Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-191/2021-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Lešić, predsjednice vijeća, Martine Budinski Modronja, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Ivana Stipčića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. V., OIB: …, iz Z., …, kojega zastupa punomoćnica P. Đ.,

odvjetnica u Z., protiv tuženice E.&S. B. d.d., OIB: … R., …, koju zastupa punomoćnica D. H.

Ž., odvjetnica u odvjetničkom društvu H. & P. d.o.o., Z., radi

utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: 16 P-1326/2019-19 od 30. listopada 2020., na sjednici vijeća održanoj 7. travnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice E.&S. B. d.d. i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: 16 P- 1326/2019-19 od 30. listopada 2020.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice E.&S. B. d.d. za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

"I Prihvaća se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuju se ništavim i bez pravnog učinka dijelovi odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/51401652-5102726177 od 21. studenoga 2005., potvrđen od javnog bilježnika V. P. iz Z. pod br. OU-1165/05-1 od 22.

studenoga 2005., sklopljenog između tužitelja I. V. kao korisnika kredita i tuženika E.&S. B. d.d. kao kreditora te V. V. iz

Z., … kao sudužnika, i to: dio odredbe čl. 8. st. 1. koji glasi: "…. je promjenjiva…", odredba čl. 8. st. 2. koja glasi: "Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke."

2. Nalaže se tuženiku E.&S. B. d.d. isplatiti tužitelju I.

V. iznos od 15.755,63 kn sa zateznom kamatom tekućom na iznos od 273,97 kn od 2. svibnja 2009. do isplate, na iznos od 269,91 kn od 2. lipnja 2009. do isplate, na iznos od 265,08 kn od 2. srpnja 2009. do isplate, na iznos od 266,77 kn od 2. kolovoza 2009. do isplate, na iznos od 269,95 kn od 2. rujna 2009. do isplate, na iznos od 266,48 kn od 2. listopada 2009. do isplate, na iznos od 265,92 kn od 2. studenoga 2009. do isplate, na iznos od 269,52 kn od 2. prosinca 2009. do isplate, na iznos od 272,39 kn od 2. siječnja 2010. do isplate, na iznos od 276,16 kn od 2. veljače 2010. do isplate, na iznos od 274,94 kn od 2. ožujka 2010. do isplate, na iznos od 281,59 kn od 2. travnja 2010. do isplate, na iznos od 279,79 kn od 2. svibnja 2010. do isplate, na iznos od 281,17 kn od 2. lipnja 2010. do isplate, na iznos od 299,09 kn od 2. srpnja 2010. do isplate, na iznos od 294,78 kn od 2. kolovoza 2010. do isplate, na iznos od 309,31 kn od 2. rujna 2010. do isplate, na iznos od 301,62 kn od 2. listopada 2010. do isplate, na iznos od 294,95 kn od 2. studenoga 2010. do isplate, na iznos od 313,49 kn od 16. prosinca 2010. do isplate, na iznos od 322,99 kn od 11. siječnja 2011. do isplate, na iznos od 309,48 kn od 11. veljače 2011. do isplate, na iznos od 312,71 kn od 11. Poslovni broj:16 P-1326/19-19 2 ožujka 2011. do isplate, na iznos od 306,13 kn od 13. travnja 2011. do isplate, na iznos od 315,45 kn od 10. svibnja 2011. do isplate, na iznos od 330,30 kn od 16. lipnja 2011. do isplate, na iznos od 345,89 kn od 14. srpnja 2011. do isplate, na iznos od 366,92 kn od 9. kolovoza 2011. do isplate, na iznos od 336,68 kn od 16. rujna 2011. do isplate, na iznos od 327,84 kn od 15. listopada 2011. do isplate, na iznos od 213,49 kn od 15. studenoga 2011. do isplate, na iznos od 214,09 kn od 16. prosinca 2011. do isplate, na iznos od 218,78 kn od 14. siječnja 2012. do isplate, na iznos od 220,31 kn od 16. veljače 2012. do isplate, na iznos od 217,81 kn od 16. ožujka 2012. do isplate, na iznos od 217,31 kn od 14. travnja 2012. do isplate, na iznos od 218,49 kn od 16. svibnja 2012. do isplate, na iznos od 219,04 kn od 15. lipnja 2012. do isplate, na iznos od 216,56 kn od 14. srpnja 2012. do isplate, na iznos od 215,31 kn od 15. kolovoza 2012. do isplate, na iznos od 211,41 kn od 15. rujna 2012. do isplate, na iznos od 214,29 kn od 16. listopada 2012. do isplate, na iznos od 215,29 kn od 15. studenoga 2012. do isplate, na iznos od 213,69 kn od 15. prosinca 2012. do isplate, na iznos od 211,72 kn od 16. siječnja 2013. do isplate, na iznos od 209,81 kn od 15. veljače 2013. do isplate, na iznos od 211,26 kn od 6. ožujka 2013. do isplate, na iznos od 212,03 kn od 2. travnja 2013. do isplate, na iznos od 210,16 kn od 2. svibnja 2013. do isplate, na iznos od 205,76 kn od 2. lipnja 2013. do isplate, na iznos od 203,70 kn od 2. srpnja 2013. do isplate, na iznos od 204,67 kn od 2. kolovoza 2013. do isplate, na iznos od 205,72 kn od 2. rujna 2013. do isplate, na iznos od 208,05 kn od 2. listopada 2013. do isplate, na iznos od 206,07 kn od 2. studenoga 2013. do isplate, na iznos od 206,22 kn od 2. prosinca 2013. do isplate, na iznos od 206,06 kn od 2. siječnja 2014. do isplate, na iznos od 207,01 kn od 2. veljače 2014. do isplate, na iznos od 207,21 kn od 2. ožujka 2014. do isplate, na iznos od 205,64 kn od 12. travnja 2014. do isplate, na iznos od 203,05 kn od 14. svibnja 2014. do isplate, na iznos od 203,13 kn od 13. lipnja 2014. do isplate te na iznos od 101,22 kn od 17. lipnja 2014. do isplate, i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 7.013,46 kn sa zateznom kamatom tekućom od 30. listopada 2020. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana."

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka."

2. Protiv navedene presude pravovremeno žalbu je izjavila tužena zbog svih žalbenih razloga označenih u članku 353. stavak 1. točka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19., dalje: ZPP), dakle zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalbenim navodima osporava zaključak prvostupanjskog suda da je odredba predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena a slijedom toga i ništetna te da uzrokuje znatnu neravnotežu između stranaka ugovora. Nadalje osporava i pravilnost zaključka o prigovoru zastare koji je istaknula tužena. Predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači i tužbeni zahtjev tužitelja odbije, podredno istu ukine i predmet vati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu. Potražuje naknadu troškova žalbenog postupka za sastav žalbe i sudsku pristojbu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Razmatrajući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju povredu tuženica ukazuje žalbom. Suprotno žalbenim navodima pobijana presuda je jasna i razumljiva, za svoju odluku prvostupanjski sud je dao jasne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u suprotnosti s provedenim dokazima i ista se može ispitati. Pravni stav prvostupanjskog suda o pitanju ništetnosti pojedinih odredbi predmetnog ugovora o kreditu i o pitanju zastare, a koji se razlikuje od pravnog stava tuženice, ne čini presudu nerazumljivom.

5.1. Ovaj drugostupanjski sud ne nalazi ni drugih bitnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje temeljem članka 365. stavak 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti i da je bez pravnog učinka dio odredbe članka 8. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/5140652-51027226177 od 21. studenog 2005. solemniziranog po javnom bilježniku i to dio stavka 1. koji glasi: "je promijenjiva" i dio stavka 2. koja glasi:" Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovoren kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke." te isplata preplaćenih anuiteta kredita za razdoblje od svibnja 2009. do lipnja 2014. sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini iznos.

6.1. Iz činjeničnog supstrata tužbe proizlazi da tužitelj svoj zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela odredbi ugovora o kreditu temelji na presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. donesenima u postupcima kolektivne tužbe tužitelja udruga… protiv, između ostalih i tužene, a u kojima je utvrđeno da

su odredbe ugovora o kreditu kojima se kamatne stope mijenjaju odlukama banke nepoštene, odnosno ništetne i da je tužena sklapajući ugovore o kreditu s tim ništetnim odredbama, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača. Iako je tužitelj tužbeni zahtjevom tražio utvrđivanje ništetnom samo dijela odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, odnosno nije tražio utvrđivanje ništetnosti cijele odredbe ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, navedeno nije odlučno. Upravo da tužitelj i nije tražio utvrđenje ništetnosti, obzirom da sud na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti, prvostupanjski sud o ništetnosti predmetnih odredbi mogao bi odlučiti kao o prethodnom pitanju. Napominje se da je navedena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-249/14 od 09. travnja 2015.

7. Za donošenje pravilne odluke o tužbenom zahtjevu tužitelja, prvostupanjski sud je utvrdio sve relevantne činjenice, na tako potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenio materijalno pravo pa su neosnovani i ti žalbeni prigovori tužene.

7.1. Pravilno je, kao nesporno među strankama, utvrđeno da su tužitelj i tuženica 21. studenog 2005. sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/5140652-51027226177 za novčani iznos od 77.670,52 CHF, koji iznos je tužitelju isplaćen u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate istog, da je ugovoren rok otplate od 18 godina i da se tužitelj obvezao vratiti kredit u 216 jednakih mjesečnih anuiteta, uz promjenjivu kamatnu stopu, a promjena kamatnih stopa se vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke, dakle jednostranom odlukom banke. Utvrđeno je da je kredit u cijelosti otplaćen 17. lipnja 2014.

7.2. Utvrđeno je da je početno ugovorena kamatna stopa od 8,25%, da se tijekom otplate kredita, Odlukama tužene u dva navrata (1. travnja 2009. i 1. listopada 2011.) mijenjala kamatna stopa i da je kamatna stopa za razdoblje od 1. travnja 2009. do 30. rujna 2011. iznosila 9,20%, a od 1. listopada 2011. ista je iznosila 8,85%. Nadalje je utvrđeno da je u razdoblju otplate kredita, radi promjene kamatne stope tužitelj platio više ukupno 15.755,63 kune. Utvrđeno je i da banka tuženice i tužitelj kao korisnik kredita prije sklapanja Ugovora nisu posebno pojedinačno pregovarali o odredbi Ugovora koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu u skladu sa promjenama Odluke o kamatnim stopama banke.

8. Suprotno žalbenim navodima tužene, obzirom na navedena utvrđenja, prvostupanjski sud je pravilno zaključio, da su odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne u smislu odredbe članka 81. i 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) u povezanosti s odredbama članka 322. stavak 1. i članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO). Ukazuje se i na odredbu članka 269. stavak 2. i članka 272. ZOO kojima je propisano da ugovorna kamata mora biti određena, odnosno odrediva, dok je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da je odredi. To stoga što ugovor o kreditu predstavlja dvostrani pravni posao pa unošenjem u isti neodređene formulacije o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se određuje prema odluci banke, tužena je mogla postupiti kako je htjela. To je suprotno zakonskom načelu jer je time od samoga početka ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, budući da formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi omogućava potrošačima samo uvid u visinu kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se ne mogu ocijeniti razlozi i kretanje kamatne stope tijekom predstojećeg kreditnog razdoblja, pa tako promjenjiva kamatna stopa nije bila određena niti odrediva. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženice da je kamatnu stopu mijenjala zbog valjanog razloga odnosno navodi da odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nije nepoštena jer da je uvjetovana kretanjem određenih indeksa odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj.

8.1. Odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezna je i za ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika, a pokretanje ili vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzrokovana šteta da pokrene postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti sklopljenog ugovora. Navedena presuda ima pravni učinak "erga omnes". Naime, člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14. i 110/15.) je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Slijedom navedenog i presuda Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. u kojoj je tuženik bio stranka postupka, obvezuje prvostupanjski sud, pa prvostupanjski sud nije ni trebao posebno prosuđivati i obrazlagati ništetnost navedenih zakonskih odredbi obzirom na razloge ništetnosti koji su bili predmetom raspravljanja u toj odluci. Stoga su neosnovani žalbeni navodi kojima tužena taj zaključak osporava i ukazuje da je u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pružena na općenitoj odnosno apstraktnoj razini, te da je u konkretnom slučaju trebalo ispitati da li je odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, odnosno da li je bila nerazumljiva.

9. Obzirom je kamata faktično cijena, a cijena je bitan element ugovora o kreditu i mora biti određena, odnosno odrediva, sukladno članku 83. Zakona o zaštiti potrošača, odredba ugovora koju koristi tužena, a na temelju koje se kamata, dakle cijena određuje jednostrano, prema odluci banke, bez formiranog čvrstog kriterija za promjenu, protivna je načelu savjesnosti i poštenja. Tužena nema ovlaštenja mijenjati kamatnu stopu po svom nahođenju jednostrano i time visinu obveze tužitelja, a pozivom na odluku Vrhovnog suda poslovni broj Rev-249/14 od 09. travnja 2015. u slučaju "Franak", povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-7129/13, banke kao dobri i odgovorni gospodarstvenici, visoko specijalizirane novčarske ustanove koje novac plasiraju potrošačima dužne su maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali ne na štetu potrošača. Nezakonito postupanje banaka je u kasnijem poslovanju i otklonjeno i to nakon što je odredbom članka 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 75/09., 112/12.) formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

10. Osnova odgovornosti tužene utvrđena je navedenom pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. poslovni broj Pž-7129/13 u kojoj je tužena bila stranka postupka. Naime, sukladno utvrđenjima u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., tužena prije sklapanja ugovora nije tužitelja u cijelosti informirala o značenju promjenjive kamatne stope čime su povrijeđena prava potrošača. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tužene kojima se osporava pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda da tužena u konkretnom slučaju s tužiteljem nije posebno pregovarala o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti je omogućila tužitelju da utječe na te odredbe ugovora, niti je upoznala tužitelja s posljedicama i potencijalnim rizikom koji nastaje primjenom promjenjive kamatne stopi.

11. Odredbom članak 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, a ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema članku 84. toga Zakona nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok posljedica takve nepoštene odredbe je ništetnost ugovora (članka 87.). Ta je materija jednako bila regulirana i u članku 96., članku 99. i članku 102. ZZP iz 2007. godine (stupio na snagu 30. srpnja 2007.).

12. Postupajući na navedeni način, mijenjajući kamatnu stopu sukladno svojoj Odluci, tužena je dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bili sastojci ugovora a putem te ugovorne odredbe tužena je izbjegla utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamatu) što je suprotno odredbi članka 247. ZOO, koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, obzirom tužitelju nije moglo biti poznato u kojem iznosu će kamatna stopa narasti, kao što nije imao mogućnosti pregovaranja i utjecaja u pogledu tih ugovornih odredbi.

13. I prema odluci Vrhovnog suda poslovni broj: Rev-3142/2918 od 19. ožujka 2019., proizlazi stav da se odredbe Zakona o zaštiti potrošača i odredbe članka 502.a i članka 502.b ZPP primjenjuju na način da one propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP. To se u predmetnom postupku i primjenjuje u odnosu na tuženu obzirom je upravo i vezano za zahtjev tužitelja prema rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/2018 i odlučeno da je tužena u ovom postupku od 31. srpnja 2005. pa do 5. srpnja 2012., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kada prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime su postupile suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, odnosno u razdoblju od 7. kolovoza 2007. pa do 5. srpnja 2012. suprotno odredbama članka 96. i članka 97. Zakona o zaštiti potrošača. Odluka o zaštiti kolektivnih interesa potrošača odnosi se na sve kreditne ugovore.

14. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/12, te se primjenjuju kao nacionalni propis. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 odlučeno je da, članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što znači, da su u Ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene visine kamatne stope kao i odnos drugim odredbama Ugovora o kreditu, tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

14.1. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije postojala je obveza suda da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije) a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine.

15. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i pravilno je postupio kada je obvezao tuženu na vraćanje više uplaćenog iznosa (članak 323. ZOO). Visina je na pravilan način utvrđena nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, a tužena izračun vještaka nije osporavala.

16. Vezano za utvrđenje ništetnosti, kao prethodno pitanje, predmetne ugovorne odredbe, pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se sukladno članku 328. ZOO.

17. Suprotno žalbenim navodima tužene, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da nije osnovan prigovor zastare koji je tužena istaknula i pravilno je postupio kada je isti odbio.

17.1. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge … došlo je do prekida zastare. O navedenom pravnom pitanju izneseno je

mišljenje i pravni stav u odluci Vrhovnog suda poslovni broj: Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., kojom je odlučeno povodom izvanredne revizije i postavljenog pravnog pitanja, predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz članka 131. Zakona o zaštiti potrošača tužbu definiranu člankom 241. ZOO kao i radnju vjerovnika kojom se prekida zastara. Vrhovni sud je zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe. Računajući da se cijeni opći zastarni rok od pet godina, sukladno članku 225. ZOO koji bi počeo teći u momentu pravomoćnosti odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kada je donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i to 13. lipnja 2014., time da se odnosi i na zahtjeve restitucije otplaćenih kredita, a ne samo onih koji se otplaćuju, a tužba je podnesena 16. travnja 2019., zastara nije nastupila.

18. I odluka o tijeku i visini zakonskih zateznim kamatama je pravilna, od dospijeća svako mjesečnog više plaćenog iznosa do isplate.

19. Pravilna i zakonita je i odluka o troškovima postupka, a tužena ni ne ukazuje u kojem dijelu je trošak pogrešno obračunat, već načelno pobija odluku o troškovima obzirom smatra da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti.

20. Slijedom svega navedenog, žalbu tužene valjalo je djelomično odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi temeljem članka 368. stavak 1. ZPP.

21. Temeljem članka 166. ZPP odbijen je zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka jer je sa žalbom nije uspjela.

U Sisku, 7. travnja 2022.

Predsjednica vijeća

Alenka Lešić

Broj zapisa: eb309-20196

Kontrolni broj: 0e7e3-d18d2-f12e8

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=ALENKA LEŠIĆ, L=SISAK, O=ŽUPANIJSKI SUD U SISKU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Županijski sud u Sisku potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.