REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 47 Pž-646/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednika vijeća, Kristine Saganić, suca izvjestitelja i Nevenke Marković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. - M. d.o.o., M., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika O… L. d.d., Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik I. T., odvjetnik u Odvjetničkom društvu E., Š. i T., Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate iznosa od 40.138,38 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1224/2019 od 27. studenoga 2020., u sjednici vijeća održanoj 6. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1224/2019 od 27. studenoga 2020. u točki I. njene izreke i u dijelu točke II. njene izreke kojom je tužitelju naloženo da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1224/2019 od 27. studenoga 2020. u dijelu točke II. njene izreke za iznos od 625,00 kn i sudi:

Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 625,00 kn (šestodvadesetpet kuna), kao neosnovan.

III. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka i to: tužiteljev zahtjev u iznosu od 3.064,50 kn i tuženikov zahtjev u iznosu od 1.938,00 kn.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 5. Ugovora o financijskom leasingu broj 1003842 zaključenog između tužitelja kao primatelja leasinga i tuženika kao davatelj leasinga 22. srpnja 2008., u dijelu u kojem je određena promjenjivost kamatne stope u skladu s važećim Odlukama tuženika, pa su nezakonite tuženikove odluke o promjenama kamatnih stopa i u tom dijelu ugovor ne proizvodi pravne učinke. Odbijen je i tužbeni zahtjev za isplatu naknade štete u iznosu od 40.138,38 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose od dospijeća do plaćanja, s najranijim dospijećem 2. srpnja 2009. najkasnije 2. srpnja 2013. Tužitelju je naloženo tuženiku naknaditi trošak postupka u iznosu od 3.125,00 kn.

2. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev na osnovi zaključka o osnovanosti prigovora zastare primjenom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ('“Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO), zaključivši da se u konkretnom slučaju ne primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača, jer tužitelj nije potrošač niti je došlo do prekida zastare podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnog interesa i prava.

3. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu isticanjem svih žalbenih razloga, uz prijedlog ovome sudu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tvrdi da je prvostupanjski sud propustio iznijeti razloge o neosnovanosti tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovora, a zaključak o osnovanosti prigovora zastare ne može se smatrati obrazloženjem odluke o tom dijelu zahtjeva, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Daljnjim žalbenim navodima ustraje kod tvrdnji iznijetih tijekom postupka, naročito o utjecaju tužbe za zaštitu kolektivnog interesa i prava na ovaj spor. Poziva se i na shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/2017) o tome da se i pravne osobe imaju pravo pozvati na pravna utvrđenja iz presuda za zaštitu kolektivnih interesa i prava, te da je sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Uz navedeno, identičan stav zauzeo je i Savezni sud pravde u Karlsreuheu, odnosno njemački Vrhovni sud 19. prosinca 2017. Protivi se i odluci o troškovima, smatrajući da nije jasno zašto je tuženiku dosuđen trošak za sastav podneska 22. listopada 2020. kojim je samo dostavio sudsku praksu.

4. Odgovarajući na tužiteljevu žalbu tuženik je osporio njenu osnovanost, smatrajući da je prvostupanjski sud pravilno odlučio o tužbenom zahtjevu. Tuženik nije banka nego leasing društvo, a niti je bio stranka u postupcima povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača pa se na tuženika ne primjenjuju pravna utvrđenja iz odluka donesenih povodom kolektivne tužbe. Smatra da tužitelj tumači odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske nepravilno, jer se u odluci spominju pravne osobe samo u kontekstu citiranja odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku.

5. Tužiteljeva žalba nije osnovana, osim u dijelu odluke o parničnim troškovima.

6. Pobijana presuda ispitana je u skladu s odredbom čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama žalbenih razloga i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Nije sporno da su stranke bile u poslovnom odnosu na temelju Ugovora o financijskom leasingu broj 1003842, za objekt leasinga vozilo M. B., od 22. srpnja 2008. Ugovor je sklopljen na bruto ugovorenu nabavnu vrijednost od 259.263,44 CHF umanjeno za učešće od 30% od 77.779,03 CHF, što daje osnovicu za otplatu leasinga u iznosu od 181.484,41 CHF, uz obračun i otplatu prema prodajnom tečaju CHF i s rokom otplate u 60 mjesečnih naknada. Odredbom čl. 5. Ugovora određena je naknada za leasing u ugovornoj valuti CHF, ukupne naknade za leasing 246.676,28 CHF neto, uvećano za PDV, ukupno 300.945,06 CHF bruto. Kamata na leasing određena je u visini realne godišnje stope od 9,38% i nominalne godišnje stope od 6,50%, pri čemu se mjesečna naknada obračunava i usklađuje prema indeksu 3MO LIBOR CHF. Dakle, definiran je način promjene kamate na naknadu prema indeksu referentne kamate 3MO LIBOR CHF.

8. Sukladno tada važećem Zakonu o leasingu („Narodne novine“ broj 135/06), riječ je o poslovnom odnosu na temelju kojeg se davatelj leasinga obvezuje pribaviti objekt leasinga od dobavljača objekta leasinga i primatelju leasinga odobriti pravo korištenja tog objekta na određeno razdoblje, a primatelj se obvezuje plaćati mu za to naknadu (čl. 35.). Uz opće odredbe koje ugovor o leasingu mora sadržavati i koji mora biti zaključen u pisanom obliku, napisan na pregledan i razumljiv način primatelju leasinga (čl. 36.), Zakonom su definirani i obavezni elementi ugovora o financijskom leasingu (čl. 37). Tako ugovor o financijskom leasingu mora sadržavati podatke o iznosu učešća u ukupnoj vrijednosti objekta leasinga, otplatnu tablicu (podaci o iznosu, broju i rokovima plaćanja rata) te realnu godišnju kamatnu stopu.

9. Tužbeni zahtjev odnosi se na ništetnost jedne ugovorne odredbe, točnije dijela odredbe čl. 5. Ugovora, te na naknadu štete. Prvostupanjski sud je sud odbio tužbeni zahtjev u cijelosti, ali se u obrazloženju pobijane presude pozvao isključivo na odredbe o zastari. S obzirom na to da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a), obrazloženje prvostupanjske presude o tom dijelu zahtjeva koji glasi na ništetnost je manjkavo i ne sadrži valjane razloge, pa je pobijana presuda zahvaćena apsolutno bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Međutim, ovaj sud osnovom zakonske ovlasti iz čl. 373.a st. 3. ZPP-a potvrđuje pobijanu presudu i u tom dijelu, jer je bitne činjenice moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu.

10. Ništetan je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo (čl. 322. st. 1. ZOO-a). Ništetnost neke odredbe ugovora, ne znači ujedno ništetnost cijelog ugovora (čl. 324. ZOO-a). Tužitelj zahtijeva pravnu zaštitu pozivom na to da je tuženik tijekom trajanja ugovora počeo određivati visinu kamate prema svom nahođenju, odnosno da je u početku mijenjao kamatu onako kako je to i ugovoreno, ali da je u trenutku kada se 3MO LIBOR CHF počeo smanjivati, tada više nije primjenjivao ugovornu odredbu već je kamate samovoljno mijenjao pa je mjesečni obrok kojeg je tužitelj plaćao bio znatno veći. Na toj osnovi, pozivajući se pritom i na parnicu radi zaštite kolektivnih prava i interesa te na odluke sudova (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž-7129/2013, Vrhovni sud Republike Hrvatske Revt-249/2014), tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe i naknadu štete u visini razlike između iznosa koji je ugovoren i iznosa kojeg je tužitelj platio tuženiku. U potkrijepu činjeničnih tvrdnji o tome koliko je tužitelj platio a koji je iznos dugovao po Ugovoru, tužitelj se poziva na izračun sudskog vještaka dostavljen uz tužbu. Tvrdi da je tuženik jednostrano povećao maržu (nepromijenjivi dio) s ugovorenih 3,71% na 5,70% budući da je tijekom otplate došlo do značajnog pada 3MO LIBOR CHF, tako da je u konačnici nastala razlika u utuženom iznosu. Razlike mjesečnih naknada leasinga, po tužiteljevoj tvrdnji, uključujuću razlike iznosa kamata zbog jednostranog tuženikovog napuštanja ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope i promjene tečaja valute CHF.

11. Tužitelj, dakle, tvrdi da ga je tuženik oštetio samovoljnim izračunom naknade za leasing, uvećanjem kamata suprotno onome što je ugovoreno. Međutim, tužitelj s jedne strane tvrdi da je ugovorna odredba u čl. 5. ništetna u dijelu koji se odnosi na promjenjivu naknadu po odluci tuženika (mada tako ne glasi ugovorna odredba), a s druge strane istovremeno tvrdi da ga je tuženik oštetio samovoljnim uvećanim obračunavanjem naknade i to postupanjem protivno ugovoru, a razlog takvom tuženikovom postupanju nalazi u činjenici što je tijekom otplatnog razdoblja došlo do pada referentne kamate po ugovoru. Zato se njegovo držanje ocjenjuje nedosljednim i proturječnim, budući da se prilikom obračuna štete koju je navodno pretrpio uslijed tuženikovog obračuna protivno ugovoru, tužitelj poziva upravo na sadržaj onog ugovora čiju ništetnost (u tom dijelu) želi deklarirati u ovoj parnici, povrh svega još i u izričaju kako ta odredba ne glasi.

12. U svakom slučaju, u odnosu na ništetnost ovaj sud ne nalazi osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva. Unatoč tome što je pobijana presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka, uvažavajući pritom i činjenicu da je tužitelj u tom pravcu predlagao samo saslušanje njegovog zastupnika po zakonu, zaključuje se da je iz isprava u spisu moguće zaključiti o relevantnim okolnostima, i to iz razloga koji se nastavno obrazlažu.

13. Prije svega, u petitu tužbenog zahtjeva tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe onako kako ona ne glasi, jer zahtijeva ništetnost odredbe „…u dijelu u kojem je određena promjenjivost kamatne stope u skladu s važećim Odlukama tuženika…“, mada to nije sadržaj ugovorne odredbe. Ugovorom je točno određen način promjene (usklađenja) kamate na naknadu, prema indeksu referentne kamate 3MO LIBOR CHF, a ne sukladno jednostranim odlukama tuženika.

14. Nadalje, stranke su jasno i nedvosmisleno ugovorile naknadu za leasing koja se usklađuje prema indeksu referentne kamate 3MO LIBOR CHF, uz realnu (9,38%) i nominalnu (6,50%) godišnju kamatnu stopu. Tužitelj je u trenutku zaključenja ugovora bio upoznat sa svim elementima izračuna naknade za leasing i takva formulacija ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi jasno informira tužitelja o kojim će parametrima ovisiti visina kamatne stope, kako se oni kreiraju te što na njih utječe. To pak znači da je takvim načinom definiranja promjenljive kamatne stope tužitelj u vrijeme ugovaranja leasinga u mogućnosti razumjeti razloge i uzroke zbog kojih će dolaziti do promjene kamatne stope tijekom trajanja ugovornog razdoblja, što u konačnici i definira cijenu leasinga. Zato navedena ugovorna odredba nije ništetna niti je tužitelj, osim pozivanja na tužbu iz kolektivnog spora, iznosio druge razloge ništetnosti.

15. Neosnovano je tužiteljevo pozivanje na spor radi zaštite kolektivnih prava i interesa (čl. 502.c ZPP-a), odnosno na činjenicu da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz takve tužbe, odnosno da će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Naime, kao što je prvostupanjski sud pravilno utvrdio, Ugovor o financijskom leasingu po svojoj naravi predstavlja trgovački ugovor (čl. 14. st. 2. ZOO-a), a tužitelj se ne može smatrati potrošačem u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Uz sve navedeno, tuženik nije bio stranka u parnici po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, on nije banka niti isplaćuje kredite. Iz tih razloga na tužitelja je bez pravnog učinka presuda donesena u parnici povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava na koju se u tužbi poziva (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž-7129/2013, Vrhovni sud Republike Hrvatske Revt-249/2014).

16. U odnosu na tužbeni zahtjev koji glasi na isplatu, posljedično navedenome, zastara nije počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe. Ugovor je zaključen 2008., u trajanju od pet godina, a tužitelj je posljednje obveze po ugovoru platio 2. srpnja 2013. Tužba je podnesena 12. lipnja 2019. i nastupila je zastara novčane tražbine koju u ovoj parnici tužitelj potražuje, kako protekom općeg zastarnog roka (čl. 225. ZOO-a), tako i protekom čl. 230. ZOO-a (budući da se tužitelj činjenično opredijelio za odštetni zahtjev).

17. U tom pogledu, tužitelj je i u žalbi problematizirao pravne učinke tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, oko mogućnosti prekidanja zastarnog roka u smislu čl. 241. ZOO-a, odnosno pitanja može li takva tužba predstavljati radnju vjerovnika podnesenu protiv tuženika koja ima učinke prekida zastare glede svake individualne tražbine vezane uz razliku između prvotno ugovorene kamate i kamate koja se kasnije mijenjala jednostranom odlukom tuženika. Naime, tužitelj se u tom pogledu poziva na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-2245/2017-2. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz te odluke, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tomu treba dodati i pravno shvaćanje Vrhovnog suda RepublikeHrvatske od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2). Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

18. Dakle, ako je ništetnost već ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kn s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

19. Međutim, ti se zaključci odnose na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i na stranke (tuženike) iz tog postupka. Tužitelj nije potrošač niti su stranke sudjelovale u tom postupku, pa nema mjesta primjeni iznijetog zaključka o prekidu zastare.

20. Iz iznijetih je razloga presuda u odluci o glavnoj stvari potvrđena (čl. 373.a st. 3. ZPP-a).

21. Odluci o troškovima postupka tužitelj se argumentirano usprotivio, budući da je tuženiku neosnovano dosuđen trošak za jednu parničnu radnju. Naime, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: OT) tuženiku priznao trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 8.1. OT-a) i trošak zastupanja na ročištu od 27. listopada 2020. u iznosu od 1.000,00 kn, uz PDV, ukupno iznos od 2.500,00 kn. Međutim tužitelj osnovano prigovara pravilnosti odluke prvostupanjskog suda za tuženiku neosnovano priznati trošak za sastav podneska od 22. listopada 2020. u iznosu od 500,00 kn uvećano za PDV, ukupno 625,00 kn, budući da je riječ o podnesku kojim tuženik samo u prilogu dostavlja dvije sudske odluke. Dakle, nije riječ o podnesku koji bi bio potreban za vođenje parnice pa je u tom dijelu za dosuđeni iznos od 625,00 kn, tuženikov zahtjev valjalo odbiti. Slijedom navedenog pobijana presuda je u točki II. izreke preinačena za neosnovano dosuđeni iznos od 625,00 kn (čl. 373. ZPP-a), a u preostalom dijelu troškova ona je potvrđena (čl. 368. ZPP-a).

22. Uspjeh u dijelu odluke o parničnim troškovima, bez utjecaja je na uspjeh u sporu slijedom čega se tužitelju ne dosuđuje zatraženi trošak žalbenog postupka u iznosu od 3.064,50 kn. Trošak žalbenog postupka u zatraženom iznosu od 1.938,00 kn ne dosuđuje se ni tuženiku, jer njegov odgovor na tužiteljevu žalbu ne predstavlja trošak nužan za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. i 166. ZPP-a).

Zagreb, 6. travnja 2022.

Predsjednik vijeća

Mirta Matić