 2021. kojim se nalaže tuženiku da tužitelju namiri tražbinu u iznosu od 18.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. listopada 2020., pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena kao i iznos odmjerenih troškova ovrhe uvećan za zateznu kamatu po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a koja teče na iznos od 1.950,00 kn od dana 18. siječnja 2021. do isplate, sve to u roku od 8 dana; te se tužbeni zahtjev u cijelosti odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku iznos od 5.000,00 kn na ime parničnih troškova, u roku od 15 dana.

III. U preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova u iznosu od 625,00 kn, odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u svojstvu ovrhovoditelja 22. ožujka 2021. podnio protiv tuženika (kao ovršenika) javnom bilježniku J. S. iz Z.1 prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, radi isplate iznosa od 18.000,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama, a povodom kojega je javni bilježnik 18. siječnja 2021. donio rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-2/2021.

2. Protiv tog rješenja tuženik (tada u svojstvu ovršenika) pravovremeno je podnio prigovor kojim u cijelosti pobija rješenje javnog bilježnika navodeći da je tuženik koristio usluge tužitelja do 31. prosinca 2019. te uredno podmirio sve mjesečne troškove koji su bili dogovoreni između dviju ugovornih strana, a mjesečni paušal za prosinac 2019. da je plaćen u siječnju 2020. Ovime da je poslovni odnos između parničnih stranaka u smislu financija završen, a da je preostala jedino obveza tužitelja da svoj knjigovodstveni posao za 2019. završi te vrati registratore i dokumente tuženiku. Tuženik da je bio klijent tužitelja osam godina i nikada nije plaćao ništa dodatno u odnosu na ono što je ugovoreno. Usklađivanje knjigovodstvenih podataka za 2019., izrada završnog računa za 2019. i popunjavanje propisanih obrazaca koji se odnose na 2019. da spadaju u redovno poslovanje i pružanje knjigovodstvenih usluga koje su u cijelosti podmirene. Od 1. siječnja 2020. tuženik da koristi usluge drugog knjigovodstvenog servisa stoga da je neosnovano što tužitelj i dalje vodi tuženika kao svog klijenta i 24. rujna 2020. izdaje utuženi račun na iznos od 18.000,00 kn. Pored navedenog drži neprimjerenim što je tužitelj čak 10 mjeseci držao u zabludi tuženika ne želeći mu vratiti registratore i dokumente, a pritom pokušava naplatiti posao koji se odnosi na 2019., koji posao je uredno plaćen kroz mjesečni paušal koji mu je uredno plaćao svih ovih godina koliko koristi njegove usluge.

3. Javni bilježnik je predmet proslijedio ovom sudu koji je rješenjem od 25. ožujka 2021. (koje rješenje je postalo pravomoćno), stavio izvan snage rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u dijelu u kojem je određena ovrha i ukinuo provedene radnje te odredio da će se postupak u dijelu u kojem je naloženo plaćanje nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

4. U nastavku postupka tužitelj pojašnjava da se tuženik tijekom 2012. i 2013. prvotno nalazio u ugovornom odnosu sa obrtom K. s. M. iz S. F. i J., a od 2014. stranke da su ugovorile da će knjigovodstvene usluge pod istim uvjetima pružati društvo tužitelja s tim da je vlasnica knjigovodstvenog servisa M. ujedno i direktorica ovdje tužitelja. Njegovo potraživanje da se odnosi na usklađivanje knjigovodstvenih podataka za 2019., izradu završnog računa za 2019. te popunjavanje propisanih obrazaca za 2019. godinu. Tuženik da je usmeno raskinuo poslovnu suradnju koja je trajala od 2012. godine sa danom 31. prosinca 2019. te je upozoren da je osim dodatnog rada koji je prouzrokovan otkazom poslovne suradnje bez poštivanja otkaznog roka, dužan podmiriti i završni račun na kraju godine koji se dodatno plaća svakom knjigovodstvu budući da je potrebno uskladiti račun dobiti i gubitka te samu bilancu kako bi se uredno izvršila prijava FINA-i i Poreznoj upravi. Kako je završni račun za prethodnu godinu dosad ulazio u mjesečni paušal tekuće godine kojeg je tuženik plaćao tužitelju, prekidom suradnje tužitelj da svoj završni račun za 2019. nije mogao uključiti u mjesečni paušal tijekom 2020. Osim završnog računa tužitelj da je u e-mail korespondenciji od 5. i 9. ožujka 2020. opisao sav dodatan rad koji je tužitelju nastao i kojeg je uredno obavio kako bi novi knjigovodstveni servis tuženika mogao bez problema nastaviti voditi poslovne knjige tuženika, a koje usluge se zbog njihove naravi ne mogu pružiti 29. prosinca 2019. Tužitelj da je uredno izvršio svoju uslugu te novom knjigovođi tuženika dostavio uredno izvršenu i prijavljenu Bruto bilancu za 2019. iz čega proizlazi da je tužitelj svoju uslugu uredno mogao izvršiti tek u 2020. jer ne postoji način da se isto obavi u tekućoj godini kada ista nije završila, a iz kojeg razloga i postoji rok za prijavu završnog računa do 30. lipnja za prethodnu godinu. Upoznat sa prethodno navedenim tuženik u e-mailu od 9. ožujka 2020. predlaže da predmetni račun ne bi trebao prelaziti 4.500,00 kn koliko je plaćao svaki mjesec dok je trajala poslovna suradnja. Ovime da je tuženik sukladno čl. 240. st. 2. Zakona o obveznim odnosima priznao osnovu tužiteljevog potraživanja u ovoj pravnoj stvari. Ističe kako tuženik tužitelju nije dao mogućnost za otkaznim rokom kako bi mogao naplatiti sve redovne obveze koje je uredno obavljao u siječnju 2020. te sav ostali dodatan rad kroz sljedećih osam mjeseci. Budući da stranke nisu ugovorile otkazni rok, sukladno čl. 212. st. 4. ZOO isti da prestaje istekom primjerenog roka, a primjerenost roka da se određuje sukladno naravi ugovora odnosno usluga koje je tužitelj pružao tuženiku. Tuženik da nije imao primjedbi na prednje osim što je predlagao koliko bi trebale iznositi pobrojane usluge. Tužitelj da je nakon otkaza nastavio uredno izvršavati knjigovodstvene usluge kako bi tuženik bez problema mogao prenijeti svoje poslovne knjige novom knjigovodstvu. U tom smislu tužitelj da je do 15. siječnja 2020. morao izvršiti sve usluge vezane za tuženikovu isplatu plaće svojim radnicima za prosinac 2019. koja se isplaćuje u siječnju 2020., zatim obaviti sva usklađenja knjigovodstvenih podataka (HZZ, HZMO) koja nije mogao obaviti u 2019. već u 2020. te sav ostali dodatan rad, a ni sam tuženik da ne spori da je usklađivanje posao koji se trebao obaviti početkom 2020. za 2019. godinu. Sve što je tužitelj usklađivao tijekom 2020. posljedica da je toga što tuženik nije uredno predmetne dokumente dostavljao/prijavljivao tužitelju. U tu svrhu tužitelj da je od tuženika, ali i samoinicijativno od dobavljača tražio račune za tuženika, a da bi uredno obavio svoj posao na raspolaganju da je morao imati i određenu tuženikovu dokumentaciju. U prilog svojih navoda tužitelj je dostavio izvode iz poslovnih knjiga, utuženi račun, e-mail korespondenciju ostvarenu među strankama, korespondenciju tužitelja sa trećim osobama, bruto bilancu po analitičkim kontima za 2019., te je u nastavku postupka predložio sudu izvesti dokaz stranačkim saslušanjem kao i knjigovodstveno-financijskim vještačenjem i to na okolnost uredne izrade i prijave završnog računa, usklađivanja knjigovodstvenih podataka za 2019. te ispunjavanja obrasca za prijavu na statistiku.

5. Očitujući se na prednje navode tužitelja tuženik ističe kako tužitelj e-mail komunikaciju ostvarenu među strankama, a koja je bila nužna da bi se napravio završni račun i zatvorila prethodna poslovna godina, pogrešno prikazuje kao nastavak suradnje u 2020. Tužitelj da tek sada ispostavlja račun za usluge koje je pružao od 2012. pa do kraja suradnje, a da nikada u tom periodu za isti posao nije nikada ništa extra naplatio, a što da je razvidno iz kartice kupca. Po ocjeni tuženika ovdje se radi o pravnom pitanju ima li tužitelj pravo naplatiti nešto što mu je uredno plaćeno i u što ulazi opis poslova, a koji su obavljeni u 2020. U nastavku postupka predložio je izvesti dokaz saslušanjem u svojstvu svjedoka novog knjigovođe tuženika V. P. vl. obrta za knjigovodstvene usluge T. te stranačkim saslušanjem. U prilog svojih navoda dostavio je i presudu ovog suda u istoj činjeničnoj i pravnoj stvari.

6. Očitujući se na prednje navode tuženika tužitelj je ostao kod svih ranijih navoda te istaknuo kako ovakav rad tužitelj nije mogao ranije naplatiti budući je tuženik bez valjanog razloga, naprasno, dana 29. prosinca 2019. usmeno raskinuo poslovnu suradnju sa danom 31. prosinca 2019. te zatražio da mu se predaju svi dokumenti i poslovne knjige premda se imao obaviti posao koji se plaćao kroz paušal tekuće godine. Dakle, sav dodatan posao da se tek trebao obaviti pa ga tužitelj nije ni imao razloga naplatiti prije nego što je svoju uslugu uredno izvršio. Uostalom, razlog zašto se primjerice završni račun plaća kroz paušal tekuće godine je taj što ni sam tužitelj ne može znati koliko će isto iziskivati posla niti ga je moguće odraditi u prethodnoj godini. Ističe i kako dio zadržanih registratora nije ograničio tuženika u urednom korištenju usluga drugog knjigovodstva, a omogućilo je da novo knjigovodstvo preuzme urednu i potpunu dokumentaciju.

7. Sud je izveo dokaz čitanjem svih isprava priloženih spisu te je izveo dokaz stranačkim saslušanjem kao i saslušanjem u svojstvu svjedoka V. P..

8. Sukladno odredbi čl. 10. ZPP-a sud nije provodio druge dokaze jer bi to bilo protivno načelu ekonomičnosti postupanja.

9. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. Isplatu iznosa od 18.000,00 kn potražuje tužitelj od tuženika, sve prema računu br. 15-1-1 od 24. rujna 2020. sa dospijećem 24. listopada 2020., na ime knjigovodstvenih usluga – usklađivanje knjigovodstvenih podataka za 2019., izradu završnog računa za 2019. i popunjavanje propisanih obrazaca koji se odnose za 2019.

11. Među strankama je sporna osnova i visina postavljenog tužbenog zahtjeva. Naime tuženik osporava tužiteljevo potraživanje tvrdeći da je poslove iz utuženog računa tužitelj sukladno usmenom sklopljenom ugovoru trebao obaviti kao dio redovne knjigovodstvene usluge koju je tuženik uredno tužitelju podmirio za cijelu 2019. godinu, da tužitelj takvu uslugu nikad tijekom dugogodišnje poslovne suradnje tuženiku nije posebno naplatio niti da bi takvo što stranke ugovorile. Odnosno sporno je da li je tuženik u obvezi podmiriti utuženi iznos za usluge obavljene nakon prekida poslovne suradnje koje su prema dotadašnjoj praksi bile u sastavu redovne usluge za koje je tuženik plaćao mjesečni paušal tužitelju.

12. Prema odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija dokaze i navode protivne strane dok su prema odredbi čl. 7. ZPP-a stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

13. Iz utuženog računa broj 15-1-1 od 24. rujna 2020. (stranica 33 spisa) proizlazi da je istog tužitelj izdao tuženiku za uslugu usklađivanja knjigovodstvenih podataka za 2019., izradu završnog računa za 2019. i popunjavanje propisanih obrazaca koji se odnose za 2019.

14. Iz iskaza saslušane svjedokinje V. P. u bitnome proizlazi da je sa tuženikom u pisanom obliku zaključila Ugovor o vođenju knjigovodstva prema kojem je od 1. siječnja 2020. knjigovođa tuženika. U Ugovoru taksativno da su navedene obveze knjigovodstva koje se plaćaju u paušalnom iznosu, a to da su svakako mjesečno knjiženje ulaznih i izlaznih računa, ali i izdavanje završnog računa. Dokumentaciju tuženika za 2019. od ranijeg knjigovodstva da je dobila tek u rujnu ili u listopadu 2020. urednu i po pravilima struke, a suradnja sa ranijim knjigovodstvenim servisom da je bila uredna. Navodi da je običaj da završni račun i sve u vezi s time, radi knjigovodstveni servis koji je pružao knjigovodstvene usluge u toj godini. Dakle, u konkretnom slučaju, završni račun za 2019. godinu da je trebao napraviti tužitelj. Njen knjigovodstveni servis klijentima da posebno ne naplaćuje izradu završnog računa već da je to dio koji se naplaćuje kao mjesečna paušalna usluga koja po njenom mišljenju osim izrade završnog računa, obuhvaća i obračune plaća, PDV-a, knjiženja i slično. Navodi i da postoje servisi koji izradu završnog računa naplaćuju posebno, ali to da treba biti posebno ugovoreno i za što da se onda izdaje poseban račun. Uvidom u poslovne knjige tuženika da je utvrdila da je tuženik uredno tužitelju podmirivao mjesečne paušale za 2019. godinu. U izdanim računima za tu godinu da nije naznačeno koji dio paušala bi se odnosio na izradu završnog računa i slično, a nigdje da nije vidjela ni da bi tužitelj tuženiku za tu uslugu ispostavio odvojeni račun u ranijim razdobljima. Po njenoj procjeni da bi obavio posao iz ovdje utuženog računa knjigovodstvenom servisu koji ima svu potrebnu dokumentaciju i uredno vođene poslovne knjige da bi otprilike bilo potrebno mjesec dana. Ističe i da je nemoguće na dan 1. siječnja imati svu potrebnu dokumentaciju za izradu završnog računa. Pregledom tuženikove poslovne dokumentacije iz ranijeg razdoblja da je utvrdila da tužitelj i ranije nije poreznu dokumentaciju predavao na vrijeme tj. do 30. travnja odnosno uslijed pandemije do 30. lipnja već je u tome kasnio, a i tad ista da je bila nepotpuna, primjerice ne bi uredno dostavio sve priloge uz obrazac PD. Za siječanj 2020. njeno knjigovodstvo da je tuženiku obavilo obračun plaća, putnih troškova i drugo, a da je za prosinac u mjesecu siječnju to učinilo ranije knjigovodstvo.

15. Na posebno pitanje punomoćnika tužitelja, obzirom joj je poznat opseg posla tuženika, u uvjetima raskida ugovora u konkretnom slučaju na koji iznos bi ispostavila račun za izradu i predaju završnog računa, svjedokinja nije mogla odgovoriti obrazlažući da navedeno nije nikad radila, da se radi o uobičajenom poslu kojeg knjigovodstvo obavlja svake godine, a oko kojeg nema dodatnih poslova za koje bi se moglo reći da vrijede 4.500,00 kn ili neki drugi iznos.

16. Zastupnica po zakonu tužitelja S. Š. u svom iskazu u bitnom navodi da ju je 29. prosinca 2019. nazvala ravnateljica tuženika i rekla da prekida poslovnu suradnju sa 1. siječnja 2020. Ukazuje da ovo nije klasičan primjer prestanka poslovnog odnosa te da nije moguće sa tim danom, naredna dva dana, ili slijedeći mjesec iduće godine obaviti sve poslove. Ovo iz razloga što tužitelj nema svu potrebnu dokumentaciju na dan 29. prosinca dok se svi poslovi iz prosinca knjigovodstveno obavljaju u siječnju iduće godine. Mjesečni paušal koji je tuženik plaćao u ugovorenom razdoblju da je obuhvaćao sve usluge knjigovodstvenog servisa, uključivo i izradu završnog računa, međutim, u situaciji kada je poslovni odnos naprasno raskinut da nije bilo moguće uslugu izrade završnog računa naplatiti kroz paušal naredne godine, već je tu uslugu tuženik dužan posebno platiti, a što da je ravnateljici odmah dala do znanja ukazujući joj da je potrebno ostaviti primjereni rok. Obzirom da ravnateljica takav rok nije ostavila, a da je ona obavila sve svoje obveze oko izrade završnog računa, za tu uslugu da je ispostavila račun od 18.000,00 kn zaračunavajući time razdoblje od četiri mjeseca po utvrđenom mjesečnom paušalu držeći da bi upravo četiri mjeseca bila primjereni rok za dovršetak dugogodišnje poslovne suradnje. Ranije da je tuženoj samo spominjala mogućnost naplate završnog računa međutim, da nikada tijekom poslovne suradnje tuženoj takav račun nije izdala niti je takvu uslugu ikada posebno naplatila. Ustanova da je svoje račune imala uredne do 20.-og u mjesecu kada bi knjigovodstvo išlo po nju. Znalo se dogoditi da neki račun nedostaje i oni bi ga pribavili. Tužitelj da je trebao uskladiti sve kartice kupca - dobavljača, kartice za tri kredita te kartice za 10- ak koncesija, a prethodno sve to pribaviti osobno kod Grada Z.1 i Županije. Sve ovo da je trebalo uskladiti i predati novom računovodstvu. Tužitelj opisani opseg posla nije mogao ne naplatiti, a kako ga nije mogao naplatiti kroz usluge u narednom razdoblju, morao je izdati račun. Tuženik da joj nije podmirio ni iznos od 4.500,00 kn za koji je u mail korespondenciji rekao da će podmiriti. Ističe kako u siječnju, kada je za tuženika obavila veliki posao knjižila dokumentaciju 12.-og mjeseca, izradila obračun plaća za 43 ili 44 radnika, putne troškove, obračunala bolovanja, usklađivala sate rada i slično, više nije bilo paušala. Račun da je tuženiku ispostavljen jer je isti otkazao poslovnu suradnju, a ona svoj silni trud i rad ne bi mogla na drugi način naplatiti jer je ove usluge tužitelj ranije naplaćivao kroz paušal. Izrada statističkih izvješća i obrazaca da spada u standardne poslove knjigovodstva jer su upravo takva izvješća i obrasci temelj za izradu završnog računa, a naknada za četiri mjeseca iz utuženog računa da bi obuhvaćala sav rad u 2020. godini, odnosno četiri mjeseca mjesečnog paušala.

17. Na posebno pitanje punomoćnika tuženika obzirom da je i završni račun predala 30. lipnja 2020., dodatno priloge i 5. srpnja, a da je poslovnu dokumentaciju vratila u rujnu, zašto nije zaračunala još četiri mjeseca, navodi da je otprilike radila četiri mjeseca pa da nije mogla zaračunati osam mjeseci.

18. Ravnateljica tuženika Z. L. u svom iskazu u bitnom navodi da je suradnja među parničnim strankama, iako je bilo kašnjenja, bila uredna. 2016. da je osnovala obrt V. V.. Kasnije da je zbog tehničke greške računovodstva tužitelja budući je na njenim računima V. V. stajalo da je u sustavu PDV-a, a što nije bilo točno, bila obvezna platiti dugovanje od 175.000,00 kn koje je s Poreznom dogovorila platiti u 24 rate. Ona da nema potrebna znanja kako bi račun trebao izgledati, a niti je tužitelj to provjerio kroz četiri godine i upozorio je na to. Uslijed ovog dugovanja da nije mogla nastaviti poslovni odnos sa tužiteljem te je od 1. siječnja 2020. angažirala novo knjigovodstvo. Tužitelj da je obavio sav posao iz prosinca u siječnju naredne godine. Mjesečni paušal koji je tužitelju sve te godine plaćala da je obuhvaćao izradu završnog računa i tu uslugu ona da mu nikad ranije nije posebno plaćala. Kada je vidjela da tužitelj nema namjeru prepustiti joj poslovne knjige, u situaciji u kojoj je zbog greške morala vraćati 175.000,00 kn, tužitelju da je u cilju mirnog rješenja spora ponudila platiti iznos od 4.500,00 kn koji mu nije platila niti to namjerava. Tužitelj da je teško prihvatio činjenicu da ostaje bez klijenta, točnije dva, koji bi mu mjesečno donosili praktički jednu plaću. Računi da su tijekom poslovne suradnje sa tužiteljem uredno dostavljani na način da se dokumentacija stavljala u žutu kovertu po koju je dolazio netko iz knjigovodstva i to nekada svaki mjesec, a nekada u duljim vremenskim periodima. Račun tužitelja za prosinac 2019., da joj je poslan u siječnju kada ga je i podmirila. Nove usluge, pored onih za razdoblje 2019., od tužitelja da nije koristila. Korespondencija ostvarena tijekom 2020. da se odnosila isključivo vezano za povrat poslovnih knjiga. Drži da tužitelj nije uredno knjižio sve račune koje je slao tuženik jer mu u protivnom ne bi trebao cijeli taj period za izradu završnog računa.

19. Iskazu zastupnice po zakonu tuženika prigovorila je zastupnica po zakonu tužitelja u dijelu kojem je ista ustvrdila kako je tužitelju promaknulo da je tuženik pogrešno navodio da je u sustavu PDV-a navodeći da su tužitelju dostavljani samo zaključci iz registra blagajne na kojima je malim slovima ispisan samo iznos, ne i da li je u sustavu PDV-a, a samo knjigovodstvo da nikada nije naznačilo da bi obrt V. V. bio u sustavu PDV-a. Tuženik da je i na računima V., ovdje tužene Ustanove, znao stavljati omaškom da je u sustavu PDV-a i to posebno kada bi uvodio neku svoju novu uslugu, a što je tek poreznik nakon tri godine utvrdio kod obrta i to ne kod svih računa, nego samo pojedinih.

20. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka sud utvrđuje: da su stranke bile u poslovnom odnosu proizašlom iz usmenog zaključenog ugovora o djelu u smislu odredbe čl. 590. ZOO-a, na temelju kojeg je tužitelj kao izvođač ispunio svoju ugovornu obvezu vođenja tuženikovih poslovnih knjiga; da je tuženik poslovnu suradnju otkazao 29. prosinca 2019., zaključno sa 31. prosinca 2019. te da je od tužitelja zahtijevao predaju poslovne dokumentacije čemu je tužitelj udovoljio tek u listopadu 2020., kao i da je tužitelj poslove iz utuženog računa obavio tijekom 2020., da je mjesečne paušalne iznose za 2019. tuženik u cijelosti podmirio od čega paušalni iznos za mjesec prosinac 2019. u siječnju 2020. te da tuženik od 1. siječnja 2020. koristi usluge knjigovodstvenog obrta T.

21. Tužitelj tvrdi da mu pripada pravo na utuženu naknadu budući je naprasnim raskidom uspješne poslovne suradnje, bez valjanog razloga, pred kraj godine sa danom 31. prosinca 2019. tužitelju prouzročen dodatni rad kojeg je obavio tijekom 2020., kojeg zbog raskida poslovnog odnosa nije mogao naplatiti kroz paušal naredne godine, a sam iznos koji bi trebao naplatiti od tuženika da ovisi i o količini i opsegu posla koji se tek ima obaviti, a što tužitelju ranije moglo biti poznato. Konačno, na dužinu tužiteljeva rada da je od utjecaja bilo i tuženikovo kašnjenje u dostavljanju potrebne dokumentacije. Međutim, iz provedenih personalnih dokaza, koji nisu proturječni o odlučnim činjenicama, a korespondiraju i sa ostalim materijalnim dokazima u spisu te im sud stoga i poklanja vjeru proizlazi protivno. Prvotno, iz iskaza ravnateljice tuženika, a koja odgovara ranije ostvarenoj e-mail korespondenciji (stranica 36 spisa) proizlazi da je zbog pogrešnog sadržaja računa obrta V. V. kojeg je otvorila 2016., a čiji je knjigovođa također bio tužitelj bila dužna podmiriti iznos od 175.000,00 kn za koji iznos je sa Poreznom dogovorila obročnu otplatu. Ovime je tuženik izgubio povjerenje koje je presudno za uspješnu poslovnu suradnju. Naime, kako je i sama navela u svom iskazu ona nema stručnog znanja pa se pouzdala u stručnost knjigovodstva kojeg je angažirala, a koje ovaj propust nije uočilo četiri godine. Nadalje, među strankama nije sporno da je izrada završnog izvješća bila dio redovne tužiteljeve ponude, izrada kojeg izvješća tereti ono knjigovodstvo koje je vodilo poslovne knjige za tu godinu, što isto među strankama nije bilo sporno. Nije sporno ni da takvu uslugu tužitelj nije nikada posebno naplaćivao od tuženika (niti kao posebnu stavku mjesečnog paušala niti kroz zaseban račun). Neprihvatljivi su razlozi kojima tužitelj pojašnjava zašto bi imao pravo na naplatu utuženog iznosa. Naime, prestankom poslovne suradnje za tužitelja nije nastala nikakva nova obveza niti povećan opseg posla kako to nastoji prikazati već upravo redovan posao koji je tužitelj inače za tuženika obavljao na kraju svake kalendarske godine. Prestanak poslovne suradnje na kraju poslovne godine ne znači da radnje obavljene u idućoj, a koje se odnose na ranije razdoblje postaju nova obveza tužitelja, različita od one ranije ugovorene i podmirene, a niti knjigovodstvo izrađuje ova izvješća za potrebe prelaska klijenta kod novog knjigovođe. Ova izvješća tužitelj izrađuje kao zakonsku obvezu do 30. travnja odnosno (uslijed pandemije) do 30. lipnja neovisno o tome ostaje li klijent kod njega ili prelazi u novo knjigovodstvo. Radnje koje je tužitelj poduzeo bile su nužne upravo za izradu završnog računa koja podrazumijeva sređeno i uredno stanje poslovnih knjiga što i jest svrha knjigovodstva. U odnosu na navode tužitelja da je na duljinu tužiteljeva rada utjecala neuredna dostava potrebne dokumentacije ističe se kako ni ovo ne proizlazi iz izvedenih dokaza. Upravo suprotno iz iskaza saslušanih stranaka proizlazi da je upravo tužitelj sam dolazio po dokumentaciju. Neovisno što je tužitelj dio poslovne dokumentacije tuženiku vratio sa znatnim zakašnjenjem iz provedenih dokaza je razvidno da su unatoč tome ranije i novo knjigovodstvo ostvarili urednu komunikaciju te uredno obavili sav potreban posao u prijelaznom razdoblju. Obzirom da je knjigovodstveno-financijsko vještačenje tužitelj predložio na okolnost uredne izrade i prijave završnog računa, usklađivanja knjigovodstvenih podataka za 2019. te ispunjavanje obrasca za prijavu na statistiku, a što među strankama nije sporno da je učinjeno, kraj opisanog stanja stvari sud nije proveo ovaj dokazni prijedlog držeći da je isti suvišan. Dakle, po ocjeni suda tužitelj neosnovano od tuženika potražuje iznos preko plaćenog iznosa mjesečnog paušala za uslugu koja je bila redovno ugovorena i odnosila se na razdoblje iz 2019., a obavljena tijekom 2020., stoga je posljedično ukinuo platni nalog sadržan u rješenju u ovrsi javnog bilježnika, sve na način kako je navedeno u izreci presude.

22. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 155. u vezi sa čl. 154. st. 1. ZPP-a pa je tuženiku obzirom na vrijednost predmeta spora, te obzirom na uspjeh u parnici trebalo kao osnovan priznati zatraženi trošak zastupanja po punomoćniku – odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje Tarifa) i to za sastav prigovora protiv rješenja o ovrsi u iznosu od 1.000,00 kn, sukladno Tbr. 11. toč. 1. Tarife, za sastav obrazloženog podneska od 27. svibnja 2021. u iznosu od 1.000,00 kn, sukladno Tbr. 8. toč. 1. te za zastupanje na ročištima održanima 1. ožujka 2022. i 24. ožujka 2022. u iznosu od po 1.000,00 kn, sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, što uvećano za PDV od 25%, sukladno Tbr. 42. Tarife iznosi ukupno 5.000,00 kn.

23. Tuženiku nije priznat zatraženi trošak na ime pristupa na ročište za objavu presude u ukupnom iznosu od 625,00 kn obzirom ovaj trošak nije potreban u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

U Zadru 8. travnja 2022.

Sudska savjetnica

Sutkinja

Iva Begonja Vuković

Katarina Zdunić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke dopuštena je žalba.

Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta; stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta dok stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.

Rok za žalbu je 15 dana.

Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke u postupku ovom sudu za Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., osim povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku uz poziv na plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 530,00 kn,

- tuženiku po punomoćniku,

- u spis.