REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 57 Pž-389/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Nevenka Marković, predsjednice vijeća, Mirte Matić, sutkinje izvjestiteljice i Kristine Saganić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. M. O. d.o.o., Z., kojeg zastupa punomoćnik V. P., odvjetnik u Z., protiv tuženika V. I. T. V. d.o.o., V., kojeg zastupa punomoćnik V. M., odvjetnik u Z., radi utvrđenja i isplate iznosa od 2.685.389,10 kn, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1059/2021 od 20. prosinca 2021., u sjednici vijeća održanoj 6. travnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1059/2021 od 20. prosinca 2021. u točki I. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev radi utvrđenja da je Ugovor o prodaji dionica broj 105/97 od 12. prosinca 1997. o prodaji dionica „S.-U.-C. d.d. raskinut i sudi:

Utvrđuje se da je Ugovor o prodaji dionica broj 105/97 od 12. prosinca 1997. o prodaji dionica „S.-U.-C. d.d. raskinut.

II. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1059/2021 od 20. prosinca 2021. u preostalom dijelu točke I. izreke kojom je odbijen tužiteljev zahtjev radi isplate iznosa od 2.685.389,10 kn sa zakonskom zateznom kamatom počev od 7. siječnja1998. do 30. lipnja 2002. po stopi od 18% godišnje, a od 1. srpnja 2002. do isplate po stopi određenoj odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje od 1. siječnja 2008. pa do isplate po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za osam postotnih poena i točki II. izreke.

III. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1059/2021 od 20. prosinca 2021. u točki III. izreke.

IV. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 36.075,00 kn, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, Trgovački sud u Zagrebu je odbio tužbene zahtjeve radi utvrđenja da je Ugovor o prodaji dionica broj 105/97 od 12. prosinca 1997. društva „S.-U.-C. d.d. raskinut 26. svibnja 2000. i zahtjev za isplatu iznosa od 2.685.389,10 kn s pripadajućim zakonskom zateznim kamatama (točka I. izreke), tužitelju je naloženo nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 387.964,00 kn (točka II. izreke) dok je tuženikov zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 211.093,75 kn odbijen kao neosnovan (točka III. presude).

2. U obrazloženju presude sud navodi da je među stankama sporno je li tuženik ispunio svoju obvezu iz Ugovora o prijenosu otplaćenih i neotplaćenih dionica H. M. d.d. od 19. kolovoza 1997. te je li protekao rok od godine dana propisan čl. 515. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO) u kojem je tužitelj mogao ostvariti prava koja mu pripadaju zbog pravnih nedostataka. Imajući u vidu uputu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Revt-456/2015 od 23. ožujka 2021. kojom je ukinuta ranija prvostupanjska presuda sud je na okolnost ispunjenja tuženikove obveze iz čl. 2. st. 4 Ugovora ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da se radi o dionicama za koje nisu izdane ni isprave o dionicama niti su zabilježene elektroničkim zapisima na računu vrijednosnih papira u kompjutorskom sustavu Agencije. Stoga je sud zaključio da se te dionice prenose cesijom slijedom čega ne dolazi do primjene odredba čl. 95. st. 1. Zakona o izdavanju i prometu vrijednosnim papirima („Narodne novine“ broj: 107/95, 142/98 i 87/00) kojom je propisano da se nematerijalizirane dionice prenose preknjižavanjem na račun novog vlasnika. Tuženik je ispunio svoju ugovornu obvezu iz Ugovora o prodaji dionica jer je u čl. 6. Ugovora izričito navedeno da on prenosi na tužitelja „sva prava iz 7.097 dionica H. M. d.d. i dozvoljava mu bezuvjetni upis prava vlasništva na predmetnim dionicama“. Tužitelj se nije mogao upisati u knjizi dionica tog društva kao imatelj dionica jer ni tuženik nije u toj knjizi bio upisan kao njihov imatelj slijedom čega postoji pravni nedostatak dionica. S obzirom na to da se pravo kupca po osnovi pravnih nedostataka gasi istekom godine dana od saznanja za postojanje prava trećeg sukladno čl. 515. st. 1. ZOO-a, sud je uvidom u Obavijest H. M. d.d. od 26. svibnja 2000. utvrdio da je to društvo obavijestilo tužitelja da ga odbija upisati u knjigu dionica tog društva jer ni sam tuženik nije u toj knjizi upisan kao njihov imatelj. Tužba je podnesena 30. travnja 2002., nakon proteka roka od godinu dana od tužiteljevog saznanja za prava trećih unutar kojeg je mogao pokrenuti postupak za ostvarenje prava iz čl. 510. ZOO-a koja mu pripadaju zbog pravnih nedostataka kao što je pravo raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete. O naknadi parničnih troškova odlučeno je primjenom čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP).

3. Tužitelj je podnio žalbu protiv presude u točkama I. i II. izreke, navodeći, u bitnome, da prvostupanjski sud u ponovljenom postupku nije postupio prema pravnom shvaćanju revizijskog suda na okolnost ispunjenja tuženikove ugovorne obveze i pogrešno zaključio da sadržaj odredbe čl. 6. Ugovora upućuje da je tuženik cesijom prenio sporne dionice tužitelju, kao i da je ta odredba dostatna za prijenos dionica društva H. M. d.d. D. kao nematerijaliziranih vrijednosnih papira te da se u konkretnom slučaju ne primjenjuje odredbe čl. 95. st. 1. ZIPVP o ispravnom načinu stjecanja vlasništva nad nematerijaliziranim vrijednosnim

papirima.

Naime, prema čl. 2. st. 4. Ugovora tuženik se obvezao isplatiti dio kupoprodajne cijene prijenosom vlasništva 7.097 dionica H. M. d.d. D., svaka nominalne vrijednosti 100,00 DEM, dok je čl. 4. Ugovora određeno da u slučaju zakašnjenja s uplatom ugovorne cijene, prodavatelj može smatrati Ugovor raskinutim. Naime, bez stvarnog upisa tužitelja kao vlasnika dionica kako to predviđa odredba čl. 95. st. 1. ZIPVP, ne znači da je tuženik ispunio svoju obvezu i predao tužitelju 7.097 dionica.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode i zahtijeva nadoknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 36.075,00 kn.

5. Tuženik je podnio žalbu protiv odluke o troškovima postupka sadržane u točki III. izreke presude kojom je odbijen njegov zahtjev za nadoknadu troškova postupka, navodeći da je sud pogrešno tuženiku priznao trošak sudske pristojbe odgovora na tužbu i žalbe protiv presude od 5. studenoga 2007. u ukupnom iznosu od 6.350,00 kn, jer one ukupno iznose 7.500,00 kn. Neosnovano je tuženiku priznato zastupanje na ročištu održanom 28. listopada 2021. u iznosu od 500,00 kn umjesto 13.430,00 kn. Tuženiku nije priznat trošak sastava prijedloga za ispravak presude podredno žalbe od 5. srpnja 2013. u iznosu od 33.575,00 kn uvećanom za pripadajući PDV, iako se nesporno radilo o parničnoj radnji koja je bila potrebna za vođenje jer je sud donio rješenje o ispravku presude od 9. srpnja 2013. Zahtijeva nadoknadu troškova postupka u iznosu od 1.575,00 kn.

6. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

7. Žalbe nisu osnovane, osim u dijelu kojim je odbijen zahtjev radi utvrđenja da je ugovor raskinut.

8. Presuda je ispitana, primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

9. Predmet spora je utvrđenje da je Ugovor o prodaji dionica broj 105/97 od 12. prosinca 1997. o prodaji dionica „S.-U.-C.“ d.d., raskinut 26. svibnja 2000. i zahtjev za isplatu 2.685.389,10 kn.

10. Iz stanja spisa proizlazi:

- da je 12. prosinca 1997. sklopljen Ugovor broj 105/97 o prodaji 9.492 dionice dioničkog društva „S.-U.-C.“ između tužitelja kao prodavatelja i tuženika kao kupca (dalje: Ugovor) za ugovornu cijenu od 949.200,00 DEM koja uz odobreni diskont iznosi 854.280,00 DEM,

- da je tuženik platio tužitelju dio ugovorne cijene u iznosu od 144.580,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti u skladu s čl. 2. Ugovora, dok se preostali iznos ugovorne cijene u iznosu od 709.700,00 DEM tuženik obvezao platiti „sa 7.097 dionica dioničkog društva H. M. d.d. iz D. svaka nominalne vrijednosti 100,00 DEM“,

- da je tuženik predao tužitelju Ugovor o prijenosu otplaćenih i neotplaćenih dionica H. M. d.d. od 19. kolovoza 1997. kojeg je tuženik kao stjecatelj sklopio s vlasnicima otplaćenih i neotplaćenih dionica kao prenositeljima, kojim su prenositelji prenijeli na stjecatelja, a stjecatelj je preuzeo od prenositelja i 7.097 dionica,

- da je u čl. 6. Ugovora tužitelj izjavio da prenosi na tužitelja sva prava iz 7.097 dionica H. M. d.d. i da mu dozvoljava bezuvjetni upis prava vlasništva nad predmetnim dionicama u dioničku knjigu H. M. d.d.,

- da je dopisom od 24. svibnja 2000. Hotel Maestral d.d. obavijestio tužitelja o nemogućnosti dostave zahtijevane dokumentacije jer tužitelj nije u knjizi dionica upisan kao vlasnik 7.097 dionica niti je zahtijevao taj upis,

- da je 27. lipnja 2000. tužitelj zahtijevao upis u knjigu dionica Hotel Maestral d.d.,

- da je dopisom od 4. srpnja 2000. Hotel Maestral d.d. obavijestio tužitelja da njegov upis u knjigu dionica nije moguć jer prednik tuženika, Borovci d.o.o., nisu upisani u knjigu dionica kao imatelji 7.097 dionica.

11. U tijeku postupka nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

12. Prvostupanjski sud je na okolnost ispunjenja tuženikove ugovorne obveze utvrdio da je tuženik ispunio svoju ugovornu obvezu, prijenosa dionica na tužitelja s pravnim nedostatkom kao i da su se njegova prava po toj osnovi ugasila istekom godine dana od saznanja za postojanje prava trećih u smislu odredbe čl. 515. st. 1. ZOO-a.

13. Ocjena je ovog suda da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, jer je propustio primijeniti odredbu čl. 460. ZOO-a kojom su propisana kupčeva prava na raskid ugovora i naknadu štete u slučaju prodaje tuđe stvari.

14. Naime, tuženikova ugovorna obveza isplate ugovorene kupoprodajne cijene dionica „S.-U.-C.“ odnosno isplata iznosa od 854.280,00 DEM koju je tuženik nesporno djelomično ispunio plaćanjem iznosa od 144.580,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti u skladu s čl. 2. Ugovora, dok se za preostali iznos ugovorne cijene u iznosu od 709.700,00 DEM tuženik obvezao platiti „sa 7.097 dionica dioničkog društva H. M. d.d.“

15. Iz navedenog proizlazi da su ugovorne strane za dio neisplaćene cijene ugovorile zamjenu ispunjenja prema čl. 308. st. 1. ZOO-a na način da je tužitelj umjesto preostalog neisplaćenog dijela cijene dionica „Son -ugo-cor“ pristao primiti dionice H. M. d.d. U slučaju zamjene ispunjenja dužnik odgovara kao prodavalac za materijalne i pravne nedostatke stvari dane umjesto onoga što je dugovano (čl. 308. st. 2. ZOO-a).

16. Iz sadržaja odredbe čl. 6. st. 1. Ugovora proizlazi da je pravni prednik tuženika Borovci d.d. izjavio da „prenosi na tužitelja 7.097 dionica H. M. d.d. D.“ dok je u st. 2. tog članka pravni prednik tuženika „dozvolio tužitelju bezuvjetni upis prava vlasništva na spornim dionicama u knjigu dionica H. M. d.d.“. Pravilno prvostupanjski sud navodi da se predmetne dionice prenose cesijom upravo na način kako se one, s obzirom na vrstu i oblik dionica, jedino i mogu prenositi jer se dionice za koje nisu izdane ni isprave o dionicama niti su zabilježene elektroničkim zapisima na računu vrijednosnih papira u kompjutorskom sustavu Agencije prenose cesijom.

17. Zbog navedenog neosnovan je tužiteljev žalbeni navod da je sud propustio primijeniti odredu čl. 95. st. 1. Zakona o izdavanju i prometu vrijednosnim koja određuje da se nematerijalizirane dionice prenose preknjižavanjem na račun novog vlasnika jer se ta odredba odnosi samo na nematerijalizirane dionice, što ovdje nije slučaj. To znači da nije postojala niti jedna zapreka da tužitelj po sklapanju ugovora, odmah nakon 12. prosinca 1997. upravo na temelju odredbe čl. 6. ugovora zahtijeva prijenos dionica na svoje ime.

18. Međutim, tužitelj je tek 27. lipnja 2000. zahtijevao upis u knjigu dionica Hotel Maestral d.d. koji ga je dopisom od 4. srpnja 2000. obavijestio da njegov upis u knjigu dionica nije moguć jer prednik tuženika, Borovci d.o.o., nikada nije bio upisan u knjigu dionica kao imatelji 7.097 dionica iz razloga što su Ugovori o prijenosu otplaćenih i neotplaćenih dionica H. M. d.d. od 19. kolovoza 1997. kojeg je tuženik kao stjecatelj sklopio s vlasnicima otplaćenih i neotplaćenih dionica kao prenositeljima, kojim su prenositelji prenijeli na stjecatelja (tuženika) te dionice nisu valjani jer su potpisani od strane neovlaštene osobe, osobe koja uopće nije bila punomoćnik prenositelja, fizičkih osoba, vlasnika otplaćenih i neotplaćenih dionica. O tome je tuženik obavijestio tužitelja dopisom od 9. rujna 2001. kojim ga je pozvao na ispunjenje preuzete ugovorne obveze u odnosu na prijenos dionica H. M. d.d. S obzirom na to da je iz okolnosti konkretnog slučaja bilo očito da tuženik neće ispuniti svoju obvezu jer nije bio imatelj predmetnih dionica da bi ih mogao prenijeti tužitelju u smislu čl. 490. st. 2. ZOO-a ugovor je raskinut 9. rujna 2001.

19. Pogrešno je utvrđenje prvostupanjskog sud da je tužitelj 26. svibnja 2000. obaviješten o nemogućnosti prijenosa dionica na njegovo ime jer dopisom H. M. d.d. upućenim tužitelju tog dana on nije obaviješten o nemogućnosti prijenosa dionica na njegovo ime već samo o tome da on nije upisan u knjigu dionica jer taj upis nije ni zahtijevao. Stoga je tek 4. srpnja 2000. tužitelj saznao da tuženik nikad nije bio upisan u knjigu dionica spornih dionica slijedom čega proizlazi da do prijenosa dionica s tuženika na tužitelja uopće nije došlo jer tuženik nikada nije bio njihov imatelj u kojem slučaju se ne primjenjuju odredbe o ispunjenju ugovora s pravnim nedostacima iz čl. 510. ZOO-a već odredba o prodaji tuđe stvari iz č l. 460. ZOO-a.

20. Naime, odredbe o odgovornosti prodavatelja za pravne nedostatke podrazumijevaju situaciju u kojoj je prodavatelj već kupcu predao stvar opterećenu pravnom nedostatkom, što ovdje nije slučaj. U ovom slučaju radi se o nemogućnosti predaje dionica upravo iz razloga što se radi o tuđoj stvari posljedično čemu dolazi do nemogućnosti postizanja svrhe ugovora i nemogućnosti ispunjenja u smisli čl. 460 ZOO-a. U tom slučaju kupac koji nije znao ili nije morao znati da je stvar tuđa može ako se uslijed toga ne može ostvariti svrha ugovora raskinuti ugovor i tražiti naknadu štete.

21. Stoga tužitelj ima pravo na raskid ugovora zbog prodaje tuđe stvari jer su se ostvarila dva kumulativna uvjeta za ostvarivanje tog prava. Prvi uvjet je da je tuženik bio savjestan u trenutku sklapanja Ugovora broj 105/97 o prodaji 9.492 dionica dioničkog društva „S.-U.-C.“ od 12. prosinca 1997. jer iz spisa proizlazi da mu je tada tuženik predao Ugovore o prijenosu otplaćenih i neotplaćenih dionica H. M. d.d. od 19. kolovoza 1997. kojeg je tuženik kao stjecatelj sklopio s vlasnicima otplaćenih i neotplaćenih dionica kao prenositeljima (fizičkim osobama) za 7.097 dionica. Drugi uvjet je da se upravo zbog toga što se radi o tuđim dionicama ne može ostvariti svrha ugovora, isplata preostalog dijela neisplaćene cijene dionica dioničkog društva „S.-U.-C.“ prijenosom dionica H. M. d.d. tužitelju.

22. Zato je prvostupanjska presuda preinačena primjenom čl. 373. t. 3. ZPP-a kao u točki I. ove presude.

23. Tužiteljev zahtjev radi isplate iznosa od 2.685.389,10 kn s osnove vraćanja danog kao posljedicu raskida ugovora u smislu 132. st. 2. ZOO-a nije osnovan jer je to njegovo pravo zastarjelo zbog proteka općeg zastranog roka od pet godina prema odredbi čl. 371. ZOO-a posljedično čemu je tuženikov prigovor zastare osnovan. Imajući u vidu da je ugovor raskinut 9. rujna 2001., a tužitelj je zahtjev radi utvrđenja raskida ugovora i stjecanja bez osnove podnio tek u podnesku od 23. listopada 2012., na način da je izmijenio prvotno podnesenu tužbu radi utvrđenja da je ugovor o prodaji dionica sklopljen, zahtjev je podnesen nakon isteka roka od pet godina počev od raskida ugovora do podnošenja zahtjeva za vračanje danog. 18. Zato je tužiteljeva žalba odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena primjenom čl. 368. st. 2. ZOO-a kao u točki I. ove presude.

19. U odnosu na tužiteljevu žalbu na odluku o troškovima parničnog postupka u točki II. izreke kojom je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 387.964,00 kn prvostupanjski sud je odlučio pravilnom primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: OT).

20. U odnosu na tuženikovu žalbu na odluku o troškovima parničnog postupka u točki III. izreke kojom je odbijen njegov zahtjev radi nadoknade troškova postupka u iznosu od 211.093,75 kn prvostupanjski sud je pravilnom primjenom čl. 155. st. 1. ZPP-a ocijenio da tuženikov sastav prijedloga za ispravak presude podredno žalbe od 5. srpnja 2013. nije radnja koja je bila potrebna za vođenje ove parnice jer je sud donio rješenje o ispravku presude od 9. srpnja 2013. po službenoj dužnosti, dakle neovisno o prijedlogu za ispravak presude. Nadalje, neosnovano tuženik navodi da je trošak sudskih pristojbi na odgovor na tužbu i žalbe protiv presude od 5. studenoga 2007. iznose 7.500,00 kn jer iz pravomoćnih rješenja o pristojbama od 5. rujna i 26. rujna 2013. proizlazi da je trošak sudskih pristojbi upravo dosuđeni iznos od 6.350,00 kn. Trošak zastupanja na ročištu održanom 28. listopada 2021. odmjeren je pravilnom primjenom Tbr. 9.5. Tarife jer je ono odgođeno prije početka raspravljanja, slijedom čega se i taj žalbeni navod ukazuje neosnovanim.

21. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbe stranaka protiv odluke o troškovima postupka i potvrditi pobijanu presudu u točkama II. i III. izreke.

22. Ovaj sud nije tužitelju priznao zatraženi trošak odgovora na žalbu u zatraženom iznosu od 33.575,00 kn jer, uzevši u obzir njegov sadržaj, taj podnesak nije bio potreban radi vođenje ovog žalbenog postupka (čl. 155. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a). Zbog toga je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

Zagreb, 6. travnja 2022.

Predsjednica

vijeća

Nevenka Marković