Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-374/2021-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Tanje Pavelin, predsjednice vijeća, te Ivana Turudića, univ.spec.crim., Tomislava Juriše, Sande Janković i mr.sc. Marijana Bitange, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bujas, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. Đ. zbog kaznenog djela iz članka 111. točka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17., 118/18. i 126/19. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženika i oštećenika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 20. rujna 2021. broj K- 4/2020-141, u sjednici održanoj 6. travnja 2022. u prisutnosti javnom dijelu sjednice braniteljice optuženika S. D. K., odvjetnice u V.,

r i j e š i o  j e

I Prihvaća se žalba oštećenog Z. S., ukida se prvostupanjska presuda u odluci o troškovima kaznenog postupka koji se odnose na oštećenika i u tom dijelu predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

p r e s u d i o  j e

II Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog D. Đ. kao neosnovane te se u ostalom pobijanom, a neukinutom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Vukovaru, optuženi D. Đ. proglašen je krivim da je na način i pod uvjetima opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz članka 110. u svezi s člankom 34. stavak 1. KZ/11., te je na temelju istog zakonskog propisa uz primjenu članka 41., članka 47. stavak 1., članka 48. stavak 2.,članka 49. stavak 1. točka 2. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju četiri godine, u koju mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 9. rujna 2013. do 9. prosinca 2013.

1.1. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi s člankom 145. stavak 1. i 2. točka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) optuženiku je naloženo naknaditi sudu troškove kaznenog postupka, i to na ime paušala novčani iznos od 8.000,00 kuna, te na ime stvarnih izdataka suda i državnog odvjetništva 50.577,90 kuna.

1.2. Pobijanom presudom je zahtjev punomoćnika oštećenika za isplatom troškova postupka odbačen kao neuredan.

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik, optuženik i oštećenik. 2.1. Državni odvjetnik žali se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženika osudi na strožu kaznu.

2.2. Optuženik je žalbu podnio putem braniteljice odvjetnice S. D. K. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. U žalbi je zatraženo da se o održavanju sjednice vijeća izvijesti optuženika i njegovu braniteljicu.

2.3. Oštećenik se žali po punomoćniku, odvjetniku I. P., zbog odluke o troškovima navodeći da ''nije na zakonu utemeljena'' s prijedlogom da se pobijana presuda u tom dijelu preinači na način da se zahtjev za isplatom troškova postupka usvoji.

3. Državni odvjetnik podnio je odgovor na žalbu optuženika u kojem je predložio da se ista odbije kao neosnovana.

4. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08. spis predmeta je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Postupajući prema zahtjevu optuženog D. Đ. u žalbi, u smislu članka 475. stavak 2. ZKP/08., o sjednici vijeća izviješten je optuženik, njegova braniteljica, kao i državni odvjetnik. Sjednici drugostupanjskog vijeća prisustvovala je braniteljica optuženog D. Đ., odvjetnica Sandra D. K., dok nisu pristupili zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i optuženi D. Đ., iako su o sjednici uredno obaviješteni pa je, sukladno članku 475. stavku 4. ZKP/08., sjednica održana u njihovoj odsutnosti.

U odnosu na drugostupanjsku presudu

6. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

7. Nije u pravu optuženik kada ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. jer da su razlozi koji se navode u presudi nejasni i u znatnoj mjeri proturječni. Nasuprot tome, ovaj žalbeni sud nalazi da su razlozi obrazloženja pobijane presude u svemu jasni i razumljivi te nije zamijećena proturječnost presude u pitanju odlučnih činjenica. Utvrđenje o tome da je optuženik bio ubrojiv i postupao s izravnom namjerom nije proturječno utvrđenju prvostupanjskog suda da je olakotna okolnost na strani optuženika, a prilikom obrazlaganja kazne, bitno smanjena ubrojivost koja utvrđenja su suglasna provedenim vještačenjima. Dakle, optuženik nije bio tempore criminis neubrojiva osoba čime je ispunjen jedan od sastavnih elemenata postojanja krivnje iz članka 23. KZ/11., a pitanje bitno smanjene ubrojivosti pravilno prvostupanjski sud razmatra kroz odluku o kazni, te je ona jedna od fakultativnih osnova ublažavanja kazne. Osim toga, optuženik smatra da postoji proturječje između izreke i obrazloženja presude jer je prvostupanjski sud zaključio da činjenični opis djela ne sadrži opis teškog ubojstva u pokušaju da bi zatim, prilikom obrazlaganja kazne, uzeo kao otegotno optuženiku upravo elemente teškog ubojstva počinjenog na podmukao način. Međutim, suprotno navodima žalbe, činjenica da prvostupanjski sud cijeni da sam način počinjenja kaznenog djela stavljen na teret optuženiku, iako ne sadrži opis elemenata kaznenog djela teškog ubojstva iz članka 111. točke 1.KZ/11., sadržava određeni stupanj podmuklosti koji se razmatra kroz okolnosti propisane u članku 47. KZ/11. ne ukazuje na postojanje proturječja između izreke i obrazloženja. Stoga nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08.

7.1. Iako optuženik to uvodno ne naznačuje, iz obrazloženja žalbe proizlazi da optuženik upire i na drugi vid bitne povrede odredaba kaznenog postupka i to povredu načela jednakosti oružja kao jednu od sastavnica prava na pravično suđenje jer je sud odbio dokazne prijedloge obrane da se provede prometno vještačenje, da se pribavi ispis telefonskih poziva optuženika, oštećenika i svjedokinje M. S. i sadržaj SMS poruka te da se ispita djelatnik PP Tovarnik koji je provodio očevid na licu mjesta događaja. Prije svega valja reći da je sud prvog stupnja iznio razloge za odbijanje dokaznih prijedloga obrane (str. 9, odlomak 17. presude) sukladno ovlasti iz članka 421. stavak 1. ZKP/08. Nadalje, odbijanje dokaznih prijedloga obrane samo za sebe, bez pomnog razmatranja kako je vođen cjelokupni postupak i kako je prvostupanjski sud ocijenio dokazni materijal, ne predstavlja povredu prava na obranu na raspravi odnosno povredu načela jednakosti oružja. Tako prvostupanjski sud ispravno nije prihvatio dokazne prijedloge koji se odnose na dokazivanje okolnosti nastanka ''prometne nesreće'' jer se predmetno optuženik tereti radi o kaznenom djelu teškog ubojstva u pokušaju, kao i dokazne prijedloge na okolnosti utvrđivanja kontakata (SMS poruke i pozivi) jer u postupku nije bilo sporno da su oštećeni Z. S. i svjedokinja K. Đ. bili u ljubavnoj vezi. Valja naglasiti i da bi bilo neprihvatljivo da je sud prvog stupnja, formalno, samo da bi se ipak prihvatio bar neki od očito neosnovanih prijedloga obrane, te dokaze izveo, a potom ih ocijenio kao irelevantne, jer bi se na taj način postupak nepotrebno odugovlačio. Prema tome, sud prvog stupnja odbijanjem navedenih dokaznih prijedloga optuženika nije povrijedio njegovo pravo na obranu, postupak u cjelini nije bio nepošten, i nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 3. ZKP/08.

7.2. Nadalje, ispitujući presudu po službenoj dužnosti, na temelju članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., nije utvrđeno da bi bila ostvarena bitna povreda na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

7.3. Slijedom svega navedenog, nije osnovana žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

8. Pobijajući utvrđeno činjenično stanje, optuženik ističe da je upravo povreda načela ''jednakosti oružja'' posljedično utjecala na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te ustraje na tezi da je konkretno bilo potrebno utvrditi dinamiku nastanka ''prometne nesreće'' jer je primarni kontakt bio s paletom crijepa od čega se vozilo odbilo u lijevo i zatim udarilo u oštećenog Z. S., ''pritisnulo ga uz zid kuće optuženika te ga zarotiralo i na taj način je došlo do ozljeđivanja…''.

8.1. Međutim, pravilno prvostupanjski sud cijeni i analizira provedene dokaze u odnosu na subjektivne i objektivne elemente kaznenog djela pokušaja teškog ubojstva, koje je stavljeno na teret optuženiku, a ne u odnosu na kazneno djelo izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu jer je vozilo u ovom predmetu bilo tek oruđe kojim je optuženik htio usmrtiti oštećenika. Tako iz iskaza oštećenika jasnim proizlazi da je bio leđima okrenut kada je čuo da optuženik dodaje gas i turira motor, čuo je suprugu koja viče "Pazi" i "Bježi" i zatim ga je optuženik ''kamiončićem'' udario. Jednako opisuje i svjedokinja M. S. i to da je optuženik odjedanput dodao gas, te dok je suprug bio okrenut leđima, udario ga vozilom i odbacio prema dvorišnoj ogradi, a zatim mu rekao „Eto ti sad, tako ti i treba, sad si dobio, lagao si mi“. Slijedom navedenog, optuženik je tek nakon udarca u paletu crijepa dodao gas na svojem vozilu i udario u oštećenika što isključuje žalbene navode da je bilo potrebno za pravilnost i potpunost činjeničnog stanja provesti vještačenje na okolnost je li se vozilo optuženika ''odbilo'' od udarca u paletu i zbog toga udarilo u oštećenika. Osim toga, uslijed gornjih utvrđenja, žalitelj daje pretjerani značaj utvrđenju ove činjenice jer je potpuno irelevantan ''primarni kontakt s paletom crijepa'' povezano s jasnim utvrđenjima da je optuženik dodao gas, ''turirao'' motor, povećao brzinu i zatim udario u oštećenika što su upravo odlučne činjenice koje ukazuju kako na optuženikovu namjeru tako i na radnje koje je poduzeo radi ostvarenja kaznenog djela ubojstva u pokušaju za koje je proglašen krivim pobijanom presudom. Uostalom, optuženikove riječi upućene oštećeniku nakon što ga je kamiončićem slijedio također učvršćuju zaključak suda prvog stupnja o tome da je optuženik namjerno i s ciljem da usmrti oštećenika na njega krenuo kamiončićem.

8.2. Neosnovano su i žalbeni navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je oštećenik bio okrenut leđima u trenutku udara jer isto prvostupanjski sud nije utvrdio. Suprotno tim navodima, prvostupanjski sud je utvrdio da je oštećenik udaren u lijevi bočni dio tijela što je suglasno dijelu iskaza oštećenika kada opisuje da je bio okrenut leđima, ali kada je čuo da supruga viče "Pazi" i "Bježi", pokušao se okrenuti u kojem trenutku ga je optuženik vozilom udario u lijevu bočnu stranu. Takav opis suglasan je i provedenom medicinskom vještačenju iz kojeg proizlazi da su ozljede su nastale naletom sandučastog motornog vozila na lijevu bočnu i dijelom stražnju površinu tijela oštećenika, koje se nalazilo u uspravnom položaju. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi da je oštećenik izjavio da je udaren u leđa dok iskaz M. S. da je oštećenik bio okrenut leđima nije suprotan ostalim dokazima. Naime, s obzirom na dinamiku događaja i činjenicu da je u trenutku dodavanja gasa i ubrzanja kretanja vozila optuženika, oštećenik zaista bio okrenut leđima, životno je da je svjedokinja iskazivala i opisivala taj trenutak, a ne isključivo trenutak udarca kada se oštećenik pokušavao okrenuti prije samog naleta vozila na njega, u čemu nije u cijelosti uspio. 8.3. Upirući na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, optuženik opširno analizira provedeno psihijatrijsko-psihološko vještačenje smatrajući da je nepotpuno, nevjerodostojno i nestručno dok nije utvrđeno kolika je bila koncentracija apsolutnog alkohola u krvi u trenutku događaja što je usko vezano uz pitanje ubrojivosti optuženika. Prije svega, optuženik ističe da je vještačenje povjereno ustanovi koja je zatim povjerila vještačenje umirovljenom dr.sc. M. G. iako je mogla povjeriti samo zaposlenicima ustanove. Međutim, neovisno o činjenici da vještak Goreta nije više zaposlenik ustanove kojoj je naloženo vještačenje, to ne dovodi u pitanje zakonitost vještačenja niti sama po sebi utječe na stručnost provedenog vještačenja pri čemu žalitelj zanemaruje da su nalaz izradili vještaci dr. M. G. i dr. A. B. te da je nalaz potpisan i po dr. V. J., šefu Zavoda za forenzičnu psihijatriju Klinike za psihijatriju Vrapče, a u izradi nalaza je sudjelovala i S. M., psiholog. Nadalje, u dokaznom postupku vještaci (dr. M. G., dr. A. B. i S. M., prof. psihologije) su neposredno ispitivani pri čemu obrana nije imala primjedbi na zapisniku. Stoga, vezano uz žalbene navode kojima se detaljno elaboriraju metode korištene u izradi nalazi i termini korišteni u nalazu, na te navode su vještaci neposredno ispitivani te su detaljno i stručno obrazložili korištene dijagnostičke postupke, projektivne tehnike i testove kojima su se služili. Promašeni su i žalbeni navodi da je bilo potrebno utvrditi alkoholiziranost optuženika u trenutku događaja (15,23 sata) jer je alkotestiran u 18,09 sati kada je izmjerena koncentracija od 1,71 g/kg apsolutnog alkohola u krvi, a utvrđivanje apsolutnog alkohola u krvi u trenutku događaja je ''pretpostavka za procjenjivanje shvaćanja svojih djela od strane optuženika''. Naime, vještaci su pri izradi nalaza utvrdili da je optuženik bio u stanju teže alkoholne intoksikacije te su uzeli rezultate provedenog toksikološkog vještačenja da je u trenutku događaja optuženiku koncentracija alkohola u krvi bila najmanje 2,23 promila i upravo to predstavlja, prema nalazu vještaka, relevantan faktor u ocjeni da se radilo o bitnoj redukciji shvaćanja vlastitog postupanja od strane optuženika ali ne i dominantan faktor. Dakle, neosnovano optuženik navodi da se ubrojivost utvrđuje obzirom na koncentraciju apsolutnog alkohola u krvi čime se nastoji pojednostaviti pa i banalizirati složeno psihijatrijsko-psihološko vještačenje temeljeno na kliničkoj i forenzičkoj dijagnostici.

8.4. Nadalje, optuženik u žalbi polemizira s činjenicom je li optuženik prijetio oštećeniku i da ta ''navodna činjenica proizlazi jedino iz iskaza M. S. inače supruge oštećenog Z. S. iako iz činjeničnog opisa izreke pobijane presude ne proizlazi da se optuženiku stavlja na teret da bi prijetio oštećeniku niti prvostupanjski sud to utvrđuje u obrazloženju.

9. Državni odvjetnik pobija presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jer smatra da je neupitno dokazano da je optuženik na prijevaru pozvao oštećenika u njegovu kuću pod izlikom kako bi raspravili nesuglasice, a sve u namjeri da ga usmrti čime optuženik na prijevaru i planskim odabiranje načina i iznenadnog stanja oštećenika, iskorištavajući lakomislenost i povjerenje žrtve, čini kazneno djelo teškog ubojstva u pokušaju čija su obilježja opisana u činjeničnom opisu djela koji predstavlja i izreku pobijane presude. Međutim, kada se govori o postupanju na podmukao način treba imati u vidu prikrivenost i himbenost naročitog intenziteta, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno, kako to ispravno zaključuje prvostupanjski sud. Podmukao način u objektivnom pogledu olakšava u znatnoj mjeri izvršenje i prikrivanje djela, a u subjektivnom ukazuje na krajnje negativan značaj počinitelja, međutim, intenzitet mora bitno prelaziti one okvire potajnosti, prikrivenosti i himbenosti koje se redovno javljaju kod svakog ubojstva počinjenog s namjerom. Ne može se prihvatiti niti da se optuženik poslužio posebnim lukavstvom jer je prije događaja bio u kući oštećenika vezano uz ljubavnu vezu između oštećenika i optuženikove supruge kojom prilikom je optuženik pio, galamio i verbalno napao oštećenika, a kako je u kući bila kćerka oštećenika to su odlučili odvesti se do kuće optuženika i dalje to raspraviti. Kada se to poveže s nalazom i mišljenje provedenog psihijatrijskog vještačenja optuženika i to da je optuženik tempore criminis bio u stanju intenzivnog afekta dodatno potenciranog težom alkoholnom intoksikacijom i da se radilo o posebnoj psihološkoj situaciji koju je u najvećoj mjeri determinirala narcistička trauma ''prevarenog i poniženog supruga'', to su promašeni žalbeni navodi državnog odvjetnika da je optuženik prijevarno i planski odabrao način izvršenja djela iskorištavajući iznenadno stanje oštećenika te njegovu lakomislenost i povjerenje. Slijedom ovakve dokazne građe, ispravno je prvostupanjski sud utvrdio da se ne može niti zaključivati o prijevarnom, neiskrenom i zlonamjernom postupku, u čemu bi se mogla očitovati himbenost potrebna za ocjenu subjektivnog elementa podmuklosti koji subjektivni element je sadržan u samom tom pojmu, kao njegov sastavni dio i određuje se analizom tog pojma. U podmuklosti kao subjektivnom elementu takvog ubojstva već su uključeni svijest i volja da se tako postupi što međutim, u konkretnom slučaju nije utvrđeno, cijeneći intenzivni afekt u kojem se optuženik nalazio, njegovu alkoholiziranost, prethodni verbalni sukob s oštećenikom te razloge tog sukoba koji su prethodili počinjenju djela.

9.1. Dakle, objektivna strana podmuklog načina se sastoji u prikrivenom i potajnom postupanju, u prijevarnom, neiskrenom i zlonamjernom postupku, a subjektivna komponenta se uglavnom odnosi na iskorištavanje odnosa povjerenja žrtve prema počinitelju, u himbenom ponašanju počinitelja i iskorištavanju žrtvine naivnosti i lakomislenosti. Međutim, konkretno nije dokazano da bi taj subjektivni element, odnosno zla namjera optuženika proizašla iz okolnosti što je optuženik djelo počinio nakon zrelog razmišljanja i pomnog planiranja pri čemu je iskoristio odnos povjerenja žrtve svojim himbenim ponašanjem kako to neosnovano tvrdi državni odvjetnik u žalbi.

10. Slijedom iznijetog, nasuprot žalbenim navodima državnog odvjetnika i optuženika, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske nalazi da je prvostupanjski sud, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano našao dokazanim da je optuženik pokušao lišiti života oštećenika na način kako ga tereti optužnica te je time počinio kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi članka 34. KZ/11.

11. Izravna namjera optuženika na lišenje života oštećenika nedvojbeno proizlazi iz činjenice da je teretnim automobilom, povećavajući brzinu, udario oštećenika pa je očito bio svjestan da ga time može lišiti života i tu je posljedicu htio. Stoga su navodi žalbe koji to osporavaju potpuno promašeni. Slijedom navedenog, kriminalno ponašanje optuženika prvostupanjski sud pravilno pravno označava kao kazneno djelo ubojstva iz članka 110. KZ/11 te se ne može prihvatiti teza žalbe o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, koju sadržajno optuženik ističe na način da se zapravo radi o kaznenom djelu iz članka 227. stavak 1. KZ/11. Naime, iz sadržaja žalbe proizlazi da obrazlaže tzv. posrednu povredu kaznenog zakona, dakle, da smatra da je sud na ono činjenično stanje koje po stajalištu žalitelja proizlazi iz provedenih dokaza - a ne na one činjenice koje je sud utvrdio - trebao primijeniti drugu pravnu normu. Međutim, postojanje povreda kaznenog zakona iz članka 476. točke 1. do 4. ZKP/08. ocjenjuje se samo u okvirima onog činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud, a koje je opisano u izreci presude, a ne prema onim činjenicama koje, po ocjeni žalitelja, proizlaze iz provedenih dokaza. U tom dijelu nejasni su žalbeni navodi da upravo alkoholiziranost optuženika odnosno njegova bitno smanjena ubrojivost ukazuju da je počinjeno djelo izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu jer je ubrojivost jedan od sastojaka krivnje (pored namjere/nehaja i svijesti o protupravnosti uz izostanak ispričavajućih razloga) propisanih u članku 23. KZ/11., a ne namjere i to u konkretnom slučaju namjere da ubije drugoga, čiji su sastavni dijelovi propisani u članku 28. KZ/11., koja se žalbom bez uspjeha nastoji osporiti.

11.1. Ispitujući i u tom dijelu presudu po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08., nije utvrđeno da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon na koju povredu drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

12. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni, a kako žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili povrede kaznenog zakona u sebi sadržava i žalbeni osnov u odnosu na kaznu, drugostupanjski sud je razmotrio ovu žalbenu osnovu po žalbi državnog odvjetnika i sukladno članku 478. ZKP/08. te utvrdio da su i u tom dijelu žalbe neosnovane.

12.1. Državni odvjetnik žalbom upire da je pogrešno prvostupanjski sud cijenio utvrđene olakotne okolnosti kao naročito olakotne jer se optuženik nije ispričao žrtvi, nije se pomirio s njime, nije pokušao popraviti štetu te ističe da je oštećenik izjavio da će imovinskopravni zahtjev postaviti u parnici, dok je propustio cijeniti da je oštećenik zbog zadobivenih ozljeda ostao trajni invalid.

12.2. Naime, prvostupanjski sud je cijenio olakotnim optuženiku da je u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio bitno smanjeno ubrojiv, da je obiteljski čovjek, da je otac troje maloljetne djece, da oštećenik ne postavlja imovinskopravni zahtjev i da je izrazio kajanje zbog onoga što se dogodilo dok je otegotnim cijenio optuženikovu dosadašnju osuđivanost, da je pri počinjenju kaznenog djela izrazio lukavstvo, perfidnost, podmuklost, iskoristivši pritom lakomislenost oštećenika i njegove supruge, pozivajući ih svojoj kući na razgovor, te zaključio da istaknute olakotne okolnosti u svom zbroju i kvaliteti čine upravo one naročite olakotne okolnosti koje opravdavaju primjenu instituta ublažavanja kazne.

12.3. Pri tome, valja istaknuti da je prvostupanjski sud propustio cijeniti da je kazneno djelo ubojstva ostalo u pokušaju te da ozljede koje je zadobio oštećenik nisu izravno ugrozile njegove životne funkcije, što je dio činjeničnog opisa djela, a te okolnosti također predstavljaju značajne olakotne okolnosti i daju dodatnu kvalitetu zbroju ukupno utvrđenih olakotnih okolnosti po prvostupanjskom sudu. Osim toga, pogrešno je prvostupanjski sud cijenio otegotnim lukavstvo, perfidnost i podmuklost pri počinjenju djela jer dinamika događaja, prethodni verbalni sukob s oštećenikom, razlozi tog sukoba, činjenica da je optuženik bio u stanju intenzivnog afekta i pod značajnim utjecajem alkohola, ukazuju da je optuženik i reagirao afektivno ne promišljajući i ne planirajući perfidno i lukavo svoje postupke. Nadalje, valjalo je otegotnim cijeniti i posljedice djela na koje opravdano upire državni odvjetnik.

12.4. Slijedom navedenog, osnovano je prvostupanjski sud utvrdio da na strani optuženika postoji niz olakotnih okolnosti koje se s obzirom na kvalitetu i njihov zbir, mogu podvesti pod naročito olakotne okolnosti u smislu članka 48 stavak 2. KZ/11., a to su da je optuženik po nalazu vještaka psihijatara tempore criminis bio bitno smanjeno ubrojiv, djelo je ostalo u pokušaju, otac je troje djece, a izrazio je i kajanje zbog počinjenog kaznenog djela, dok činjenica postavlja li oštećenik imovinskopravni zahtjev ili ne, nije od utjecaja na odmjeravanje kazne. Iako su pored nabrojanih olakotnih okolnosti, utvrđene i otegotne okolnosti, kazna zatvora u trajanju od četiri godine ukazuje se primjerenom, a otegotne okolnosti našle su dovoljnog odraza u ovdje odmjerenoj kazni zatvora te će se tako izrečenom kaznom ostvariti sve zakonom predviđene svrhe kažnjavanja, zbog čega u tom dijelu žalbe zbog odluke o kazni nisu osnovane.

12.5. Slijedom svega navedenog, na temelju članka 482. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci drugostupanjske presude.

U odnosu na drugostupanjsko rješenje

13. Žalba oštećenika je osnovana u dijelu odluke o troškovima kaznenog postupka.

13.1. U pravu je oštećenik da je, u dijelu odluke o troškovima kaznenog postupka, prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. jer je izreka presude u tom dijelu nerazumljiva i proturječja razlozima zbog čega se ne može ispitati, koju izrijekom ne navodi ali ju sadržajno obrazlaže.

13.2. Naime, prvostupanjski sud je odbacio zahtjev oštećenika za naknadu troškova kaznenog postupka u odnosu na nagradu i nužne izdatke punomoćnika oštećenika kao nerazumljiv iako je sukladno odredbi članka 145. stavak 1. točka 7. ZKP/08. u vezi članka 148. stavak 1. ZKP/08. dužan odlučiti o obvezi optuženika da naknadi troškove kaznenog postupka koji obuhvaćaju i nagradu i nužne izdatke punomoćnika oštećenika na način da naloži optuženiku plaćanje troškova ili ga oslobodi od njihovog plaćanja, a za što nije relevantna ''neurednost'' zahtjeva.

13.3. Nadalje, u obrazloženju presude prvostupanjski sud, iako navodi da je troškovnik neuredan i nerazumljiv, analizira pojedine stavke troškovnika i ocjenjuje njihovu osnovanost pa time nije jasno smatra li taj zahtjev djelomično neosnovanim ili neurednim.

13.4. Naime, prvostupanjski sud je dužan, ako odluči obvezati optuženika na plaćanje tih troškova, navesti razloge vezano za visinu troškova oštećenika u vidu nagrade te nužnih izdataka njegovog punomoćnika i provjeriti visinu pojedinačnih stavki troškova nastalih prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, te u slučaju neosnovanosti pojedinih troškova iste ne prihvatiti i u svojoj odluci dati razloge o odlučnim činjenicama da bi se osnovanost i visina tako nastalih troškova mogla s uspjehom ispitati.

13.5. Stoga je trebalo je odluku prvostupanjskog suda u tom dijelu u ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja koji će o troškovima oštećenika odlučiti posebnim rješenjem pa je temeljem članka 483. ZKP/08. odlučeno kao u izreci drugostupanjskog rješenja.

U Zagrebu 6. travnja 2022.

Predsjednica vijeća:

dr.sc. Tanja Pavelin,v.r.