REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 195/2020-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice vijeća, Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. D. Š. , zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak, dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 20. siječnja 2020., broj K-24/2019-46., u sjednici održanoj 7. travnja 2022., u prisutnosti u javnom dijelu branitelja optuženika, odvjetnika K. A.,
p r e s u d i o j e :
Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom je presudom opt. D. Š. , na temelju čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.), oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv imovine, razbojništvo iz čl. 230. st. 2. KZ/11. Troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP/08., te nužni izdaci optuženika i nagrada njegovog branitelja pali su, primjenom čl. 149. st. 1. ZKP/08., na teret proračunskih sredstava.
2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom pobijanu presudu ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.
3. Odgovor na žalbu podnio je opt. D. Š. , po branitelju K. A., odvjetniku iz O., u kojem predlaže žalbu državnog odvjetnika odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.
4. Spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
I Kž 195/2020-9
5. Na temelju čl. 475. ZKP/08. o sjednici drugostupanjskog vijeća izvješteni su optuženik i njegov branitelj, odvjetnik K. A., koji su to zahtijevali, te državni odvjetnik Republike Hrvatske. Sjednici je prisustvovao branitelj optuženika, odvjetnik K. A., dok nisu pristupili uredno pozvani zamjenik Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske i optuženik, pa je u skladu s čl. 475. st. 4. ZKP/08. sjednica održana u njihovoj odsutnosti.
6. Žalba je neosnovana.
7. Nasuprot žalbenim tvrdnjama državnog odvjetnika, u pobijanoj presudi nema proturječnosti između njene izreke i obrazloženja. Sud prvog stupnja je označio jasne razloge na temelju kojih proizlazi zaključak kako nema nedvojbenih dokaza da bi upravo optuženik počinio kazneno djelo navedeno u izreci pobijane presude, a potom je obrazložio na osnovu kojih odlučnih činjenica je to zaključio.
8. Žalitelj nije u pravu kada ističe da postoji znatna proturječnost između onog što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju iskaza svjedoka J. B. i samog zapisnika o njegovom iskazivanju. Jednako tako, nije u pravu kada tvrdi kako nije jasno prihvaća li prvostupanjski sud iskaze svjedoka D. Š.2 i S. Ž., nalazeći znatnu proturječnost u ocjeni vjerodostojnosti njihovih iskaza. Žalitelj svoje nezadovoljstvo rezultatima dokaznog postupka, potpuno promašeno, kvalificira navodno bitnim povredama odredaba kaznenog postupka, smatrajući da su one ostvarene jer prvostupanjski sud, po ocjeni žalitelja, nije pravilno utvrdio činjenično stanje. Međutim, o tom žalbenom osnovu i utvrđenom činjeničnom stanju, kasnije će biti više riječi.
9. Suprotno navodima žalitelja, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Njegovo utvrđenje kako se ne može izvesti siguran i nedvojben zaključak da je upravo opt. D. Š.1 počinio kazneno djelo za koje ga se optužuje, utemeljeno je na izvedenim dokazima.
10. Suglasno ranijem ukidnom rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je u ponovljenom postupku preispitao iskaze ispitanih osoba, te dodatno ispitao još neke svjedoke. Ispitao je tako i roditelje optuženika o porijeklu novca koji je optuženik imao kod sebe, te svjedoka V. H. koji je u isto vrijeme boravio u istražnom zatvoru s optuženikom. Prvostupanjski sud je, naposljetku, raspolažući korpusom svih izvedenih dokaza, kritički valorizirao njihovu vjerodostojnost i povezao ih u logičnu cjelinu.
11. U ovom postupku jedino iskaz svjedoka J. B., u kojem tvrdi da mu je optuženik za vrijeme dok su ostali zatvorenici bili u šetnji, opisao i priznao počinjenje terećenog kaznenog djela, ukazuje na optuženika kao počinitelja kaznenog djela.
12. Europski sud za ljudska prava (ESLJP) takav dokaz u svojim odlukama definira kao odlučujući dokaz, smatrajući da „ ... odlučujući dokaz mora biti usko shvaćen u smislu da označava dokaz takvog značenja ili važnosti koji će vjerojatno biti presudan za ishod slučaja ... “ (predmet Al-Khawaj i Tahery protiv Ujedinjenog
I Kž 195/2020-9
Kraljevstva). U citiranoj odluci ESLJP je izložio da ocjena postojanja odlučujućeg dokaza treba biti u suglasju sa konvencijskim zahtjevima „ ... da se osuđujuća presuda temelji na takvom dokazu samo ako je on dostatno pouzdan s obzirom na njegovu važnost za predmet ... “.
13. Suprotno žalbenim tvrdnjama državnog odvjetnika, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da iskaz svjedoka J. B., o tome što mu je, navodno, ispričao optuženik dok su bili sami u sobi, stavljajući ga u kontekst s ostalim izvedenim dokazima, nema dostatnu pouzdanost za osuđujuću presudu.
14. Prvostupanjski je sud ispitao svjedoke M. V., I. H. i V. H., koji su bili u istoj zatvorskoj sobi sa optuženikom i svjedokom J. B. Svjedoci V. i H. su demantirali iskaz svjedoka B. o tome da je optuženik priznao počinjenje terećenog kaznenog djela. Oba svjedoka su, izričito, naveli da je optuženik tijekom boravka u zatvorskoj sobi tvrdio da nije počinio odnosno kazneno djelo, te da su o samom djelu saznali tako što im je on pokazivao "papire". Nadalje, svjedoci V. H. i I. H. su suglasno naveli kako optuženik nije ostajao u zatvorskoj sobi sam sa svjedokom B. za vrijeme dok su ostali zatvorenici bili u šetnji, već je najčešće s njim ostajao svjedok H. ili eventualno netko drugi.
15. Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je iskaz svjedoka J. B. "osnažen" iskazom svjedoka V. H., u dijelu u kojem je naveo kako svjedok B. nije čitao "papire". Pri tome žalitelj, očito, zanemaruje da je taj svjedok rekao kako je optuženik, odmah pri dolasku u zatvorsku sobu, bacio na stol "papire" nakon čega su svi zatvorenici iz sobe komentirali što mu se stavlja na teret. Osim toga, svjedok I. H. je izričito iskazao da je najviše od svih, optuženikove "papire" čitao, upravo svjedok J. B., čime je potvrdio obranu optuženika. Okolnost što svjedok M. V. nije tvrdio da je svjedok B. čitao "papire" nema takav značaj kakav mu žalitelj pridaje, budući je on, jednako kao i ostali svjedoci, naveo da je optuženik svima pokazivao svoje "papire" kada je došao u zatvorsku sobu.
16. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio mogući motiv zbog kojeg bi svjedok J. B., lažno, teretio optuženika. Naime, svjedok B. je priznao da mu je optuženik za vrijeme boravka u zatvorskoj sobi ukrao cigarete, neuvjerljivo osporavajući bilo kakav sukob s optuženikom. Prvostupanjski je sud, pravilno, prihvatio iskaz svjedoka I. H. u ponovljenom postupku, kojim je pojasnio da je upravo zbog cigareta koje je optuženik uzeo iz B. "kazete", došlo do njihovog međusobnog sukoba zbog čega se svjedok B. jako naljutio na optuženika. Sukob oko cigareta potvrdio je i svjedok V. H., neovisno o tome što je kao mogući razlog lošijih odnosa B. i optuženika naveo i njegovo davanje iskaza na državnom odvjetništvu kojim ga je teretio.
17. Suprotno tvrdnji žalitelja, okolnost kakvu je točno dokumentaciju optuženik imao sa sobom prilikom dolaska u istražni zatvor nije odlučna, kao što "detalji" o kojima je iskazivao svjedok B. ne čine njegov iskaz samim time "pouzdanijim". Svjedoci M. V.,
V. H. i I. H., koji su u isto vrijeme boravili s optuženikom u zatvorskoj sobi, suglasno su iskazali da su iz optuženikovih "papira" saznali da mu se na teret stavlja nekakva "pljačka". Osim toga, svjedok M. V. je naveo da se radilo o razbojništvu počinjenim
I Kž 195/2020-9
nožem, manjem novčanom iznosu te trgovini u mjestu V., pa je očito i on bio upućen u neke detalje kaznenog djela stavljenog na teret optuženiku.
18. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se novac, koji je optuženik inkriminiranog dana imao kod sebe, ne može sa sigurnošću dovesti u vezu s otuđenim iznosom prilikom počinjenja odnosnog kaznenog djela. Obranu optuženika potvrdili su D. Š.2 i S. Ž., roditelji optuženika, koji su suglasno iskazali da su mu inkriminiranog dana dali oko 1.500,00 kn za odlazak na utakmicu u S. Pojašnjavajući svoje mjesečne prihode, naveli su da zarade oko 6.000,00 kn, preprodajom drva te "karamboliranih" vozila na otpadu, ali i da sam optuženik nešto zaradi radeći na "baušteli" ili konobarenjem. Iako je prvostupanjski sud zaključio da roditelji optuženika svojim iskazima nastoje ne naškoditi optuženiku ili mu žele pogodovati, pravilno je utvrdio kako njihovi iskazi nisu, samim time, neživotni i nelogični, odnosno nisu, po nekom automatizmu, nevjerodostojni.
19. Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da se o identitetu počinitelja odnosnog kaznenog djela može zaključiti na temelju iskaza svjedoka J. B. i M. A. Svjedokinja B. je decidirano navela da ne prepoznaje optuženika kao počinitelja tog kaznenog djela, opisujući osobu "sitne građe". S druge strane, svjedok A. je u mraku vidio neku osobu "srednje" građe, dajući neodređen i uopćen opis, pojašnjavajući kako je uočio i neki bicikl udaljen dva metra od te nepoznate osobe. S tim u vezi, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio kako pitanje „nekog“ naslonjenog bicikla na hrpi zemlje, nije od odlučnog značaja za ovaj kazneni postupak.
20. Nasuprot stajalištu žalitelja, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica. Savjesnom ocjenom dokaza osnovano je zaključio kako nema pouzdanih dokaza koji bi, na nedvojbeni način, upućivali na zaključak da je optuženik počinio kazneno djelo, kako mu je to optužnicom stavljeno na teret.
21. Za sva svoja utvrđenja prvostupanjski sud je dao detaljno, valjano i logično obrazloženje, na koje se upućuje žalitelj.
22. Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija.
23. Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08., nije našao da bi bile ostvarene ni bitne povrede odredaba kaznenog postupka ni povrede kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
24. Stoga je primjenom odredbe čl. 482. ZKP/08. trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.
Zagreb, 7. travnja 2022.
Predsjednica vijeća:
I Kž 195/2020-9
Ileana Vinja, v.r.
