REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
Rijeka, Erazma Barčića 5
Poslovni broj: 10 Us I-173/2022-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužiteljice L. L. iz R., protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi obveze doprinosa, 7. travnja 2022.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice radi poništenja rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II- 411-10/17-01/91, URBROJ: 513-04-21-3 od 21. prosinca 2021. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Istra, Primorje, Lika, Ispostave
Rijeka,
KLASA: UP/I-411-01/2016-02/07707, URBROJ: 513-07-28-09-2016-01 od 21.
prosinca 2016.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II- 411-10/17-01/91, URBROJ: 513-04-21-3 od 21. prosinca 2021. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Istra, Primorje, Lika, Ispostave Rijeka, KLASA: UP/I-411-01/2016-02/07707, URBROJ: 513-07-28-09-2016-01 od 21.
prosinca 2016., kojim je tužiteljici, kao osiguraniku po osnovi obrt – poslovne knjige utvrđena obveza plaćanja doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, zapošljavanje i zaštitu zdravlja na radu za 2014., počevši od 1. travnja 2014.
2. Tužiteljica je protiv tuženika pravodobno podnijela tužbu ovom Sudu kojom osporava zakonitost tuženikova rješenja. U tužbi, u bitnome, navodi da osporavano rješenje nije obrazloženo sukladno članku 98. stavak 5. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09; dalje: ZUP) jer ne sadrži razloge koji su bili odlučujući prilikom donošenja odluke. Nadalje, ističe da je prvostupanjsko rješenje kojim joj je utvrđuje obveza doprinosa za 2014. doneseno 21. prosinca 2016., a osporavano drugostupanjsko rješenje 21. prosinca 2021. iz čega proizlazi da porezno tijelo postupilo protivno odredbi čl. 63. Zakona o porezu na dohodak budući da nije poštivalo subjektivni rok od 30 dana od dana kada se utvrdi doprinos. Također, ukazuje da drugostupanjsko rješenje nije doneseno u roku iz članka 121. ZUP-a. Navodi da je u mirovini od 1. svibnja 2009. te da od toga datuma ima status umirovljenika, a ne obrtnika. Ističe prigovor zastare prava na utvrđivanje doprinosa i poziva se na članak 94. stavak 1. Općeg poreznog zakona (2008) („Narodne novine“, broj 147/08, 18/11,
78/12, 136/12, 73/13, 26/15, 44/16, 115/16) i članak 108. i članak 109. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj: 115/16; dalje: OPZ).
3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja, te predlaže da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.
4. Kako činjenice odlučne za rješavanje ovog spora su nisu sporne, a stranke nisu izričito zahtijevale održavanje rasprave, to je Sud na temelju odredbe članka 36. točka 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17, 110/21; dalje: ZUS) te odredbe članka 8. ZUS-a prema kojoj je Sud dužan upravni spor provesti brzo, bez odugovlačenja i uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova, ovaj spor riješen bez održavanja rasprave.
5. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
6. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi, a isto je i nesporno među strankama ovog uspravnog spora da je osporavano prvostupanjsko rješenje doneseno nakon što je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (dalje: Zavod), u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti utvrdilo da tužiteljica nije prema članku 117. stavak 2. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13, 145/14, 33/15; dalje: ZOMO) podnijela prijavu na osiguranje nakon prestanka radnog odnosa, a slijedom kojeg utvrđenja je Zavod donio rješenje, KLASA: UP/I 140-10/16- 03/01021850300, URBROJ: 341-14-11/2-16-21408 od 26. kolovoza 2016. kojim se tužiteljici priznaje svojstvo osiguranika na mirovinsko osiguranje u razdoblju od 1. svibnja 2009. do 1. srpnja 2016., a da protiv rješenja Zavoda tužiteljica nije podnijela žalbu.
7. Sukladno odredbi članka 64. i 65. Zakona o doprinosima („Narodne novine“, broj 84/08, 152/08, 94/09, 18/11, 22/12, 144/12, 148/13, 41/14, 143/14; dalje: Zakon) osiguranici po osnovi obavljanja samostalnih djelatnosti obrta, koji od obavljanja tih djelatnosti, sukladno propisima o porezu na dohodak, utvrđuju dohodak od samostalne djelatnosti, sami su obveznici doprinosa te obveznici obračunavanja i obveznici plaćanja doprinosa za doprinosa za mirovinsko osiguranje, doprinos za mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje, doprinosa za zdravstveno osiguranje, doprinosa za zaštitu zdravlja na radu, doprinosa za zapošljavanje.
8. Prema odredbi članka 241. Zakona obveznicima doprinosa, odnosno obveznicima obračunavanja doprinosa koji su sami dužni utvrditi obvezu za svoje osobno osiguranje ili su dužni obračunati obvezu za druge osobe, odnosno osiguranike i izvijestiti Poreznu upravu o nastaloj obvezi, ali obvezu nisu utvrdili na način i u rokovima propisanima ovim Zakonom i provedbenim propisima donesenim na temelju njega, i u drugim slučajevima koji nisu posebno uređeni ovim Zakonom, obvezu doprinosa utvrđuje i iznose obračunava Porezna uprava u postupku nadzora ili u posebnom postupku.
9. Imajući u vidu da je pravomoćnim rješenjem Zavoda tužiteljici utvrđeno svojstvo osiguranika u razdoblju od 1. svibnja 2009. do 1. srpnja 2016., a da je sukladno članku 112. ZOMO-a tužiteljica bila dužna prijaviti Područnoj službi sve promjene koje utječu na osiguranje to je pravilno porezno tijelo, temeljem ovlasti koje proizlazi iz ranije citiranih odredbi Zakona, tužiteljici utvrdilo obvezu plaćanja obveznih doprinosa za 2014., počevši od 1. travnja 2014., a slijedom čega se prigovori tužiteljice usmjereni na osporavanje ove obveze ocjenjuju neosnovanima.
10. Što se tiče istaknutog prigovora zastare valja navesti da je pitanje zastare prava na utvrđivanje doprinosa regulirano odredbama članka 229. – 233. Zakona.
11. Prema odredbi članka 229. Zakona pravo na obračun obveze doprinosa i kamata i na naplatu doprinosa, kamata i troškova ovrhe, kao i pravo obveznika na povrat više plaćenih doprinosa, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za pet godina, računajući od dana kada je zastara počela teći, dok je u čl. 230. Zakona propisano da apsolutni rok zastare prava na obračun obveze doprinosa i kamata i na naplatu doprinosa, kamata i troškova ovrhe, kao i zastare prava obveznika na povrat više plaćenih doprinosa, kamata i troškova ovrhe nastupa za deset godina, računajući od dana kada je zastara počela prvi put teći.
12. Sukladno članku 230.a Zakona za osiguranike kojima je svojstvo u osiguranju utvrđeno za razdoblje koje prethodi godini u kojoj je pokrenut postupak za utvrđivanje svojstva osiguranika, zastara prava na utvrđivanje doprinosa po toj osnovi počinje teći nakon isteka godine u kojoj je utvrđeno svojstvo u osiguranju.
13. Obzirom da je u konkretnom slučaju riječ o situaciji iz članka 230.a Zakona to je zastara prava na utvrđivanje doprinosa počela teći 1. siječnja 2017. te do dostave prvostupanjske odluke tužiteljici (3. siječnja 2017.), kao relevantnog trenutka za utvrđivanje nastupa zastare obzirom na činjenicu da žalba nema suspenzivni učinak, nisu protekli zastarni rokovi od pet i deset godina, pa se stoga prigovor zastare ocjenjuje neosnovanim.
14. U odnosu na navod tužiteljice da je prvostupanjsko rješenje doneseno nakon proteka roka iz članka 63. Zakona o porezu na dohodak, valja navesti da se citirani propis ne primjenjuje u postupcima utvrđivanje obveznih doprinosa.
15. Glede navoda tužiteljice da o njenoj žalbi nije odlučeno u zakonom propisanom roku od 60 dana ovaj Sud ističe da prekoračenja roka iz članka 121. ZUP-a u kojem je drugostupanjsko tijelo dužno odlučiti o žalbi ne čini to rješenje nezakonitim.
16. Zaključno, Sud nije našao osnovanim niti prigovor tužiteljice vezano za povredu članka 98. stavak 5. OPZ-a budući da je uvidom u osporavano drugostupanjsko rješenje utvrđeno da je tuženik u obrazloženju istog odgovorio na tužiteljičine prigovore iz podnesene žalbe a kroz koje odgovore je dao činjenično i pravno utemeljene razloge zbog kojih je žalbu ocijenio neosnovanom.
17. Slijedom gore izloženog stanja stvari, Sud utvrđuje da osporavanim upravnim aktima nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice te je stoga, temeljem odredbe članka 57. stavak 1. ZUS-a, odlučeno kao u dispozitivu.
U Rijeci 7. travnja 2022.
S u t k i nj a
Danica Vučinić, dipl. iur.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).
