Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž R-1385/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivanke Maričić- Orešković, predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Branke Ježek Mjedenjak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. M., L., V. G., OIB: …, zastupanog po punomoćnici I. M., odvjetnici iz O. društva M. i M. iz Z., protiv tuženika HŽ d.o.o., iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. R., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenog protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2838/2019-30 od 24. lipnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 6. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2838/2019-30 od 24. lipnja 2021. potvrđuje.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Citiranom presudom u točki I odbijen je zahtjev tužitelja na utvrđenje da nije dopuštena Odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu od 28. kolovoza 2019. broj 841-3/19. Odbijen i zahtjev da se tuženiku naloži da tužitelja vrati na posao na njegovo radno mjesto, a ukoliko to nije moguće onda na radno mjesto koje je najsličnije i najviše odgovora dosadašnjem opisu radnih zadataka, njegovim kvalifikacijama, stručnoj spremi i prosjeku plaće, sve u roku od 8 dana od pravomoćnosti presude.

2. Istom točkom izreke presude odbijen je zahtjev da se tuženiku naloži da tužitelju isplati sve neisplaćene plaće od donošenja pobijane odluke do povratka na rad i to u iznosu od po 12.290,94 kn mjesečno sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog mjesečnog iznosa, odnosno od 15. u mjesecu za prethodni mjesec, po stopi kako je to navedeno u presudi.

3. Odbijen je i zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi prouzročene parnične troškove.

4. Točkom II izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 2.500,00 kn, u roku od 15 dana.

5. Protiv te presude tužitelj podnosi žalbu pozivajući se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) i predlaže da se uvaženjem žalbe presuda preinači i tužbeni zahtjev prihvati, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

6. Tuženik u odgovoru na žalbu poriče osnovanost žalbenih navoda te predlaže žalbu odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi uz naknadu troškova odgovora na žalbu.

7. Žalba nije osnovana.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje nezakonitosti i nedopuštenosti Odluke tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu, uz obvezu da ga vrati na radno mjesto na kojem je radio i ono koje odgovora dosadašnjem opisu njegovih radnih zadataka, kvalifikacijama, stručnoj spremi i prosjeku plaće, te da mu za razdoblje od donošenje te odluke do povratka na posao na ime naknade plaće isplati iznos od po 12.290,94 kn mjesečno uz zakonsku zateznu kamatu.

9. Sud prvog stupnja na temelju rezultata dokaznog postupka utvrđuje:

- tužitelj kao radnik i tuženik kao poslodavac su 1. ožujka 2014. sklopili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta "glavni inženjer za sustave upravljanja kvalitetom u jedinici kabinet Ureda uprave",

- tuženik je 28. kolovoza 2019. donio Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 1. ožujka 2014., iz razloga što je zbog gospodarskih i organizacijskih razloga prestala potreba za obavljanjem tih poslova i radom radnika, da tužitelj nije dužan za vrijeme otkaznog roka dolaziti na rad i zadržava sva prava kao da je radio do isteka otkaznog roka, s time da je otkazni rok 2 mjeseca i 2 tjedna koji počinje teći od dana dostave odluke radniku, a Ugovor o radu prestaje istekom zadnjeg dana otkaznog roka,

- istom Odlukom utvrđeno je da radnik ima pravo na otpremninu u visini utvrđenoj čl. 126. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17 i 98/19 – dalje: ZR) u iznosu od 54.471,90 kn neto koji iznos mu se isplaćuje najkasnije do dana isteka otkaznog roka,

- navedena Odluka donesena je uz obrazloženje da je došlo do poteškoća u poslovanju i nepovoljnih financijskih rezultata pa da je tuženik primoran provesti organizacijske mjere s ciljem smanjenja troškova rada i poslovanja što je dovelo do ukidanja radnog mjesta tužitelja,

- tužitelju je prethodno upućena ponuda vezana uz način rješavanja tehnološkog viška radnika, za prihvaćanje dobrovoljnog raspoređivanja u Željeznički fond, a tužitelj se očitovao na način da nije zainteresiran za takvu ponudu,

- protiv ove Odluke tužitelj je podnio zahtjev za zaštitu prava na koji tuženik nije odgovorio, pa je potom tužitelj podnio tužbu,

- prethodno 30. listopada 2018. tuženik je sačinio također Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu i Aneksa ugovora od 4. listopada 2016., sa kojom se Radničko vijeće tuženika nije suglasilo, čiji je tužitelj tada bio član, pa je tuženik pokrenuo postupak koji se vodio pred sudom prvog stupnja pod poslovnim brojem Pr-5517/2018 radi donošenja odluke koja nadomješta suglasnost, koji je okončan povlačenjem tužbe i to je utvrđeno rješenjem od 10. rujna 2018.,

- prije donošenja pobijane Odluke tuženik se (ponovno) obratio Radničkom vijeću radi savjetovanja, koje je odbilo dati suglasnost uz navode da se vodi predmetni postupak,

- Uprava tuženika je 9. veljače 2018. donijela Odluku o usvajanju terminskog plana implementacije sustava upravljanja kvalitetom sukladno zahtjevima norme

HRN EN ISO 9001 2015.,

-Odlukom Uprave od 25. travnja 2018. navedena Odluka stavljena je izvan snage, sukladno obrazloženom prijedlogu Ureda Uprave,

- Pravilnikom o organizaciji HŽ d.o.o. ukinuto je radno mjesto glavnog inženjera za sustava upravljanja kvalitetom u organizacijskoj jedinici Ured uprave,

- pobijana Odluka tuženika dostavljana je tužitelju 4. rujna 2019., u daljnjem zakonskom roku od 15 dana, odnosno 18. rujna 2019. podnio je zahtjev za zaštitu prava o kojem se tuženik nije očitovao, a predmetni postupak pokrenuo je tužbom od 17. listopada 2019. pa proizlazi da je sudsku zaštitu zatražio u okviru prekluzivnog roka propisanog odredbom čl. 133. st. 1. i 2. ZR-a.

10. Protivno tvrdnja tužitelja sud prvog stupnja je u obrazloženju presude iznio razloge o svim odlučnim činjenicama tako da o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika, o iskazima datim u postupku i samih isprava i zapisnika, pa donošenjem presude nije počinjena apsolutno bitna procesna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje u žalbi. Ispitujući u povodu izjavljene žalbe pobijanu presudu nije utvrđeno niti da bi bila počinjena koja od drugih bitnih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

11. Nadalje, protivno tvrdnja tužitelja činjenično stanje relevantno za donošenje odluke o njegovom zahtjevu potpuno je utvrđeno te je na isto pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev utvrđen neosnovanim.

12. Tužitelj i dalje ustraje kod tvrdnji iznesenih tijekom prvostupanjskog postupka da predmetna Odluka nije zakonita niti dopuštena iz razloga što je tuženik i ranije već donio Odluku vezanu uz njegov ravnopravni status – o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu, da za istu nije imao suglasnost Radničkog vijeća i pokrenuo je sudski postupak radi donošenja odluke koja nadomješta suglasnost pa da prije njegova okončanja nije mogao donijeti "novu" odluku.

13. U odnosu na navedeno valja istaći da je kao što utvrđuje sud prvog stupnja i proizlazi iz sadržaja spisa, tuženik 30. listopada 2018. bio donio Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu tužitelja u bitnom iz istih razloga, ali je tužitelj tada bio član Radničkog vijeća tuženika pa je sukladno odredbi čl. 151. st. 1. toč. 1. ZR-a takvu odluku mogao donijeti samo uz prethodnu suglasnost Radničinog vijeća. Kako je isto odbilo dati suglasnost na takvu namjeravanu odluku tuženika to je pokrenuo postupak radi donošenja odluke koje nadomješta tu suglasnost ali je u tom postupku povukao tužbu nakon donošenja pobijane odluke. Međutim, protivno stavu tužitelja to nije bila zapreka za donošenje Odluke čija je dopuštenost i zakonitost predmet preispitivanja u ovom postupku i protiv koje je tužitelj podnio zahtjev za zaštitu pravu te konačno zatražio sudsku zaštitu.

14. Proizlazi dalje utvrđenim da je tuženik prije donošenja Odluke proveo postupak savjetovanja sa Radničkim vijećem sukladno odredbi čl. 150. st. 1. ZR-a, jer je tužitelju u međuvremenu istekao mandat u Radničkom vijeću tuženika, tako da je sada bilo potrebno za donošenje pobijane Odluke savjetovanje (a ne i suglasnost), s time da se Radničko vijeće nije suglasio s tom odlukom uz obrazloženje da se vodi postupak radi donošenja odluke koja nadomješta suglasnost, što i prema mišljenju ovog suda ne utječe na zakonitost pobijane Odluke.

15. Protivno tvrdnja tužitelja na zakonitost pobijane Odluke nije od utjecaje niti utvrđenje da je od strane tuženika ponuđeno tužitelju kao mjera rješavanja viška radnika zbrinjavanje putem Željezničkog fonda. Naime, tuženik je 28. kolovoza 2018. donio Odluku o načinu rješavanja tehnološkog-kolektivnog viška radnika u 2018. godini kojem je u čl. 2. predviđen način rješavanja tehnološkog viška radnika koji će se provodi temeljem: sporazumnog prestanka ugovora o radu na prijedlog poslodavca, poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu i dobrovoljnog zbrinjavanja putem Željezničkog fonda. Protivno tvrdnja tužitelja navedene opcije predviđene su kao mogućnosti provođenja rješavanja tehnološkog viška s time da tuženik nije bio u obvezi ponuditi sve tri opcije kao što to tvrdi tijekom prvostupanjskog postupka i u žalbi, već je obvezu postupanja prema toj Odluci proveo ponudom dobrovoljnog zbrinjavanja putem Željezničkog fonda, što je tužitelj odbio prihvatiti.

16. Pored neprijepornih utvrđenja da je tužitelj bio jedini izvršitelj na poslovima na kojima je radio i da je novim Pravilnikom tuženika to radno mjesto ukinuto, te opisanih utvrđenja o postupanju tuženika koje je prethodilo donošenju te odluke, proizlazi pravilnim zaključak suda prvog stupnja da su za donošenje iste bili ispunjeni svi zakonom propisani uvjeti.

17. Tvrdnje tužitelja da je ukidanje radnog mjesta bilo samo formalno jer da je njegove poslove nastavio raditi S. K. pravilno su utvrđene neosnovanim pored utvrđenja da je tuženik sa tim radnikom sklopio Ugovor radu za radno mjesto glavni inženjer za tehnologiju materijala, u organizacijskoj jedini T., Služba za tehnologiju vuče i održavanje lokomotiva, 1. kolovoza 2019., uz probni rad od 6 mjeseci, a za radno mjesto Voditelj održavanja lokomotiva u istoj organizacijskoj jedinici i Odjelu za održavanje lokomotiva 18. studenoga 2019. Naime, sud prvog stupnja iz iskaza tužitelja utvrđuje da su se poslovni njegovog radnog mjesta u bitnom odnosili na implementaciju ISO Sustava 9001 u poslovanje tvrtke, na čemu je on radio četiri ili pet godina u kojem razdoblju su učinjene određene procedure vezane za implementaciju tog sustava što je tadašnji predsjednik uprave Ž. P. podržavao, ali kada je trebala započeti realizacija došla je nova uprava sa predsjednikom G. Ž. koji to nije podržavao i koji je Odlike o terminskom planu za vođenje sustava kvalitete ISO 9001 stavio izvan snage. Daljnja utvrđenja da je doista dio korespondencije vezan uz implementaciju tog sustava vođen i sa S. K. te sa K. koji je bio zamjenik direktora T., ali koji konačno nije implementiran niti je taj postupak realiziran, ne upućuje na osnovanost tvrdnji tužitelja da bi odluka o ukidanju njegovog radnog mjesta bila samo formalna pa da bi to upućivalo na njezinu nedopuštenost.

18. Naime, tužitelj niti ne tvrdi da doista ne bi došlo do realizacije tog sustava, ali obrazlaže razloge da bi to bilo ekonomski opravdano za tuženika te da, nova Uprava nije prihvatila uvođenje istog jer da se pojavio problem transparentnosti javne nabave, što da istima nije odgovaralo jer bi se na takav način kontrolirala javna nabava tuženika.

19. U odnosu na opisane tvrdnje tužitelja valja istaći da sud nije nadležan preispitivati poslovne odluke tuženika, odnosno ispravnost donošenja odluka o uvođenju određenih sustava u način poslovanja pa u svezi s tim niti ukidanja pojedinih radnih mjesta. U konkretnom slučaju to se odnosi na Odluku o usvajanju terminskog plana implementacije sustava upravljanja kvalitetom sukladno zahtjevima norme HRN EN ISO 9001, koja je Odlukom uprave (nakon što je funkciju predsjednika preuzeo G. Ž.) stavilo izvan snage i Pravilnikom ukinuto radno mjesto tužitelja. Isto tako nije nadležan preispitivati da li su takve odluke ekonomski isplative, jer se radi o autonomnom pravu svakog poslodavca, koje odluke donosi sukladno poslovnoj politici.

20. Pored opisanih utvrđenja koja žalbenim navodima tužitelja nisu dovedena u dvojbu, sud prvog stupnja je izveo pravilne pravne zaključke da su s obzirom na takva utvrđenja bili ispunjeni uvjeti iz čl. 115. st. 1. ZR-a, odnosno za donošenje pobijane Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju za čijim je radom iz organizacijskih i tehnoloških razloga prestala potreba kao jedinom izvršitelju na tom radnom mjestu, koje je konačno ukinuto. Stoga je pravilno utvrđen neosnovanim i zahtjev tužitelja da ga se vrati na radno mjesto na kojem je radio ili ono koje odgovora njegovim kvalifikacijama odnosno stručnoj spremi, jer nisu ispunjeni uvjeti iz odredbe čl. 124. st. 1. ZR-a. S obzirom na navedeno pravilno je odbijen i zahtjev da mu tuženik izvrši isplatu naknade plaće za razdoblje od donošenja pobijane Odluke do vraćanja na rad.

21. Zakonita je i odluka o troškovima postupka donesena primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a a odnosi se na troškove zastupanja tuženika po odvjetniku i PDV-a.

22. Stoga je žalbu tužitelja valjalo odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

23. Zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu odbijen je kao neosnovan, jer se sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a ne radi o troškovima potrebnim za vođenje postupka.

U Rijeci 6. travnja 2022.

Predsjednica vijeća

Ivanka Maričić-Orešković