Republika Hrvatska
Poslovni broj: Gž Ovr-96/2022-2
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Splitu, po sucu Mihi Mratoviću, na temelju nacrta odluke koji je izradila viša sudska savjetnica Tihana Lovrić, u pravnoj stvari ovrhovoditelja R. H. T. A., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik K. H. iz Odvjetničkog društva H. i Z. u V., protiv ovršenika 1. B. B. iz Z., OIB: … i 2. L. B. iz Z., OIB: …, radi ovrhe na nekretnini, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja protiv rješenja Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Ovr-7786/2015-85 od 26. siječnja 2022., 8. travnja 2022.,
r i j e š i o j e
Uvažava se žalba ovrhovoditelja kao osnovana, ukida se rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Ovr-7786/2015-85 od 26. siječnja 2022. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.
Obrazloženje
1. Pobijanim prvostupanjskim rješenjem odgođena je provedba ovrhe određena rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr-7786/2015-2 od 7. prosinca 2015. do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se vodi pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-4028/2020.
2. Protiv navedenog rješenja žali se ovrhovoditelj iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje ZPP), koji propis se primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), u vezi s člankom 381. ZPP, a koji zakon se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe članka 21. stavak 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20; dalje: OZ), predlažući žalbu usvojiti te pobijano rješenje preinačiti.
3. U odgovoru na žalbu ovršenik B. B. je osporio sve žalbene navode ovrhovoditelja.
4. Žalba je osnovana.
5. U ovom ovršnom postupku odgođena je predmetna ovrha uz obrazloženje kako su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za odgodu ovrhe sukladno članku 65. stavku 1. OZ i pravnom shvaćanju izraženom u presudi Suda Europske unije poslovni broj C-407/2018 od 26. lipnja 2019.
6. Ispitujući pobijano rješenje, sukladno odredbi članka 352. stavka 2. ZPP-a, u vezi s čl. 21. st. 1. OZ-a, utvrđeno je kako činjenično stanje, a o kojem ovisi pravilna primjena materijalnog prava nije u dovoljnoj mjeri utvrđeno.
7. U odnosu na žalbene navode ovrhovoditelja najprije valja kazati kako u ovom predmetu ovrha nije odgođena pozivom na odredbu članka 19.k Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj102/15), već temeljem odredbe članka 65. stavka 1. OZ-a.
8. Sukladno odredbi članka 65. OZ sud može na prijedlog ovršenika odgoditi ovrhu ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe za njega nastala nenadoknadiva ili teško nadoknadiva šteta ili da je odgoda ovrhe potrebita da bi se spriječilo nasilje uz kumulativno ispunjenje i neke od ostalih pretpostavki iz točke 1.- 10. st. 1. navedenog članka.
9. Obzirom da je ovršenik protiv ovršne isprave (javnobilježničkog akta ugovora o kreditu) na temelju kojeg je određena ovrha u ovom predmetu podnio tužbu za utvrđenje ništetnosti, time je ispunjena prva pretpostavka za odgodu ovrhe iz članka 65. stavak 1. točka 4. OZ.
10. Obrazlažući drugu pretpostavku iz odredbe članka 65. stavka 1. OZ-a (nastanak nenadoknadive štete) prvostupanjski sud je nacionalni propis (Ovršni zakon) tumačio u duhu prava Europske Unije, konkretno, presude Europskog suda u predmetu C-407/18 od 26. lipnja 2019.
12. U navedenom predmetu sud Europske Unije je, u bitnom, zauzeo shvaćanje prema kojem Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) s gledišta djelotvornosti treba tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis poput onog iz glavnog postupka, na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene, u smislu direktive i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu.
13. Nadalje, prvostupanjski sud smatra kako bi provedbom ovrhe ovršenici pretrpjeli nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu jer je vjerojatno da će pljenidba nekretnine osigurane hipotekom biti dovršena prije nego što sud koji odlučuje o meritumu donese odluku u kojoj se eventualno utvrđuje ništetnost odredbe s obzirom na njenu nepoštenost. U tim uvjetima, čak i kada bi ta odluka o meritumu bila donesena u korist potrošača, on bi time ostvarivao samo zaštitu "a posteriori" u vidu novčane naknade štete, pa bi takva zaštita bila nepotpuna i nedovoljna, a takva zaštita stoga ne predstavlja ni odgovarajuće ni učinkovito sredstvo da se prekine sa korištenjem nepoštene odredbe, suprotne cilju iz članka 7. stavak 1. Direktive 93/13 EEZ.
14. Međutim, prilikom donošenja pobijane odluke sud gubi iz vida da je za primjenu stavova izraženih u odluci Europskog suda u predmetu C-407/18 od 26. lipnja 2019. najprije potrebno utvrditi da li su ovršenici potrošači u smislu odredbi Direktive 93/13/EEZ te Zakona o zaštiti potrošača.
15. Pritom se sudu napominje kako je u odluci C-630/17, kao i u odluci C- 498/16 Europski sud izrazio stav prema kojem se pojam "potrošač" u smislu članak 17. i 18. Uredbe 1215/2012 treba usko tumačiti, uzimajući u obzir položaj te osobe u određenom ugovoru, u vezi s njegovom prirodom i svrhom, a ne njezin subjektivan položaj, pri čemu se jedna te ista osoba može smatrati potrošačem u okviru određenih transakcija, a gospodarskim subjektom u okviru drugih. Tako sud zaključuje kako su samo ugovori koji su sklopljeni izvan svake profesionalne djelatnosti ili svrhe i neovisno o njoj, s jedinim ciljem zadovoljavanja vlastitih pojedinčevih privatnih potrošačkih potreba, obuhvaćeni posebnim uređenjem predviđenim navedenom uredbom u području zaštite potrošača kao stranke koja se smatra slabijom, dok takva zaštita nije opravdana u slučaju ugovora kojeg je cilj profesionalna djelatnost. Ta posebna zaštita nije opravdana ni u slučaju ugovora kojem je, pa bilo to i u budućnosti, cilj profesionalna djelatnost, s obzirom na to da određena djelatnost ne gubi svoju profesionalnu prirodu samo zato što je riječ o budućoj djelatnosti. Konkretnije, sud je u pogledu osobe koja sklapa ugovor s dvostrukom svrhom – odnosno za uporabu koja se jednim dijelom odnosi na njezinu profesionalnu djelatnost, a drugim dijelom na privatne svrhe – smatrao da se na tu osobu mogu primjenjivati navedene odredbe samo ako je veza između navedenog ugovora i profesionalne djelatnosti te osobe tako slaba da postaje marginalna pa stoga ima tek zanemarivu ulogu u kontekstu transakcije za koju je taj ugovor sklopljen, promatrane u cjelini.
16. Iz ugovora o kreditu proizlazi da bi ovršenici/korisnici kredita bili fizičke osobe, međutim, uzimajući u obzir iznos kredita (445.000,00 eura), ugovoreni rok otplate (60 mjeseci), mjesečne paušalne obroke (2.500,00 eura), založnog dužnika pravnu osobu B. d.o.o sa sjedištem na adresi ovršenika te tvrdnje ovršenika u podnesku 31. kolovoza 2020. (list 226-227 spisa) da bi primljena sredstva koristili za dovršetak zgrade sa šest stanova na Ž. B. u Z., potrebno je da prvostupanjski sud u ponovljenom postupku utvrdi da li su ovršenici potrošači u smislu odredbi Direktive 93/13/EEZ.
17. Slijedom navedenoga, valjalo je na temelju odredbe članka 380. toč. 3. ZPP-a, u vezi s člankom 21. stavkom 1. OZ-a, ukinuti pobijano rješenje te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
18. Odluka o trošku sastava žalbe, sukladno odredbi članka 166. st. 3. ZPP-a, ostavlja se za konačnu odluku.
Split, 8. travnja 2022.
Sudac:
Miho Mratović, v. r.
