REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: 8 Gž-267/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Irene Dikanović-Terzić, kao predsjednice vijeća, te mr.sc. Zlatka Pirca, kao suca izvjestitelja i člana vijeća, te Dubravke Šimić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. M. M. iz J., OIB:…, 2. I. M. iz J., M., OIB:…, 3. F. M. iz N., OIB:…, 4. J. M. iz N. U., M., OIB:…, svi zastupani po punomoćniku J. M., odvjetniku iz Z., protiv tuženika G. Z., OIB:…, zastupan po gradonačelniku G. Z. B. D., a on po punomoćnici M. M., dipl. iur., radi utvrđenja i uknjižbe prava vlasništva, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru broj P-117/22-5 od 28. veljače 2022., u sjednici vijeća održanoj 7. travnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika G. Z. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru broj P-117/22-5 od 28. veljače 2022.

II. Odbija se zahtjev tuženika za nadoknadu troškova podnesene žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

1.Utvrđuje se da su 1.M. M. iz J., OIB:…, 2.I. M. iz J., M., OIB:…, 3.F. M. iz N., OIB:…, 4.J. M. iz N. U., OIB:…, stekli pravo vlasništva i to M. M. za 3/8, M. I. za 3/8, J. M. i F. M. svaki za 1/8 dijela na kat. čest. 3808/7 k.o.C., ukupne površine 165 m2, što je tuženik dužan priznati i dozvoliti tužiteljima da to svoje pravo vlasništva upišu u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Zadru za kat. općinu C., na svoje ime, za cijelo, uz istodobno brisanje postojećeg upisa, temeljem ove presude, u roku od 15 dana.

2. Dužan je tuženik naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 14.750,00 kuna u roku od 15 dana.

2. Pravodobno izjavljenom žalbom prvostupanjsku presudu pobija tuženik zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točka 1.-3. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP).

Smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP što je dovelo do pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Smatra da utvrđenja prvostupanjskog suda ne proizlaze iz izvedenih dokaza, te da tužiteljima nedostaje savjesnosti i poštenja, kao bitne pretpostavke stjecanja prava vlasništva dosjelošću.

Poglavito da to proizlazi iz sadržaja zapisnika broj 279 od 26.12.1986. godine sastavljenog od strane Komisije za osnivanje zemljišne knjige za k.o. C. u kojem su sudjelovali J. M. i M. M. i u kojem je odbijena uknjižba na njihove ime već je određena uknjižba društvenog vlasništva u korist O. Z., pa kako su prednici tužitelja sudjelovali u postupku, to nema savjesnosti posjeda.

Također da niti iz jednog dokaza ne proizlazi da bi tužitelj s prednicima bio u posjedu sporne nekretnine od 1945., a da se pogrešno prvostupanjski sud poziva na presudu ESLJP T. protiv R. te suprotno tome, smatra da se tuženik osnovano poziva na stajalište građanskog odjela Županijskog suda u Zadru.

Predlaže da se prvostupanjska presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev. Traži troškove podnesene žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tužitelji ističu neosnovanost žalbenih navoda tuženika smatrajući da je na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja te odredbe članka 159. stavka 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, dalje: ZV) usvojen tužbeni zahtjev.

Predlažu da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tužitelji tužbu temelje na institutu tzv. izvanredne dosjelosti kao originarnom stjecanju prava vlasništva navodeći u tužbi da su nekretninu kčbr. 3808/7 površine 165 m/2 upisane u zemljišnim knjigama za k.o. C., dakle, njihovi prednici stekli nasljeđivanjem odnosno kupoprodajom kao i da istu nekretnine koriste osobno i putem predaka od 1970. godine, te su u posjedu iste.

6. Prvostupanjski sud je utvrđenja:

- da tužitelji preko svojih prednika posjeduju predmetnu nekretninu zasigurno od 1945. godine,

- da su prednici tužitelja J. M. pok. P. i M. M. pok. P., vlasništvo predmetne nekretnine stekli dosjelošću jer su posjedovali predmetnu nekretninu preko 40 godina, uz uračunavanje posjeda njihovih prednika,

- da je kat.čest. 3808/7 k.o. C. je nastala od kat.čest. 3808/3 k.o. C., a riječ je bilo o mociri površine 820 m2, pa bi 1/6 V. K. ud. Š., supruge J. R. iznosila 136,66m2 što bi ukazivalo na utuženu površinu od 165m2,

- da je 1974.godine formirana čest.zem. 3808/7 pašnjak površine 165m2, upisana kao prvotno vlasništvo K. I. rođene P. iz S., pa da nije riječ o gradskom zemljištu, a tek od 1986.godine uknjižena kao društveno vlasništvo, otpisana 2005.godine pod Z 1654/05 u novoosnovanu zemljišnu knjigu za k.o. C..

7. Usvajajući tužbeni zahtjev prvostupanjski sud se poziva na presudu Vrhovnog suda RH Rev-291/14 prema kojoj se kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona, a da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.

7.1. Također citira odluku Rev-158/2017 i navodi i da u tim okolnostima sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao - s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba - snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis, te da kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška, ponavljajući da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes (vidi G. v. C., br. 32457/05, stavak 40., 13. prosinca 2007. i R. v. R., br. 65582/01, stavak 50., 24. svibnja 2007.).

7.2. Prvostupanjski sud, nadalje, u obrazloženju navodi da je Republika Hrvatska potpisnik Konvencije o zaštiti ljudskih prava, a isto tako je od 2013. godine članica Europske Unije, zbog čega je u svom pravnom sustavu dužna primjenjivati Europsko pravo, pa prema tome i Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i Protokole koji su sastavni dio te Konvencije. Zbog toga je dužna primjenjivati i Protokol br. 1. uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava, a isto tako dužna je primjenjivati i odluke Europskog suda za ljudska prava. Europski sud za ljudska prava da je već odlučivao u predmetima protiv Republike Hrvatske koji su se ticali stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu, pa je tako donio odluke u predmetima „T.“ protiv R. H. iz 2009. godine, te u predmetima R. i dr. protiv R. H. i J. protiv R. H. iz 2016. godine, koje su po ocjeni ovoga suda donesene u istom činjeničnom supstratu kao što je činjenični supstrat u ovom predmetu. Također da iz navedenih odluka Europskog suda za ljudska prava proizlazi da je Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo odredbu članka 388. stavka 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 – dalje: ZVDSP) zbog retroaktivnih učinaka i štetnih posljedica koje su iz toga proizlazile u odnosu na vlasnička prava trećih osoba koji bi zbog odredbe takvog zakona izgubili svoja prava na nekretninama, a koja su im oduzeta za vrijeme socijalističke vladavine. Nadalje se u obrazloženju navodi da u konkretnom predmetu proizlazi da nitko od trećih osoba osim tužitelja ne polaže pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini i da bi isključivu korist od ukidanja ovog zakonskog članka imale lokalne javne vlasti koje bi stekle prava u pogledu spornog zemljišta, zbog čega u konkretnom slučaju to nisu razlozi koji su potaknuli Ustavni sud Republike Hrvatske da stavi izvan snage odredbu članka 388. stavka 4. ZVDSP-a, u konkretnom predmetu proizlazi na temelju provedenih dokaza da su prednici tužitelja J. M. pok. P. i M. M. pok. P. osobno i preko svojih prednika bili u isključivom i neprekidnom bona fide posjedu zasigurno od 1945. godine, uz uračunavanje posjeda J. R. i K. V., te da su se već 1985. godine istekom roka od 40 godina iz članka 159. stavka 4. ZVDSP-a ispunili zakonski uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da su prednici tužitelja J. M. pok. P. i M. M. pok. P. ispunili uvjete za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na temelju odredbe članka 388. stavka 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96), a koji se primjenjuje od 1. siječnja 1997. godine, pa su prednici tužitelja postali vlasnici predmetnog zemljišta stupanjem na snagu tog zakona, jer su u tom trenutku bili u neprekidnom poštenom posjedu 52 godine, a da je odredba Zakona o vlasništvu ostala na snazi gotovo tri godine, dok je nije ukinuo Ustavni sud Republike Hrvatske 17. studenog 1999. godine. Ističe se da je s obzirom na navode u Odlukama Europskog suda za ljudska prava nevažno za određivanje može li se u njihov zahtjev za utvrđenjem vlasnika nekretnine dosjelošću okvalificirati kao imovina zaštićena čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju vrijeme kada je tužitelj podnio tužbu, tj. da li ju je podnio prije ukidanja odredbe članka 388. stavka 4. ZVDSP-a od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske ili ju je podnio kasnije. Zaključuje da su prednici tužitelja temeljem izvorne verzije odredbe članka 388. stavka 4. ZVDSP-a ex lege postali vlasnici predmetne nekretnine i to 1. siječnja 1997. godine kada je Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima stupio na snagu da u konkretnom predmetu nema nikakve naznake da bi ukidanjem odredbe članka 388. stavka 4. ZVDSP-a itko drugi osim javne vlasti stekao ikakva prava u pogledu predmetnog zemljišta ili da bi neka druga stranka osim tužitelja ikada potraživala kakva prava nad tim zemljištem, da ne postoje razlozi koji su potaknuli Ustavni sud Republike Hrvatske da stavi odredbu članka 388. stavka 4. ZVDSP-a izvan snage, zbog čega su u takvim okolnostima na temelju važećih zakonskih propisa prednici tužitelja J. M. pok. P. i M. M. pok. P. stekli vlasništvo na spornoj nekretnini dosjelošću. Također, da su po ocjeni prvostupanjskog suda prednici tužitelja stekli pravo vlasništva dosjelošću 1. siječnja 1997. godine i kako na toj nekretnini nitko drugi nije stavljao zahtjeve za vlasništvom ili kojim drugim stvarnim pravom, činjenica što je Ustavni sud Republike Hrvatske 17. studenog 1999. godine ukinuo odredbu članka 388. stavka 4. ZVDSP-a po kojoj su prednici tužitelja stekli vlasništvo te nekretnine, ne može za prednike tužitelja proizvesti gubitak prava vlasništva koji su temeljem tada važećeg zakona stekli, zbog čega je po ocjeni prvostupanjskog suda tužbeni zahtjev tužitelja usvojen, jer su upravo tužitelji naslijedili ovu nekretninu po smrti J. M. pok. P. i M. M. pok. P..

7.3. Konačno, u odnosu na prigovor u kojem se tuženik poziva na sporno stajalište građanskog odjela Županijskog suda u Zadru Su-86/2013 od 21. veljače 2013. prvostupanjski sud navodi da treba imati u vidu zaključak sa zajedničkog sastanka predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda RH s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova pod brojem Su-IV-246/2015 od dana 17. rujna 2015. godine, održanom u Šibeniku, prema kojem rješenje doneseno u završenom postupku obnove zemljišne knjige veže sve stranke koje su sudjelovale u tom postupku, a nisu protiv rješenja izjavile prigovor ili podnijele tužbu za ispravak u smislu članka 197. Zakona o zemljišnim knjigama (NN broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 55/13, dalje: ZZK), te da u situaciji kada se tužba temelji na identičnom činjeničnom stanju tužbeni zahtjev valja odbiti kao neosnovan, a u situaciji kada se tužba temelji na drugačijem činjeničnom stanju, da će uspjeh tužitelja ovisiti prvenstveno o tome je li ili nije dokazao tužbenu osnovu, što je u konkretnom slučaju jest, jer se tužitelji pozivaju na drugačiju činjeničnu osnovu, o kojoj nije bilo riječ u postupku osnivanja zemljišne knjige za k.o.C., jer su se u tom postupku prednici tužitelja pozivali na kupoprodaju i građenje, dok se u ovom postupku tužba tužitelja zasniva na dosjelosti i nasljeđivanju.

8. Činjenična utvrđenja kao i materijalno pravni pristup prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

9. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pravcu žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP koju u žalbi ističe tuženik, ovaj sud je stajališta da prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu. Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, sadrži valjane razloge, kao i razloge o odlučnim činjenicama.

9.1. Ne nalazi se ni da bi prvostupanjski sud počinio koju od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP od onih na koje se u skladu s odredbom članka 365. stavka 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

10. Neosnovan je i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na koji se u žalbi također poziva tuženik.

Činjenično stanje odlučno za ocjenu osnovanosti osnove tužbe potpuno je i pravilno utvrđeno i ono se žalbenim navodima ne dovodi u sumnju. Žalitelj u žalbi ne iznosi određene činjenice i dokaze koji bi upućivali na drugačije činjenično stanje od onoga koje je utvrdio prvostupanjski sud i na temelju kojega je donio pobijanu presudu.

10.1. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je sporna čestica formirana 1974. godine, te da je prethodno bila u privatnom vlasništvu kao i čestice iz kojih je formirana sporna čestica i koje su u posjedu bili tužitelji od 1945. godine (povijest posjedovanja (strana lista 7).

Suprotno navodima žalbe, činjenica iz Zapisnika 279 u postupku osnivanja zemljišne knjige za k.o. C. od 26.12.1986. ne proizlazi na koji su se osnov pozivali prednici tužitelja u pravcu tvrdnji da su vlasnici sporne nekretnine daje mjesta za pozivanje na zaključak sa zajedničkog sastanka predsjednika građanskog odjela Vrhovnog suda RH s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova SU-IV-246/2015 od 17. rujna 2015. prema kojem rješenje doneseno u završenom postupku obnove zemljišne knjige veže sve stranke koje su sudjelovanje u tom postupku a nisu protiv rješenja izjavile prigovor ili podnijele tužbu za ispravak u smislu članka 197. ZZK te da u situaciji kada se tužba temelji na identičnom stanju tužbeni zahtjev valja odbiti kao neosnovan, a u situaciji kada se tužba temelji na drugačijem činjeničnom osnovu, da će uspjeh tužitelja ovisiti o tome da li je dokazao činjeničnu osnovu.

10.2. U postupku osnivanja zemljišne knjige za k.o. C. razvidno je da su prednici tužitelja bili tvrdnje da je kčbr. 3808/7 u njihovom vlasništvu, no, nije istican pravni osnov, pa kako je navedeno, ovaj sud prihvaća stajalište prvostupanjskog suda da ima mjesta primjeni navedenog zaključka SU-IV-246/2015 od 17. rujna 2015., te pravo tužitelja da dokazuje da je pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini stečeno na originaran način – izvanrednom dosjelošću, pri čemu je pravilno prvostupanjski sud navodi materijalno pravne odredbe ZV, ali i odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetima protiv RH.

10.3. No, također, iz predmetnog spisa je razvidno da su prednici tužitelja bili u posjedu predmetne nekretnine već od 1945. godine, što proizlazi iz podataka katastara, pa je nedvojbeno da je vrijeme dosjedanja započelo u vrijeme kada je nekretnina bila u režimu privatnog vlasništva, a dosjedanje je započelo prije stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (NN 3/91, 10/91, 9/92, 77/92, dalje: ZOVO) za vrijeme primjene pravnih pravila bivšeg OGZ-a koji za dosjelost po pravnom pravilu iz paragrafa 1468. OGZ-a propisuje potrebno vrijeme od 30 godina odnosno 20 godina prema načelnom mišljenju opće sjednice Saveznog vrhovnog suda 3/60 od 4. travnja 1960.

10.4. Kako je taj rok svakako prošao od 1945. do stupanja na snagu ZOVO (1. rujna 1980.) to ovaj sud nalazi i po tom osnovu osnovanost osnove tužbe, budući se pravo vlasništva na originaran način stječe čim se za to ispune zakonske pretpostavke, kao što je i u konkretnom slučaju.

11. Zbog iznesenog valjalo je odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako u odluci o glavnom zahtjevu, tako i u odluci o troškovima koji se žalbom paušalno pobijaju ovisno o odluci o glavnom zahtjevu, no, koji su kako po osnovi tako i visini pravilno odmjereni.

11.1. Odluka o zatraženim troškovima žalbe temelji se na odredbi članka 166. stavka 1. ZPP.

12. Na temelju članka 368. stavka 1. ZPP presuđeno je kao u izreci.

U Slavonskom Brodu, 7. travnja 2022.

Predsjednik vijeća

Irena Dikanović-Terzić