Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-1613/2020-7

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić- Margan, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. V. iz M. L. OIB: ..., zastupane po punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda N. S. I. i I. M. Š., odvjetnicama iz Z., protiv tuženice T. Č. M. iz R., OIB:..., radi poništenja kupoprodajnog ugovora, uspostave ranijeg z.k. stanja i predaje u posjed, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Krku, poslovni broj 72 P-2507/2015 od 15. ožujka 2017. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 6. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Krku, poslovni broj 72 P-2507/2015 od 15. ožujka 2017. u točki I. i II. izreke i sudi:

Poništava se kupoprodajni ugovor sklopljen između tužitelja R. C. i R. C. i tuženice T. Č. M. od 7.lipnja 1999. godine, na kojem su tužitelji ovjerili potpise u uredu javnih bilježnica J. B. i O. S. O. u R. pod brojem Ov-3293/99, a kojim ugovorom je tuženica stekla pravo vlasništva na suvlasničkom dijelu od 2/3 (dvije trećine) nekretnine ležeće u k.o. B. koja u z.k.ul... nosi oznaku k.č. br...(u naravi kuća, garaža, dvor i oranica površine 973 m2) te se nalaže tuženici T. Č. M. da je dužna trpjeti da se u zemljišnim knjigama koje se vode za k.o. B. u z.k.ul..., na dijelu od 2/3 (dvije trećine) nekretnine koja nosi oznaku k.č. br. .. uspostavi ranije vlasničko stanje tj. da se kao vlasnica upiše tužiteljica A. V. te se nalaže tuženici T. Č. M. da je dužna tužiteljici predati u posjed slobodnu od osoba i stvari nekretninu ležeću u k.o. B., koja u z.k.ul. .. nosi oznaku k.č. br. ...

Nalaže se tuženici da tužiteljima naknadi parnični trošak u iznosu od 90.005,00 kn u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila da se poništi kupoprodajni ugovor sklopljen između tužitelja R. C. i R. C. i tuženice T. Č. M. od 7. lipnja 1999. godine kojim su tužitelji ovjerili potpis u uredu javnih bilježnica J. B. i O. S. O. u R. pod brojem Ov-3293/99, a kojim ugovorom je tuženica stekla pravo vlasništva na suvlasničkom dijelu od 2/3 nekretnine ležeće u k.o. B. koja u z.k.ul. .. nosi oznaku k.č. br.... (u naravi kuća, garaža, dvor i oranica površine 973 m2) te se nalaže tuženici da je dužna trpjeti da se u zemljišnim knjigama koje se vode za k.o. B. u z.k.ul. ..., na dijelu od 2/3 nekretnine koja nosi oznaku k.č. br.... uspostavi ranije vlasničko stanje tj. da se kao vlasnica upiše tužiteljica, te da se naloži tuženici da tužiteljici preda u posjed navedenu nekretninu.

U točki II. izreke naloženo je tužiteljici da tuženici naknadi parnični trošak u iznosu od 53.750,00 kn u roku od 15 dana.

Protiv te presude žale se tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava.

Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP) nalaze u tome što presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno izreka presude je nerazumljiva, proturječi sama sebi tj. razlozima presude odnosno presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni su nejasni ili proturječni, ili o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. Tužitelji prvenstveno ističu da je pogrešno utvrđenje suda prvog stupnja da je ugovorom o prijenosu vlasništva na materijalnom potraživanju P. M. na tužitelja R. C. prenio svoje potraživanje od tvrtke L.-J. d.o.o. izraženo kroz akceptni nalog broj B-0187415 iz razloga jer iz provedenog dokaznog postupka jasno proizlazi da takvo potraživanje nije ni postojalo. Stoga da je nejasno i bez valjanog obrazloženja zašto sud u potpunosti poklanja vjeru iskazu svjedoka P. M. u pogledu akceptnih naloga i opstojnosti potraživanja iako isti nije ničim dokazao osnovanost i pravni temelj putem kojega bi stekao navedene akceptne naloge, pa tako ni potraživanje koje bi imao prema društvu L.-J. d.o.o.. Pogrešnim drže i utvrđenje suda prvog stupnja da tužitelji nisu dokazali da bi svjedok M., suprug tuženice postupao prijevarno i time prednike tužitelja, majku i sina, doveo u zabludu o čemu je tuženica, kao supruga P. M. imala saznanje. Navode kako iz presude Općinskog suda u Đurđevcu broj P-74/02 od 8. studenoga 2000. godine kao i drugostupanjske presude Županijskog suda u Koprivnici broj Gž-199/03 od 8. srpnja 2003. godine jasno proizlazi da P. M. nije imao nikakvo potraživanje prema trgovačkog društvu L.-J. d.o.o., a upitno je da li je takvo potraživanje imao i prema V. J., budući da za to ne postoje materijalni dokazi jer je u postupku samo prezentiran nacrt ugovora o ustupu poslovnog udjela između V. J. kao ustupitelja i P. M. kao stjecatelja poslovnog udjela, a koji ugovor nije potpisan po strankama niti je ovjeren. Navodna uplata od 700.000,00 DEM prema kazivanju svjedoka P. M. isplaćena je u gotovini V. J., međutim niti o tome ne postoje dokazi. Tvrde da je P. M. prilikom dogovora oko kupoprodaje naveo R. C. i njegovu majku da sklope predmetni kupoprodajni ugovor, misleći da je na njega kao prodavatelja preneseno potraživanje od 1.250.000,00 kn koje će moći naplatiti umjesto kupoprodajne cijene. Navedeno drže osobito značajnim kada se uzme u obzir i u cijelosti sagleda spis koji se vodio pred Općinskim sudom u Rijeci pod posl.br. K- 913/04 u kojem između ostalog svjedok V. J. na raspravi održanoj dana 2. veljače 2007. godine izričito naveo kako sa svjedokom M. nikad nije bio u poslovnom odnosu, niti je isti od njega otkupio dio njegova društva, već je naveo kako su predmetni akceptni nalozi ukradeni upravo od strane okrivljenika M.. Također u predmetu P-74/02 tuženik P. d.o.o. kao pravni slijednik društva L.-J. d.o.o. osporava da je između P. M. i V. J. sklopljen bilo kakav pravni posao, odnosno da je kojim slučajem i zaključen formalno valjan ugovor o ustupu pri prodaji poslovnog udjela da isti ne bi obvezivao stranke jer da su vlasnici udjela u društvu L.-J. d.o.o. ugovorili pravo prvokupa, odnosno obveznu suglasnost drugog člana u slučaju prodaje. Također u tom postupku tuženik osporava da odredba čl. 4. Ugovora o prijenosu poslovnog udjela od 22. siječnja 1999. godine kojim V. J. prenosi svoj udio na preostalog suvlasnika, a u kojem članku se spominju predmetni akceptni nalozi ne predstavlja priznanje duga već konstataciju da je žiro račun društva bio blokiran i da je V. J. tvrdio da su ovi akceptni nalozi bili oduzeti prijevarom, te da ne obvezuju društvo. Tužitelji ističu da potraživanje P. M. prema trgovačkom društvu L.-J. d.o.o. nije moglo ni biti realizirano jer akceptni nalog po svom sadržaju nije pravni odnos već posljedica postojanja pravnog odnosa koji kod predmetnih akceptnih naloga ne postoji. Također ukazuju da akceptni nalog nije vjerodostojna isprava u smislu odredbe čl. 28. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 57/96, 29/99, 42/00; dalje OZ) niti postoji ugovor o jamstvu kojim bi društvo L.-J. d.o.o. jamčilo za eventualno potraživanje P. M. prema V. J. a za koji ugovor je zakonom propisana pisana forma. Navode da je akceptni nalog obrazac koji se koristi u platnom prometu između pravnih osoba radi plaćanja te predstavlja nalog organizaciji za obavljanje platnog prometa za prijenos određene svote novca sa računa izdatnika u korist računa druge pravne osobe. Obzirom da je akceptni nalog izdan u korist odvjetnika M. S., fizičke osobe, proizlazi da isti nije valjalo ispunjen te da je slijedom navedenog nevažeći. Navode da nema dokaza da bi P. M. ikada isplatio V. J. iznos od 700.000,00 DEM, nema niti pisanog ugovora o jamstvu društva L.-J. d.o.o. za dug V. J. prema P. M., niti priznanje duga od strane trgovačkog društva L.-J. d.o.o.. Stoga u vrijeme sklapanja kupoprodajnog ugovora za predmetnu nekretninu P. M. nije imao potraživanje prema trgovačkom društvu koje je izdalo predmetni akceptni nalog, te stoga ugovorom o prijenosu vlasništva na materijalnim potraživanjima od 7. lipnja 1999. godine na R. C. ustvari nije preneseno nikakvo potraživanje od strane P. M., pa je R. C. bio u zabludi da će za nekretninu koju prodaje cijelu moći naplatiti prenesenim mu potraživanjem, sklopio predmetni kupoprodajni ugovor. Navode da je P. M. prešutio R. C. da je nad trgovačkim društvom L.-J. d.o.o. otvoren stečajni postupak kao i podatak da je ugovorom od 22. siječnja 1999. godine poslovni udijeli V. J. preneseni na L. H. I.. Također da je neistinita tvrdnja tuženice i svjedoka P. M. kako je obavijestio tužitelja R. C. o stvarnom financijskom stanju društva odnosno da na njihovoj strani nije postojala prijevarna namjera. U prilog tome ukazuje na iskaz svjedoka P. M. na ročištu od 6. travnja 2016. godine gdje neistinito navodi da je V. J. prenio na tvrtku L. H. I. dio svojih udjela i da je J. i dalje ostao suvlasnik tvrtke, a isto tako da je R. C. dobio od njega i M. S. sve odgovore. Suprotno tome da M. S. saslušan kao svjedok tvrdi da je njegov jedini kontakt sa R. C. bio kada su on i M. došli u njegov ured i tada su razgovarali u kafiću, on je bio samo formalno prisutan, odnosno tom prilikom njih trojica nisu uopće razgovarali o sadržaju pravnog posla niti o bilo čemu vezanom za taj pravni posao. Tužitelji navode da iz dokaznog postupka proizlazi da je P. M. prešutio R. C. podatak da je nad društvom otvoren stečajni postupak te da su ugovorom od 22. siječnja 1999. godine na L. H. I. prešli svi poslovni udijeli te da je L. H. I. jedini član društva. Nadalje tužitelji u žalbi navode da u kaznenom postupku koji se vodio pod brojem K-913/04 o kaznenoj odgovornosti P. M. i tuženice nije donesena pravomoćna presuda zbog zastare kaznenog progona koja je u međuvremenu nastupila. Navode da ukoliko je P. M. znao da svoja ulaganja, ukoliko su ista i postojala, ne može naplatiti, tražio je način da iste što prije "riješi" ne navodeći R. C. da navedeni akceptni nalog nema valjanju pravnu osnovu čime je tužitelja doveo u zabludu, ne samo glede naplativosti već i glede same opstojnosti tražbine. U odnosu na "prigovor zastare" tužitelji smatraju da temeljem izvedenih dokaza osobito saslušanjem stranaka nedvojbeno je utvrđeno da R. C. nije mogao očekivati da će odmah po sklapanju kupoprodaje namiriti se iz prenesenog mu potraživanja odnosno sud uzima logičnim iskaz R. C. da je rok za realizaciju naplate bio krajem 1999. godine. Stoga su prednici tužitelja pravodobno podnijeli tužbu za poništaj predmeta kupoprodajnog ugovora zaključenog 7. lipnja 1999. godine. Konačno, tužitelji ukazuju na ništetnost samog pravnog posla jer da je isti protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva. Tužitelji napominju da je prednik tužiteljice za razliku od tuženice i svjedoka P. M., uredno predao nekretninu tuženici u posjed, dopustio upis u zemljišne knjige te potom sam i otplaćuje dug temeljem kojeg je na predmetnoj nekretnini postojala zabilježba u korist A. L. sve kako bi nekretninu bez tereta predao u posjed i vlasništvo tuženici.

Predlažu pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za poništenje ugovora o kupoprodaji sklopljenog između pravnih prednika tužitelja R. C. i R. C. kao prodavatelja i T. Č. M. kao kupca dana 7. lipnja 1999. godine a kojim ugovorom je tuženica stekla pravo vlasništva na suvlasničkom dijelu u 2/3 dijela nekretnine u k.o. B. (koja u zk. ul. ...nosi oznaku... u naravi kuća, garaža, dvor i oranica površine 973 m2), uz obvezu tuženice da trpi da se u zemljišnim knjigama koje se vode za k.o. B. u z.k. ul. ..., na dijelu 2/3 nekretnine koji nosi oznaku ... upiše ranije vlasničko stanje tj. da se kao vlasnica upiše A. V..

U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je između R. C. i R. C. kao prodavatelja i tuženice kao kupca dana 7. lipnja 1999. godine sklopljen Ugovor o kupoprodaji a prema kojem prodavatelji prodaju kupcu 2/3 dijela nekretnine u B. za iznos od 600.000,00 kn s tim da su kupoprodaju dogovarali R. C. i suprug tuženice P. M., a da su R. C. i tuženica prihvatile takav dogovor,

- da su R. C. i suprug tuženice P. M. istog dana (7. lipnja 1999. godine) sklopili ugovor o prijenosu vlasništva na materijalnim potraživanjima, da je predmet tog ugovora materijalno potraživanje prenositelja P. M. od tvrtke L. J. d.o.o. Đ. izraženo kroz akceptni nalog B-0187415 za iznos od 1.250.000,00 kn, da predmetnim ugovorom prenositelj P. M. prenio na stjecatelja R. C. sva prava u odnosu na to potraživanje,

- da je tuženica stupila u posjed nekretnine te izvršila upis prava vlasništva u zemljišne knjige,

- da pravnim prednicima tužitelja nije isplaćena kupoprodajna cijena,

- da su tuženica i njezin suprug P. M. u kaznenom spisu koji se vodio kod Općinskog suda u Rijeci pod poslovnim brojem K-913/04 radi kaznenog djela prijevare iz čl. 224. KZ-a počinjenog na štetu R. i R. C. oslobođeni optužbe, s tim da je povodom žalbe presuda preinačena i optužba odbijena jer je nastupila apsolutna zastara kaznenog progona,

- da je u predmetu poslovni broj P-74/02 koji se vodio kod Općinskog suda u Đurđevcu po tužbi tužitelja M. S. protiv tuženika trgovačkog društva P. d.o.o. uz sudjelovanje P. M. kao umješača na strani tužitelja pravomoćnom presudom tog suda odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio od tuženika isplatu iznosa od 2.500.000,00 kn,

- da je M. S. saslušan kao svjedok iskazao da je imao samo jedan kontakt sa R. C. i to kada su R. C. i P. M. išli ovjeriti potpis kod bilježnika i tada uopće nisu razgovarali o sadržaju pravnog posla niti o bilo čemu vezano za taj pravni posao,

- da je svjedok M. R. saslušan kao svjedok potvrdio da je R. C. u vrijeme trajanja sudskog postupka u Đ. dolazio k njemu i pokazivao mu ugovor o prijenosu materijalnih potraživanja, pa je svjedok istome rekao da je ugovor formalno u redu, ali mu nije mogao odgovoriti kako će završiti spor u Đ. i da li će on – R. C. ostvariti svoje potraživanje,

- da je R. C. prodavao kuću jer mu je trebao novac radi vraćanja dugova i radi liječenja njega i majke, da mu je P. M. rekao da nema novaca ali da ima potraživanje prema tvrtki L. J. d.o.o. pa bi kupoprodajnu cijenu isplatio na taj način, na što je on pristao.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zaključuje da tužitelji nisu dokazali da bi P. M. postupio prijevarno i time prednika tužitelja doveo u zabludu, pa je tuženica kao supruga P. M. imala saznanja.

Naime, sud prvog stupnja utvrđuje da je P. M. rekao R. C. o kakvom se potraživanju radi te je R. C. pristao na takav angažman pri čemu prihvaća navod R. C. da je dogovoren rok za realizaciju do kraja 1999. godine. Navedeno po sudu prvog stupnja proizlazi iz sadržaja st. 4. Ugovora o prijenosu vlasništva na materijalnom potraživanju gdje je navedeno da stjecatelj R. C. se obvezuje na svaki mogući način pomoći prenositelju P. M. oko ostvarivanja materijalnog potraživanja od trgovačkog društva L. - J. d.o.o.. Pri tome sud prvog stupnja smatra da iskaz P. M. od 6. travnja 2016. godine u kojem navodi da je R. C. prije zaključenja spornog ugovora sve odgovore dobio od njega i odvjetnika M. S., da u vrijeme zaključenja ugovora već se vodio postupak pred sudom u Đ. ne smatra odlučnim, budući da se navedeno može pripisati proteku vremena. Ni okolnost da je nad trgovačkim društvom L. – J. d.o.o. otvoren stečajni postupak odnosno da je V. J. prodao svoje poslovne udjele L. h. po sudu prvog stupnja ne znači da se tražbina po akceptnim nalozima nije mogla realizirati.

U odnosu na povredu načela jednake vrijednosti činidbe, sud prvog stupnja smatra da je nastupila prekluzija prava tražiti poništenje ugovora jer je 7. lipnja 2000. godine protekao rok od godinu dana od njegova zaključenja, budući da je ugovor zaključen 7. lipnja 1999. godine, a tužba je podnesena 16. kolovoza 2000. godine.

Glede pozivanja tužitelja na povredu načela savjesnosti i poštenja također smatra zahtjev neosnovanim iz razloga što bi se u takvom slučaju radilo o ništavosti ugovora, a tužitelji tužbenim zahtjevom traže poništenje ugovora.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda zaključak suda prvog stupnja o neosnovanosti tužbenog zahtjeva je pogrešan.

Naime, predmet spora je zahtjev tužitelja da se poništi ugovor o kupoprodaji od 7. lipnja 1999. godine, koji je zaključen između prednika tužitelja R. C. i R. C. kao prodavatelja i tuženice kao kupca, zbog prijevare, a kojim ugovorom prodavatelji prodaju kupcu 2/3 dijela nekretnine u k.o. B. upisne u z.k.ul. broj .. k.č.br. ..., u naravi kuća, garaža, dvorište i oranica površine 973 m2.

Prema odredbi čl. 65. st. 1. ZOO-a ako jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi u namjeri da je time navede na sklapanje ugovora, druga strana može zahtijevati poništaj ugovora i onda kada zabluda nije bitna (st. 1.). Strana koja je sklopila ugovor pod prijevarom ima pravo zahtijevati naknadu pretrpljene štete (st.2.). Ako je prijevaru učinila treća osoba, prijevara utječe na sam ugovor ako je druga ugovorna strana u vrijeme sklapanja ugovora znala ili morala znati za prijevaru (st.3.). Ugovor bez naknade može se poništiti i kad je prijevaru učinila treća osoba, bez obzira da li je to druga ugovorna strana u vrijeme sklapanja ugovora znala i li morala znati za prijevaru (st.4.).

Prema odredbi čl. 117. ZOO-a pravo zahtijevati poništenja pobojnog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog pobojnosti, odnosno od prestanka prinude (st. 1. ). To pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana sklapanja ugovora (st. 2.).

U konkretnom slučaju razlog pobojnosti navedenog ugovora tužitelji nalaze u tome što su P. M. i T. Č. M. postupali prijevarno i time kod prednika tužitelja izazvali zabludu jer su znali da je naplata potraživanja iz ugovora o prijenosu vlasništva na materijalnim potraživanjima od 7. lipnja 1999. potpuno neizvjesna.

Naime, iz činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je dogovoreni rok za realizaciju ugovora o prijenosu vlasništva na materijalnim potraživanjima, bio do kraja 1999. Dakle, iz navedenog slijedi da su prednici tužitelja, a imajući u vidu da je bezuspješno protekao dogovoreni rok za realizaciju do kraja 1999., tek tada saznali da su od strane P. M. glede naplate po ugovoru o prijenosu vlasništva na materijalnim potraživanjima dovedeni u zabludu. Osim toga prednici tužitelja 12. srpnja 2000. su podnijeli kaznenu prijavu protiv P. M. i T. Č. M., što ukazuje da su koncem 1999., nakon proteka dogovorenog roka za realizaciju ugovora, saznali za prijevarnu namjeru. Obzirom na navedeno prekluzivni rok teče od dana saznanja da neće realizirati ugovor o prijenosu vlasništva na materijalnim potraživanjima, dakle od kraja 1999. S obzirom da je tužba podnesena 14. kolovoza 2000., to je podnesena unutar roka od godinu dana iz čl. 117. ZOO-a.

U svakom slučaju tužba je podnesena unutar tri godine računajući od dana sklapanja ugovora o kupoprodaji (7. lipnja 1999.), dakle prije isteka roka iz čl. 117. ZOO-a.

Valja dodati i to da je akceptni nalog bio sredstvo osiguranja plaćanja koje izdaje dužnik u korist vjerovnika iako to proizlazi iz odredbe čl. 16. Uredbe o financijskom poslovanju ( "Narodne novine" 40/92, 28/93) kojim je propisano da osim instrumenata iz čl. 15. ovog zakona (mjenica, ček, bankarska garancija) dužnik može za osiguranje plaćanja uručiti vjerovniku nalog za prijenos pisanim nalogom dospijeća (akceptni nalog). Akceptni nalog ovjerava vjerovnik i podnosi ga nadležnoj organizaciji za platni promet najkasnije na dan dospijeća.

Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o obliku, sadržaju, uporabi obrazaca platnog prometa ( "Narodne novine" 21/99) propisano je da sa danom 30. travnja 1999. prestaje važiti odredba čl. 45., 46. i 47. Pravilnika o obliku, sadržaju i uporabi obrazaca platnog prometa ( "Narodne novine" 81/96, 9/96, 49/97, 94/97, 50/98 i 2/99; dalje Pravilnik). Odredbom čl. 2. Pravilnika propisano je da se brišu odredbe koje se odnose na akceptni nalog – obrazac br. 46 te je u čl. 3. propisano da poslije 30. travnja 1999. sudionici platnog prometa ne mogu radi namirivanja svojih obveza izdavati akceptne naloge. Sporni akceptni nalog je izdan 16. kolovoza 1997. dakle prije 30. travnja 1999., a nakon kojeg dana sudionici platnog prometa nisu mogli više radi namirivanja svojih obveza izdavati akceptne naloge.

Stoga, činjenica da su tužitelji kao razlog prijevare u tužbi naveli da je R. C. bio prevaren "jer u vrijeme sklapanja kupoprodajnog ugovora akceptni nalozi bili su ukinuti i Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o obliku, sadržaju, uporabi obrazaca platnog prometa" nije odlučna jer je sporni akceptni nalog izdan prije toga, a tužitelji su u činjeničnim navodima tužbe tijekom postupka između ostalog istakli da je tuženica, odnosno njezin suprug uz njezino znanje i u njezino ime kod tužitelja izazvao zabludu s namjerom da sklope kupoprodajni ugovor iako su znali da je naplata potraživanja iz ugovora o prijenosu novčanog potraživanja neizvjesna.

Međutim, po ocjeni ovog suda P. M. u trenutku zaključenja ugovora o kupoprodaji nije upoznao R. C. sa činjenicom da se njegova dugovanja ne mogu naplatiti odnosno da P. M. uopće nije imao potraživanje prema L. J. d.o.o., čime je izazvao kod R. C. zabludu da je na njega preneseno potraživanje P. M. prema trgovačkom društvu L. J. d.o.o. iz kojeg će moći naplatiti kupoprodajnu cijenu, a koji kupoprodajni ugovor između stranaka ne bi bio zaključen da je prednik tužiteljice znao za navedenu činjenicu.

Okolnost da su tuženica i P. M. u kaznenom postupku koji se vodio kod Općinskog suda u Rijeci pod poslovnim brojem K-913/04 oslobođeni kaznene odgovornosti nema pravnog utjecaja na odluku u ovom parničnom postupku u kojem se odlučuje o pobojnosti kupoprodajnog ugovora zaključenog između stranaka iz razloga jer je navedena presuda povodom žalbe državnog odvjetnika i oštećenika R. C. i R. C. po službenoj dužnosti preinačena presudom Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Kž-310/09 od 22. srpnja 2009. godine na način da je optužba odbijena iz razloga jer je nastupila zastara kaznenog progona.

Naime, u postupku je bio zahtjev tužitelja da se poništi ugovor o kupoprodaji od 7. lipnja 1999. godine koji je zaključen između prednika tužitelja sada pok. R. C. i R. C. kao prodavatelja i tuženice kao kupca, zbog prijevare, a kojim ugovorom su prodavatelji prodali kupcu 2/3 dijela nekretnine k.č.br. ...u naravi kuća, garaža, dvor i oranica površine 973 m2, upisane u z.k.ul. ... k.o. B. za cijenu od 600.000,00 kn. Nadalje, u postupku je utvrđeno da su sada pok. R. C. kao stjecatelj i suprug tuženice P. M. kao ustupitelj dana 7. lipnja 1999. godine zaključili ugovor o prijenosu vlasništva na materijalnom potraživanju, a prema kojem prenositelj prenosi na stjecatelja svoje materijalno potraživanje od tvrtke L. – J. d.o.o. Đ. izraženog kroz nalog za prijenos sredstava – akceptni nalog broj B0187415 izdan od strane navedene tvrtke na iznos od 1.250.000,00 kn. Međutim, iz iskaza svjedoka V. J. u predmetu istog suda poslovni broj K-913/04 proizlazi da P. M. nikad nije od njega otkupio dio njegovog društva i da su akceptni nalozi ukradeni upravo od strane P. M. zbog čega je blokirao isplatu kod Zavoda za platni promet. Također iz dopisa koji prileži istom kaznenom spisu proizlazi da je dana 26. svibnja 1998. godine kod Zavoda za platni promet zaprimljen dopis, a u kojem trgovačko društvo L. J. d.o.o. navodi da ukoliko se pojave akceptni nalozi sa brojem 0187415 i 0184316 sa upisanim iznosom u akceptnom nalogu oko 1.250.000,00 kn da ih se ne isplaćuje jer su otuđeni.

Nadalje proizlazi da nacrt ugovora o ustupu i prodaji poslovnog udjela od 16. kolovoza 1997. godine između V. J. kao prodavatelja i P. M. kao kupca, a prema kojem prodavatelj prodaje kupcu ukupni poslovni udio u trgovačkom društvu L.-J. d.o.o. za iznos od 700.000,00 DEM, s tim da plaćanje i primitak tog iznosa prodavatelj potvrđuje potpisom tog ugovora, te prema čl. 6. ugovora prodavatelj jamči kupcu da njegovo pravo u društvu postoji, te da ne postoji pravo trećega, koje bi na bilo koji način isključivalo, umanjivalo, ograničavalo i ometalo pravo kupca, a za slučaj da kupac iz bilo kojeg razloga bude spriječen u ostvarivanju svojih prava stečenih tim ugovorom, čime bi pretrpio štetu, prodavatelj se obvezuje, kao član uprave društva, u ime društva kao solidarnog jamca, u svrhu osiguranja povrata iznosa kupoprodajne cijene, predati kupcu dva bjanko akceptna naloga s potpisom ovlaštene osobe i pečatom društva, nije potpisan niti po prodavatelju V. J. niti po kupcu P. M.. Nadalje, iz ugovora o prijenosu poslovnog udjela od 22. siječnja 1999. godine sklopljenog između L. H. I. kao stjecatelja i V. J. kao kupca proizlazi da stranke u čl. 4. Ugovora suglasno utvrđuju naknadu za ustupljeni poslovni udjel u iznosu od 1.600.000 DEM uz uvjet da se iz ugovorenog iznosa podmire svi dugovi društva nastali do dana zaključenja tog ugovora, a čija visina nadilazi priznata potraživanja društva, da stranke ugovaraju da će prilikom izrade revizijskog izvješća i utvrđivanja financijskog statusa društva na dan stupanja na snagu tog ugovora kao dug društva tretirati sve izdane garancije a naročito akceptni nalozi koji mogu biti naplaćeni, da u trenutku potpisa tog ugovora strankama je poznato da su na teret društva izdani akceptni nalozi u korist P. M. te da su isti proslijeđeni na naplatu. Također iz spisa Općinskog suda u Đurđevcu poslovni broj P-74/02 proizlazi da trgovačko društvo P. d.o.o. iz Đ. kao pravni sljednik trgovačkog društva L. – J. d.o.o. osporava da bi odredba čl. 4. Ugovora o prijenosu poslovnog udjela predstavljalo priznanje duga i tijekom tog postupka je tvrdio da se radi o konstataciji da su stranke tog ugovora upoznate sa činjenicom da je žiro račun društva tuženika bio blokiran akceptnim nalozima time da V. J. tvrdi da su akceptni nalozi oduzeti prijevarom, te da ne obvezuje društvo, te se V. J. obvezao pokrenuti postupak temeljem kojeg bi akceptni nalozi bili poništeni ili povučeni.

Nadalje, ovaj sud je cijenio i činjenicu da iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je P. M. akceptne naloge predao Zavodu za platni promet dana 14. listopada 1998. godine radi naplate, da je broj dana neprekidne blokade računa trgovačkog društva L.-J. d.o.o. računajući do 2. studenog 2000. godine iznosio 1086 dana odnosno da je neprekidna blokada računa trajala od 14. studenog 1997. godine, da je nad trgovačkim društvom L.-J. d.o.o. rješenjem Trgovačkog suda u Bjelovaru broj ST-15/97-16 od 14. svibnja 1998. godine otvoren stečajni postupak. Pri tome je imao u vidu i iskaz svjedoka M. S. koji je saslušan kao svjedok u kaznenom postupku Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj K-913/04, i kao stranka u parnici koja se vodila kod Općinskog suda u Đurđevcu pod poslovnim brojem P- 74/02, a koji je iskazao da je imao saznanja o solventnosti trgovačkog društva L.-J. d.o.o., međutim, da prilikom njegovog jedinog kontakta sa R. C. uopće nije bilo razgovora o sadržaju predmetnog pravnog posla niti o bilo čemu vezano za ugovor o prijenosu vlasništva na materijalnom potraživanju. Također ovaj sud je imao u vidu da je rješenjem Općinskog državnog odvjetništva u Đurđevcu broj DO—K-96/98 od 12. siječnja 1999. godine odbačena kaznena prijava P. M. protiv V. J. kao odgovorne osobe trgovačkog društva L.-J. d.o.o. radi kaznenog djela iz čl. 224. st. 4. i 1. Kaznenog zakona, da P. M. kao oštećenik iako je imao pravo temeljem čl. 55. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku protiv prijavljenika poduzeti gonjenje radi kaznenog djela iz čl. 224. st. 4. i 1. Kaznenog zakona odnosno podnijeti optužni prijedlog Općinskom sudu u Đurđevcu, tako nije postupio. Na kraju ovaj sud je imao u vidu iskaz samog P. M. u kojem navodi da je R. C. rekao da je firma (trgovačko društvo L.

– J. d.o.o.) u redu i da ga treba samo kapitalizirati kupiti strojeve i slično. Valja dodati i to da su akceptni nalozi izdani 16. svibnja 1998. s dospijećem 20. listopada 1998., da je V. J. dana 26. svibnja 1998. uputio dopis Zavodu za platni promet u kojem navodi da ukoliko se pojave akceptni nalozi br. 0187415 i 0187416 sa upisanim iznosom od 1.250.000,00 kn, da se ne naplaćuju jer su otuđeni, da iz obrazloženja rješenja Općinskog državnog odvjetništva br. K-96/98 od 12. siječnja 1999. kojima je odbačena kaznena prijava koju je tijekom 1998. podnio P. M. protiv V. J. između ostalog proizlazi da je trgovačko društvo L. – J. d.o.o. bilo u neprekinutoj blokadi od 1997., daje imalo evidentirane naloge za čiju naplatu nije imao pokriće u iznosu od 7.839,257,00 kn. Kada se sve navedeno dovede u vezu s činjenicom da se tuženica i P. M. nisu osobno obvezali platiti kupoprodajnu cijenu ukoliko se prednici tužitelja ne bi uspjeli namiriti po ugovoru o prijenosu vlasništva na materijalnim potraživanjima, dakle po akceptnom nalogu br. B-1087415, odnosno nisu bili spremni osobno platiti kupoprodajnu cijenu, dodatno ukazuje na prijevarnu namjeru.

Uz navedeno P. M. u svom iskazu tijekom ovog postupka i iskazu tijekom kaznenog postupka nije dosljedan jer najprije u kaznenom postupku navodi da je novac za kupnju udjela u trgovačkom društvu L. – J. d.o.o. (700.000,00 DEM) zaradio u I. i posudio od prijatelja, da bi u nastavku tog postupka i tijekom ovog postupka tvrdio da je novac od roditelja tuženice. Isto tako tuženica i P. M. nisu dosljedni ni glede ugovorene kupoprodajne cijene, pa tako u ovom postupku oboje tvrde da je ugovorena kupoprodajna cijena iznosila 600.000,00 kn, s tim da P. M. pojašnjava razliku između iznosa kupoprodajne cijene 600.000,00 kn i iznosa od 1.250.000,00 kn na koji iznos glasi akceptni nalog, kao nagradu za čekanje na naplatu, dok oboje, tuženica i P. M. u kaznenom postupku navode da je ugovorena cijena bila 300.000,00 DEM odnosno 1.250.000,00 kn. Suprotno tome R. C. tijekom cijelog postupka, tako ovog, tako i kaznenog, dosljedan je u svom kazivanju, kako glede ugovorene cijene, tako i glede ostalih činjenica.

Dakle, na temelju provedenog dokaznog postupka nedvojbeno slijedi da je P. M. postupao prijevarno prema R. C. navodeći ga na sklapanje ugovora o kupoprodaji, jer iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je P. M. tvrdio da ima tražbinu prema trgovačkom društvu L.-J. d.o.o. iz koje će biti namirena kupoprodajna cijena i da trgovačko društvo L.-J. d.o.o. nema veće probleme, pa imajući u vidu sve naprijed navedeno, vidljivo je da je P. M. znao ne samo da je njegovo potraživanje nenaplativo već da je upitno i njegovo postojanje, zbog čega ovaj sud zaključuje da je P. M. postupao prijevarno kada je tvrdio da će prodavatelji R. C. i R. C. naplatiti kupoprodajnu cijenu iz materijalnog potraživanja koje je P. M. imao prema trgovačkom društvu L.-J. d.o.o., te R. C. doveo u zabludu te istog naveo na zaključenje ugovora o prodaji. Pri tome, nije odlučno da je R. C. ugovorom o prijenosu vlasništva na materijalnim potraživanjima obvezao se pomoći P. M. oko ostvarenja potraživanja, jer je utvrđeno da R. C. nije znao da je potraživanje nenaplativo i da je upitno njegovo postojanje.

Prema tome okolnosti poslovanja trgovačkog društva L. – J. d.o.o., činjenica da je P. M. podnio kaznenu prijavu tijekom 1998. protiv V. J., a koja je odbačena rješenjem Općinskog državnog odvjetništva od 12. siječnja 1999., da P. M. nije kao oštećenik preuzeo kazneno gonjenje, da je Općinsko državno odvjetništvo u Đurđevcu dana 15. travnja 1999. vratilo originale oba akceptna naloga djelatniku tvrtka L. d.o.o., S. R., a što je sve bilo prije sklapanja kupoprodajnog ugovora 7. lipnja 1999., da nitko od svjedoka nije potvrdio da je P. M. isplatio V. J. iznos od 700.000,00 DEM, ukazuje na prijevarnu namjeru.

Prema odredbi čl. 65. st. 1. ZOO-a ako jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi u namjeri da je time navede na sklapanje ugovora, druga strana može zahtijevati poništaj ugovora i onda kada zabluda nije bitna.

Prema odredbi st. 3. istog članka ako je prijevaru učinila treća osoba, prijevara utječe na sam ugovor ako je druga ugovorna strana u vrijeme sklapanja ugovora znala ili morala znati za prijevaru.

U smislu citiranih odredbi, a imajući u vidu činjenična utvrđenja, ovaj sud smatra da je pobijani ugovor rezultat prijevarnog postupanja treće osobe P. M., a za koje prijevarno postupanje je tuženica kao supruga znala odnosno morala znati. Očito je da je takvo prijevarno postupanje P. M. ( da će prijenosom potraživanja P. M. prema trgovačkom društvu L.-J. d.o.o. na R. C. biti isplaćena kupoprodajna cijena i to putem akceptnog naloga broj B0187415 ) je imao za cilj izazivanje zablude kod prednika tužitelja, a sa namjerom da ga navede na sklapanje kupoprodajnog ugovora, a u čemu je i uspio.

Kako je dakle ugovor opterećen manom volje na strani prednika tužitelja kao jedne od ugovornih strana to je ostvarena pretpostavka iz odredbe čl. 112. st. 1. ZOO-a za njegovo poništenje i naložena je uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja koje je bilo prije nego je pobijani i poništeni ugovor zaključen, te predaja nekretnine u posjed tužitelja.

Obzirom na ishod ovog parničnog postupka tuženica je obvezana tužiteljima naknaditi trošak postupka primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a i odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( NN 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje Tarifa ).

Tužiteljima je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 6.000,00 kn (Tbr. 7. t. 1. Tarife), zastupanja po ročištu do 30. studenog 2000. godine, 6. travnja 2005. godine, 23. veljače 2011. godine, 6. travnja 2016. godine i 1. veljače 2017. godine u iznosu od 6.000,00 kn (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 20. listopada 2000. godine,13. ožujka 2007. godine, 2. ožujka 2015. godine i 30. rujna 2015. godine u iznosu od 3.000,00 kn za svaku (Tbr. 9. t. 2. Tarife), zastupanja na ročištu od 22. studenog 2004. godine, 17. prosinca 2004. godine, 4. veljače 2005. godine, 29. svibnja 2008. godine, 12. veljače 2010. godine i 5. listopada 2010. godine od 1.500,00 kn (Tbr. 9. t. 5. Tarife), sastav podneska od 7. prosinca 2004. godine i 9. srpnja 2015. godine u iznosu od 500,00 kn za svaki (Tbr. 8. t. 3. Tarife), sastav žalbe od 23. veljače 2012. godine i 27. ožujka 2017. godine u iznosu od 7.500,00 kn za svaku (Tbr.10. t 1. Tarife), što je ukupno 73.000,00 kn na koji iznos je obračunat PDV od 22 % za radnje poduzete do 31. srpnja 2009. godine, PDV od 23 % za radnje poduzete od 1. kolovoza 2009. godine do 28. veljače 2012. godine i PDV od 25% za radnje poduzete od 1. ožujka 2012. godine pa nadalje što iznosi 17.005,00 kn i daje ukupan iznos parničnog troška od 90.005,00 kn.

Tužiteljima nije priznat trošak preko iznosa kako je naprijed obračunat jer se na ročištima za koje je priznat trošak primjenom Tbr. 9. t. 2. i 5. Tarife nije raspravljalo o glavnoj stvari. Također tužiteljima nije priznat trošak sastav odgovora na žalbu jer isti nije bio potreban za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.

Iz navedenih razloga valjalo je uvaženjem žalbe tužitelja presudu suda prvog stupnja preinačiti, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 373. a st. 1. i 2. i 166. st. 2. ZPP-a.

U Rijeci 6. travnja 2022.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić-Margan