Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-156/2021-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Turudića, univ.spec.crim., predsjednika vijeća te Sande Janković i dr.sc. Tanje Pavelin, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bujas, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. T., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.) odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu broj K- 38/2020. od 15. travnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 6. travnja 2022. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice zz branitelja optuženog A. T., odvjetnika S. B.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog A. T. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu broj K-38/2020. od 15. travnja 2021. optuženi A. T. proglašen je krivim zbog dva kaznena djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 2. KZ/11., činjenično i pravno opisanih u točkama 1. i 2. izreke presude, te mu je na temelju citiranog propisa i uz primjenu članka 48. stavak 2. KZ/11. i članka 49. stavak 1. točka 4. KZ/11. za svako od navedenih kaznenih djela, na temelju članka 246 stavak 2 utvrđena kazna zatvora u trajanju od po 9 (devet) mjeseci, te je uz primjenu članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 11 (jedanaest) mjeseci, a na temelju članka 56. KZ/11. izrečena mu je uvjetna osuda na način, da se kazna zatvora neće izvršiti ako optuženik u roku od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi s člankom 145. stavak 1. i 2. točka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.

– odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.), optuženik je dužan platiti troškove kaznenog postupka u iznosu od 22.943,00 kuna, od čega se iznos od 17.943,00 kune odnosi na troškove financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, dok se iznos od 5.000,00 kuna odnosi na ime sudskog paušala.

2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi A. T. po branitelju, V. Lj. iz O. društva Lj. i V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni s prijedlogom da se žalba prihvati i preinači pobijana presuda, te okrivljenika oslobodi od optužbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnijet.

4. Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Postupajući po zahtjevu optuženika na temelju članka 475. stavak 2. ZKP/08. o sjednici su izvješteni optuženik i njegov branitelj, kao i nadležni državni odvjetnik. Sjednica je održana u prisutnosti branitelja optuženika S. B. u zamjeni za branitelja V. Lj., te u odsutnosti optuženika i državnog odvjetnika u skladu sa odredbom članka 475. stavak 4. ZKP/08.

6. Žalba nije osnovana.

7. Optuženik u žalbi ističe žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., tvrdeći da je izreka presude nerazumljiva te da je proturječna razlozima presude, a izneseni razlozi da su posve nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, dok u nastavku žalbe iznosi argumentaciju kojom sadržajno dovodi u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

7.1. Ispitujući pobijanu presudu u pravcu istaknutih žalbenih navoda i po službenoj dužnosti, drugostupanjski sud nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje se poziva žalitelj a niti one na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.

7.2. Suprotno tvrdnjama žalitelja, pobijana presuda sadrži jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, bez proturječja između izreke i obrazloženja presude, a iznesenom žalbenom argumentacijom žalitelj u stvari polemizira sa pravilnošću utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Obrazlažući žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona optuženik osporava da su ostvarena zakonska obilježja kaznenog djela iz članka 246. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., nalazeći da se traži nužnost ispunjenja dva uvjeta, imovinske koristi drugome i štete pravnoj osobi čije imovinske interese je počinitelj dužan štititi.

8.1. Suprotno tome, u odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11., između ostalog, da bi bila ispunjena obilježja tog kaznenog djela potrebno je da bude prouzročena šteta tuđim imovinskim interesima koje je počinitelj tog djela u gospodarskom poslovanju dužan zaštititi. Ta šteta može biti ostvarena pribavljanjem protupravne imovinske koristi počinitelju ili drugoj osobi ili nekim drugim postupkom počinitelja. Kako je optuženik inkriminiranim mu radnjama činjenično i pravno opisanim u izreci presude pribavljanjem sebi (točka 1.) i drugima (točka 2.) znatne protupravne imovinske koristi,pravnoj osobi o čijim imovinskim interesima je bio dužan brinuti prouzročio znatnu štetu, time je, protivno žalbenim navodima, ostvario zakonska obilježja kaznenog djela iz članka 246.stavak 1. i 2. KZ/11.

8.2. S time u vezi neosnovani su prigovori optuženika da bi se radilo o nekom drugom kaznenom djelu, konkretno iz članka 240. KZ/11.-zlouporaba povjerenja, jer se radi o dva potpuno različita kaznena djela sa različitim zaštitnim objektima, krugom počinitelja i modalitetima počinjenja kaznenog djela, a razlikuje ih, prije svega, specifično svojstvo počinitelja i zaštitni objekt, odnosno imovina pravne osobe i zaštita njezinih imovinskih interesa.

8.3. Protivno daljnjim žalbenim tvrdnjama, imajući u vidu kronologiju iznesenu u obrazloženju presude (odlomci 1-5 obrazloženja presude, stranica 3, 4) te ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti u skladu s odredbom članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08. i u pravcu žalbenih navoda o izostanku pravnog kontinuiteta, Visoki kazneni sud kao drugostupanjski sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi stavka 1. KZ/97. ima pravni kontinuitet u kaznenom djelu iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. Isto tako u odnosu na zakonski okvir propisane kazne za oba kaznena djela, u rasponu od jedne do deset godina zatvora, novi Kazneni zakon je za optuženika povoljniji kako to pravilno ocjenjuje prvostupanjski sud primjenjujući načelo konkretnosti u odnosu na imovinski cenzus propisan tim zakonima. Ovo stoga što je pravnim shvaćanjem Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 24. studenog 1997. bilo utvrđeno da "znatna šteta" iz kvalificiranih oblika kaznenog djela iz članka 337. KZ/97. postoji kada ona prelazi 30.000,00 kuna. Budući da je značenje tog pojma iz članka 246. stavka 2. KZ/11. prema pravnom shvaćanju od 27. prosinca 2012. dvostruko veća (ona mora prelaziti 60.000,00 kn), upravo ta veća kriminalna količina potrebna za počinjenje kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11., to kazneno djelo, usprkos jednako propisanoj kazni, čini za počinitelja blažim od kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. KZ/97.

9. Prigovarajući utvrđenom činjeničnom stanju žalitelj osporava u odnosu na oba činjenična opisa (točka 1.) izreke, da je kao direktor i većinski vlasnik TD na štetu tog trgovačkog društva pribavio sebi protupravnu imovinsku korist u iznosu od 3.908.904,33 kn te, uz navedeno, da je za sebe i svoje sinove također ostvario protupravnu imovinsku korist u iznosu od 562.078,36 kuna (točka 2.) na štetu TD. Kako je prema daljnjim žalbenim tvrdnjama u obrazloženju presude navedeno da su svi iznosi "…povraćeni…", to prema vlastitoj ocjeni žalitelja, navedene novčane iznose nije zadržao za sebe ni za druge osobe, odnosno njegove sinove pa da stoga nema ni štete za navedeno trgovačko društvo pa posljedično tome sugerira da nije počinio ni kaznena djela iz članka 246. stavak 2. KZ/11.

9.1. Na temelju ugovora o kupoprodaji nekretnine i sporazuma o plaćanju ugovorene kupoprodajne cijene između TD u većinskom vlasništvu optuženika koji je ujedno i direktor Agencije za pravni promet i posredovanje nekretninama (APN), navedenom kupcu je dana 29. srpnja 2003. prodano zemljište oznake čestice …. K.O. M. u površini od 8.053 m2 za iznos od 7.650,350,00 kuna. Protivno tvrdnjama žalitelja, prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da je isplata prvog obroka iznosu od 3.425,354,15 kuna uplaćena u korist banke u stečaju, a sa svrhom podmirenja privatnog kredita optuženika, dok je preostali dio iznosa kupoprodajne cijene od 4.224,995,85 kuna uplaćen 25. rujna 2003. u korist žiro računa TD. Nadalje, u poslovnim knjigama evidentirana je samo druga uplata u korist žiro računa TD u iznosu od 4.224,995,85 kuna, pa prvostupanjski sud pravilno na temelju rezultata provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja utvrđuje da su u manjem dijelu iz tih sredstava isplaćivane plaće i dr. u iznosu od 1.516.449,82 kune. No kako je TD otplatila u cijelosti njegov kredit (glavnicu i kamatu) u iznosu od 3.425,354,15 kuna, pravilno prvostupanjski sud ocjenjuje da je evidentna razlika od 1.908,904,33 kune koje je optuženik zadržao kao fizička osoba. Nadalje, pravilan je i daljnji zaključak prvostupanjskog suda proizašao iz rezultata financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, prema kojem iz knjigovodstveno-financijske dokumentacije proizlazi da je četiri dana nakon uplate navedenog iznosa na žiro račun TD dio tog iznosa od 2.000,000,00 kuna doznačen u korist privatnog računa optuženika otvorenog kod banke, a prema svrsi doznake razvidno je da se radi također o podmirenju privatnih kreditnih obveza. Istovremeno se "…radi knjigovodstvene ravnoteže…" navedene isplate evidentiraju kao pozajmice od TD.

9.2. Da je utvrđena razlika isplate kupoprodajne cijene doista isplaćena optuženiku za osobne potrebe i podmirenje privatnih kreditnih obveza, prvostupanjski sud pravilno zaključuje na temelju rezultata provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja kojim je potvrđeno da su iz dijela sredstava iz kredita kojeg je podigao optuženi A. T. u manjem dijelu isplaćene obveze TD po osnovi isplate plaća i druge obveze u iznosu od 1.908,904,33 kuna, pa kako je TD otplatila njegov kredit (glavnicu i kamatu) u iznosu od 3.425,354,15 kuna proizlazi da je ostvarena razlika u iznosu od 1.908,904,33 kuna predstavlja upravo protupravnu imovinsku korist koju je ostvario optuženik, a za koji iznos je tijekom inkriminiranog razdoblja (srpanj i rujan 2003.) TD prouzročena znatna šteta.

9.3. Kako je optuženik prema naknadno priloženoj financijsko-knjigovodstvenoj dokumentaciji (dopuna nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka (list 2971-2986 spisa) utuženi novčani iznos podmirio na dan 31. prosinca 2008., (a indikativno je da je to učinio nakon pokretanja kaznenog postupka), protivno žalbenim navodima, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je za utvrđeni novčani iznos od 3.908,904,33 kune optuženik u inkriminiranom razdoblju oštetio navedeno trgovačko društvo, a okolnost da je nakon pokretanja kaznenog postupka novac vraćen ne isključuje kaznenu odgovornost optuženika kao odgovorne osobe, kako to neosnovano tvrdi u žalbi.

9.4. Nije u pravu žalitelj ni kada osporava činjenična utvrđenja točke 2.) izreke presude tvrdnjom da se ne radi o nezakonitom prisvajanju novca društva, budući da je, prema njegovoj vlastitoj ocjeni, prihodima ostvarenim uplatama građana za meljavu maslina mogao slobodno raspolagati pa i davati pozajmice što da je činio na posve uobičajen način prema svojim sinovima kao i prema trećim osobama.

9.5. Suprotno tome, prvostupanjski sud pravilno ocjenjuje nespornim da su novčana sredstva pribavljena pružanjem usluge meljave maslina, nezakonito predavana na ruke direktoru-optuženiku, a u njegovoj odsutnosti njegovom sinu S. T. Naime, po osnovi pružanja navedene usluge tijekom razdoblja od 2000.-2004. TD ostvarila je prihod u iznosu 2.304,610 kuna, od čega je optuženik zadržao gotovine u iznosu od 562.078,00 kuna na način da je isplaćivao pozajmice sebi u iznosu od 262.078,36 kuna i sinovima A. i S. T. u iznosima od 150.000,00 kuna svakome, na osnovu ugovora o zajmu od 4. studenog 2002. (list 1754-1757). Treba reći da je rezultatima financijsko-knjigovodstvenih vještačenja potvrđeno da je cjelokupan iznos od 562.078,00 kuna naknadno, tek nakon pokretanja kaznenog postupka, podmiren uplatama optuženika u korist TD.

9.6. Žalitelj neosnovano inzistira na činjenici da ne postoji nikakva obveza optuženika prema TD argumentirajući svoje tvrdnje činjenicom da su sve novčane obveze prema trgovačkom društvu podmirene "…još u travnju 2011…" slijedom čega u cijelosti osporava svoju kaznenu odgovornost kao odgovorne osobe za poslovanje trgovačkog društva tijekom inkriminiranog razdoblja.

9.7. Međutim, pravilno prvostupanjski sud njegovu kaznenu odgovornost temelji, prije svega, na njegovom svojstvu odgovorne osobe u smislu odredbe članka 87. stavak 6. KZ/11. Naime, jasno je da je optuženik tijekom inkriminiranog razdoblja (srpanj i rujan 2003., te razdoblje od 2000.-2004.) kao fizička osoba-direktor i predsjednik uprave TD … M. vodio poslove navedenog trgovačkog društva koji su mu bili povjereni kao direktoru. Optuženik je kao odgovorna osoba upravo bio dužan zaštititi imovinske interese trgovačkog društva. Suprotno tome, optuženik je sredstvima ostvarenim prodajom imovine trgovačkog društva podmirivao svoje osobne obveze te davao "pozajmice" članovima svoje uže obitelji, a samo dio novčanih sredstava uplaćivao na račun trgovačkog društva, a knjigovodstvena dokumentacija sačinjavana je da bi se naknadno pravdao tijek novca. To je evidentno suprotno pravilima poslovanja urednog i savjesnog gospodarstvenika kako to pravilno ističe prvostupanjski sud. Prema tome, jasno je da se ovdje radi o kaznenom djelu tzv. upravljačkih struktura, jer je na temelju cjelokupnog rezultata provedenog dokaznog postupka utvrđeno da je protupravnim postupanjem optuženika kao odgovorne osobe ujedno i predsjednika uprave društva, ostvarena šteta za pravnu osobu a istovremeno je optuženik ostvario protupravnu imovinsku korist za sebe i članove svoje obitelji. Pritom njegovo svojstvo "većinskog vlasnika" nije ni od kakvog utjecaja na egzistentnost inkriminiranog djela.

9.8. Iz tog razloga su neprihvatljive tvrdnje optuženika da on ne može biti kazneno odgovoran, te također deplasirana tvrdnja o dopuštenosti neograničenog raspolaganja novčanim sredstvima ostvarenih redovnim poslovanjem trgovačkog društva čiji je direktor. Pri tome, okolnost da je optuženik naknadno "povratio" sporne novčane iznose trgovačkom društvu, ne znači da nije povrijedio dužnost zaštite imovinskih interesa trgovačkog društva, već je time i to nakon pokretanja kaznenog postupka naknadio štetu prouzrokovanu njegovim protupravnim radnjama što mu je opravdano prvostupanjski sud cijenio kao naročito olakotnu okolnost kod odmjeravanja kazne.

10. Unatoč tome što žalitelj u uvodnom dijelu žalbe ne ističe i ne obrazlaže žalbenu osnovu odluke o kazni, s obzirom na to da se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske je kao drugostupanjski sud, postupajući u skladu sa odredbom članka 478. ZKP/08. ispitao pobijanu presudu i u tom dijelu te je utvrdio da žalba zbog odluke o kazni nije osnovana.

10.1. Ispitujući pobijanu presudu u pogledu izrečene kazne, utvrđeno je da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i adekvatno ocijenio sve okolnosti koje utječu na odabir vrste i visine kazne, te da je pravilnom primjenom zakonskih odredbi o sudskom ublažavanju kazne utvrdio da ukupnost utvrđenih olakotnih okolnosti opravdava utvrđivanje pojedinačnih kazni blažih od propisane za navedena kaznena djela, te je nakon pravilno utvrđenih pojedinačnih kazni u trajanju od 9 (devet) mjeseci za svako kazneno djelo, u skladu sa zakonskom odredbom iz članka 51. KZ/11. izrečena jedinstvena kaznu zatvora u trajanju 11 (jedanaest) mjeseci. Isto tako pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da će se u konkretnom slučaju svrha kažnjavanja predviđena člankom 47. KZ/11. u cijelosti ostvariti primjenom uvjetne osude u skladu sa odredbom članka 56. KZ/11., a respektirajući protek vremena od počinjenja djela i podatak da je šteta nadoknađena.

11. Kako žalbeni navodi optuženika nisu osnovani, a ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti na temelju članka 476. stavak 1. ZKP/08. utvrđeno je da nije počinjena niti jedna povreda odredaba kaznenog postupka na koju ovaj drugostupanjski sud mora paziti, trebalo je na temelju članka 482. presuditi kao u izreci ove presude.

Zagreb, 6. travnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Ivan Turudić,univ.spec.crim.,v.r.