REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 647/2020-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. A. K. i drugih zbog kaznenog djela iz čl. 110. u vezi s čl. 34. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – ispravak - dalje: KZ/11) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. S. M. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 17. rujna 2019. broj K-22/2016-41, u sjednici održanoj 6. travnja 2022.

p r e s u d i o  j e :

I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kaznenoj sankciji te se opt. S. M. prihvaćaju po prvostupanjskom sudu utvrđene kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci za kazneno djelo iz čl. 118. st. 1. u vezi s čl. 34. KZ/11 te kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci za kazneno djelo iz čl. 235. st. 1. KZ/11 pa se opt. S. M., uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, u koju kaznu mu se, na temelju čl. 54. KZ/11, uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru u trajanju od 16. veljače 2016. do 13. travnja 2016.

II. Odbijaju se kao neosnovane u ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika i u cijelosti žalba opt. S. M. te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Vukovaru opt. A. K., opt. B. K. i opt. S. M. proglašeni su krivima zbog kaznenog djela teške tjelesne ozljede u pokušaju iz čl. 118. st. 1. u vezi s čl. 34. st. 1. KZ/11 opisanog pod toč. 1. izreke, a opt. S. M. i zbog kaznenog djela oštećenja tuđe stvari iz čl. 235. st. 1. KZ/11 opisanog pod toč. 2. izreke.

I Kž 647/2020-6

1.1. Optuženi A. K. i opt. B. K. su, na temelju čl. 118. st. 1. u vezi s čl. 34. st. 1. KZ/11, osuđeni na kazne zatvora u trajanju od po deset mjeseci svaki te su svakome od optuženika, na temelju čl. 55. st. 2. KZ/11, kazne zatvora zamijenjene radom za opće dobro tako što je jedan dan zatvora zamijenjen za dva sata rada za opće dobro, što iznosi 608 sati.

1.2. Optuženom S. M. je za kazneno djelo iz čl. 118. st. 1. u vezi s čl. 34. st. 1. KZ/11, na temelju istih zakonskih propisa, utvrđena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci dok mu je za kazneno djelo iz čl. 235. st. 1. KZ/11, na temelju istog zakonskog propisa, utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci pa je, uz primjenu čl. 51. KZ/11, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine koja mu je, na temelju čl. 55. st. 2. KZ/11, zamijenjena radom za opće dobro tako što je jedan dan zatvora zamijenjen za dva sata rada za opće dobro, što iznosi 730 sati.

1.3. Na temelju čl. 54. st. 1. KZ/11 opt. S. M. je u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 16. veljače 2016. do 13. travnja 2016.

1.4. Na temelju čl. 79. st. 1. i 2. KZ/11, od opt. A. K. je oduzeta metalna palica na razvlačenje dužine 50 cm, dok je od opt. S. M. oduzet pištolj Browing mod. GPDA 9 serijskog broja ... (plinska replika) i jedan komad streljiva jer su ti predmeti uporabljeni za izvršenje kaznenog djela.

1.5. Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 – dalje: ZKP/08-17) oštećeni T. Š. i Ž. T. su s imovinskopravnim zahtjevom upućeni u parnicu.

1.6. Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi s čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1., 6. i 8. ZKP/08-17 opt. A. K., opt. B. K. i opt. S. M. obvezani su solidarno naknaditi troškove kaznenog postupka i to na ime troškova svjedoka iznos od 51,00 kunu, na ime troškova vještačenja iznos do 2.579,00 kuna te na ime paušala svaki iznos od po 3.000,00 kuna, dok su oštećenom T. Š. obvezani solidarno naknaditi iznos od 15.678,75 kuna na ime nagrade i nužnih izdataka njegovog opunomoćenika u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

2. Protiv navedene je prvostupanjske presude žalbu podnio državni odvjetnik u odnosu na kazneno djelo opisano pod toč. 1) izreke zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a u odnosu na oba djela zbog odluke o kazni. Predlaže da se pobijana presuda u odnosu na kazneno djelo opisano pod toč. 1) izreke presude ukine i predmet u tom dijelu uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, odnosno da se pobijana presuda preinači na način da se opt. A. K. i opt. B. K. izrekne kazna zatvora u duljem trajanju, a opt. S. M. za svako djelo utvrdi kazna zatvora u duljem trajanju te da mu se izrekne jedinstvena kazna zatvora u duljem trajanju.

I Kž 647/2020-6

3. Žalbu je protiv navedene presude podnio i opt. S. M., po branitelju, odvjetniku D. R., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači „ili pak vrati na ponovno suđenje‟. Optuženik je u žalbi zahtijevao da se njega i njegovog branitelja obavijesti o sjednici vijeća.

4. Odgovor na žalbu opt. S. M. podnio je državni odvjetnik smatrajući ju neosnovanom.

5. Spis je, u skladu s odredbom čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 – dalje: ZKP/08- 19), prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

6. O sjednici vijeća obaviješteni su na njihovo traženje opt. S. M. te njegov branitelj, odvjetnik D. R., kao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, koji, iako svi uredno pozvani, na sjednicu vijeća nisu pristupili pa je sjednica, u skladu s odredbom čl. 475. st. 4. ZKP/08-19, održana u njihovoj odsutnosti.

7. Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana, dok žalba opt. S. M. nije osnovana.

8. Ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-17 koja se sastoji u proturječju izreke i obrazloženja državni odvjetnik nalazi u tome što je u činjeničnom opisu terećenog kaznenog djela navedeno da optuženici u dovršenju kaznenog djela nisu uspjeli jer su se udaljili zbog nailaska vozila, dok je u obrazloženju presude navedeno da optuženici ni od koga nisu bili ometani niti onemogućavani u daljnjem zadavanju udaraca.

8.1. Međutim, državni odvjetnik kod takvog stava ispušta iz vida da prvostupanjski sud u tom dijelu obrazloženja pobijane presude, analizirajući rezultate dokazne građe, iznosi argumente za zaključak o tome da je namjera optuženika kritične zgode bila da oštećenika teško tjelesno ozljede jer za vrijeme udaranja oštećenika sredstvima pogodnim za usmrćenje nisu od nikoga bili ometani pa su bili u objektivnoj prilici oštećeniku zadati brojnije i teže ozljede. Stoga nije počinjena istaknuta postupovna povreda jer ti razlozi nisu u proturječju s utvrđenjima navedenim u izreci pobijane presude.

9. U okviru iste žalbene osnove, bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-17, opt. S. M. u žalbi ističe da presuda uopće nema razloga odnosno da ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati. Uporište za takav stav opt. S. M., prije svega, nalazi u tome što je u izreci pobijane presude navedeno sedam ozljeda, a to da je u suprotnosti s iskazom oštećenika kao i s nalazom i mišljenjem vještaka medicinske struke A. B.

9.1. Nasuprot takvim žalbenim tvrdnjama, iz nalaza i mišljenja vještaka jasno proizlazi da je oštećenik kritične zgode zadobio najviše pet ozljeda koje su nastale od

I Kž 647/2020-6

najviše pet udaraca. Objasnio je da ozljeda opisana kao nagnječnorazderna rana u području desnog oka s krvnim podljevom gornjeg kapka i spojnice desnog oka, oguljotina desne jagodične regije, oguljotina i nagnječenje nosa s prijelomom nosnih kostiju bez pomaka čini jednu cjelinu te je nastala u jednom aktu. Dakle, riječ je jednoj ozljedi koja, uz preostalih četiri u izreci pobijane presude pobrojanih ozljeda, čini sveukupno pet ozljeda. Prema tome, nema govora o proturječnosti izreke i obrazloženja, na što se takvim žalbenim prigovorima upire žalbom optuženika.

10. Ostvarenje citirane bitne postupovne povrede opt. S. M. nalazi i u nedostatnosti obrazloženja pobijane presude vezano uz subjektivno obilježje djela upirući da je namjera obrazložena samo u jednoj rečenici. Nasuprot takvim žalbenim prigovorima, prvostupanjski je sud dostatno obrazložio da su opt. A. K., opt. B. K. i opt. S. M. kaznena djela za koja su proglašeni krivima počinili s oblikom krivnje – izravnom namjerom. Naime, osim žalbom apostrofirane rečenice na 15. stranici obrazloženja pobijane presude u kojoj se navodi da su optuženici bili svjesni svog djela i htjeli njegovo počinjenje, žalitelj u cijelosti zanemaruje da je prvostupanjski sud argumente za takav zaključak iznio na još nekoliko mjesta. Tako je na stranici 14 obrazloženja pobijane presude u više navrata obrazložio da su optuženici kritične zgode postupali s namjerom da oštećenika teško tjelesno ozljede s obzirom na to da se radilo o udarcima po vitalnim dijelovima tijela i to metalnom šipkom te metalnim pištoljem, dakle, sredstvima podobnim za nanošenje teških tjelesnih ozljeda, u kakvom postupanju nisu bili ometani. Stoga je i taj žalbeni prigovor neutemeljen.

11. Upirući nadalje na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-17 opt. S. M. u žalbi upire na izostanak razloga zbog kojih prvostupanjski sud smatra da je u konkretnom slučaju riječ o pokušaju teške tjelesne ozljede, a ne o kaznenom djelu tjelesne ozljede, s čim u vezi upire na intenzitet udaraca i rezultate sudskomedicinskog vještačenja iz kojih ne proizlazi postojanje apstraktne opasnosti za oštećenje kojeg važnog organa ili dijela tijela oštećenika.

11.1. Ocjenjujući osnovanost takvih žalbenih prigovora, žalitelju prije svega treba ukazati da se ostvarenje istaknute postupovne povrede ogleda isključivo kod izostanka razloga o odlučnim činjenicama, dakle, činjenicama o kojima u konkretnom, a ne u nekom drugom, po obrani zamišljenom slučaju, ovisi primjena materijalnog ili procesnog prava. Prvostupanjski je sud u pobijanoj presudi iznio jasne, valjane i detaljne razloge o svim odlučnim činjenicama koje se odnose na predmetno kazneno djelo navodeći zašto nalazi da su optuženici postupali s namjerom nanošenja teške tjelesne ozljede, odnosno zašto ne prihvaća stav državnog odvjetnika da su optuženici postupali u cilju lišenja života oštećenika, za što su se optužnim aktom teretili. Prema tome, nije ostvaren niti taj oblik citirane bitne postupovne povrede. Druga je stvar što žalitelj takvim prigovorima, ne prihvaćajući iznesene argumente prvostupanjskog suda, u biti nastoji dovesti u pitanje pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, je također, u smislu odredbe čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08-19, ispitao pobijanu presudu i pritom nije utvrđeno da bi bila počinjena bilo koja druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na čije postojanje pazi po službenoj dužnosti.

I Kž 647/2020-6

13. Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kazneno djelo opisano pod toč. 1. izreke, državni odvjetnik tvrdi da je prvostupanjski sud iz provedenih dokaza trebao izvesti zaključak da su optuženici postupajući s izravnom namjerom počinili kazneno djelo ubojstava u pokušaju, kako je to pravno okvalificirano u optužnici. Obrazlažući takvo stajalište državni odvjetnik u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud kod ocjene namjere optuženika propustio sagledati činjenice i okolnosti odlučne za razgraničenje između kaznenog djela pokušaja ubojstva i kaznenog djela pokušaja nanošenja teške tjelesne ozljede, i to cjelokupno ponašanje optuženika, karakter uporabljenog sredstva, motiv počinjenja djela i lokaciju nanošenja ozljeda.

14. Međutim, prvostupanjski je sud na temelju podrobne analize i ocjene izvedenih dokaza, pravilno utvrdio činjenično stanje i osnovano zaključio da su optuženici poduzimajući protupravne radnje zajednički i po prethodnom dogovoru kritične zgode ostvarili objektivne i subjektivne elemente bića kaznenog djela teške tjelesne ozljede u pokušaju, počinjenog s izravnom namjerom. Razloge kojima je prvostupanjski sud argumentirao takvo svoje stajalište kao uvjerljive i logične prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i ocjenjuje da isti nisu dovedeni u sumnju navodima žalbe državnog odvjetnika.

15. Prije svega, treba reći da je ocjenjujući s jedne strane obrane optuženika kojima priznaju da je svaki od njih oštećenom T. Š. zadao po jedan udarac prije nego što je pao na tlo, pri čemu se samo opt. A. K. koristio metalnom palicom, te s druge strane iskaz oštećenika u kojem je naveo kako su ga sva trojica optuženika u više navrata rukama, nogama, palicama i nekim metalnim predmetom, za kojeg pretpostavlja da se radilo o pištolju, udarala po glavi i tijelu i to kako prije, tako i nakon što je pao na tlo, prvostupanjski sud utvrdio da su optuženici oštećenika udarali više od tri puta, pri čemu se opt. A. K. koristio metalnom palicom, a opt. S. M. plinskim pištoljem.

16. Prema nalazu i mišljenju te iskazu sudskomedicinskog vještaka oštećeni T. Š. je kritične zgode zadobio najviše pet ozljeda nastalih od najviše pet udaraca pri čemu intenzitet udarca koji su optuženici kritične zgode zadali oštećeniku nije mogao dovesti do smrtne posljedice. Sve utvrđene ozljede kako pojedinačno, tako i u svom zbroju, predstavljaju lake tjelesne ozljede. Iako nije moguće govoriti o tipu tupotvrdog mehaničkog sredstva kojim su nanesene, mišljenje je vještaka da to može biti metalna palica, zatvorena šaka, palica bilo koje vrste od bejzbol do letve, koljeno, a kojima se mogu nanijeti kako teške tjelesne ozljede, tako i teške tjelesne ozljede sa smrtnim ishodom.

16.1. Prva utvrđena ozljeda je nagnječnorazderna rana glave u području gornjeg kapka desnog oka s krvnim podljevom gornjeg kapka i spojnice desnog oka, oguljotina desne jagodične regije, oguljotina i nagnječenje nosa s prijelomom nosnih kostiju bez pomaka koja predstavlja tjelesnu ozljedu (laka) i čini jednu cjelinu jer je nastala u jednom aktu ili vrlo brzom vremenskom slijedu najmanje jednim umjereno snažnim do snažnim udarcem nekim tupotvrdim mehaničkim sredstvom koje je u pravilu šaka zatvorena u pesnicu. Riječ je o ozljedi koja sama po sebi nije ničim dovela do ozbiljne ugroze zdravlja oštećenika.

I Kž 647/2020-6

16.2. Druga utvrđena ozljeda je nagnječnorazderna rana glave u području lijeve sljepoočnozatiljne regije koja je tjelesna ozljeda (laka) i nastala je uslijed najmanje jednog udarca nekim tupotvrdim mehaničkim sredstvom građe i oblika kao navedena metalna palica snagom umjerenog do jako intenziteta. Ni ova ozljeda nije dovela do ozbiljne ugroze zdravlja jer da nije polučila prijelom podliježećih kostiju svoda lubanje ni intrakranijalno krvarenje niti oštećenje mozga.

16.3. Slijedeće dvije utvrđene ozljede također svaka za sebe predstavljaju tjelesne ozljede (lake). Riječ je o nagnječnorazdernoj rani zatiljno lijevo i nagnječnorazdernoj rani tjemenozatiljno desno koje su obje mogle nastati najmanje jednim umjereno snažnim udarcem tupotvrdim mehaničkim sredstvom.

16.4. Posljednja utvrđena ozljeda isto predstavlja tjelesnu ozljedu (laka), a riječ je o nagnječenju lijeve podlaktice u području ručnog zgloba koja ozljeda je, s obzirom na iznimnu pokretljivost, najvjerojatnije obrambenog karaktera, te je posljedica umjereno snažnog udarca tupotvrdim mehaničkim sredstvom.

17. Polazeći od izloženih utvrđenja vještaka medicinske struke, koji ne otvaraju mjesta za dvojbu o odlučnim činjenicama, a koje državni odvjetnik u postupku pred prvostupanjskim sudom nije osporavao, prvostupanjski sud s pravom zaključuje da je namjera optuženika bila zadavanje teške tjelesne ozljede.

18. Naime, iako se radi o sredstvima podobnim za lišenje života te udarcima, između ostalog, i u glavu oštećenika, kao jednog od najvitalnijih dijelova tijela, to još uvijek ne dovodi do nedvojbenog zaključka da je namjera optuženika bila da oštećenika liše života, kako se to nastoji prikazati žalbom državnog odvjetnika. Ovo stoga što je, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, upravo činjenicom da je snaga udaraca metalnom šipkom, drškom pištolja, nogama i rukama bila umjereno jakog do jakog intenziteta zbog čega nisu nanesene teške tjelesne ozljede, pri čemu su optuženici, s obzirom na svoju fizičku snagu i jaču fizičku konstrukciju, ali i sredstva kojima su baratali, bili u mogućnosti zadavati i znatno jače udarce koji su mogli prouzročiti ne samo tešku tjelesnu ozljedu nego i smrtnu posljedicu, posebice jer od nikoga u tome nisu bili ometani, opravdano otklonjena teza optužbe da su optuženici postupali s namjerom, makar i neizravnom, da oštećenika liše života.

19. Pritom je prvostupanjski sud kod takvog zaključivanja, osim vrste i karakteristike zadobivenih ozljeda, pravilno uzeo u obzir te, protivno žalbenim prigovorima državnog odvjetnika, adekvatno cijenio i sve ostale okolnosti događaja.

19.1. Tako je imao u vidu da se oštećenik i optuženici nisu od ranije poznavali, potom da se inkriminirani događaj zbio u blizini centra grada, na pješačkoj zoni, u neposrednoj blizini prometnice te je trajao dovoljno dugo da optuženici ostvare kazneno djelo za koje ih se teretilo optužnicom.

19.2. Prvostupanjski sud s pravom upire i na pobude odnosno nepostojanje motiva optuženika za lišenje života oštećenika, ističući da se radilo o obračunu dvije navijačke skupine, u smislu općepoznatog i učestalog protupravnog ponašanja na

I Kž 647/2020-6

našim prostorima. Pravilnost takvog rezoniranja nije dovedena u pitanje žalbenim isticanjem mjesta u kojemu se inkriminirani događaj zbio kao ni iskaza svjedoka I. K. iz kojeg proizlazi da je s opt. S. M. prije nekoliko godina imao fizički sukob u alkoholiziranom stanju te da je od poznanika doznao da ga optuženik traži radi obračuna, pri čemu se navedeni odgađaj zbio u blizini zgrade u kojoj stanuje, jer sve te okolnosti nemaju to značenje koje im pridaje žalba državnog odvjetnika.

20. Ne mogu se prihvatiti ni daljnji žalbeni navodi državnog odvjetnika da optuženici takvo svoje postupanje u vidu lokacije i intenziteta nisu mogli kontrolirati kao niti žalbene tvrdnje da optuženici nisu svojevoljno odustali od namjere usmrćivanja oštećenika već isključivo iz razloga što je naišlo nepoznato vozilo. Naime, prvostupanjski sud s pravom u obrazloženju pobijane presude navodi da iz rezultata dokazne građe proizlazi da optuženici nisu bili ometani, onemogućavani nisu sprječavani u zadavanju udaraca, dakle, da su bili u mogućnosti kontrolirati svoje aktivnosti u smjeru vrste ozljede koju zadaju, lokalizacije i intenziteta. Uostalom, iz iskaza oštećenika proizlazi da su ga optuženici u jednom trenutku prestali udarati i nešto su razgovarali pa kad ih je upitao zašto su to napravili da su se nasmijali, kako to pravilno primjećuje prvostupanjski sud.

21. Prema tome, iz ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud s pravom zaključuje da su optuženici postupali s izravnom namjerom nanošenja teške tjelesne ozljede jer su bili svjesni da će udarcima rukama, nogama, pištoljem i metalnom palicom po glavi i tijelu žrtvu teško tjelesno ozlijediti, što su i htjeli. To što je samo slučajem izostala teža posljedica, u vidu teške tjelesne ozljede, nije od utjecaja na njihov subjektivnih odnos prema kaznenom djelu, a posebice ne znači da se radi o kaznenom djelu tjelesne ozljede, kako se to nastoji prikazati žalbom opt. S. M., nego samo znači da je djelo ostalo u pokušaju.

22. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radilo o kaznenom djelu teške tjelesne ozljede u pokušaju koje su optuženici počinili s izravnom namjerom pa žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

23. Osporavajući pravilnost prvostupanjske odluke o kazni, državni odvjetnik u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud u odnosu na svu trojicu optuženika precijenio značaj olakotnih okolnosti, a podcijenio značaj otegotnih okolnosti, osobito u odnosu opt. S. M. s obzirom na dosadašnju osuđivanost tog optuženika. Smatra da zamjena kazne zatvora radom za opće dobro nije primjerena društvenoj opasnosti, težini i posljedicama djela te osobitosti i stupnju krivnje sve trojice optuženika te da se takvom kaznom neće ostvariti svrha kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11.

24. Iako to žalbom izrijekom ne ističe, opt. S. M. se također žali zbog odluke o kazni budući da žalba podnesena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, u skladu s odredbom čl. 478. ZKP/08-19, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni.

25. Razmatrajući okolnosti kojima se rukovodio prvostupanjski sud prilikom određivanja vrste i visine kazne, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je žalba državnog odvjetnika u odnosu na opt. S. M., za razliku od žalbe tog optuženika,

I Kž 647/2020-6

osnovana, dok u odnosu na preostalu dvojicu optuženika žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

26. Naime, imajući na umu okolnosti koje su u smislu čl. 47. KZ/11 odlučne za proces individualizacije kazne, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je u odnosu na opt. A. K. i opt. B. K. opravdano očekivati da će se izricanjem kazne zatvora u trajanju od po jedne godine i zamjenom tih kazni radom za opće dobro postići ciljevi specijalne i generalne prevencije

26.1. Tako je prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja kazne pravilno kao olakotnu cijenio njihovu starosnu dob odnosno činjenicu da je opt. A. K. u vrijeme počinjenja djela bio mlađi punoljetnik, a da je opt. B. K. imao svega 21. godinu. Potom, da je riječ o do sada neosuđivanim osobama koje su u međuvremenu završile školu odnosno se zaposlile što upućuje na zaključak da se ne radi o osobama sklonima činjenju kaznenih djela, već da je predmetni događaj jedan izolirani eksces u njihovom životu. Zatim je pravilno cijenio njihovo korektno držanje pred sudom, kao i djelomično priznanje djela te iskazano kajanje i žaljenje, iz čega je vidljiv pravilan odnos prema počinjenom djelu. S druge je strane prvostupanjski sud ovim optuženicima pravilno otegotnom okolnošću cijenio upornost i veliku količinu njihove kriminalne volje prilikom izvršenja kaznenog djela te je pravilnim odmjeravanjem kazne opt. A. K. i opt. B. K. osudio na kazne zatvora u trajanju od po deset mjeseci, istovremeno osnovano zaključivši da je, uvažavajući sve izložene olakotne okolnosti, opravdano izrečenu kaznu zatvora zamijeniti radom za opće dobro.

26.2. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ovako odmjerene i radom za opće dobro zamijenjene kazne zatvora u cijelosti su primjerene težini i posljedicama počinjenog djela te stupnju krivnje opt. A. K. i opt. B. K. te podobne ostvariti, u odnosu na oba optuženika, individualnu, a u odnosu na sve druge, generalnu svrhu kažnjavanja, te će u dovoljnoj mjeri izraziti i društvenu osudu zbog počinjenog djela. Stoga žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni u odnosu na te optuženike nije osnovana.

27. Međutim, u pravu je državni odvjetnik kada u žalbi u odnosu na opt. S. M. tvrdi da je prvostupanjski sud precijenio olakotne okolnosti, a otegotne podcijenio, smatrajući izrečenu kaznu preblagom.

27.1. Naime, opt. S. M. je prema izvatku iz kaznene evidencije, za razliku od druge dvojice optuženika, već osuđivan i to pravomoćnom presudom Županijskog suda u Vukovaru od 27. veljače 2017. broj K-24/2017. zbog kaznenog djela povrede ugleda Republike Hrvatske. Navedeno, iako se radi o osudi koja je nastupjela nakon počinjenja kaznenih djela zbog kojih je pobijanom presudom proglašen krivim, ukazuje na neusklađenost optuženikovog života sa zakonom i društveno prihvatljivim normama ponašanja.

27.2. Također, opt. S. M. je za razliku od druge dvojice optuženika pobijanom presudom proglašen krivim zbog dva kaznena djela počinjena u razmaku od svega pola sata, pri čemu se koristio plinsko-signalnim pištoljem kojeg je u jednom navratu čak prislonio oštećenom T. Š. na lijevu sljepoočnicu i repetirao. To ukazuje ne samo

I Kž 647/2020-6

na ustrajnost i bezobzirnost optuženika pri počinjenju kaznenog djela teške tjelesne ozljede u pokušaju nego i na viši stupanj kriminalne volje u odnosu na onu s kojim su kritične zgode postupali optuženici A. K. i B. K.

27.3. Polazeći od svega iznijetoga, unatoč po prvostupanjskom sudu pravilno utvrđenim olakotnim okolnostima na strani opt. S. M. (korektno držanje pred sudom, djelomično priznanje djela te iskazano žaljenje i kajanje kao i osobne te obiteljske prilike optuženika u vidu zaposlenja i preseljenja, sklapanja braka i iščekivanja rođenja prvog djeteta), stav je Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a s obzirom na opća pravila o izboru vrste i mjere kazne (čl. 47. KZ/11) te svrhu kažnjavanja (čl. 41. KZ/11), kako će se jedino strožom kaznom moći izraziti jasna društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, utjecati na optuženika da ubuduće ne čini kaznena djela, ali i na sve ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

27.4. Iz navedenih je razloga prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika preinačena pobijana presuda u odluci o kazni na način da su opt. S. M. prihvaćene po prvostupanjskom sudu utvrđene kazne zatvora u trajanju od deset mjeseci za kazneno djelo iz čl. 118. st. 1. u vezi s čl. 34. KZ/11 te u trajanju od šest mjeseci za kazneno djelo iz čl. 235. st. 1. KZ/11 pa je, uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, u koju mu je, na temelju čl. 54. KZ/11, uračunato vrijeme lišenja slobode.

28. Slijedom svega navedenog, žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni je djelomično osnovana, dok je žalba opt. S. M. iz istog žalbenog osnova neosnovana.

29. Neosnovana je i žalba opt. S. M. zbog odluke oduzimanju predmeta koja je, u skladu s odredbom čl. 478. ZKP/08-19, također sadržana u žalbi optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud opravdano i u skladu sa zakonom od opt. S. M. oduzeo predmet uporabljen za počinjenje kaznenog djela.

30. Slijedom svega navedenog, budući da ni ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti, u skladu s odredbom čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08-19, nije utvrđeno da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, na temelju čl. 482. i 486. st. 1. ZKP/08-19, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 6. travnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Vesna Vrbetić, v.r.