Republika Hrvatska

Županijski sud u

Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 19 Gž-390/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Blanki Pervan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja J. K., OIB: …, iz V. K., …, zastupanog po punomoćniku F. P., odvjetniku iz V., …, protiv tuženika R. A. d.d. Z., OIB: …, …, zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku I. G., odvjetniku iz O. d. G. & G. iz Z., …, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-928/2019-8 od 30. kolovoza 2021., dana 8. travnja 2022.,

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika R. A. d.d. Z. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-928/2019-8 od 30. kolovoza 2021.

Obrazloženje

1. Uvodno označenim rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

"Odbija se prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Varaždinu podnesen dana 2. ožujka 2020."

2. Protiv citiranog rješenja žalbu je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tvrdi da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijanog rješenja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, jer pobijano rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama i ne može se ispitati. Također tvrdi da je u slučaju da se o kakvoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, za ocjenu njezine (ne)poštenosti potrebno je utvrditi uzrokuje li ona znatnu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Ukazuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenoga 2020. prema kojem je za ocjenu (ne)poštenosti odredbe o ugovorenoj nadležnosti potrebno uzeti u obzir vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta potrošača i sjedišta tuženika, njegovu mogućnost dolaska na sud, opće imovno stanje potrošača i druge relevantne okolnosti koje predstavljaju stvarno stanje, što prvostupanjski sud u konkretnome nije utvrđivao. Sud u Z. udaljen je oko 100 km od mjesta stanovanja tužitelja i nema govora o postojanju znatne neravnoteže na njegovu štetu kao potrošača. Osim toga, zastupan je po odvjetniku, pa njegova osobna prisutnost na ročištima nije potrebna, a okolnost da bi njegov punomoćnik eventualno morao putovati nije od utjecaja na ocjenu postojanja neravnoteže, jer ga ništa ne priječi da angažira odvjetnika u Z.. Prorogacijska klauzula ni na koji način ne isključuje, ograničava ili otežava pravo tužitelja da ostvari svoja prava pred sudom. Odredbom čl. 50. st. 1. toč. 19. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba koja isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom. Nastavak te odredbe ukazuje koje to okolnosti zakonodavac smatra nepoštenima i koje to okolnosti isključuju, ograničavaju ili otežavaju potrošaču ostvarivanje prava pred sudom. Ugovaranje mjesne nadležnosti nije okolnost koja bi tužitelju na bilo koji način otežavala ostvarenje njegovih prava pred sudom. Osim toga, sve i da je prorogacijska klauzula nepoštena, Općinski građanski sud u Zagrebu, sukladno odredbi čl. 46. st. 1. i čl. 48. st. 1. Zakona o parničnom postupku, općemjesno je nadležan za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari. Ne mogu se primijeniti ni odredbe čl. 59. istog Zakona, jer iako je ugovor o kreditu zaključen u podružnici tuženika u V., predmetni spor nije nastao u povodu djelatnosti te jedinice. Predlaže žalbu uvažiti, pobijano rješenje preinačiti i prihvatiti njegov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Varaždinu, odnosno isto rješenje ukinuti i predmet vratiti na ponovan postupak, odnosno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tuženika tužitelj je naveo da žalba tuženika protiv predmetnog rješenja nije osnovana. Prema stanju spisa razvidno je da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu tuženika i da tužitelj nije imao nikakav utjecaj na njegov sadržaj u vidu prorogacijske klauzule obzirom da se o njoj nije pojedinačno pregovarala. Prebiva u V. K. te bi prema spornoj odredbi čl. 12. Ugovora o kreditu trebao svoja prava ostvarivati u mjestu koje je znatno udaljeno od njegovog mjesta prebivališta, 115 km u jednom smjeru, što bi dovelo do znatnog gubitka vremena i financijskih sredstava. Osim toga, dugotrajno bi izbivao s posla i neutemeljen je tuženikov navod da ne bi morao osobno nazočiti raspravama i da ima mogućnost angažirati odvjetnika iz Z. Punomoćnici stranaka biraju se ne samo na temelju financijske isplativosti već temeljem povjerenja da će angažirani odvjetnik poduzimati sve pravne radnje kojima će štiti prava i boriti se za njegovu dobrobit. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nepoštena je, ako uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je bila unaprijed formulirana od strane banke. Kako je mjesna nadležnost prema čl. 12. Ugovora o kreditu ništetna smatra da se ima zasnovati mjesna nadležnost suda na kojem području kao potrošač ima prebivalište. Predlaže žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijano rješenje ovaj drugostupanjski sud nalazi da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 48/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 70/19), a na koju ukazuje žalitelj, jer je rješenje razumljivo, ne proturječi samo sebi a ni iznesenim razlozima, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni, pa ga je moguće ispitati.

6. Nisu počinjene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8. i 9., 13. i 14. ZPP a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. u svezi čl. 381. istog Zakona.

7. Iz sadržaja tužbe koju je podnio tužitelj proizlazi da traži isplatu iznosa od 34.737,05 kn, sa zakonskim zateznim kamatama temeljem stjecanja bez osnove, zbog preplate koja je posljedica ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj ugovorenoj redovnoj kamati, te valutnoj klauzuli.

8. Prvostupanjski je sud pobijanim rješenjem odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti suda prvog stupnja kao neosnovan, jer je zaključio da između stranaka ne postoji valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/2003 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu od 27. kolovoza 2007., prema kojoj je odredbi propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, odnosno banka, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

9. Iz Ugovora o kreditu broj … od 27. kolovoza 2007. proizlazi da su parnične stranke prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u čl. 12. ugovorile da je za slučaj spora nadležan sud u mjestu sjedišta B. kao kreditora (l.s. 10).

10. Pravila o mjesnoj nadležnosti teritorijalno razgraničuju nadležnost pojedinih stvarno nadležnih sudova. Prema osnovnoj definiciji, općemjesno je nadležan onaj sud pred kojim svaki tužitelj može protiv neke osobe pokrenuti sve parnice, osim one za koje je predviđena isključiva mjesna nadležnost nekog drugog suda.

11. Odredbom čl. 46. st. 1. ZPP propisano je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojeg drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika. Za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište (čl. 48. st. 1. ZPP), pa bi za suđenje u predmetnoj pravnoj stvari bio mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu, s obzirom da je riječ o pravnoj osobi.

12. Odredbom čl. 20. st. 1. ZPP propisano je da se sud može u povodu prigovora tuženika proglasiti mjesno nenadležnim, ako je prigovor podnesen najkasnije na pripremnom ročištu, ili ako ono nije održano do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari na prvom ročištu za glavnu raspravu.

13. Odredbom čl. 82. ZZP propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a posebno odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu, a odredba čl. 87. ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

14. Identične odredbe sadrži i čl. 49. ZZP ("Narodne novine" broj: 41/2014, 110/2015 i 14/2019), kao i čl. 53. st. 1. ZZP koji je sada na snazi ("Narodne novine", broj: 19/2022), a koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993, dalje: Direktiva).

15. Prema odredbi čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2.).

16. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C- 240/98 do C-244/98 - Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te Salvat Editores SA protiv José M. Sánchez Alcón Prades i dr. zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koje omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

17. O odredbi Ugovora o kreditu od 27. kolovoza 2007. u čl. 12. kojom odredbom je ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora, kao odredbe unaprijed formuliranog ugovora nije se posebno pregovaralo, na što ukazuje tužitelj, pa stoga i nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on, čije je prebivalište u V. K., radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu bio izvrgnut dodatnim troškovima, pa i unatoč mogućnosti angažmana punomoćnika iz reda odvjetnika sa sjedištem u Z., jer je od prebivališta tužitelja udaljen, pa je i prema stavu ovog drugostupanjskog suda, uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja Ugovora, odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti nepoštena ugovorna odredba.

18. Budući da je ranije navedeno da prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud (i) po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnovati nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu.

19. Slijedom toga, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP.

20. Prema odredbi čl. 2. st. 1. toč. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16 - dalje: ZPK) potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu, u smislu toga Zakona, ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka. Prema odredbi čl. 19.l st. 1. ZPK, u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, što je lex specialis u odnosu na odredbe ZPP.

21. Stoga u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 46. ZPP o općemjesnoj nadležnosti suda, kako to tvrdi tuženik, već odredbi čl. 19.l st. 1. ZPK (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Gr1 - 143/2019 od 11. prosinca 2019.).

22. Tužitelj ima prebivalište na području nadležnosti prvostupanjskog suda, koji je nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, pa prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od strane tuženika, nije osnovan.

23. Stoga žalba tuženika nije osnovana.

24. Slijedom iznesenog, trebalo je, po čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti žalbu tuženika i potvrditi pobijano rješenje suda prvog stupnja.

U Zadru, 8. travnja 2022.

Sutkinja

Blanka Pervan, v.r.