Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Stalna služba u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: Gž-1731/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Damira Ronića kao člana vijeća, u parničnom predmetu tužitelja M. P., OIB:..., iz Z., zastupanog po punomoćniku H. Z., odvjetniku iz Z., protiv tužene R. H., OIB:..., zastupane po O.D.O. u V., G.-upravnom odjelu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice i o žalbi tužitelja, protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pn-47/2021-7 od 28. rujna 2021., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 7. travnja 2022.,
p r e s u d i o j e
Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženice kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pn-47/2021-7 od 28. rujna 2021.
Obrazloženje
1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:
„I. Nalaže se tuženici R. H. isplatiti tužitelju iznos od 35.000,00 kn (tridesetpettisuća kuna) sa zateznom kamatom tekućom od 7. travnja 2014. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja M. P. za isplatom iznosa od 110.000,00 kn (stodesettisuća kuna) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao neosnovan.
III. Nalaže se tuženici da naknadi trošak parničnog postupka tužitelju u iznosu od 6.218,43 kn (šesttisućadvjestoosamnaest kuna i četrdesettri lipe) sa zateznom kamatom tekućom od 28. rujna 2021. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana."
2. Protiv točaka I. i III. izreke presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnijela je tuženica iz svih žalbeni razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst i 25/13, 43/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja ukine presudu u pobijanom dijelu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak ili podredno da presudu preinači tako da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.
3. Protiv odbijajućeg dijela presude i odluke o parničnim troškovima pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da sud drugog stupnja presudu u pobijanom dijelu preinači tako da dosudi tužitelju i preostali iznos naknade štete.
4. U odgovoru na žalbu tuženice tužitelj ocjenjuje da su žalbene tvrdnje neosnovane jer je sud pravilno primijenio materijalno pravo u odnosu na dosuđujući dio te predlaže da sud drugog stupnja žalbu tuženice odbije kao neosnovanu, a žalbu tužitelja uvaži.
5. Žalbe nisu osnovane.
6. Nakon provedenog postupka sud prvog stupnja utvrđuje da u ovom postupku tužitelj traži naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti koja se štiti odredbom čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO), a koja povreda da je uzrokovana uvjetima boravka u Kaznionici u razdoblju od 3. veljače 2011. do 31. listopada 2014. i to zbog neudovoljavanja standardu smještaja zatvorenika od 4 m2 i 10 m3 po zatvoreniku.
6.1. Na temelju podataka Uprave za zatvorski sustav - Kaznionice, sud je utvrdio da se tužitelj na izdržavanju kazne zatvora u Kaznionici nalazio od 3. veljače 2011., gdje je do 20. veljače 2011. boravio na prijemno-otpusnom odjelu, u velikoj sobi površine 85,38 m2 i zapremnine 216,87 m3 s još 9 zatvorenika (tužitelju je pripadao osobni prostor od 9,48 m2), zatim da je od 21. veljače do 13. travnja 2011. boravio na 1C odjelu, u sobi br. 1, površine 18,20 m2 i zapremnine 64,43 m3 s još 8 zatvorenika (osobni prostor od 2,27 m2), nadalje da je boravio na 2E odjelu, i to od 14. ožujka do 12. travnja 2011. u sobi br. 4, površine 9,62 m2 i zapremnine 28,86 m3 s još 3 zatvorenika (osobni prostor od 3,20 m2), a zatim u sobi br. 12, površine 30,67 m2 i zapremnine 93,23 m3, i to od 13. travnja 2011. do 4. srpnja 2013. s još 11 zatvorenika (osobni prostor od 2,78 m2), od 4. srpnja do 5. srpnja 2013. s još 10 zatvorenika (osobni prostor od 3,06 m2), od 5. srpnja do 16. srpnja 2013. s još 9 zatvorenika (osobni prostor od 3,40 m2), od 16. srpnja do 19. srpnja 2013. s još 10 zatvorenika (osobni prostor od 3,06 m2), od 19. srpnja do 5. rujna 2013. s još 11 zatvorenika (osobni prostor od 2,78 m2), od 5. rujna do 13. rujna 2013. s još 10 zatvorenika (osobni prostor od 3,06 m2), od 13. rujna do 20. rujna 2013. s još 11 zatvorenika (osobni prostor od 2,78 m2), od 20. rujna do 27. rujna 2013. s još 10 zatvorenika (osobni prostor od 3,06 m2) i od 27. rujna do 21. studenog 2013. s još 11 zatvorenika (osobni prostor od 2,78 m2); nakon čega je boravio na 3D odjelu, u sobi br. 12, površine 34,57 m2 i zapremnine 107,16 m3, i to od 21. studenog do 28. studenog 2013. s još 10 zatvorenika (osobni prostor od 3,45 m2), od 28. studenog 2013. do 30. siječnja 2014. s još 11 zatvorenika osobni prostor od 3,14 m2), od 30. siječnja do 13. veljače 2014. s još 10 zatvorenika (osobni prostor od 3,45 m2), od 13. veljače do 17. veljače 2014. s još 9 zatvorenika (osobni prostor od 3,84 m2), od 17. veljače do 9. ožujka 2014. s još 10 zatvorenika (osobni prostor od 3,45 m2), od 9. ožujka do 26. ožujka 2014. s još 9 zatvorenika (osobni prostor od 3,84 m2), od 26. ožujka do 1. travnja 2014. s još 8 zatvorenika (osobni prostor od 4,32 m2), od 1. travnja do 6. travnja 2014. s još 9 zatvorenika (osobni prostor od 3,84 m2), od 6. travnja do 10. travnja 2014. s još 8 zatvorenika (osobni prostor od 4,32 m2), od 10. travnja do 18. travnja 2014. s još 9 zatvorenika (osobni prostor od 3,84 m2), od 18. travnja do 19. travnja 2014. s još 10 zatvorenika (osobni prostor od 3,45 m2), od 19. travnja do 24. travnja 2014. s još 11 zatvorenika (osobni prostor od 3,14 m2), od 24. travnja do 12. svibnja 2014. s još 10 zatvorenika (osobni prostor od 3,45 m2), od 12. svibnja do 5. lipnja 2014. s još 9 zatvorenika (osobni prostor od 3,84 m2), od 5. lipnja do 27. lipnja 2014. s još 10 zatvorenika (osobni prostor od 3,45 m2), od 27. lipnja do 21. srpnja 2014. s još 11 zatvorenika (osobni prostor od 3,14 m2), od 21. srpnja do 27. srpnja 2014. s još 10 zatvorenika (osobni prostor od 3,45 m2), od 27. srpnja do 3. kolovoza 2014. s još 11 zatvorenika (osobni prostor od 3,14 m2), od 3. kolovoza do 8. kolovoza 2014. s još 10 zatvorenika (osobni prostor od 3,45 m2), od 8. kolovoza do 14. kolovoza 2014. s još 8 zatvorenika (osobni prostor od 4,32 m2), od 14. kolovoza do 21. kolovoza 2014. s još 6 zatvorenika (osobni prostor od 5,76 m2), od 21. kolovoza do 11. rujna 2014. s još 7 zatvorenika (osobni prostor od 4,93 m2), od 11. rujna do 25. rujna 2014. s još 6 zatvorenika (osobni prostor od 5,76 m2), od 25. rujna do 10. listopada 2014. s još 7 zatvorenika (osobni prostor od 4,93 m2), od 10. listopada do 13. listopada 2014. s još 6 zatvorenika (osobni prostor od 5,76 m2) i od 13. listopada do 31. listopada 2014. s još 7 zatvorenika (osobni prostor od 4,93 m2).
6.2. Na temelju činjenica utvrđenih u točki 6.1. obrazloženja sud utvrđuje da je među strankama bila nesporna činjenica da u razdoblju tužiteljevog boravka u Kaznionici u pretežitom dijelu nisu bili zadovoljeni odredbom čl. 74. st. 3. Zakona o izvršenju kazne zakona („Narodne novine“, broj 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11, 56/13 i 150/13 - dalje: ZIKZ), propisani standardi spavaonice prema kojoj odredbi spavaonica mora imati 4 m2 i 10 m3 prostora za svakog zatvorenika, pa čak niti, u određenim periodima 3 m2, na što ukazuje odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava u predmetu M. protiv H. (konvencijski standard). Sud utvrđuje da je ispod 3 m2 osobnog prostora tužitelj imao u periodu od 21. veljače do 13. ožujka 2011. (2,27 m2
– 21 dan), od 13. travnja 2011. do 4. srpnja 2013. (2,78 m2 – 2 godine, 2 mjeseca i 22 dana, odnosno 812 dana), u periodu od 19. srpnja do 5. rujna 2013. (2,78 m2 – 47 dana), u periodu od 13. rujna do 20. rujna 2013. (2,78 m2 – 7 dana) te u periodu od 27. rujna do 21. studenog 2013. (2,78 m2 - 55 dana). Pozivajući se na izraženi stav u presudi Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5725/2016, prema kojoj takvo smanjenje prostora čak ispod 3m2 mora biti kratkotrajno, povremeno i minimalno, sud smatra kako se boravak u prostoru s manjom kvadraturom u razdoblju od čak 812 dana u kontinuitetu ne može smatrati niti kratkotrajnim, niti minimalnim, a niti povremenim (upravo zbog svojeg trajanja čime je povremenost prerasla u stalnost), pa čak niti ako se uzme u obzir radna angažiranost tužitelja zbog koje dio dana nije morao provoditi u spavaonici, kao i ostale pogodnosti na koje su ukazivali saslušani svjedoci. Naime, na temelju iskaza svjedoka Z. M., D. V., S. M., S. M., M. Š., D. P., I. T., D. B., D. M. i J. M., dr. med., te tužitelja M. P. sud utvrđuje da je tužitelj u Kaznionici imao mogućnost boravka izvan prostorije spavaonice tijekom čitavog dana (kroz tjedan do 23h, a tijekom vikenda do 24h), tj. mogao je koristiti prostorije TV boravka, a u poslijepodnevnim satima osim što su mu na raspolaganju bile slobodne aktivnosti, mogao je boraviti na svježem zraku, te koristiti knjižnicu, čitaonicu, informatičku radionicu i druge prostorije (svjedok D. P.: "Kaznionica svim zatvorenicima osigurava uvjete za tjelovježbu, sport i rekreaciju, što je bilo osigurano i tužitelju. Dakle, isti se mogao baviti nogometom, košarkom, atletikom, boćanjem, boksom bez kontakta, na raspolaganju su mu bile viseća kuglana, stolni tenis, pikado, šah, mogao je boraviti u različitim sekcijama, baviti se glazbom, odlaziti u informatičku radionicu, knjižnicu, čitaonicu. Glede samog tužitelja, ističem, da iz raspoloživih evidencija proizlazi da se bavio malim nogometom, stolnim tenisom, šahom i da je koristio teretanu", svjedok I. T.: "Poznato mi je da je odlazio u informatičku radionicu", svjedok D. B.: "Isti je odlazio na slobodne aktivnosti, čini mi se informatičku radionicu, na nogomet, stolni tenis, čitati novine i sl.", svjedok D. M.: "I tužitelj i ja smo čitavo vrijeme bili radno angažirani, te smo stoga veći dio dana na radnom mjestu, a popodne odlazimo na šetnju, sportske aktivnosti, informatičku radionicu i sl."). Sud utvrđuje da je tužitelj tijekom cijelog boravka u Kaznionici bio radno angažiran te da je osim toga odlazio u teretanu, na nogomet, stolni tenis i šah, u informatičku radionicu. Iz dokumentacije i iskaza svjedoka D. V., sud utvrđuje da je tužitelj završio osposobljavanje za pekara, polazio je program tretmana ovisnika o drogama, preventivni prometni program i sl. Ove činjenice potvrdio je i sam tužitelj koji je u iskazu navodio kako je točno da je pretežiti dio dana bio na radnom mjestu, a ostali dio dana da je koristio za slobodne aktivnosti (teretanu, šetnje, informatičku radionicu), a potvrdio je da zatvorenici tijekom čitavog dana, od ustajanja pa do odlaska na spavanje imaju mogućnost boraviti izvan svojih soba, pa čak i u periodu kada se sobe zaključavaju da zatvorenici ne moraju biti u sobama, već mogu boraviti u TV boravcima.
6.2. U odnosu na tvrdnje tužitelja o lošim sanitarnim i higijenskim uvjetima, sud je na temelju iskaza saslušanih svjedoka Z. M., S. M., D. P., I. T., D. B. i D. M. utvrdio da je tužitelj imao pristup sanitarnom čvoru i pitkoj vodi 24 sata na dan, pri čemu da su sanitarni čvorovi u cijelosti odvojeni od ostatka sobe zidom i vratima, čime je zatvorenicima osigurana intima. Iz izvedenih dokaza sud utvrđuje da su zatvorenicima na odjelu na raspolaganju bila 4 tuša sa toplom vodom, koji su im dostupni cijelog dana, a u odnosu na održavanja čistoće, saslušani svjedoci istaknuli su kako prostorije održavaju sami zatvorenici za što im se osiguravaju odgovarajuća sredstva za čišćenje, propisana Pravilnikom o standardima smještaja i prehrane zatvorenika. Sud utvrđuje da Kaznionica osigurava redovito pranje rublja u praonici, za što se koriste kvalitetna sredstva te, štoviše, ista omogućava i pranje civilne odjeće zatvorenika, iako za to ne postoji zakonska obveza.
7. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja sud polazi od činjenice da se dužnost tuženice u zaštiti dostojanstva osuđenika temelji na Ustavu Republike Hrvatske, koji u čl. 23. zabranjuje podvrgavanje ikoga bilo kakvom obliku zlostavljanja, a čl. 25. proklamira da se sa svakim uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i poštivati njegovo dostojanstvo. Dužnost zaštite dostojanstva osuđenika temelji se i na Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine", Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02 i 1/06 – dalje: Konvencija), koja u čl. 3. proklamira zabranu mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja. Sud nadalje utvrđuje da se dostojanstvo osuđenika štiti i ZIKZ-om, kojim je u čl. 14. st. 1. toč. 1. propisano pravo svakog zatvorenika na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima, zatim u čl. 74. st. 1. istog Zakona da smještaj zatvorenika treba odgovarati zdravstvenim, higijenskim i prostornim zahtjevima, te klimatskim uvjetima, te u čl. 74. st. 3. da za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m2 i 10 m3 prostora, te prostorije u kojima borave moraju biti čiste, suhe i dovoljno prostrane. Odredbama čl. 74. st. 5. i 6. istog Zakona, propisano je da kaznionice i zatvori moraju imati sanitarne uređaje koji omogućuju obavljanje fizioloških potreba u čistim i primjerenim uvjetima kad god to zatvorenici žele i da pitka voda uvijek mora biti dostupna svakom zatvoreniku.
7.1. Nadalje, kod donošenja odluke u ovome predmetu sud prvog stupnja navodi da je posebno vodio računa o odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 5725/2016, a kojom odlukom je prihvaćen pravni stav Europskog suda za ljudska prava koji je izražen u odluci M. c/a H. broj 7334/13 u kojoj odluci su izražena načelna stajališta što se tiče boravka u zatvoru i to ako raspoloživi osobni prostor po zatvoreniku padne ispod 3 m2 površine (u zatvorima u kojima boravi više zatvorenika), da se nedostatak osobnog prostora smatra toliko ozbiljnim da dolazi do čvrste pretpostavke povrede čl. 3. Konvencije s time da bi tuženica mogla oboriti i tu pretpostavku dokazujući da su postojali čimbenici koji mogu prikladno nadomjestiti oskudnu dodjelu osobnog prostora, odnosno da su smanjenja potrebnog prostora od 3 m2 kratka, povremena i minimalna, da su takva smanjenja popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i da je podnositelj zahtjeva smješten u ustanovu koja se smatra primjerenom ustanovom za pritvor i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegovog boravka u zatvoru.
7.2. Na temelju činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja zaključuje da je u Kaznionici u utuženo vrijeme postojala očita prenapučenost, pa je tako i tužitelj u određenim periodima imao za sebe manje od 3 m2 osobnog prostora, zbog čega je Kaznionica evidentno poduzimala niz mjera usmjerenih na povećanje slobode kretanja (zbog toga su sobe pretežiti dio dana bile otvorene da se zatvorenici mogu nesmetano kretati hodnikom, kretati iz sobe u sobu, TV boravkom, a dio dana boraviti i na svježem zraku, svakako više od propisanog), kao i mjere u svezi poboljšanja prehrane, slobodnih aktivnosti, higijene i sanitarnih uvjeta, međutim, sud ocjenjuje da zbog činjenice da tužitelj čak ukupno 921 dan (od čega 812 kontinuirano) nije bio smješten u zatvorsku prostoriju koja bi odgovarala uvjetima iz čl. 74. st. 3. ZIKZ-a, te da je u tom periodu bio izložen trpljenju i poniženju koje nadilazi stupanj trpljenja i poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan. Unatoč činjenici da su postojali čimbenici kojima je Kaznionica pokušala nadomjestiti nedostatak osobnog prostora, po ocjeni suda prvog stupnja smanjenja potrebnog minimalnog osobnog prostora tužitelja za vrijeme izdržavanja kazne zatvora u Kaznionici nisu bila kratka, povremena i minimalna, pa kako je oborivost čvrste pretpostavke povrede čl. 3. Konvencije moguća uz kumulativno ispunjenje svih ranije navedenih čimbenika, sud zaključuje da su tužitelju u konkretnom slučaju povrijeđena ustavna prava zajamčena čl. 23. st. 1. i 25. st. 1. Ustava Republike Hrvatske, a ujedno je povrijeđeno i pravo tužitelja na dostojanstvo, koja povreda se neminovno reflektirala na psihičku sferu života tužitelja (nervoza, povlačenje u sebe, depresija, o čemu je iskazivao sam tužitelj). Kako se pod pravima osobnosti u smislu odredbe čl. 19. st. 1. i 2. ZOO-a razumijevaju između ostalog i pravo na dostojanstvo, sud ocjenjuje da je tužitelju zbog uvjeta boravka u zatvoru povrijeđeno pravo osobnosti te da težina povrede i okolnosti slučaja u smislu odredbe čl. 1100. st. 1. ZOO-a opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade i to u iznosu od 35.000,00 kn, pri čemu je sud uzeo u obzir trajanje neadekvatnih prostornih uvjeta, kompenzacijske mjere kojima se tužitelju nastojao nadoknaditi manjak prostora, radnu angažiranost tužitelja, ne traženje psihološke potpore, kao i utvrđenje da je Kaznionica ispunjavala odgovarajuće zdravstvene, higijenske i klimatske uvjete za boravak zatvorenika. Pri tome sud prvog stupnja ističe da je prilikom dosude naknade vodio računa o tome da se naknadom ne pogoduje težnjama koje su nespojive s njezinom naravi i društvenom svrhom. U preostalom dijelu sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.
8. Činjenična utvrđenja, kao i primjenu materijalnog prava i ovaj sud prihvaća kao pravilne.
9. Stranke u žalbama ne osporavaju utvrđeno činjenično stanje, već tužitelj osporava samo primjenu materijalnog prava smatrajući da mu je trebalo dosuditi cijeli utuženi iznos, dok tuženica u bitnome u žalbi tvrdi da je presuda donesena suprotno brojnoj sudskoj praksi, koju u žalbi citira, te da sud prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu nije dovoljno vodio računa o kompenzaciji nedostatka manjka prostora drugim aktivnostima i mogućnošću boravka izvan spavaonice.
9.1. Žalbene tvrdnje stranaka nisu osnovane. Naime, prije svega potrebno je naglasiti da je u ovom predmetu već bila donesena presuda kojom je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužitelja te da je Ustavni sud Republike Hrvatske u ovom predmetu Odlukom broj U-III-6229/2016 od 14. veljače 2019. ukinuo presudu ovog suda broj Gž-2702/2015 od 10. studenog 2016. i presudu suda prvog stupnja broj P-587/2014 od 22. srpnja 2015. i predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovni postupak. U Odluci Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio je slijedeće pravno shvaćanje: „Prvostupanjski sud je pri ocjeni osnovanosti podnositeljevog zahtjeva za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti samo naveo da je podnositelj pretežito imao na raspolaganju osobni prostor ispod konvencijskog standarda. Ustavni sud utvrđuje da je bila riječ o gotovo 81% vremena te da prvostupanjski sud nije utvrdio koliko je bilo apsolutno trajanje tog vremena (a riječ je o gotovo 36 mjeseci, to jest 3 godine, što se ne može ocijeniti neznatnim) i nije pri tome u obzir uzeo ni činjenicu da je podnositelj tijekom tog vremena, među ostalim, u kontinuitetu od gotovo 27 mjeseci imao na raspolaganju samo 2,56 m2 osobnog prostora pa posljedično nije ni razmotrio može li to uopće biti nadoknađeno (kompenzirano) na drugi način ili su već apsolutna ukupna duljina i/ili dugotrajni kontinuitet neodgovarajućeg osobnog prostora dostatni za utvrđenje povrede prava osobnosti podnositelja (v. odluku broj U-III-5725/2016; točka 9. obrazloženja ove odluke).“ Takvo pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud. Kako je u postupku utvrđeno da je pretežni dio utuženog razdoblja tužitelj boravio u spavaonici neodgovarajuće kvadrature ispod propisanog standarda i to 921 dan (više od 2,5 godine), a kontinuirano 812 dana (2 godine, 2 mjeseca i 22 dana) u spavaonici površine 2,78 m2, ne radi se o kratkotrajnim i povremenim odstupanjima, čime mu je povrijeđeno ustavno pravo da zatvorsku kaznu izdržava u uvjetima koji su propisni ustavnim i zakonskim standardima, te dostojanstvo. Po ocjeni ovog suda unatoč utvrđenoj činjenici da je tuženica pokušala taj nedostatak prostora kompenzirati omogućavanjem boravka tužitelju izvan spavaonice pretežni dio dana došlo je do povrede prava osobnosti, jer duljina i dugotrajni kontinuitet neodgovarajućeg osobnog prostora opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade i pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja u smislu odredbe čl. 19. st. 1. i 2. te čl. 1100. st. 1. ZOO-a za iznos od 35.000,00 kn.
9.2. Suprotno žalbenim tvrdnjama tužitelja visinu naknade štete sud je pravilno utvrdio u iznosu od 35.000,00 kn, jer se i po ocjeni ovog suda radi o primjerenoj pravičnoj naknadi prije svega zbog činjenice da je ozbiljan i dugotrajan manjak prostora djelomično tuženica kompenzirala omogućavanjem tužitelju da boravi veći dio vremena izvan spavaonice neodgovarajuće kvadrature te brojnim i kvalitetnim aktivnostima (radom, obrazovanjem, sportom i sl.). Iz tih razloga pravilno je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 110.000,00 kn, zajedno sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom.
10. Iz obrazloženih razloga žalbe stranaka trebalo je odbiti kao neosnovane, a presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe čl. 368. st.1. ZPP-a.
Koprivnica, 7. travnja 2022.
Predsjednik vijeća
Veljko Kučeković v.r.
