Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: 8 Gž-487/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, po sutkinji Jositi Begović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Ž. M. – J. iz K., OIB: …, (sada na adresi I.), kojeg kao punomoćnici zastupaju odvjetnici u O. d. Lj. – V. & P. d.o.o. u S., protiv tuženika C. o. d.d. Z., OIB: …, kojeg kao punomoćnici zastupaju odvjetnici u O. d. H. & p. d.o.o. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom, posl.br. P-1025/2019-16 od 31. ožujka 2021., 6. travnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se u pretežitom dijelu odbija kao neosnovana, a u manjem dijelu prihvaća, te se u pobijanom dijelu – točkama I. i III. presuda Općinskog suda u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom, posl.br. P-1025/2019-16 od 31. ožujka 2021.: a) potvrđuje u dijelu pod točkom I izreke, u kojem je tuženiku naloženo platiti tužitelju, u roku od 15 dana, svotu od 67.968,39 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 31. ožujka 2021. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena,

b) preinačuje u dijelu pod točkom III izreke tako da glasi:

"Nalaže se tuženoj isplatiti tužitelju, u roku 15 dana, na ime troškova parničnog postupka, svotu od 17.372,50 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 31. ožujka 2021. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena."

II. Odbija se zahtjev tuženika da mu se naknade troškovi žalbe.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I Dužna je tužena u roku 15 dana isplatiti tužitelju daljnji iznos od 67.968,39 kuna s zakonskom zateznom kamatom, počev od dana 31. ožujka 2021. pa do isplate.

II S viškom zatraženog iznosa od 1.970,00 kuna te sa viškom zatraženih zakonskih zateznih kamata od 4. veljače 2017. do 31. ožujka 2021. tužitelj se odbija kao neosnovanim.

III Nalaže se tuženoj da isplati tužitelju u roku 15 dana na ime troškova parničnog postupka iznos od 21.435,00 kuna na koji iznos teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude 31. ožujka 2021. pa do isplate."

2. Ovu presudu, pravovremenom i dopuštenom žalbom, u dijelu pod točkama I i III, pobija tuženik, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, dakle svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 89/14 i 70/19 - u daljnjem tekstu: ZPP). Žalitelj predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti i tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti, a tuženiku dosuditi trošak parničnog postupka koji je nastao do preinake tužbenog zahtjeva, a podredno presudu ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Popisuje i trošak žalbenog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je osnovana samo u dijelu u kojem se tiče odluke o troškovima.

5. Predmet spora bio je zahtjev za isplatom 442.397,55 kuna sa zateznim kamatama od 4.2.2017. do isplate, a što predstavlja štetu nastalu tužitelju uslijed eksplozije plina, do koje je došlo 4. ožujka 2017., i to na nekretnini u visini od 407.307,55 kuna i na pokretninama u svoti od 35.000,00 kuna. Obveza tuženika za isplatom temeljila se na polici osiguranja koju je tužitelj imao s tuženikom, a utužena visina na zapisniku procjene štete od požara i drugih rizika.

6. Tuženik je u odgovoru na tužbu priznao svoju pasivnu legitimaciju jer je s tužiteljem zaključio policu osiguranja, kao i nastanak štetnog događaja, ali osporio tužbu i tužbeni zahtjev jer je utuženu svotu, koja predstavlja njegovu procjenu štete nastale na tužiteljevoj nekretnini i pokretninama, isplatio tužitelju još prije pokretanja spora.

7. Pripremno ročište od 7. studenog 2017. je odgođeno na molbu punomoćnika tužitelja a radi očitovanja na odgovor na tužbu koji je tužitelj, putem punomoćnika, primio 17. listopada 2017., zajedno s pozivom na pripremno ročište.

8. Na slijedećem pripremnom ročištu, održanom 20. prosinca 2017., tužitelj je predao podnesak, datiran s 26.7.2017. (istog dana bila je datirana i tužba, sudu predana neposredno slijedećeg dana) u kojem se mijenjaju činjenični navodi tužbe i sada navodi kako je tuženik tužitelju isplatio svotu od 407.307,55 kuna na ime štete na nekretnini tužitelja do koje je došlo uslijed eksplozije plina dana 4. ožujka 2017., ali da to nije sva šteta koju je tužitelj pretrpio jer je zbog pogrešnog obračuna amortizacije objekta i to kako vrijednosti građevinskog dijela, konstrukcije objekta tako i vrijednosti završnih radova i instalacije te vrijednosti neoštećenog dijela objekta, šteta veća od navedenog, pa tužitelj potražuje daljnji iznos štete od 250.000,00 kuna na ime štete na objektu, te 15.000,00 kuna na ime štete na stvarima, dakle ukupno 265.000,00 kuna, s kamatama od 4.2.2017. do isplate.

9. Tužena se protivila tako preinačenom tužbenom zahtjevu, tužitelj je tvrdio da nije riječ o preinačenju jer da je tužbeni zahtjev smanjen, sud je u nastavku postupka proveo građevinsko vještačenje nakon kojeg je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev na 69.938,39 kuna, a odnosio se samo na štetu na nekretnini, ne više i na pokretninama tužitelja. Nakon toga je donesena pobijana presuda kojom je u pretežitom dijelu takav tužbeni zahtjev prihvaćen.

10. Svoju odluku prvostupanjski je sud utemeljio na odredbi članka 1090. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojoj će sud, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzročenja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja. Prvostupanjski je sud obrazložio da nije odlučno što oštećenik nije imao nikakvih izdataka za popravljanje stvari, a to vezano za prigovore tuženika da se u visinu iznosa koji bi on trebao platiti tužitelju temeljem police osiguranja, ne spada PDV. Tužbeni je zahtjev prvostupanjski sud prihvatio u svoti koja predstavlja razliku između onog što je sud, na temelju građevinskog vještačenja, utvrdio kao pretrpljenu štetu na nekretnini tužitelja i onog što je tuženik nesporno već platio tužitelju po tom osnovu.

11. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio pozivajući se na članke 154. i 155. ZPP-a, dosuđujući tužitelju u 100% iznosu priznate troškove.

12. Ispitujući pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka na koju tako pazi po službenoj dužnosti.

12.1 Nije počinjena niti bitna povreda odredbe članka 354. stavak 1. na koju žalitelj ukazuje kada tvrdi da je sud u cijelosti propustio ocijeniti o kakvoj se procesnoj situaciji radi i da o tome nije donio nikakvu odluku, a to s obzirom na ono što je navedeno u točkama 5. do 9. obrazloženja ove drugostupanjske presude, a vezano je za pitanje radi li se o preinačenju tužbe, kako je tvrdio tuženik, ili o smanjenju tužbenog zahtjeva, kako je tvrdio tužitelj.

12.2. Premda prvostupanjski sud nije izrijekom naveo čije su tvrdnje točne, s obzirom da nije donio odluku o preinačenju tužbe, za zaključiti je kako je smatrao da je riječ o smanjenju tužbenog zahtjeva. S obzirom na odredbu članka 191. stavak 3. ZPP, ovaj sud ocjenjuje da takvo shvaćanje prvostupanjskog suda nije ispravno. Tom zakonskom odredbom propisano je da tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen. Tužitelj je u ovom slučaju promijenio tužbene navode tvrdeći da je šteta od eksplozije plina ne više 442.397,55 već 707.397,55 kuna (265.000,00 kuna veća), da mu je tuženik štetu djelomično isplatio prije tužbe, a ne da mu nije ništa platio kako je tvrdio u tužbi, te da je pogrešan obračun štete, na koji se u tužbi pozivao i na kojem je temeljio prvotno postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga je, po shvaćanju ovog suda, tužbeni zahtjev promijenjen, neovisno o tome što se tako postavljenim tužbenim zahtjevom traži isplata manjeg broja novčanih jedinica nego se to tražilo prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom.

12.3. No, time što je prvostupanjski sud pogrešno smatrao da nije riječ o preinaci, po ocjeni ovog suda nije počinjena bitna povreda parničnog postupka u vezi s odredbom članka 354. stavak 1. ZPP-a, jer je preinaka učinjena u fazi u kojoj je to dopušteno u smislu odredbe članka 190. stavak 1. ZPP-a, odnosno do zaključenja prethodnog postupka, a sud je preinaku mogao i trebao dopustiti s obzirom na odredbu članka 190. stavak 3. ZPP-a, a to je da je to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

13. Svoj konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelj je postavio nakon provedenog građevinskog vještačenja, na tom vještačenju prvostupanjski je sud utemeljio svoje utvrđenje o visini nastale štete na objektu tužitelja, na što se tužbeni zahtjev i odnosi.

14. Tuženik u žalbi navodi da se protivio nalazu i mišljenju vještaka, a iz navoda žalbe proizlazi da nije riječ o protivljenju tom nalazu u stručnom smislu, već o pravnom pitanju, odnosno o tome da li se ono što tuženik ima platiti tužitelju s obzirom na njihov ugovorni odnos osiguranja, ima računati kao i ono što bi imao platiti da je riječ o izvanugovornom odnosu, odnosno naknadi štete, budući upravo razlika koju tužitelj traži (konačno postavljeni tužbeni zahtjev) predstavlja iznos PDV- a.

14.1. Riječ je, dakle, o pravnom pitanju o kojem je prvostupanjski sud dao svoj stav, a naveden je pod točkom 10. obrazloženja ove drugostupanjske odluke, po kojem je tuženik, neovisno o tome što je riječ o ugovornom, a ne izvanugovornom odnosu, dužan tužitelju naknaditi ono što za tužitelja predstavlja štetu.

14.2. Tvrdnja tuženika da, zato što nije riječ o izvanugovornom već ugovornom odnosu, tuženik ne duguje tužitelju PDV nije osnovana, niti proizlazi iz Uvjeta za osiguranje od požara i nekih drugih rizika kao i Općih uvjeta za osiguranje imovine, na koje se tuženik paušalno poziva, ne ukazujući iz koje bi to točno odredbe istih proizlazilo. Osiguranje od požara se i zaključuje upravo kako bi se osiguralo namirenje štete koja bi zbog požara mogla nastati, uostalom navedeno proizlazi iz raspravne građe i to isprava samog tuženika koji procjenjuje štetu, likvidira štetu i sl., a također i iz njegovih navoda tijekom postupka o tome da je vještak obračunao nastalu štetu s uključenim PDV-om, dok tužitelj nije dostavio eventualne račune izvršenih popravaka (list spisa 103), te da bi tužitelj imao pravo na isplatu iznosa PDV-a da je popravke na nekretnini vršila tvrtka koja se nalazi u sustavu PDV-a i da je priložio račune s iskazanim PDV-om (list spisa 115), čime se u stvari priznaje ugovorna obveza plaćanja PDV-a, ali pod uvjetom da je šteta otklonjena na način koji obuhvaća plaćanje PDV-a.

14.3. Za zaključiti je, stoga, da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je štetu koju je tužitelj pretrpio izračunao uračunavajući i PDV.

15. Tuženik u žalbi, po prvi put, ističe prigovor zastare. Navedeno nije dopušteno u smislu odredbe članka 352. stavak 2. ZPP, kojom je propisano da se prigovor zastare ne može iznijeti u žalbi ako takav prigovor nije iznesen već tijekom prvostupanjskog postupka.

15.1. Tvrdnje tuženika da prigovor zastare nije mogao istaći prije, zbog bitne povrede parničnog postupka, točnije propusta suda da ocijeni da li je riječ o preinaci tužbe ili smanjenju tužbenog zahtjeva, te s tim u vezi postupanja protivno načelu otvorenog pravosuđenja, nisu osnovane, jer se njima u stvari pokušava ustvrditi da postoji iznimka od mogućnosti iznošenja novih činjenica u žalbi, a to je kada se one odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti (što je propisano istim člankom 352. ZPP, ali stavkom 1.). Takvo tumačenje članka 352. ZPP nije moguće niti gramatički niti teleološki, a niti je tuženikova tvrdnja da bi do zastare došlo s obzirom (cit) "…da je tužitelj po odštetnom zahtjevu već obeštećen u cijelosti.", bila osnovana da je prigovor zastare i iznesen na vrijeme, jer o činjenici potpunog ili djelomičnog obeštećenja (dakle ipak naknadi štete) zastara ne ovisi.

16. Dakle, što se tiče merituma spora, žalba nije osnovana.

17. Što se tiče odluke o troškovima postupka ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud propustio valjano odlučiti na koje troškove tužitelj ima pravo i to s obzirom na to koje su to radnje bile potrebne za vođenje spora (članak 155. stavak 1. ZPP-a), kao i s obzirom na pravilo da je bez obzira na ishod parnice stranka dužna nadoknaditi protivnoj stranci troškove koje je uzrokovala svojom krivnjom ili slučajem koji se njoj dogodio (članak 156. stavak 1. ZPP-a), odnosno voditi računa o načelu propisanom odredbom članka 10. stavak 1. ZPP koji obvezuje sud, ali i stranke i druge sudionike da nastoje da se postupak provede bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova, pri čemu je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku. Ovo s obzirom na činjenicu da je krivnjom tužitelja došlo do preinake tužbe jer nije bilo razloga za podnošenje tužbe kakva je bila prvotno postavljena, već odmah onakve kakva je preinačena, pa stoga ovaj drugostupanjski sud zaključuje da tužitelju nije trebalo priznati troškove za sve one radnje koje su prethodile preinaci tužbe, dakle podnesku predanom na pripremnom ročištu održanom 20. prosinca 2017., na kojem stoji očito pogrešan nadnevak 26.7.2017. (list spisa 74-75) koji je identičan danu pisanja tužbe. Tako su, dakle, priznati troškovi za sastav tužbe (priznat je sastav podneska kojim je tužba preinačena), te zastupanje na dva pripremna ročišta održana 7.11.2017. i 20.12.2017., svaka od tih radnji po 100 bodova (prema Tbr.7. točka 1. i 9. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, dalje: OT). Također nije trebalo priznati 25 bodova za sastav podneska od 8.2.2018. jer isti nije bio potreban za vođenje spora (članak 155. stavak 1. ZPP), dakle ukupno je trebalo priznati 325 bodova manje, odnosno 3.250,00 kuna manje, što uvećano za 25% PDV-a (812,50 kuna) iznosi 4.062,50 kuna.

17.1. Za radnje do preinake tužbe, tuženik bi imao pravo da mu tužitelj naknadi troškove neovisno o uspjehu u sporu, sukladno odredbi članka 156. stavak 1. ZPP, na koju tuženik u žalbi osnovano ukazuje navodeći da je stranka dužna neovisno o ishodu parnice naknaditi protivnoj stranci troškove koje je uzrokovala svojom krivnjom ili slučajem koji se dogodio njoj, ali uvažavajući i odredbu članka 164. stavak 1. ZPP po kojoj o naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke, bez raspravljanja, tuženiku nije moglo biti priznato ništa jer tuženik do tada nije imao troškova, pa nije imao što ni popisati.

17.2. Ocjenjujući uspjeh tužitelja u smislu odredbe članka 154. stavak 2. u vezi stavka 5. ZPP, dakle ocjenjujući omjer uspjeha u parnici prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva, uvažavajući i činjenicu da tužitelj nije uspio u sporu samo u neznatnom dijelu (odbijen sa zahtjevom za isplatu 1.970,00 kuna, a prihvaćen sa zahtjevom za isplatu 67.968,39 kuna), tužitelju je trebalo priznati ostale troškove u 100% iznosu kako je to pravilno računao prvostupanjski sud, jer je upravo radi pojednostavljenja obračuna troškova 2019. godine izmijenjen članak 154. ZPP-a, te između ostalog propisano da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

18. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom I. a) izreke ove drugostupanjske presude na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, a kao pod I. b) na temelju odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a.

19. Tuženiku nisu priznati troškovi žalbe jer nije uspio u sporu, a i sa žalbom nije uspio u odnosu na odluku o glavnoj stvari, već samo, i to djelomično, u odnosu na troškove.

Dubrovnik, 6. travnja 2022.

Sutkinja:

Josita Begović