Ref 18 Povrv-239/2020-22

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru - Stalna služba u Čazmi

Trg Čazmanskog kaptola 20

43240 Čazma

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Čazmi, po sucu Almi Horvatinović, kao sucu pojedincu, na prijedlog više sudske savjetnice – specijalista Renate Koščević, u pravnoj stvari tužitelja Grad Z., Z., OIB: … zastupanog po punomoćnicima iz O.D. M.&L. d.o.o., odvjetnicima u Z., protiv tuženika R.-Š. d.o.o. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku I. G., odvjetniku u Z., radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 03. studenog 2020. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - u daljnjem tekstu ZPP) dana 18. prosinca 2020. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Javnog bilježnika M. J., sa sjedištem u Z., broj Ovrv-1957/12 od 15. ožujka 2012. godine, održava se na snazi u dijelu u kojem je naloženo ovršeniku platiti ovrhovoditelju iznos od 70.419,20 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućim na iznos od:

- 14.083,84 kn od 06.08.2010. godine do isplate,

- 14.083,84 kn od 06.09.2010. godine do isplate,

- 14.083,84 kn od 06.10.2010. godine do isplate,

- 14.083,84 kn od 06.11.2010. godine do isplate,

- 14.083,84 kn od 06.12.2010. godine do isplate, sve u roku od 8 dana.

II. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Javnog bilježnika M. J., sa sjedištem u Z., broj Ovrv-1957/12 od 15. ožujka 2012. godine, u dijelu u kojem je naloženo ovršeniku platiti ovrhovoditelju iznos od 4,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta

Ref 18 Povrv-239/2020-22

koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućim na iznos od:

- 0,90 kn od 06.08.2010. godine do isplate,

- 0,90 kn od 06.09.2010. godine do isplate,

- 0,90 kn od 06.10.2010. godine do isplate,

- 0,90 kn od 06.11.2010. godine do isplate,

- 0,90 kn od 06.12.2010. godine do isplate, te se u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te se platni nalog ukida i u dijelu u kojem je naloženo ovršeniku naknaditi ovrhovoditelju trošak ovršnog troška u iznosu od 1.392,80 kn, uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od 15. ožujka 2012. godine do isplate.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.054,24 kn, kao i trošak parničnog postupka u iznosu od 17.108,00 kuna sve uvećano za zateznu kamatu tekuću na taj iznos od 18. prosinca 2020. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 17.108,00 kuna do zatraženog iznosa od 20.507,50 kuna, odnosno za iznos od 3.399,50 kuna sve uvećano za zateznu kamatu tekuću na taj iznos od 18. prosinca 2020. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

V. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 14.804,00 kn.

Obrazloženje

Tužitelj je kao ovrhovoditelj protiv tuženika kao ovršenika podnio Javnom bilježniku M. J. prijedlog za donošenje rješenja na temelju vjerodostojne isprave te je doneseno rješenje Ovrv-1957/12 od 15. ožujka 2012. godine, a na koje je tuženik kao ovršenik pravovremeno podnio prigovor.

Rješenjem Općinskog suda u Ivanić-Gradu, Stalna služba u Čazmi poslovni broj Povrv-1295/12 od 19. ožujka 2013. godine, navedeno rješenje je stavljeno van snage u dijelu u kojem je određena ovrha, ukinute su provedene radnje te se postupak nastavio kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, a temeljem odredbe čl. 54. st. 2 Ovršnog zakona (NN 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08).

Tuženik je u svom prigovoru naveo kako je prijedlog za ovrhu neuredan, ne sadržava zakonom propisane sastojke, nije označena vrijednost predmetnog spora i nije podoban za raspravljanje, nije naznačena osnova ni dokazi na temelju koje se može utvrditi istinitost i osnovanost navoda, a ovrhovoditelj je pokrenuo prijedlog za ovrhu bez dokaza. Da je

Ref 18 Povrv-239/2020-22

ovrhovoditelj pokrenuo redovnu tužbu, sud bi tada prilikom ispitivanja takve tužbe utvrdio da tužitelj nije aktivno legitimiran, a tuženik pasivno legitimiran. Prigovara ovršnim troškovima. Navodi kako ovrhovoditelj nije uz prijedlog dostavio vjerodostojnu ispravu, nejasno je na što se dostavljena specifikacija duga odnosi. Ističe kako nije u nikakvom odnosu sa ovrhovoditeljem, tužiteljem, prigovara visini i osnovi potraživanja te ističe prigovor zastare.

U podnesku od 9. svibnja 2013. godine tuženik je naveo i kako tužitelj nije dokazao da bi bio vlasnik ili predmnijevani vlasnik spornog prostora pa da bi stoga bio aktivno legitimiran tražiti naknadu štete. Tužitelj kao zakupodavac može tražiti ispunjenje obveze iz ugovora o zakupu odnosno naknadu štete od zakupnika, međutim, ukoliko tužitelj nije ujedno i vlasnik tada ga ugovor o zakupu ne ovlašćuje da traži ispunjenje prema trećim osobama tj. prema tuženiku. Pred nadležnim tijelom u pogledu spornog prostora je pravomoćno završen postupak povodom zahtjeva RH i trećih osoba, ne tužitelja, temeljem odredbi čl. 77 Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Tužitelj ničim nije dokazao da bi se prema redovnom tijeku stvari mogao osnovano očekivati dobitak u određenom novčanom iznosu od iznajmljivanja spornog poslovnog prostora.

Tužitelj je u podnesku od 14. svibnja 2013. godine naveo da je tuženik sa Gradom Z. dana 15. siječnja 1997. sklopio Ugovor o zakupu poslovnog prostora u Z., na vrijeme od 1. siječnja 1997. do 5. studenog 1997. godine. Po isteku vremena na koji je ugovor sklopljen tuženik je i dalje ostao u predmetnom poslovnom prostoru bez pravnog osnova, tužitelj je protiv istog pokrenuo postupak iseljenja te je 23. ožujka 2005. godine donesena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Ps-1473/03 koja je postala pravomoćna i ovršna a njome je tuženiku naloženo iseljenje iz predmetnog poslovnog prostora, a koja činjenica dokazuje i aktivnu i pasivnu legitimaciju. Djelomičnim rješenjem Gradskog ureda …. klasa : …, ur.br. … od 30. prosinca 2008. godine, a koje je postalo pravomoćno i ovršno 27. listopada 2011. godine, dani su u vlasništvo poslovni prostori na adresi … Z., Đ. Š. i M. A., a među njima i predmetni poslovni prostor i tamo se navodi da je raniji zakupnik bio upravo tuženik te da je u postupku iseljenja. Iz toga je vidljivo kako je tužitelj upravljao tim prostorom sve do 27. listopada 2011. godine kao stvarno pravni ovlaštenik, dakle i u utuženom periodu (kolovoz do prosinac 2010. godine). Tužitelj potražuje iznos zakupnine za svaki mjesec (od 1. kolovoza 2010. godine do 31. prosinca 2010. godine) u iznosu od 14.084,74 kune.

Tuženik je u podnesku od 10. studenog 2013. godine naveo kako nakon isteka ugovora o zakupu nije koristio predmetni prostor, na što se tužitelj očitovao u podnesku od 12. studenog 2013. godine na način što je dostavio presliku Zaključka Gradskog poglavarstva od 1. prosinca 2000. godine, klasa : …, ur.br. … kojim je odbijena ponuda ranijeg zakupnika, ovdje tuženika na natječaju za zakup predmetnog poslovnog prostora obzirom da isti nije uredno podmirivao zakupninu. Tužitelj je priložio i presliku zapisnika o primopredaji poslovnog prostora u Z., sklopljenog između S. R., vlasnika E. R. T. d.o.o. (koji je direktor i osnivač tuženika) i I. G. od dana 23. ožujka 2012. u kojoj je navedeno da je do toga dana prostor bio u posjedu tuženika.

U ovom predmetu donesena je prvostupanjska presuda posl. broj Povrv-1295/12-16 od 18. prosinca 2013. godine koja je povodom žalbe tužitelja ukinuta rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici posl. broj Gž- 397/2014-2 od 04. prosinca 2018. godine te je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Predmet spora je potraživanje tužitelja prema tuženiku temeljem korištenja poslovnog prostora u Z., u ukupnom iznosu od 70.423,70 kuna za razdoblje od 1. kolovoza 2010. do 31.

Ref 18 Povrv-239/2020-22

prosinca 2010. godine, za svaki mjesec iznos od 14.084,74 kune, odnosno potraživanje naknade za korištenje u visini zakupnine koju bi tužitelj stekao da je predmetni poslovni prostor davao u zakup trećim osobama u navedenom periodu.

Između stranaka je sporan osnov i visina potraživanja tužitelja, aktivna i pasivna legitimacija, kao i da li je potraživanje tužitelja u zastari.

Radi razjašnjenja spornih činjenica odlučnih za donošenje presude u ovoj pravnoj stvari sud je izveo dokaz uvidom u specifikaciju duga s naslova korištenja prostora od 6. veljače 2011. godine sa podacima o poslovnom subjektu iz sudskog registra (list 4-6), ugovor o zakupu poslovnog prostora od 15.01.1997. (list 29-30), Presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj Ps-1473/03 od 28.03.2005 (list 31-33), Djelomično Rješenje Gradskog ureda ….(list 34-39, 59-65) , Rješenje Grada Z., od 27.03.2001. (list 71), Zaključak Gradskog poglavarstva Grada Z., Povjerenstva za davanje u zakup poslovnog prostora javnim natječajem od 01.12.2000. (list 74), Zapisnik o primopredaji poslovnog prostora u Z., od 23.03.2012. (list 75, 101) i Zaključak o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor od 1.10.2010. sa prilozima (list 171-180).

Izveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijsko – računovodstvene struke J. B. mag. oec. (list 122-165). Izvršen je uvid i u pisano očitovanje vještaka od 5. svibnja 2020. godine (list 193-201). Vještak je saslušan na ročištu dana 03. studenog 2020. godine (list 254-255).

Izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8 ZPP.

Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

Odredbom čl. 221a ZPP propisano je da, ako su na temelju izvedenih dokaza u smislu čl. 8 ZPP ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Iz specifikacije duga s naslova korištenja prostora od 6. veljače 2011. godine proizlazi kako tužitelj tereti tuženika za potraživanje u ukupnom iznosu od 70.423,70 kuna i to za kolovoz 2010. godine sa dospijećem 5. kolovoza 2010. godine u iznosu od 14.084,74 kune, za rujan 2010. godine sa dospijećem 5. rujna 2010. godine u iznosu od 14.084,74 kune, za listopad 2010. godine sa dospijećem 5. listopada 2010. godine u iznosu od 14.084,74 kune, za studeni 2010. godine sa dospijećem 5. studenog 2010. godine u iznosu od 14.084,74 kune i za prosinac 2010. godine sa dospijećem 5. prosinca 2010. godine u iznosu od 14.084,74 kune. Specifikaciji duga prileže i podaci o poslovnom subjektu iz sudskog registra za tuženika.

Uvidom u ugovor o zakupu poslovnog prostora od 15.01.1997. godine (klasa : 372- 01/96-01/763, ur.br. 251-01-05/4-97-5) sud je utvrdio kako su tužitelj kao zakupodavac i tuženik kao zakupac zaključili predmetni ugovor za poslovni prostor u Z., na vrijeme do 5. studenog 1997. godine, a koji zakup teče od 1. siječnja 1997. godine. Određena je zakupnika od 13.621,00 kunu mjesečno.

Iz Presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj Ps-1473/03 od 28.03.2005. godine proizlazi kako je tuženik dužan iseliti iz poslovnog prostora u Z., te prostor predati u posjed tužitelju u roku od 15 dana. Presuda je postala pravomoćna i ovršna dana 18. listopada 2007. godine.

Ref 18 Povrv-239/2020-22

Uvidom u Djelomično Rješenje Grada Z., Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu grada, od 30.12.2008. godine, klasa : …, ur.br. …, a koje je rješenje postalo pravomoćno 27. listopada 2011. godine sud je utvrdio kako su u vlasništvo dani poslovni prostori na adresi Z., Đ. Š. i M. A., a među njima i predmetni poslovni prostor, koji se sastoji od više prostorija, a nalazi se u podrumu, prizemlju, drugom katu i trećem katu dvorišne zgrade, ukupne površine 490,84 m2, a za koji se navodi kako mu je raniji zakupnik R. – Š. d.o.o. koji je u postupku iseljenja.

Iz Rješenja Grada Z., Gradskog ureda za gospodarstvo, Odjela za upravno pravne poslove, Odsjeka za utvrđivanje minimalno tehničkih i drugih uvjeta za obavljanje gospodarskih djelatnosti, klasa : …, ur.br. … od 27.03.2001. proizlazi kako je odbijen zahtjev tuženika za utvrđivanje minimalnih tehničkih, općih, sanitarnih, zdravstvenih i drugih propisanih uvjeta poslovne prostorije i opreze u Z., za obavljanje djelatnosti trgovine na malo sportskom opremom iz razloga što stranka (R. – Š. d.o.o. ) nije priložila važeći ugovor o zakupu poslovnog prostora u Z.

Iz Zaključka Grada Z., Gradskog poglavarstva, Povjerenstva za davanje u zakup poslovnog prostora javnim natječajem klasa…, ur.br. …od 01.12.2000. godine proizlazi kako je odbijena ponuda natjecatelja ranijeg zakupnika R. - Š. d.o.o. iz Z. , podnesena za poslovni prostor pod rednim brojem …, površine 490,8 , oglašen u natječaju od 4.11.1998. U zaključku se navodi kako raniji zakupnik R. – Š. d.o.o. koristi prostor temeljem ugovora o zakupu sklopljenog 15. siječnja 1997. godine, a provjerom knjigovodstvenog stanja je utvrđeno kako ne podmiruje zakupninu i na dan 22. studeni 2000. godine duguje Gradu Z. iznos od 661.525,77 kuna te stoga ne ispunjava uvjete za usklađenje ugovora o zakupu.

Uvidom u Zapisnik o primopredaji poslovnog prostora u Z., od 23.03.2012. godine proizlazi kako su nazočni S. R. kao vlasnik E. R. T. d.o.o. i I. G. (suvlasnik poslovnog prostora) te se utvrđuje kako je I. G. stekao vlasništvo 2/4 suvlasničkog dijela poslovnog prostora koji se sastoji od više prostorija, a nalazi se u podrumu, prizemlju, drugom katu i trećem katu dvorišne zgrade, ukupne površine 490,84 m2, koji poslovni prostor se nalazi u zgradi u Z., a koji poslovni prostor je do toga dana bio u posjedu društva R. – Š. d.o.o. Iz nalaza i mišljenja vještaka financijsko - računovodstvene struke J. B., mag. oec. proizlazi kako je tužitelj upravljao poslovnim prostorom u Z., do 27. listopada 2011. godine, odnosno do pravomoćnosti Djelomičnog Rješenja Grada Z., Gradskog ureda za imovinsko- pravne poslove i imovinu grada, Odjela za pravno pravne poslove, Prvi područni odsjek od 30.12.2008 . godine klasa : …, ur.br. …. Ugovorom o zakupu poslovnog prostora potpisanim 15. siječnja 1997. godine su tužitelj i tuženik ugovorili zakup predmetnog poslovnog prostora, a nakon isteka ugovora tuženik je koristio poslovni prostor bez ugovorene zakupnine. Tužitelj potražuje naknadu za korištenje u visini zakupnine koju bi stekao da je predmetni poslovni prostor davao u zakup trećim osobama. Izračun mjesečne naknade za korištenje poslovnog prostora te ugovorene zakupnine, odnosno bez valjane pravne osnove, koji se izračunava prema istim kriterijima kao zakupnina prema izračunu vještaka iznosi mjesečno 14.083,69 kuna, odnosno za razdoblje kolovoz – prosinac 2010. godine sveukupno 70.418,45 kuna. Izračun u utuženom periodu se temelji na Zaključku o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor (Službenik glasnik Grada Z. 7/2004, 18/2007, 8/2008, 14/2009, 22/2009 i 17/2010). Vještak u nalazu navodi kako tužitelj na traženje nije dostavio karticu prometa dužnika tuženika koja sadržava pojedinačna mjesečna zaduženja ni ažurirane otvorene stavke duga tuženika pa vještak smatra da vještak nema vjerodostojan dokaz da tuženik duguje iznos

Ref 18 Povrv-239/2020-22

od 70.423,70 kuna za korištenje poslovnog prostora za razdoblje od kolovoza do prosinca 2010. na dan izrade nalaza i mišljenja.

Tužitelj se na nalaz i mišljenje vještaka očitova podneskom od 9. prosinca 2019. godine na način da je naveo kako izračun vještaka u dijelu 290,84 m2 x 22,33 kn = 6.494,26 kuna nije ispravan, jer je ukupan umnožak navedenih iznosa 6.494,46 kn, dakle veći od izračuna vještaka, u čemu je i nastala razlika u izračunu. Također je naveo kako potraživanje za razdoblje od kolovoza do listopada 2010. godine ne može biti obračunato sukladno Zaključku o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor broj 17/2010 jer je u primjeni tek od studenog 2010. godine. Glede navoda vještaka o vjerodostojnosti dokumentacije tužitelj je naveo kako tuženik koristi predmetni poslovni prostor bez pravnog osnova i duguje naknadu štete s osnova uporabe tuđe stvari te tužitelj nije dužan voditi knjigovodstvenu dokumentaciju za potraživanja na ime naknade štete kao da se radi o ugovornom ili nekom drugom odnosu s naslova prometa roba i usluga te da bi u tom smislu bio vezan Zakonom o računovodstvu i drugim propisima koji reguliraju nužnost postojanja dokumentacije o analitici dužnika.

Tuženik se na nalaz vještaka očitovao na način da je u podnesku od 9. prosinca 2019. godine naveo da je vještak osnovano zaključio kako nema vjerodostojan dokaz da tuženik duguje iznos od 70.423,70 kn te da se specifikacija duga od 6. veljače 2011. godine ne može smatrati vjerodostojnim dokumentom. Stoga nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka.

Na navode tužitelja vještak se očitovao na način da je ispravio iznos naknade zakupnine za 0,75 kn više u odnosu na iznos naveden u nalazu i mišljenju, odnosno utvrdio je kako potraživanje s osnove naknade zakupnine tužitelja prema tuženiku za razdoblje od kolovoza do prosinca 2010. godine iznosi 70.419,20 kn.

Na očitovanje vještaka tužitelj se očitovao podneskom od 25. svibnja 2020. godine te isti nije prigovarao matematičkom izračunu te uredio svoj tužbeni zahtjev sukladno izračunu. Glede navoda vještaka o tome kako nije dobio novu specifikaciju duga s naslova predmetnog poslovnog prostora zaključno sa datumom iz razdoblja vještačenja (listopad – studeni 2019. godine) tužitelj je naveo kako vještak nije bio dužan utvrđivati visinu potraživanja tužitelja prema tuženiku na dan izrade nalaza i mišljenja već isključivo u utuženom periodu te nije bio zadatak vještaka utvrditi da li je tuženik navedeno potraživanje podmirio da bi mu za to trebala analitika odnosno rekonstrukcija prometa. Tužitelj je uz podnesak od 22. srpnja 2020. godine dostavio dva financijska vještačenja sačinjena za potrebe identičnih sporova između istih stranaka samo za drugi utuženi period, a koju dokumentaciju sud nije uzeo u obzir budući je ista dostavljena nakon zaključenja prethodnog postupka, sukladno čl. 299 ZPP.

Na prijedlog tužitelja vještak je saslušan na raspravi dana 3. studenog 2020. godine gdje je naveo kako je visinu potraživanja Grada Z. prema dužniku R.-Š. utvrđivao temeljem zaključaka o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor jer mu je bio i nalog suda utvrditi visinu potraživanja tužitelja odnosno Grada Z. radi utvrđivanja zakupnine za utuženi period od kolovoza do prosinca 2010. godine za poslovni prostor u Z. na adresi … . Budući mu je dan zadatak da utvrdi visinu potraživanja, morao je vidjeti u razdoblju od utvrđivanja tog potraživanja (kolovoz do prosinac 2010) do vremena obavljanja vještačenja koji su se poslovni događaji eventualno dogodili kako bi sudu dao pravovaljani nalaz i mišljenje. Govori se o imovini, znači konkretno financijskoj imovini koja se bilježi u poslovne knjige u ovom slučaju Grada Z. koji svoje poslovne knjige mora voditi sukladno Pravilniku o računovodstvu, a za to razdoblje je vrijedio Pravilnik donesen 2005. godine koji

Ref 18 Povrv-239/2020-22

je vrijedio do 2014. godine i u kojem se navodi da sva financijska imovina, a u čijem su sastavu i potraživanja s bilo koje osnove se moraju voditi analitički po subjektu i ostalim elementima. Dakle vještak je u spisu utvrdio da je prilikom podnošenja prijedloga za ovrhu još 15.03.2012. Grad Z. priložio specifikaciju duga s naslova korištenja prostora i gdje zahtijeva određeni iznos za naplatu konkretno 70.423,70 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na ime dospjele nenaplaćene tražbine. Vještak je u svom nalazu i mišljenju samo stavio rezervu da na traženje vještaka Grad Z. nije priložio ili karticu prometa dužnika ili otvorene stavke ili izvod iz poslovnih knjiga ili specifikaciju duga kao što je priložio uz ovrhu iz 2012. godine. Odvjetničko društvo koje zastupa Grad Z. u svom očitovanju od 22.07.2020. priložilo je i dva vještačenja, a jedno je od njih vještačenje gospodina R. u kojem je on u svom dijelu nalaza napisao "tužitelj u ovom sudskom predmetu potražuje naknadu s osnova korištenja te nekretnine… kako to proizlazi izvoda poslovnih knjiga tužitelja". Drugo vještačenje po D. S. "Nakon što je ugovor o zakupu prestao vrijediti danom 05.11.1997. tuženik je isti nastavio koristiti bez valjane pravne osnove stoga tužitelj potražuje naknadu za korištenje u visini zakupnine koje bi stekao da je predmetne poslovne prostorije davao u zakup trećim osobama". Vještak izjavljuje da je od Grada Z. dobio dokumentaciju koju je priložio i u spis koji nazivaju taj dokument Knjigovodstveno stanje obveznika za R.-Š. gdje je evidentirana glavnica za 2010. godinu bez navođenja razdoblja na koji se mjesec odnosi. Navedeni iznos u tom dokumentu koji se odnosi na 2010.godinu je 70.423,70 kn, a datum dokumenta je 15.10.2019. godine. Da je u tom dokumentu navedeno razdoblje koje se navodi i da je dokument potpisao čelnik Grada Z. ili ovlaštena osoba na koju se prenose ovlasti tada bi vještak takav dokument prihvatio kao stanje potraživanja na određeni dan. Gospođa I. H. iz G. Z. je mailom 15.10.2019. dostavila "dostavljamo knjigovodstvenu karticu za predmetnog dužnika arhiva-vidljivo zaduženje od 11. mj. 2011.godine, SISP-glavnica i troškovi" i dalje navodi: "zbog proteka zakonskog roka čuvanja tih dokumenata ne možemo dostaviti saldokonti kartice dokumenta od 01.01.2010 niti ovjerene preslike izlaznih računa za poslovni prostor … objekt broj … za razdoblje od 08.12.2010". Nadalje u očitovanju odvjetničkog društva se spominje i PDV kojeg vještak nigdje nije spomenuo jer je točno da se na naknadu štete ne obračunava PDV, a na zakup proračunski korisnici od 01.01.2014. su dužni obračunavati PDV, a predmet ovog spora je razdoblje od kolovoza do prosinca 2010. godine. Također se spominje pojam izvanrednih prihoda, vještak navodi da proračunski korisnici nemaju taj pojam, s tim pojmom barataju trgovačka društva tako da o izvanrednim prihodima ne može govorit u ovom nalazu. Navodi kako je utvrdio visinu tog potraživanja, bilo da se radi zakupnini, bespravnom korištenju prostora ili potraživanja s osnove naknade štete. Jedini prigovor što nije imao tijek poslovnih događaja od kraja 2010. godine do vremena vještačenja, a inače i prema propisima o čuvanju dokumentacije sve ono što služi za unos u glavnu knjigu mora se čuvati najmanje 11 godina. Ostaje kod izračuna kako je navedeno u nalazu i mišljenju, s time da dodaje da je to visina potraživanja s danom 15.03.2012. prema dokumentaciji s kojom je raspolagao u spisu. Na poseban upit z.pun. tuženika može li vještak na temelju dostavljenih knjigovodstvenih isprava tužitelja nedvojbeno potvrditi visinu utuženog iznosa vještakinja se još jednom očitovao da na dan sastavljanja svog nalaza i mišljenja u ovom predmetu ne može potvrditi visinu potraživanja jer nije dobio dokumentaciju o poslovnim događajima nakon 15.03.2012. godine između tužitelja i tuženika obzirom da je ovo zadnji podatak kojim je raspolagao iz spisa, a to je specifikacija duga s naslova korištenja poslovnog prostora od dana 15.03.2012. godine. Priložena specifikacija duga ne može se smatrati po mišljenju vještaka vjerodostojnom ispravom jer je protekao niz godina do tijeka obavljanja vještačenja. Na poseban upit pun. tužitelja da li može utvrditi stanje utuženog duga obzirom na IOS period od kolovoza do prosinca 2010. godine, vještak navodi da je napravio za utuženi period samo izračun zakupa

Ref 18 Povrv-239/2020-22

bespravno korištenog poslovnog prostora, ali je tražio i dokumentaciju tijeka poslovnih događaja i od 2012. godine do tijeka vještačenja.

Glede prigovora aktivne legitimacije koji je tuženik isticao tijekom čitavog postupka sud je utvrdio kako je tužitelj aktivno legitimiran u ovom postupku a isto proizlazi i iz odluke Županijskog suda u Velikoj Gorici posl. br. Gž-397/2014-2 od 4. prosinca 2018. godine. Naime,

člankom 41. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnih prostora (Narodne novine broj 125/11- dalje: ZZKPP) propisana je ovlast Gradu Z., gradovima i općinama da mogu davati u zakup poslovne prostore koji su bili u društvenom vlasništvu s pravom korištenja Grada Z., gradova i općina za koje se vode postupci na temelju Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02- dalje: Zakon o naknadi), do pravomoćnog okončanja tih postupaka. Taj Zakon primjenjuje se na ovaj postupak u smislu s odredbom čl. 44. ZZKPP. Točkom II. djelomičnog rješenja Grada Z., Gradskog ureda za imovinskopravne poslove i imovinu Grada, Odjela za upravno-pravne poslove od 30. prosinca 2008. KLASA: …, URBROJ: … je, između ostalog i predmetni poslovni prostor vraćen nasljednicima ranijih vlasnika, određeno da je obveznik naknade Grad Z.. S obzirom na odredbu čl. 13. st. 1. Zakona o naknadi prema kojoj je obveznik te naknade u naravi fizička ili pravna osoba u čijoj imovini se nalazi imovina koja se na temelju toga Zakona daje prijašnjem vlasniku, predmetna nekretnina nalazila se u imovini tužitelja, iz čega bi proizlazila i njegova aktivna legitimacija za postavljanje zahtjeva za isplatu za utuženo razdoblje.

Pasivna legitimacija tuženika proizlazi iz Zaključka Gradskog poglavarstva Grada Z., Povjerenstva za davanje u zakup poslovnog prostora javnim natječajem od 01.12.2000. godine te Zapisnika o primopredaji poslovnog prostora u Z., od 23.03.2012. godine, u koje je sud izvršio uvid te zaključio kako bi iz njih proizlazi kako je tuženik koristio predmetni poslovni prostor u utuženom razdoblju.

Prigovor zastare nije osnovan.

Čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - u daljnjem tekstu ZOO) propisano je kako kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Zastara zahtjeva iz stjecanja bez osnove počinje teći prvoga dana nakon dana kada je vjerovnik bio ovlašten zahtijevati ispunjenje, odnosno dan nakon dospjelosti. Tražbina iz stjecanja bez osnove dospijeva čim je nastao odnos stjecanja bez osnove. Budući da ZOO ne propisuje posebne rokove zastarijevanja za institut stjecanja bez osnove, vrijedi opći zastarni rok od pet godina, a kako je utuženi period od kolovoza do prosinca 2010. godine a prijedlog za ovrhu je podnesen javnom bilježniku dana 15. ožujka 2012. godine, time potraživanje tužitelja nije u zastari.

Tuženik je na ročištu dana 3. studenog 2020. godine još jednom istaknuo prigovor zastare, a sve obzirom na činjenicu da je tužitelj u žalbi od 27. prosinca 2013. godine preinačio tužbu i tužbeni zahtjev te izmijenio činjeničnu osnovu, iako je tužbeni zahtjev ostao nominalno isti. Budući je tužitelj umjesto prvo istaknutog zahtjeva za isplatom zakupnine

Ref 18 Povrv-239/2020-22

naknadno postavio zahtjev za isplatu na ime naknade štete tada je došlo do preinake tužbenog zahtjeva, budući da se naknada utužila za razdoblje potraživanja od 6. kolovoza 2010. do 6. prosinca 2010. godine, a preinačenje tužbe je bila 27. prosinca 2013. godine tada je nastupila zastara za naknadu štete budući je zastarni rok tri godine. Prigovor tuženika nije osnovan. Valja istaknuti kako je čl. 186 st. 3 ZPP propisano kako će sud po tužbi postupiti i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, a ako je tužitelj naveo pravnu osnovu, sud nije za nju vezan, iz čega proizlazi kako iako je tužitelj tijekom postupka mijenjao pravnu osnovu svog zahtjeva sud polazi od toga da se u ovom predmetu radi o vračanju stečenog bez osnove, iz čega proizlazi kako se primjenjuje petogodišnji zastarni rok na način kako je ranije navedeno. Također su neosnovane tvrdnje tuženika da je došlo do preinake tužbe. Čl. 191 st. 1 ZPP propisano je kako je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, dok je stavkom 3 istog članka propisano kako tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva. Iz navedenog evidentno proizlazi kako nije došlo do preinake te se ne može računati početak zastare od dana 27. prosinca 2013. godine, kako to navodi tuženik.

Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi budući njihova vjerodostojnost nije dovedena u pitanje pri čemu je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima te odredbama zakona.

Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka financijsko - računovodstvene struke J. B., mag. oec. u dijelu u kojem je vještak nakon korekcije nalaza na prijedlog tužitelja utvrdio kako potraživanje s osnove naknade zakupnine tužitelja prema tuženiku za razdoblje od kolovoza do prosinca 2010. godine iznosi 70.419,20 kn, budući je u tom dijelu dan stručno i argumentirano te je u skladu sa pravilima znanosti i vještine, a stranke nisu ni imale primjedbe na sam matematički izračun. Predmet ovog spora jest potraživanje tužitelja prema tuženiku za korištenje poslovnog prostora u razdoblju od kolovoza do prosinca 2010. godine te je zadatak vještaka bio utvrditi iznos koji tuženik duguje tužitelju za taj period. Zadatak vještaka nije bio utvrditi izračun potraživanja tužitelja prema tuženiku sa svim kamatama i troškovima na dan izrade nalaza i mišljenja budući tijekom postupka nije bilo sporno da li je tuženik platio dio ili cjelokupni iznos tog potraživanja tužitelju, sam tuženik niti nije tijekom postupka naveo da je išta uplatio, stoga je zadatak vještaka bio izračunati visinu zakupnine za utuženi period, a sve budući tužitelj potražuje naknadu za korištenje u visini te zakupnine koju bi stekao u slučaju da tuženik nije koristio predmetni poslovni prostor bez pravne osnove odnosno izračunati korist koju bi tužitelj stekao da je bio u mogućnosti dati predmetni poslovni prostor u zakup trećoj osobi. Vještak je naveo, davajući svoj iskaz na ročištu, kako je utvrdio visinu potraživanja, bilo da se radi zakupnini, bespravnom korištenju prostora ili potraživanja s osnove naknade štete, odnosno da je napravio za utuženi period samo izračun zakupa bespravno korištenog poslovnog prostora, a stavlja rezervu s obzirom da je tražio i dokumentaciju tijeka poslovnih događaja i od 2012. godine do tijeka vještačenja. Stoga sud nije uzeo u obzir nalaz i mišljenje vještaka u onom dijelu u kojem vještak navodi kako mu nije dostavljena kartica prometa za tuženika niti ažurirane otvorene stavke na dan zaključenja vještačenja jer to u ovom predmetu niti nije relevantno. Iz ovog postupka nedvojbeno je proizašlo kako je tuženik koristio predmetni poslovni prostor u Zagrebu, Ilica 16, a svi prigovori tuženika usmjereni na nalaz i mišljenje vještaka kao i svi ostali prigovori izneseni tijekom postupka (prigovor aktivne legitimacije, pasivne legitimacije, zastare) usmjereni su isključivo na izbjegavanje obveze tuženika da plati iznos potraživanja koji je dužan, budući je koristio nešto bez pravne osnove.

Ref 18 Povrv-239/2020-22

Sudionici u obveznom odnosu dužni su izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje temeljem čl. 9 ZOO. Također su sudionici obveznog odnosa dužni podmiriti svoju obvezu u roku određenom za ispunjenje. U protivnom, dužnik pada u zakašnjenje (čl. 183 st. 1 ZOO).

Budući da tuženik nisu podmirio potraživanje tužitelja u roku, to tužitelju temeljem čl. 29 st. 1 ZOO pripadaju zatezne kamate.

S obzirom da sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku sukladno odredbi čl. 2 st. l ZPP, odnosno samo o tome da li će platni nalog održati na snazi ili ne, pri takvom odlučivanju vezan je donesenim platnim nalogom, zatezna kamata dosuđena je temeljem odredbe čl. 29 st. 1, 2 i 8 ZOO na glavnicu od prvog dana nakon dana dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa zakupnine do isplate, sve kako je odlučeno u toč. I izreke ove presude.

Slijedom navedenog sud je održao na snazi plati nalog za iznos od 70.419,20 kn uvećano za zatezne kamate, sve kako je navedeno u točki I izreke presude. Sud je ukinuo platni nalog u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 4,50 kn uvećano za zatezne kamate kako je navedeno u točki II izreke ove presude te u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev, a sve s obzirom da je sudski vještak u nalazu i mišljenju utvrdio potraživanje tužitelja prema tuženiku na način kako je navedeno u točki I izreke te je tužitelj u skladu sa time i specificirao svoj tužbeni zahtjev podneskom od 5. svibnja 2020. godine.

Odredbom članka 164 stavak 4 ZPP o zahtjevu za naknadu troškova postupka sud odlučuje u presudi (ili rješenju) kojim se završava postupak pred tim sudom.

Prema Zaključku sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanog 2. lipnja 2017. godine, u Zagrebu presudom kojom se odlučuje o osnovanosti platnog naloga, platni nalog iz rješenja o ovrsi ne održava se na snazi u odnosu na trošak postupka koji se odnosi na donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave. O tom trošku odlučuje se presudom kojom se odlučuje o osnovanosti prigovora protiv platnog naloga zajedno s ostalim troškovima nastalim u tom dijelu parničnog postupka, a zatezne kamate na dosuđeni trošak teku od donošenja prvostupanjske presude.

Stoga je valjalo ukinuti rješenje o ovrsi, odnosno odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na ovršne troškove kako je to navedeno u točki II. izreke presude.

Priznati troškovi ovršnog postupka sastoje se od troška javnobilježničke nagrade prema Pravilniku o nagradama i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku u iznosu od 1.054,24 kn uvećano za pripadajući PDV.

Tužitelju nisu priznati ovršni troškovi koji se odnose na trošak dostave u iznos od 30,00 kuna uvećano za pripadajući PDV budući isti nije obrazložen niti dokumentiran, kao ni trošak izdavanja klauzule pravomoćnosti u iznosu od 30,00 kuna uvećano za pripadajući PDV koji trošak nije niti nastao tužitelju.

Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154 st. 5 u vezi čl. 155 ZPP.

Tužitelj je potraživao trošak u iznosu od 20.507,50 kn uvećano za zatezne kamate od donošenja presude do isplate. Sud je tužitelju kao nužan i opravdan priznao trošak parničnog

Ref 18 Povrv-239/2020-22

postupka u iznosu od 17.108,00 kuna uvećano za zatezne kamate od dana donošenja presude do isplate, a sastoji se od podneska od 6. veljače 2019. god. u iznosu od 1.000,00 kuna, zastupane na ročištu dana 21. svibnja 2019. godine u iznosu od 1.000,00 kuna, sastava podneska od 27. svibnja 2019. godine u iznosu od 1.000,00 kuna, sastava podneska od 5. prosinca 2019. godine u iznosu od 1.000,00 kuna, sastava podneska od 21. svibnja 2020. godine u iznosu od 1.000,00 kuna, sastava podneska od 21. srpnja 2020. godine u iznosu od 250,00 kuna, zastupanja na ročištu dana 3. studenog 2020. godine u iznosu od 1.000,00 kuna, zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 500,00 kn, sve uvećano za pripadajući PDV, trošak sastava žalbe u iznosu od 1.562,50 kn sa PDV, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, dalje: Tarifa), troškova uplaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 4.000,00 kuna te troška sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 2.108,00 kuna i troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 1.000,00 kuna, sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/18, dalje: ZSP), sve kako je navedeno u toč. III izreke ove presude. Sud tužitelju kao nužan i opravdan nije priznao trošak pristupa na ročište dana 22. ožujka 2019. godine u iznosu od 1.000,00 kuna uvećano za pripadajući PDV budući tužitelj nije pristupio na to ročište, kao ni trošak razlike između dosuđenih 250,00 i zatraženih 1.000,00 kuna uvećano za pripadajući PDV za sastav podneska od 21. srpnja 2020. godine sukladno Tbr. 8 točka 1 i točka 3. Tarife. Tužitelju nije priznala niti razlika između dosuđenih 2.108,00 kuna i zatraženih 2.120,00 kuna za pristojbu na žalbu kao ni trošak razlike između dosuđenih 1.000,00 kuna za već plaćenu pristojbu na ukinutu prvostupanjsku presudu od dana 18. prosinca 2013. godine i zatraženih 2.200,00 kuna na ime sudske pristojbe na presudu, sukladno ZSP, sve kako je navedeno u točki III i IV izreke presude.

Budući tuženik nije uspio u postupku odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 14.804,00 kune, kako je navedeno u točki V izreke.

Svi parnični troškovi priznati strankama bili su u smislu čl. 155 st. 1 ZPP potrebni za vođenje ove parnice, a odmjereni su u granicama postavljenih određenih zahtjeva stranaka za naknadom parničnih troškova, te u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i Zakona o sudskim pristojbama te u skladu sa vrijednošću predmeta spora važećoj u vrijeme poduzimanja svake pojedine parnične radnje.

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Čazmi, 18. prosinca 2020. godine

S U D A C :

ALMA HORVATINOVIĆ v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi pisano u tri istovjetna primjerka Županijskom sudu, putem ovog suda.

Ref 18 Povrv-239/2020-22