Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž-450/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Mihe Mratovića kao predsjednika vijeća, te Nediljke Radić kao suca izvjestitelja i Arijana Bolanča, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice T. Š. iz S., OIB: …, protiv tuženika 1. B. Š. iz S., OIB: … i 2. K. I. d.d. u stečaju, sa sjedištem u S., OIB: …, kojega zastupa stečajni upravitelj F. K. iz S., radi nedopustivosti ovrhe, rješavajući žalbu tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P Ob-45/21 od 22. veljače 2022., na sjednici vijeća održanoj dana 7. travnja 2022.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P Ob-45/21 od 22. veljače 2022.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom suđeno je kako glasi:
Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
"Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem Ovr-915/05 od 5. ožujka 2008., Općinskog suda u Metkoviću, na ½ dijela suvlasništva nekretnina označenih i opisanih kao: čest. zgr. 73/1,1797, 1803/1, 1804, 1805, 2043, zk. ul. 762, k.o. S., čest. zgr. 120/1, 120/2, zk.ul. 529 k.o. S., čest. zem. 1484/1 zk. ul. 675, k.o. S., 4/20 dijela čest. zgr. 202, zk.ul. 1201. k.o. S., a koji dio predstavlja suvlasništvo tužiteljice."
2. Tužiteljica pobija presudu zbog žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje u tekstu: ZPP), te predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno da istu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je neosnovana.
5. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, i na pravilnu primjenu materijalnog prava, a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.
6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se proglasi nedopuštenom ovrha određena rješenjem Ovr-915/05 od 5. ožujka 2008. Općinskog suda u Metkoviću na ½ dijela suvlasništva nekretnina opisanih kao: čest. zgr. 73/1, 1797, 1803/1, 1804, 1805, 2043, zk. ul. 762, k.o. S.; čest. zgr. 120/1, 120/2, zk.ul. 529 k.o. S.; čest. zem. 1484/1 zk. ul. 675, k.o. S., 4/20 dijela čest zgr. 202 zk. ul. 1201 k.o. S., a koji dio predstavlja suvlasništvo tužiteljice.
7. U provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio da su tužiteljica i 1. tuženik sklopili brak 1. srpnja 1984. i da je 1. tuženik upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina budući da je navedene nekretnine kupio za vrijeme trajanja braka s tužiteljicom, pa s obzirom na priložene isprave kao i iskaze stranaka, to je odlukom poslovni broj P Ob-35/20 od 27. svibnja 2021. prihvaćen tužbeni zahtjev u dijelu da je tužiteljica suvlasnica 1/2 dijela predmetnih nekretnina, a koja odluka je potvrđena odlukom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž Ob-350/21 od 22. rujna 2021.
8. Nadalje je prvostupanjski sud utvrdio da je rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr-915/05 od 5. ožujka 2008. određena ovrha na nekretninama 1. tuženika koje su predmet ovog parničnog postupka, da je Općinski sud u Dubrovniku dana 29. travnja 2008. na prijedlog 2. tuženika kao ovrhovoditelja, a na temelju rješenja o ovrsi poslovni broj Ovr-915/05, donio rješenje poslovni broj Z-1581/08 kojim se dopušta zabilježba ovrhe radi naplate iznosa od 862.618,47 kuna i troškova ovršnog postupka u iznosu od 1.350,00 kuna s kamatom od 27. studenog 2016. do isplate, utvrđenjem vrijednosti nekretnina, njihovom prodajom i namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom na teret nekretnina 1. tuženika.
9. U ovršnom postupku doneseno je pravomoćno rješenje Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Ovr-95/09 od 4. studenog 2009. kojim je pod točkom I. utvrđeno da se odgađa ovrha na 1/2 dijela prava vlasništva ovršenika na predmetnim nekretninama do okončanja parničnog postupka pokrenutog pred Općinskim sudom u Dubrovniku pod poslovnim brojem P-141/09, te da je rješenjem Općinskog suda u Dubrovniku pod poslovnim brojem P-1417/09 utvrđeno da je povučena tužba tužiteljice koju je podnijela radi utvrđenja bračne stečevine i radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, s obrazloženjem da je tužiteljica ponovno i po proteku osam godina od podnošenja tužbe radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, ponovno podnijela tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom koja je određena istim rješenjem, a da ovrha određena rješenjem poslovni broj Ovr-915/05 od 5. ožujka 2008. nije dovršena.
10. Tužiteljica je utvrđena suvlasnicom predmetnih nekretnina od 1/2 dijela tek presudom pod poslovnim brojem P Ob-35/20 od 27. svibnja 2021., nakon upisa zabilježbe spora, a da zabilježbom ovrhe ovrhovoditelj stječe pravo svoju tražbinu namiriti iz nekretnine i u slučaju da treća osoba kasnije stekla vlasništvo te nekretnine.
11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev jer smatra da je tužiteljica utvrđena suvlasnicom predmetnih nekretnina u 1/2 dijela, što ne čini predmetnu ovrhu na tom dijelu nekretnine nedopuštenom, budući je nesporno da to pravo vlasništva tužiteljica nije upisala u zemljišne knjige, niti nakon zabilježbe ovrhe, pa je pozivom na odredbu članka 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 i 81/15; dalje u tekstu: ZV), odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.
12. Ovakva činjenična utvrđenja i pravni zaključak suda prvog stupnja su pravilni, a tužiteljica ih svojim žalbenim navodima nije dovela u sumnju.
13. U konkretnom slučaju, na temelju ovršne isprave – Ugovora broj: R-276/02 o prodaji poslovnog prostora od 13. siječnja 2003., radi naplate iznosa od 862.618,47 kuna, te radi naplate troškova postupka u iznosu od 1.350,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom od 27. studenog 2006. određena je ovrha pod poslovnim brojem Ovr-915/05 od 5. ožujka 2008. na predmetnim nekretninama. U pogledu valjanosti raspolaganja zajedničkom imovinom tužiteljice i 1. tuženika od strane 2. tuženika primjenjuju se odredbe općih propisa. U okolnostima konkretnog slučaja odredbe članka 57. i 61. ZV-a koje se odnose na zajedničko vlasništvo.
14. Iz odredbe članka 61. stavak 2. ZV-a proizlazi da je iznimno, radi zaštite povjerenja u pravnom prometu treća osoba može na temelju pravnog posla koji nije sklopljen sa svim zajedničarima steći pravo vlasništva na nekretninama pod pretpostavkama kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige, ako vlasništvo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama kao zajedničko.
15. Treća osoba valjano će steći pravo vlasništva na cjelokupnoj zajedničkoj imovini, ako sud utvrdi da je ta treća osoba pošteni stjecatelj, odnosno da je postupala u skladu s načelom povjerenja u zemljišne knjige.
16. Bitna pretpostavka za prosudbu o pravnoj valjanosti odnosno nevaljanosti raspolaganja zajedničkom imovinom u odnosu na treće osobe je savjesnost i poštenje te treće osobe. Savjesnost i poštenje u pravom prometu podrazumijeva ispitivanje savjesnosti svakog od sudionika određenog pravnog odnosa pa tako i savjesnost i poštenje bračnog druga koji, eventualno, nije bio sudionik tog odnosa.
17. Poštovanje načela savjesnosti i poštenja u pravnom prometu podrazumijeva ispitivanje savjesnosti svakog od sudionika, svakog određenog pravnog odnosa, a ne samo treće osobe. Svako drugačije postupanje bilo bi protivno načelima vladavine prava i pravne sigurnosti, najviših vrednota ustavnog poretka.
18. Istovjetno pravno stajalište izrazio je i Ustavni sud RH u svojim odlukama broj: U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011. i broj: U-III-4177/2010 od 17. ožujka 2013. čije odluke i rješenja su prema odredbi članka 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu RH ("Narodne novine", broj 49/02 – pročišćeni tekst) obvezatni i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba.
19. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tuženik 2. postupao u skladu s načelom povjerenja u zemljišne knjige i u dobroj vjeri, jer je u trenutku sklapanja ugovora o prodaji poslovnog prostora od 13. siječnja 2003. na predmetnim nekretninama nije bilo upisano nikakvo pravo tužiteljici niti je bila upisana zabilježba iz koje bi bilo vidljivo da tužiteljica ima neko stvarno pravo na tim nekretninama.
20. Međutim, iako tužiteljici nisu bila poznata raspolaganja njenog supruga 1. tuženika, ta okolnost ništa ne mijenja jer je ona propustila zaštititi svoja suvlasnička prava na nekretninama i to ne samo od trenutka kada je njezin suprug sklopio pravni posao s tuženikom 2. i prenio vlasništvo predmetnih nekretnina radi osiguranja, nego još od onda kada je izvanknjižno, na osnovi zakona stekla pravo suvlasništva predmetnih nekretnina. Tužiteljica je po saznanju za raspolaganje predmetnim nekretninama imala dovoljno vremena da svoje pravo na navedenim nekretninama upiše u zemljišne knjige, odnosno izvrši zabilježbu tog prava, a što nije učinila.
21. Slijedom navedenog pravilno je prvostupanjski sud smatrao u situaciji kada su dva sudionika pravnog odnosa savjesna, odnosno kada je jedan od njih treća osoba – stjecatelj u dobroj vjeri, a drugi je bračni drug koji nije bio sudionik pravnog posla koji je za posljedicu imao prijenos prava vlasništva radi osiguranja tražbine, polazeći od svrhe i značaja odredbi o zaštiti povjerenja u zemljišne knjige, predanost u zaštiti stečenog prava ima treća savjesna osoba koja se poziva na načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige.
22. Stoga je to pravilo onda kada je bračni drug bio savjestan i nije znao za raspolaganje drugog bračnog druga, odnosno kada su stjecatelj i takav bračni drug istodobno bili u dobroj vjeri (odluka Ustavnog suda: U-III-2536/2014 od 5. srpnja 2017.). Nadalje kao što je to sud prvog stupnja pravilno zaključio postojanje zajedničkog vlasništva koje nije upisano u zemljišne knjige ne utječe na ograničenje stvarnih prava koja postoje na toj nekretnini u korist savjesnog nositelja tog prava niti na prava njegovog pravnog sljednika.
23. Prema odredbi članka 122. stavak 1. ZV-a smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno održava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko u dobroj vjeri postupi s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede toga zaštitu prema odredbama zakona.
24. Stavkom 2. je propisano da je stjecatelj u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ne u trenutku kada je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju.
25. Prema odredbi članka 130. stavak 2. ZV-a vlasništvo nekretnine stečeno na temelju zakona ne može se suprotstaviti pravu onoga koji je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini, dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano.
26. Dakle, pravo stjecatelja koji je postupao s povjerenjem u zemljišne knjige ima jaču pravnu zaštitu od prava suvlasnika ili zajedničkog vlasnika čije pravo vlasništva je stečeno na temelju zakona, a u vrijeme stjecateljeva upisa prava u zemljišnu knjigu pravo vlasništva stvarnog vlasnika nije bilo upisano.
27. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice, pa je stoga valjalo na temelju odredbe članka 368. stavak 2. ZPP-a odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu, potvrditi pobijanu presudu i odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.
U Splitu 7. travnja 2022.
Predsjednik vijeća:
Miho Mratović, v. r.
