REPUBLIKA HRVATSKA

99. P-319/20-35

Trgovački sud u Zagrebu

Amruševa 2/II desno p.p.432, Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Goranu Iskri, u pravnoj stvari tužitelja REPUBLIKE HRVATSKE, OIB:..., koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, protiv tuženika S. d.o.o., OIB:. . . , Z., kojeg zastupa punomoćnica I. V., odvjetnica iz Z., radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 24. veljače 2022. u prisutnosti zamjenice zastupnika tužitelja i punomoćnice tužitelja, s danom objave 7. travnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se osnovanom tražbina tužitelja u iznosu od 193.786,18 kn osporena u točci II. rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu broj St-2087/2019 od 24. siječnja 2020. pod rednim brojem 257, u predstečajnom postupku nad tuženikom.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj zahtijeva utvrđenje da je osnovana tražbina tužitelja u iznosu od 273.350,48 kn osporena u točci II. rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu broj St-2087/2019 od 24. siječnja 2020. pod rednim brojem 257, u predstečajnom postupku nad tuženikom, kao neosnovan.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 4.345,20 kn u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu kojim tužitelj traži utvrđenje postojanja tražbine u iznosu od 78,93 kn kao tražbine vjerovnika pod rednim brojem prijave tražbine 257.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 17. veljače 2020. podnio tužbu radi utvrđenja tražbine u iznosu od 467.215,59 kn prijavljene u predstečajnom postupku koji se vodi nad tuženikom. U tužbi je naveo da su dužnik i povjerenik osporili tužiteljevu tražbinu i tužitelj je upućen pokrenuti parnicu radi utvrđenja osnovanosti tražbine. Tražbina se odnosi na naknadu za korištenje poslovnog prostora u R., u prizemlju, površine 140 m2, u vlasništvu tužitelja, za razdoblje od 1. listopada 2017. do 11.

rujna 2019., koju nekretninu je u tom razdoblju koristio tuženik. Navoda da visina mjesečne naknade iznosi 2.319,80 eura u kunskoj protuvrijednosti. U tijeku postupka navodi da je tuženik plaćao zakupninu Gradu R. do kraja rujna 2017. godine. Stoga je tužitelj u predstečajnom postupku prijavio tražbinu od 1. listopada 2017. do 24. svibnja 2019. kada je tuženik poslovni prostor predao tužitelju. Tužitelj je vlasnik poslovnog prostora od 14. svibnja 2009. na temelju rješenja Općinskog suda u Rijeci Z-8723/09. Navodi da je tužitelj 21. studenog 2012. obavijestio tuženika da je postao vlasnik nekretnine. Konačnim tužbenim zahtjevom utvrđenje tražbine u iznosu od 467.136,66 kn.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je naveo da nikada nije bio u pravnom odnosu s tužiteljem glede bilo kojeg osnova u vezi poslovnog prostora u R. Tuženik je u pogledu tog poslovnog prostora bio u ugovorno pravnom odnosu s Gradom R. na temelju ugovora o zakupu sklopljenog u svibnju 2009. godine. Tuženik je napustio poslovni prostor u ožujku 2019. godine.

Tužitelj je upisan kao vlasnik nekretnine 2013. godine iako je Grad R. i dalje nastavio s upravom i s kojim je tuženik i nakon tog razdoblja nastavio izvršavati predmetni ugovorno pravni odnos u potpunosti. S time je tužitelj bio upoznat i suglasan. 2013. i 2014. godine održani su sastanci između predstavnika tužitelja, tuženika i Grada R. te je dogovoreno da u odnosu na tuženika nema bilo kakvih promjena u odnosu na ugovornu stranu, a da će tužitelj i Grad R. regulirati svoje odnose izravno, bez sudjelovanja tuženika. Tuženik je za vrijeme trajanja zakupa plaćao zakupninu Gradu R.. Navodi da je između tuženika i Grada R. nakon sklapanja ugovora o zakupu zakupnina umanjena za 50%, koji iznos je tužitelj izravno naplatio od Grada R.. Osporava i visinu potraživanja.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu St-2087/19 od 24. siječnja 2020. (list 4-41 spisa), prijavu tražbine (list 42-43 spisa), izvod otvorenih stavaka (list 44-45 spisa), obračun kamata (list 46-55 spisa), izvadak iz zemljišne knjige (list 56 spisa), zapisnik (list 57-63 spisa), zapisnik o izvršenom očevidu (list 64 spisa), zapisnik (list 65 spisa), izračun zakupnine (list 66 spisa), ugovor o zakupu (list 67-70 spisa), dopise (list 80-81, 90, 91 spisa), izvadak stanja na računu (list 82-83 spisa), zaključak (list 84 spisa), dopise tuženika (list 85, 89, 96, 124, 129 spisa), izvod otvorenih stavaka (list 86-88 spisa), rješenje Grada R. klasa: UP/I-401-05/19-18/207 (list 94-95 spisa), financijske izvještaje (list 97- 102 spisa), financijske kartice (list 103-108 spisa), izvadak iz poslovnih knjiga (list 109-113 spisa), materijal za kolegij gradonačelnika (list 114-118 spisa), zaključak (list 119 spisa), dopis tužitelja od 21. studenog 2012. (list 123 spisa), opomenu (list 125 spisa), ugovor o poslovno tehničkoj suradnji (list 126-128 spisa), ispis Internet stranice (list 132 spisa), popis prijavljenih tražbina (list 133 spisa), dopis P.u. (list 163, 184-185 spisa), dopis D. n. d.o.o. (list 183 spisa), izvedeno

je vještačenje po vještaku O. d.o.o. (list 138-144, 154, 177-178 spisa), saslušan je svjedok I. U. (list 167-169 spisa).

4. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19 dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje tražbine u iznosu od 467.136,66 kn koja je osporena u predstečajnom postupku koji se vodi nad tuženikom, po osnovi naknade za korištenje poslovnog prostora bez pravne osnove u razdoblju od 1. listopada 2017. do 24. svibnja 2019. te zateznih kamata.

6. Tužitelj je postavljajući konačan tužbeni zahtjev djelomično povukao tužbu za iznos od 78,93 kn, čemu se tuženik nije protivio pa je na temelju odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci rješenja.

7. Iz rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu St-2087/19 od 24. siječnja 2019. proizlazi da je tim rješenjem tužitelj upućen u roku od 8 dana od pravomoćnosti tog rješenja pokrenuti parnicu protiv dužnika radi utvrđenja osporene tražbine u iznosu od 467.215,59 kn.

8. U postupku nije sporno da je navedeno rješenje objavljeno na e-oglasnoj ploči istog dana kada je doneseno, dakle, 24. siječnja 2020.

9. Dostava rješenja se smatra obavljenom istekom osmog dana od dana objave na e-oglasnoj ploči sukladno odredbi čl. 12. st. 1. Stečajnog zakona ("Narodne novine" broj: 71/15, 104/17 – dalje: SZ) pa je dostava rješenja obavljena 1. travnja 2020. Rok za žalbu je osam dana pa je rješenje postalo pravomoćno 10. travnja 2020. Rok za podnošenje tužbe kako je određen predmetnim rješenjem je osam dana od pravomoćnosti rješenja pa je posljednji dan roka 18. travnja 2020. Tužba je podnesena 17. travnja 2020. pa je podnesena u roku.

10. Iz prijave tražbine proizlazi da je tužitelj u predstečajnom postupku koji se vodi nad tuženikom prijavio tražbinu u iznosu od 467.215,59 kn po osnovi naknade za korištenje poslovnog prostora, i to u iznosu od 426.226,83 kn po osnovi glavnice i 40.988,76 kn po osnovi zateznih kamata.

11. U postupku nije sporno da je u utuženom razdoblju (listopad 2017. do 24. svibnja 2019.) tužitelj bio vlasnik poslovnog prostora u R. na adresi. Da ova činjenica nije sporna proizlazi iz navoda tuženika koji sam ističe da je tužitelj vlasnik tog poslovnog prostora od 2013. godine.

12. Iz zapisnika o primopredaji nekretnine od 24. svibnja 2019. utvrđeno je da je tuženik predao predmetni poslovni prostor u posjed tužitelju 24. svibnja 2019. Zapisnik su potpisali predstavnici i tužitelja i tuženika te je u njemu navedeno da se odnosi na primopredaju poslovnog prostor u R., te da tužitelj 24. svibnja 2019. preuzima taj poslovni prostor od tuženika kao dotadašnjeg korisnika.

13. Iz tog zapisnika o primopredaji proizlazi da je tuženik koristio predmetni poslovni prostor u utuženom razdoblju od 1. listopada 2017. do 24. svibnja 2019.

14. U postupku nije sporno da tužitelj i tuženik nisu sklopili ugovor o zakupu koji bi se odnosio na ovaj poslovni prostor.

15. Iz ugovora o zakupu proizlazi da su Grad R. kao zakupodavac i tuženik kao zakupnik sklopili ugovor o zakupu broj 7289/02-3 od 19. lipnja 2008. Tim ugovorom Grad R. je dala u zakup tuženiku predmetni poslovni prostor u R., površine 140 m2 (čl. 1. tog ugovora). Čl. 5. tog ugovora o zakupu ugovorena je zakupnina u mjesečnom iznosu od 2.319,80 eura u kunskoj

protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan ispostavljanja računa. Čl. 4. tog ugovora o zakupu ugovoreno je da je ugovor sklopljen na određeno vrijeme do 19. lipnja 2013. Dakle, taj ugovor u utuženom razdoblju nije bio na snazi.

16. Odredbom čl. 164. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 37/00, 114/01, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 – dalje ZVDSP) propisano je da pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno.

17. Odredbom čl. 165. st. 1. ZVDSP-a propisano je da nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

18. Sukladno, navedenim odredbama samo nepošteni posjednik je dužan platiti vlasniku stvari naknadu za koristi koje je imao za vrijeme svojeg posjedovanja.

19. Prema odredbi čl. 18. st. 3. ZVDSP-a posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.

20. Prema odredbi čl. 18. st. 5. ZVDSP-a posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno.

21. Iz dopisa tužitelja od 21. studenog 2012. proizlazi da je tužitelj tim dopisom obavijestio tuženika kako je na temelju rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Z-8723/09 od 18. svibnja 2009. tužitelj upisan kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora. Istim dopisom tužitelj je pozvao tuženika da zakupninu koju je do tada plaćao Gradu R. od 1. siječnja 2013. dalje plaća tužitelju. Tuženik je odgovorio na ovaj dopis svojim dopisom od 10. prosinca 2012., pa je nedvojbeno da je tuženik taj dopis primio.

22. Iz dopisa D. n. d.o.o. od 8. svibnja 2014. proizlazi da je to društvo obavijestilo tuženika kako upravlja nekretninom za tužitelja, da je tužitelj postao vlasnik poslovnog prostora u R., površine 140 m2 te je ponovno obavijestio tuženika da je dužan plaćati zakupninu Republici Hrvatskoj, kao i da tuženikovo dugovanje na dan 8. svibnja 2014. iznosi 311.431,90 kn.

23. Iz navedenih dopisa proizlazi da je tuženik prije utuženog razdoblja znao da je tužitelj vlasnik nekretnine, a ne Grad R. s kojim je sklopio ugovor o zakupu. Tužitelj je pozivao tuženika da njemu plaća zakupninu, a ne Gradu R. te je tuženik morao znat da mu ne pripada pravo na posjed jer Grad R. nije vlasnik nekretnine, već je to tužitelj, a u svakom slučaju morao je to znati nakon prestanka ugovora o zakupu sklopljenog s Gradom R..

24. Iz rješenja Grada R. klasa: UP/I-401-05/19-18/207 od 18. studenog 2019. proizlazi da je Grad R. platila tužitelju iznos od 182.725,03 kn, a iz obrazloženja tog rješenja proizlazi da je to iznos koji je Grad R. naplatio od tuženika po osnovi ugovora o zakupu predmetnog poslovnog prostora za razdoblje od siječnja do travnja 2015. godine i za razdoblje od travnja 2016. godine do rujna 2017. godine. U tom rješenju navedeno je da je ta sredstva tuženik uplatio Gradu R. u razdoblju od veljače 2015. godine do svibnja 2019. godine.

25. Iz izvoda s bankovnog računa tuženika proizlazi da je tuženik platio Gradu R. iznos od 10.779,14 kn 16. svibnja 2019., iznos od 10.737,93 kn također 16. svibnja 2019. i iznos od 10.761,96 kn 21. svibnja 2019. Iz navedenog izvoda nije vidljivo da se te uplate odnose na predmetni ugovor o zakupu i za koju konkretno zakupninu, a iz navedenog rješenja Grada R. proizlazi da se sve uplaćene zakupnine tuženika Gradu R. odnose na razdoblje do zaključno rujna 2017., pri čemu su posljednje uplate izvršene u svibnju 2019. godine. Stoga, iz navedenih isprava ne proizlazi da je tuženik platio zakupninu Gradu R. i za utuženo razdoblje od listopada 2017. godine do 24. svibnja 2019., a tuženik nije predložio izvođenje financijskog vještačenja kojim bi se jedino moglo izvjesno utvrditi je li i u kojem iznosu tuženik platio Gradu R. i zakupninu za predmetni poslovni prostor koja bi se odnosila i na utuženo razdoblje.

26. Prema tome, tuženik za utuženo razdoblje od 1. listopada 2017. do 24. svibnja 2019. nije platio niti zakupninu, niti naknadu za korištenje nekretnine bilo kome.

27. Iz iskaza svjedoka I. U., zaposlenika Županijskog državnog odvjetništva u R. proizlazi da nakon što je tužitelj postao vlasnik nekretnine, zastupnik po zakonu tuženika došao je u sjedište Županijskog državnog odvjetništva u R. te su potom svi zajedno otišli u sjedište Grada R. te je tom prilikom ovaj svjedok rekao zastupniku po zakonu tuženika da će tužitelj dug s osnova zakupnine namiriti od Grada R., a da tuženik ne treba za to brinuti. Iz iskaza svjedoka proizlazi da je tužitelj namirio dug od Grada R. za razdoblje od 2009. godine do 2017. godine u iznosu oko 2.000.000,00 kn, a da je kasnije ugovor o zakupu raskinut.

28. Iz iskaza svjedoka ne proizlazi da je tuženik bio pošten u utuženom razdoblju, već proizlazi da je dogovoreno kako će tuženik plaćati zakupninu Gradu R., a tužitelj će potom naknadu za korištenje nekretnine namiriti od Grada R. te da je tužitelj taj dug i namirio od Grada R. za razdoblje od 2009. do 2017. godine. Međutim, tuženik za razdoblje počevši od listopada 2017. nije plaćao niti zakupninu, niti naknadu za korištenje nekretnine Gradu R., već je koristio nekretninu do 24. svibnja 2019. kada ju predao tužitelju, bez plaćanja bilo kakve naknade. Tuženik je znao da je tužitelj vlasnik nekretnine pa njegov posjed nije pošten, a iz ugovora o zakupu kojeg su sklopili Grad R. i tuženika proizlazi da on nije bio na snazi u utuženom razdoblju jer je ugovoreno da ugovor traje do 19. lipnja 2013.

29. Stoga, tuženik je dužan platiti tužitelju kao vlasniku naknadu za koristi koje je stekao posjedovanjem nekretnine, a korist koju je stekao je iznos zakupnine koju bi bio dužan plaćati da je s vlasnikom sklopio ugovor o zakupu poslovnog prostora u utuženom razdoblju, dakle, tržišna vrijednost nekretnine u utuženom razdoblju.

30. Na tužitelju je teret dokazivanja činjenice koliko iznosi tržišna vrijednost zakupnine u utuženom razdoblju sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a. Činjenice u parničnom postupku moraju se dokazati na razini izvjesnosti, tj. nije dovoljno samo učiniti vjerojatnim da neka činjenica postoji.

31. Ako se činjenica na temelju izvedenih dokaza ne može utvrditi na razini izvjesnosti, tada sud o postojanju ili nepostojanju činjenice zaključuje primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a.

32. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke O. d.o.o. ne može se na razini izvjesnosti utvrditi koliko iznosi tržišna vrijednost zakupnine za poslovni prostor u R., površine 140 m2.

33. Ovo stoga jer je sudski vještak u nalazu i mišljenju odredio visinu mjesečne naknade za korištenje poslovnog prostora u ukupnom iznosu od 426.197,21 kn isključivo prema uvjetima iz ugovora o zakupu broj 7289/02-3 od 19. lipnja 2008. kojeg su tuženik i Grad R. sklopili za taj poslovni prostor. Međutim, predmet spora nije isplata ugovorene zakupnine iz tog ugovora, već naknada za korištenje poslovnog prostora bez pravne osnove, a ta naknada određuje se prema tržišnoj vrijednosti zakupnine za taj poslovni prostor u utuženom razdoblju. Prvi mjesec utuženog razdoblja je listopad 2017. godine, a predmetni ugovor o zakupu sklopljen je 19. lipnja 2008., dakle, više od 9 godina prije početka utuženog razdoblja te u utuženom razdoblju taj ugovor nije niti na snazi između tuženika i Grada R.. Uzimanjem iznosa zakupnine koji je ugovoren za taj poslovni prostor prije više od 9 godina ugovorom koji u utuženom razdoblju nije na snazi, ne može se na razini izvjesnosti utvrditi tržišna vrijednost zakupnine u utuženom razdoblju. Vještak u nalazu i mišljenju nije naveo niti jedan drugi kriterij prema kojem bi se odredila tržišna vrijednost zakupnine u utuženom razdoblju (primjerice cijene zakupa u sličnim poslovnim prostorima na sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju), već je samo pošao od iznosa zakupnine kojeg su Grad R. i tuženik ugovorili prije više od 9 godina, a s obzirom na vremenski odmak od sklapanja tog ugovora, kao i činjenicu da je taj ugovor prestao prije utuženog razdoblja, time se ne utvrđuje na potrebnoj razini izvjesnosti tržišna vrijednost zakupnine u utuženom razdoblju. Vještak je na ročištu od 13. prosinca 2021. naveo kako njemu nisu dostupni ugovori o zakupu između trećih osoba pa da ih uspoređuje, već je imao na raspolaganju samo ugovor iz 2008. godine. Međutim, ne to ne oslobađa tužitelja od pravila o teretu dokazivanja iz čl. 219. st. 1. i čl. 221.a ZPP-a. Na temelju ugovora o zakupu iz 2008. godine može se utvrditi tržišna vrijednost zakupnine kakva je bila 2008. godine, ali se vještačenjem u kojem se tržišna vrijednost zakupnine u razdoblju od listopada 2017. do 24. svibnja 2019. određuje isključivo na temelju odredbi ugovora o zakupu iz 2008. godine koji je prestao važiti prije utuženog razdoblja, bez ikakvih parametara o tome kakva je tržišna vrijednost zakupnine u razdoblju od kraja 2017. godine pa do sredine 2019. godine, ne utvrđuje na razini izvjesnosti tržišna vrijednost zakupnine u utuženom razdoblju.

34. Iz dopisa D. n. d.o.o. od 17. prosinca 2021. proizlazi da to društvo u utuženom razdoblju, kao i sve do dostavljanja tog dopisa sudu, nije dalo u zakup poslovni prostor na adresi, R., pa se niti na temelju podataka D. n. d.o.o. ne može utvrditi tržišna vrijednost zakupnine u utuženom razdoblju.

35. Iz dopisa ministarstva, P. u., Područnog ureda R., klasa: 410-0/21-01/1474 od 28. prosinca 2021. utvrđeno je da je u razdoblju od 1. listopada 2017. do 24. svibnja 2019. minimalna cijena zakupa poslovnog prostora u R. iznosila 70,00 kn/m2 mjesečno. Iz dopisa p. u. proizlazi da u tom razdoblju u bazama podataka informacijskog sustava P. u. ima evidentiran podatak o najmanjoj cijeni zakupa poslovnog prostora pa je sud na temelju podataka P. u. utvrdio koliko je iznosila minimalna cijena zakupa.

36. Iz istog dopisa P. u. proizlazi da P. u. nema podatke o prosječnoj cijeni zakupa u utuženom razdoblju za poslovne prostora u R., već je P. u. u dopisu navela trenutne cijene zakupa za poslovne prostore na toj lokaciji, dakle, cijene zakupa na dan 28. prosinca 2021. Iz dopisa P. u. proizlazi da na taj dan postoji 6 poslovnih prostora na lokaciji koji su dani u zakup te prosječna cijena zakupa iznosi 123,65 kn/m2 mjesečno. Podacima o prosječnoj cijeni zakupa na dan 28. prosinca 2021. ne utvrđuje se na razini izvjesnosti tržišna vrijednost zakupnine u utuženom razdoblju od 1. listopada 2017. do 24. svibnja 2019. s obzirom na vremenski odmak od utuženog razdoblja od razdoblja na koje se odnosi podaci P. u.

37. Međutim, tržišna vrijednost zakupnine za predmetni poslovni prostor u R., u utuženom razdoblju u svakom slučaju iznosi barem 70,00 kn/m2 mjesečno jer je to minimalni iznos zakupnine u utuženom razdoblju. To znači da tržišna vrijednost ne može biti manja od 70,00 km/m2. Tužitelj na temelju svih izvedenih dokaza nije dokazao da bi tržišna vrijednost zakupnine u utuženom razdoblju iznosila više od 70,00 kn/m2 jer, kako je već obrazloženo, ta činjenica ne može se na razini izvjesnosti utvrditi na temelju nalaza i mišljenja vještaka u kojem je samo preuzeta ugovorena zakupnina iz 2008. godine, kao niti podataka P. u. o prosječnoj cijeni zakupnine na dan 28. prosinca 2021.

38. Nesporno je da je predmetni poslovni prostor površine 140 m2, a tržišna vrijednost zakupnine je 70,00 kn/m2 mjesečno. To znači da za svaki mjesec od listopada 2017. godine do zaključno travnja 2019. godine tržišna vrijednost zakupnine, a time i naknada za korištenje prostora, iznosi 9.800,00 kn (140 m2 x 70,00 kn), što za ukupno 19 mjeseci iznosi 186.200,00 kn. Tuženik je koristio prostor do 24. svibnja 2019. pa tužitelju za svibanj 2019. godine pripada razmjerni dio naknade za 24 dana, a ne za cijeli mjesec (31 dan) pa naknada za svibanj 2019. iznosi 7.586,18 kn (9.800,00 kn x 0,7741 jer 24 dana od 31 dan koliko ih svibanj ima iznosi čini 77,41% cijelog mjeseca).

39. Stoga, ukupna naknada za korištenje poslovnog prostora u utuženom razdoblju od 1. listopada 2017. do 24. svibnja 2019. iznosi 193.786,18 kn, pa u tom dijelu postoji tužiteljevo potraživanje jer je tuženik dužan platiti ovu naknadu sukladno odredbi čl. 165. st. 1. ZVDSP-a.

40. Tužitelj nije dokazao visinu obračunatih zateznih kamata jer se obračun kamata koji je tužitelj dostavio u spis, kao i obračuna kamata u nalazu i mišljenju vještaka, odnosi na drugačije iznose glavnice od iznosa naknade za koristi na koju tužitelj ima pravo.

41. Sud je odbio tuženikov prijedlog za saslušanjem zastupnika po zakonu tuženika sukladno odredbi čl. 292. st. 4. ZPP-a jer nije bio važan za odluku budući da se njegovim saslušanjem, kao osobe zainteresirane za ishod postupka, ne bi moglo promijeniti stečeno uvjerenje suda na temelju isprava i svjedoka I. U..

42. Tužitelj je prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu (467.136,66 kn) uspio u parnici u omjeru od 41,48%, a tuženik u omjeru od 58,52%.

43. Tužitelj je sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a dužan nadoknaditi tuženiku parnične troškove u omjeru od 17,04% (55,52% - 41,48%).

44. Prilikom odlučivanja koji troškovi će se nadoknaditi tuženiku uzeti su u obzir samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/15 – dalje: Tarifa).

45. Tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 5.000,00 kn prema Tbr. 8. t. 1. 1. Tarife, podneska od 8. srpnja 2021. u iznosu od 500,00 kn prema Tbr. 8. t. 3. Tarife, ročišta od 29. lipnja 2020., 1. listopada 2020. u iznosu od 2.500,00 kn za svako ročište prema Tbr. 9. t. 2. Tarife jer se na tim ročištima raspravljalo samo o procesnim pitanjima, za ročišta od 2. srpnja 2021., 13. prosinca 2021. i 24. veljače 2022. u iznosu od 5.000,00 kn za svako ročište prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, što ukupno iznosi 25.500,00 kn, a u omjeru od 17,04% prema čl. 154. st. 2. ZPP-a iznosi 4.345,20 kn.

46. Tuženiku nije priznat trošak puta u R. jer nije bio potreban radi vođenja parnice budući da je punomoćnik za zastupanje na ročištu od 2. srpnja 2021. koje je održano pred zamoljenim sudom u R. mogao angažirati zamjenika među odvjetnicima koji imaju sjedište u R.. Također, tuženik nije dokazao visinu ovih troškova jer nije dostavio nikakve podatke na temelju kojih bi se visina putnih troškova mogla utvrditi.

47. Tuženiku nije priznat trošak sudske pristojbe. Prvenstveno valja istaknuti da tuženik nije sukladno odredbi čl. 164. st. 2. ZPP-a određeno naveo za koju radnju traži naknadu troška sudske pristojbe. Pristojbe koje postoje u ovom postupku su pristojba za tužbu i pristojba za presudu za koje je tužitelj, a ne tuženik, obveznik plaćanja pristoje, te pristojba za odgovor na tužbu za koju obveza plaćanja pristojbe nastaje po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici sukladno odredbi čl. 4. t. 2. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18 – dalje: ZSP) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2019.

48. Prema tome, ne postoji niti jedna sudska pristojba u ovom postupku za koju bi tuženik imao pravo naknade troškova od tužitelja. Ako je tuženik imao u vidu sudsku pristojbu na odgovor na tužbu ističe se da od 1. siječnja 2019. sukladno odredbi čl. 4. t. 2. ZSP-a, dakle, već duže od tri godine, postoji zakonsko uređenje prema kojem ne postoji situacija u kojoj bi stranka imala pravo na naknadu troška pristojbe na odgovor na tužbu od protivne stranke jer ako tuženik pravomoćno uspije u parnici, tada on niti neće biti obveznik plaćanja te pristojbe, već će obveznik plaćanja biti tužitelj, a ako tužitelj pravomoćno uspije u parnici, tada tuženik niti ne može imati pravo na naknadu troškova sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Također, ako stranke pravomoćno djelomično uspiju u parnici tada svaka stranka plaća pristojbu u razmjernom iznosu, tj. razmjerno uspjehu u parnici, što znači da niti tada ne može nastati situacija gdje bi jedna stranka u parničnom postupku nadoknađivala drugoj stranci trošak pristojbe na odgovor na tužbu.

Zagreb, 7. travnja 2022.

Sudac

Goran Iskra

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

Tužitelju: REPUBLIKA HRVATSKA, , koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu Tuženiku: S. d.o.o., OIB:..., Z., kojeg zastupa punomoćnica I. V., odvjetnica iz Z.,

Broj zapisa: eb309-25d32

Kontrolni broj: 02d3f-5818d-97865

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=GORAN ISKRA, L=ZAGREB, O=TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Trgovački sud u Zagrebu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.