Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj 14 Gž Zk-671/2021-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Vesne Težak-Škrbina suca izvjestitelja i člana vijeća i Vesne Gašparuš-Horvat člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Sisku, Ferde Hefelea 57, Sisak, protiv tuženice D. A. L., OIB …, P., G., zastupane po punomoćniku M. B., odvjetniku u S., radi ispravka pogrešnog upisa, odlučujući o žalbi tužiteljice Republike Hrvatske protiv presude Općinskog suda u Sisku Stalna služba u Glini poslovni broj P-355/2020-11 od 3. rujna 2021., u sjednici vijeća održanoj 6. travnja 2021.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice Republike Hrvatske i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku Stalna služba u Glini poslovni broj P-355/2020-11 od 3. rujna 2021.

II. Odbijaju se kao neosnovani zahtjev tužiteljice Republike Hrvatske za naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 937,50 kn i zahtjev tuženice D. A. L. za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 kn.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog odbijen je tužbeni zahtjev za ispravkom zemljišnoknjižnog stanja nastalog na osnovu rješenja prvostupanjskog suda poslovni broj: Z-7110/2020 od 1. rujna 2020. donesenog u pojedinačnom ispravnom postupku na način da se na nekretninama k.č.br. 180/105 pašnjak stanište površine 13272 m2, k.č.br. 180/109 pašnjak stanište površine 12229 m2, k.č.br. 180/110 pašnjak stanište 8470 m2, k.č.br. 180/132 jošik površine 11622 m2, k.č.br. 627/11 pašnjak podkućnica površine 2356 m2, a sve upisane u z.k.ul. 940 k.o. P. i uspostavom zemljišnoknjižnog stanje kakvo je bilo prije provedbe navedenog rješenja te zahtjev za uknjižbom brisanja prava vlasništva tuženice D. A. L. (dalje: tuženica), uz istovremenu uknjižbu prava vlasništva za korist tužiteljice Republike Hrvatske (točka I. izreke), naloženo je tuženici da tužiteljici Republici Hrvatskoj naknadi parnični trošak u iznosu od 1.125,00 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude pa do isplate (točka II. izreke), naloženo je tužiteljici da tuženici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 3. rujna 2021. do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude žalbu je podnijela tužiteljica Republika Hrvatska (dalje: tužiteljica) u kojoj ističe sve zakonom predviđene žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07,84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP). Predlaže da sud drugog stupnja uvaži žalbu i presudu preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine te vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 937,50 kn.

3. U odgovoru na žalbu tuženica D. A. L. (dalje: tuženica) osporava žalbene navode, predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu te potvrditi pobijanu presudu i zahtijeva naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 kn.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za ispravkom upisa u zemljišnoj knjizi koji je upis proveden na osnovu rješenja prvostupanjskog suda poslovni broj Z-7110/2020 od 1. rujna 2020., na način da se na predmetnim nekretninama u zemljišnim knjigama briše upis prava vlasništva sa imena tuženice te to pravo (ponovno) upiše u korist tužiteljice. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka tvrdi da je ona stvarni vlasnik predmetnih nekretnina pobliže navedenih i opisanih u izreci, koje pravo da je stekla na temelju zakona, a da je u navedenom zemljišnoknjižnom pojedinačnom ispravnom postupku kao vlasnik iste pogrešno, bez pravnog osnova, upisana tužena.

6. Donoseći pobijanu presudu, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) na koje povrede sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

7. Suprotno paušalno iznesenim žalbenim prigovorima, sud prvog stupnja je, nakon pravilno provedenog postupka, valjanom ocjenom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio sve činjenice koje su bitne za donošenje zakonite odluke o predmetu spora. Žalbenim navodima kojima osporava točnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja žaliteljica iznosi svoju ocjenu dokaza koja nema uporišta u stanju spisa odnosno rezultatima provedenog dokaznog postupka. Stoga ti žalbeni navodi nisu doveli u pitanje pravilnost bitnih činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda.

8. Tako je sud prvog stupnja utvrdio: - da se nekretnine koje su predmet spora u katastarskoj evidenciji od 1960. vode upisane kao posjed nekoliko prednika tuženice,

- da je tužiteljica u zemljišnoknjižnom predmetu prvostupanjskog suda koji se vodio pod brojem Z-796/07 podnijela prijedlog radi uknjižbe prava vlasništva na predmetnim nekretninama te je rješenjem tog suda od 3. travnja 2009. dopušten besteretni otpis navedenih nekretnina upisanih u z.k. ul. 256 k. o. P. te su iste prenesene u novi z.k. ul. 842 k. o. P. za korist Republike Hrvatske, - da su prije tog upisa predmetne nekretnine bile upisane kao vlasništvo "Zemljišne zajednice mjesta P.", - da je ovdje tuženica u zemljišnoknjižnom predmetu tog suda koji se vodio pod poslovnim brojem Z-7110/20 pokrenula pojedinačni zemljišnoknjižni ispravni postupak u kojem je prvostupanjski sud rješenjem od 1. rujna 2020. njezinom prijedlogu udovoljio te je određeno brisanje uknjižbe prava vlasništva na tim nekretninama na ime Republike Hrvatske i određena je uknjižba prava vlasništva za korist ovdje tuženice, - da tuženica predmetne nekretnine drži u posjedu nakon što je iste naslijedila iza smrti svoje bake D. L., umrle 2020. u 93. godini, - da su iste za svojih života još obrađivali njezin djed M., potom njezin otac P., da tuženici i njezinim prednicima nitko nije osporavao pravo na posjed navedenih nekretnina te da se, uključujući posjed njezinih prednika, tuženica nalazi u posjedu nekretnina više od 80 godina prije podnošenja predmetne tužbe.

9. Uzimajući u obzir navedene utvrđene činjenice, sud prvog stupnja zaključuje da tužbeni zahtjev nije osnovan, budući je tužena dosjelošću stekla pravo vlasništva na nekretninama koje su predmet spora što da je utvrđeno i u navedenom pojedinačnom ispravnom zemljišnoknjižnom postupku uslijed čega da je sporni upis u zemljišnoj knjizi ispravan.

10. Sud prvog stupnja se za ovakav zaključak poziva na izvornu verziju odredbe čl. 388. st. 4. (iz 1996.) Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99 – Odluka USRH, 22/00 – odluka USRH, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17- ispravak pročišćenog teksta – dalje: ZVDSP), prije odluke Ustavnog suda od 17. studenog 1999. ("Narodne novine", broj 137/99) kojim je ona bila ukinuta. Izvornim tekstom navedene zakonske odredbe, bilo je propisano da se u rok za stjecanje vlasništva dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana.

11. I prema shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tužbeni zahtjev tužiteljice je trebalo odbiti kao neosnovan. Za takvu odluku trebalo je iznijeti djelomično drugačije razloge od razloga koje iznosi prvostupanjski sud, a koji će uslijediti u nastavku ove odluke. Pritom treba reći da je ovaj sud određene činjenice utvrdio na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu neovisno o tome što ih nije u obzir uzeo prvostupanjski sud (čl. 373.a ZPP).

12. Suprotno žalbenim navodima pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je na konkretan slučaj primijenio izvornu verziju odredbe čl. 388. st. 4. (iz 1996.) ZVDSP. Pritom je potrebno ukazati i na odluku Europskog suda za ljudska prava (T. protiv Republike Hrvatske broj 35298/04) u kojoj je zauzeto stajalište da je tužitelj u tom predmetu kao pošteni posjednik, posjedovanjem nekretnina u društvenom vlasništvu u razdoblju duljem od 40 godina, ex lege, na temelju čl. 388. st. 4. ZVDSP, stupanjem na snagu tog Zakona 1. siječnja 1997. postao vlasnik posjedovane nekretnine odnosno da posljedicu ukidanja odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, posebno kada ne postoje drugi suprotstavljeni interesi. Također treba ukazati i na druge odluke istog suda (R. i drugi protiv Republike Hrvatske broj 37685/10, J. protiv Republike Hrvatske broj 22768/12/10) u kojima je izraženo i daljnje shvaćanje da za ocjenu stjecanja prava vlasništva u smislu čl. 388. st. 4. ZVDSP nije odlučno vrijeme podnošenja tužbe, odnosno da nije odlučno da li je tužba podnesena nakon 17. studenog 1999.

13. Uzimajući u obzir izvedene dokaze (suglasni iskazi svjedoka V. G., A. V., stranački iskaz tuženice, spis prvostupanjskog suda poslovni broj Z-7110/20), ovaj drugostupanjski sud utvrđuje (čl. 373.a ZPP) da je prednica tuženice, njezina baka, sada pokojna D. L. (umrla 2020.) u trenutku stupanja na snagu ZVDSP, tj. 1. siječnja 1997. odnosno u trenutku ukidanja navedene odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP (17. studenog 1999.) bila više od četrdeset godina u poštenom, samostalnom i kontinuiranom posjedu predmetnih nekretnina. S obzirom na ovu okolnost, navedena prednica tuženice je na temelju dosjelosti stekla pravo vlasništva predmetne nekretnine u trenutku stupanja na snagu tog Zakona odnosno najkasnije 17. studenog 1999., a koje pravo je naslijedila tuženica.

14. Naime, prema odredbi čl. 159. st. 1. ZVDSP, dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnik te stvari. Prema stavku 2. tog članka samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten, stječe dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina neprekidnog posjedovanja, prema stavku 3. tog članka kojem je posjed barem pošten, protekom dvadeset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja dok će prema odredbi stavka 4. tog članka samostalni posjednik nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske dosjelošću steći pravo vlasništva ukoliko mu je samostalan posjed trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavka 2. i 3. tog članka.

15. Prema odredbi čl. 18. st. 1. ZVDSP posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed), posjed je istinit ako nije pribavljen ni silom, ni potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja (st. 2.), dok je pošten posjed ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed (stavak 3.). Prema stavku 5. tog članka posjed se smatra poštenim osim ako se ne dokaže suprotno, dakle poštenje posjeda se pretpostavlja.

16. Temeljem odredbe iz čl. 160. st. 2. ZVDSP u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme za koje su prednici sadašnjeg posjednika neprekidno posjedovali predmetnu nekretninu, a koji je posjed imao obilježja propisana odredbom čl. 159. ZVDSP.

17. Odredbom čl. 388. st. 2. ZVDSP propisano je da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu tog Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. Ako su rokovi koji su za stjecanje stvarnih prava određeni tim Zakonom počeli teći prije njegovoga stupanja na snagu, dakle prije 1. siječnja 1997., tada oni nastavljaju teći sukladno čl. 388. st. 2. ZVDSP ali ne dulje nego što bi trebao isteći rok određen odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ako bi počeo teći u trenutku njegovoga stupanja na snagu (čl. 388. st. 3. ZVDSP).

18. Slijedom svega navedenog, primjenom citiranih zakonskih odredaba a uvažavajući pritom pravna shvaćanja zauzeta u navedenim odlukama Europskog suda za ljudska prava, proizlazi da je tužbeni zahtjev za ispravkom spornog pogrešnog upisa koji je određen u korist ovdje tuženice neosnovan.

19. Tužiteljica žalbenim navodima u stvari iznosi vlastita pravna shvaćanja koja se ne temelje na mjerodavnim materijalno pravnim propisima. Navod žaliteljice da u konkretnom slučaju ne postoje pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću jer da se radi o imovini nekadašnjih zemljišnoknjižnih zajednica nije osnovan. Stupanjem na snagu Zakona o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica i krajiških imovnih općina općenarodnom imovinom ("Narodne novine", broj 36/47 i 13/47) 15. travnja 1947., sukladno odredbi čl. 1. tog Zakona, imovina zemljišnih zajednica po sili zakona postaje općenarodna imovina. Tuženica je u ovom parničnom postupku u smislu čl. 219. st. 1. ZPP dokazala da su njezini prednici predmetne nekretnine, koje su od 15. travnja 1947. imale pravni status općenarodne imovine, dakle imovine u društvenom vlasništvu (a ne imovine zemljišnih zajednica) držali najkasnije od tada u samostalnom, neprekidnom i poštenom posjedu, i to sve do 17. studenog 1999., kada su se prema citiranim odredbama ZVDSP u skladu s pravnim shvaćanjem Europskog suda za ljudska prava stekle pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na temelju dosjelosti.

20. S obzirom da se u smislu čl. 18. st. 5. ZVDSP poštenje posjeda pretpostavlja, tužiteljica je bila dužna dokazati nepoštenje posjeda prednice tuženice, sada pokojne D. L., kao nasljednice pokojnog M. L., u trenutku nasljeđivanja predmetnih nekretnina odnosno tuženice kao njezine nasljednice, u smislu odredbe čl. čl. 160. st. 3. ZVDSP. Naime, prema toj zakonskoj odredbi nasljednik postaje poštenim posjednikom od trenutka otvaranja nasljedstva i u slučaju kad je ostavitelj bio nepošteni posjednik, ali ne ako je nasljednik to znao ili morao znati. Tužiteljica, međutim, svoju tvrdnju da se u konkretnom slučaju radi o nepoštenom posjedu nije u ovoj parnici dokazala.

21. I odluka o parničnom trošku, je zakonita i pravilna, kako po osnovu tako i po visini (čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP) s time da žaliteljica pobijanu odluku u tom dijelu niti ne osporava konkretnim žalbenim prigovorima.

22. Stoga je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i djelomično odredbe čl. 368. st. 2. ZPP žalbu tužiteljice trebalo odbiti kao neosnovanu i pobijanu presudu potvrditi.

23. Odluka o žalbenom trošku pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP. Tužiteljica u smislu navedenih zakonskih odredaba nema pravo na nadoknadu žalbenog troška budući sa žalbom nije uspjela dok tuženica nema pravo na nadoknadu troška sastava odgovora na žalbu budući se radi o nepotrebnom trošku (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 6. travnja 2022.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak, v.r.