Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 31 Gž-3634/2021-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vande Senta kao predsjednice vijeća, Marijana Vugića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. K., OIB …, C., zastupanog po punomoćniku F. Š., odvjetniku iz V., protiv tuženika E. M. d.o.o., OIB …, Z., zastupanog po punomoćnici M. G. (temeljem generalne punomoći broj Su-317/2019), radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-1424/2019-18 od 14. lipnja 2021. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 6. travnja 2022. godine

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-1424/2019-18 od 14. lipnja 2021. godine.

II Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:

„Proglašava se u cijelosti nedopuštenom ovrha na nekretninama upisanim u z. k. ul. br. 5528 k.o. K., po prijedlogu ovrhovoditelja - tuženika E. M. d.o.o., Z., OIB: …, protiv ovršenika - tužitelja F. K., C. (Grad K.), (ranije na: L. B.,), OIB: …, u predmetu broj Ovr-1037/18 Općinskog suda u Varaždinu, a koja je određena Rješenjem o ovrsi broj 3 Ovr-1037/18-10 od 18. ožujka 2019.

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe“.

2. Protiv ove presude žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima ili ukine uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Suprotno navodima žalbe tužitelja sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju se tužitelj poziva u žalbi. Pobijana presuda u svemu je sačinjena sukladno čl. 338. st. 4. ZPP pa nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

5. Prvostupanjski sud u bitnome navodi slijedeće:

"Da je tužitelj u svojstvu ovršenika Zaključkom poslovni broj 3 Ovr-1037/18-19 od 9. rujna 2019. upućen da u roku od 15 dana od dostave zaključka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe u tom ovršnom predmetu nedopuštenom, jer ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika. Također, nesporno je da se radi o ovrsi određenoj Rješenjem o ovrsi poslovni broj 3 Ovr-1037/18-10 od 18. ožujka 2019., i to na nekretnini u vlasništvu ovršenika F. K. kčbr. 894/2 upisanoj u z. k. ul. 5528 k.o. K. kao kuća za odmor i zgrada, vinograd i voćnjak K. površine 439 m2, i to zabilježbom ovrhe u zemljišnim knjigama, utvrđenjem vrijednosti nekretnine, njezinom prodajom i namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom, a temeljem ovršne isprave - Ugovora o kreditu broj …, solemniziranog 22. 2. 2007. od strane javnog bilježnika M. D. iz V., pod brojem OV-3168/07 (ovršnog 2. 6. 2013.), a radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u ukupnom iznosu od 551.588,62 kn i troškova postupka.

Sud je imao u vidu da je predmetna ovršna isprava Ugovor o kreditu broj … od 15. 2. 2007., solemniziran 22. 2. 2007. od strane javnog bilježnika M. D. pod brojem OV-3168/07, zaključen između kreditora R. A. d.d. i korisnika kredita D. Š., te sudužnika D. K. i založnog dužnika F. K. (ovdje tužitelja), kao i da je radi osiguranja tražbine iz tog Ugovora o kreditu zasnovano založno pravo upisano pod br. Z-455/07 na nekretnini upisanoj u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Varaždinu, Zemljišnoknjižni odjel Novi Marof - kčbr. 894/2 kuća za odmor i zgrada, vinograd i voćnjak K. površine 439 m2, upisane u z.k. ul. br. 5528 k.o. K. na ovdje tužitelja kao vlasnika predmetne nekretnine. Također, sud je imao u vidu da je tražbina koja proizlazi iz navedenog Ugovora o kreditu prenesena na ovdje tuženika temeljem Ugovora o prijenosu od 28. 2. 2018. koji je solemniziran 2. 3. 2018. od strane javnog bilježnika I. L. iz Z. pod brojem OV-2228/2018, a kojeg je isti kao cesionar sklopio s R. A. d.d. kao cedentom.

Imajući u vidu da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio u svojstvu založnog dužnika te pristao da se temeljem tog ugovora može neposredno provesti prisilna ovrha na nekretnini (čl. 8. Ugovora), a sam ugovor predstavlja potvrđenu (solemniziranu) privatnu ispravu sukladno pravilima Zakona o javnom bilježništvu te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, a također je i ovršna isprava sukladno čl. 23. Ovršnog zakona, na temelju koje je ovrhovoditelj ovlašten pokrenuti ovršni postupak radi namirenja tražbine, i to kao u konkretnom slučaju na nekretnini koja je dana za osiguranje tražbine, a koja je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasništvo ovršenika (ovdje tužitelja) u 1/1 dijela; neosnovanim i neprihvatljivim su se ukazali navodi tužbe da bi predmetna ovrha bila nedopuštena, dok su irelevantnim ocijenjeni navodi koji se tiču međusobnih odnosa tužitelja i korisnika kredita odnoseći se na sklapanje Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 7. 2. 2007. i izdavanje tabularne isprave od 26. 2. 2007.

Također, ističe se da je odredbom čl. 82. st. 1. OZ-a propisano da je uz prijedlog za ovrhu na nekretnini ovrhovoditelj dužan podnijeti izvadak iz zemljišne knjige kao dokaz o tome da je nekretnina upisana kao vlasništvo ovršenika, pa je bez značaja isticanje tužitelja da je tuženik mogao postupiti sukladno čl. 82. st. 1. OZ-a, a glede čega tuženik navodi da u trenutku pokretanja postupka nije raspolagao ispravama podobnim za upis vlasništva trećih osoba u zemljišne knjige.

Obzirom na sve navedeno, dakle utvrdivši da je tužitelj kao zemljišnoknjižni vlasnik nekretnine koja je dana za osiguranje tražbine radi čijeg namirenja se vodi ovršni postupak kod ovoga suda pod poslovnim brojem Ovr-1037/18 u istome pasivno legitimiran, njegovi navodi da ovrhovoditelj (ovdje tuženik) nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave - Ugovora o kreditu broj … od 15. 2. 2007., solemniziranog 22. 2. 2007. od strane javnog bilježnika M. D. pod brojem OV- 3168/07, odnosno da nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv njega, ukazali su se neosnovanim pa je tužbeni zahtjev odbijen."

6. Ovo utvrđenje i odluka suda prvog stupnja žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi na žalbene navode valja reći da iz stanja spisa proizlazi, a na to je u tijeku postupka ukazivao i tužitelj, da je između korisnika kredita D. Š. i D. K. dana 13. veljače 2007. godine i zaključen ugovor o kupoprodaji nekretnine koja je predmet ovršnog postupka s tim da, a kako to proizlazi iz čl. 5. tog kupoprodajnog ugovora, ovdje tužitelj kao prodavatelj iz tog kupoprodajnog ugovora je dozvolio uknjižbu prava zaloga (hipoteke) na nekretninama u korist R. A. d.d. a u svrhu realizacije kredita za D. Š. kao korisnika kredita s tim da je D. K. bila sudužnik.

8. Upravo stoga, a obzirom da je tužitelj bio upisan kao vlasnik predmetne nekretnine, na toj nekretnini je u korist te banke bilo i upisano založno pravo (hipoteka) a radi osiguranja tražbine po ugovoru o kreditu koji je zaključen između banke kao kreditora te Š. D. kao korisnika i K. D. kao sudužnika.

9. Iz tog kupoprodajnog ugovora je jasno razvidno da je ovdje tužitelju kao prodavatelju isplaćena kupoprodajna cijena te su kupci stupili u posjed predmetne nekretnine, te se stoga ovrha i vodi u odnosu na nekretninu za koju je prodavatelju kao upisanom zemljišnoknjižnom vlasniku isplaćena kupoprodajna cijena i više nije u posjedu te nekretnine, s tim da počam od sklapanja tog kupoprodajnog ugovora niti tužitelj kao prodavatelj a niti kupci nisu izvršili uknjižbu prava vlasništva s prodavateljem na kupce, nego je to pokušao učiniti tek u tijeku ovog ovršnog postupka ovdje tužitelj, međutim, kako to proizlazi iz spisu priležećeg rješenja Općinskog suda u Varaždinu od 19. listopada 2020. godine odbijen je njegov prijedlog da se dozvoli uknjižba prava vlasništva s njegovog imena na ime kupaca iz razloga jer je na predmetnoj nekretnini upisana zabilježba ovrhe koja sprječava daljnje upise.

10. Iz stanja spisa proizlazi da je ovdje tuženik prilikom podnošenja prijedloga za ovrhu postupao u smislu odredbe čl. 122. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 73/00, 114/01, 141/06 i 146/08 – dalje: ZVDSP) obzirom da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, a niti je u smislu stavka 3. toga članka bio dužan istraživati izvanknjižno stanje na toj predmetnoj nekretnini, pa se stoga ne može ovdje tuženiku prilikom podnošenja prijedloga za ovrhu predbaciti nepostojanje dobre vjere.

11. Pritom žalitelj pogrešno tumači odredbu čl. 82. st. 2. Ovršnog zakona po kojoj, ako je pravo na nekretnini iz st. 1. toga članka upisano u zemljišnoj knjizi na drugu osobu, a ne na ovršenika, prijedlogu se može udovoljiti samo ako ovrhovoditelj podnese ispravu koja je podobna za upis ovršenikova prava.

12. To iz razloga jer ovdje pravo vlasništva nekretnine nije upisano na drugu osobu, nego upravo na ovršenika. Do primjene te odredbe bi došlo u situaciji ukoliko bi tuženik kao ovrhovoditelj kao ovršenike naveo kupce nekretnine D. Š. i D. K. iz ugovora od 13. veljače 2007. godine te u tom slučaju, a radi dokazivanja njihove pasivne legitimacije podnio ugovor o kupoprodaji a u kojem slučaju bi sud postupio u smislu stavka 3. toga članka te po službenoj dužnosti naložio da se u zemljišnoj knjizi izvrši upis prava vlasništva na te osobe.

13. Dakle, u konkretnoj situaciji, obzirom da je tužitelj i dalje upisan kao zemljišnoknjižni vlasnik predmetne nekretnine, da je istom isplaćen iznos kupoprodajne cijene te ne nalazi se više u posjedu predmetne nekretnine, da ni on u periodu od 2007. pa do 2020. godine nije zatražio da se u zemljišnim knjigama briše njegovo pravo vlasništva te se kao vlasnici upišu kupci nekretnine s opasnošću da se ovrha provede na nekretnini ukoliko korisnik kredita koji je istovremeno i jedan od kupaca nekretnine ne podmiri tražbinu iz ugovora o kreditu, te u situaciji kada je ovdje tuženik kao ovrhovoditelj postupao prilikom podnošenja prijedloga za ovrhu u dobroj vjeri onda je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da ovrha nije nedopuštena jer da ovdje tuženik kao ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu protiv ovdje tužitelja kao ovršenika.

14. Odgovara da će se provedbom ovrhe ovdje tužitelju nametnuti određeni, primarno financijski teret pa barem u smislu snašanja određenih troškova ovršnog postupka međutim takav teret je srazmjeran naravi potrebe za takvim ograničenjem obzirom na gore navedene okolnosti, a pogotovo kada je tuženik kao ovrhovoditelj postupak s povjerenjem u stanje u zemljišnim knjigama.

15. Što se tiče zaštite kupaca nekretnine, valja reći da oni ukoliko smatraju da imaju kakva prava na nekretnini koje sprječava ovrhu, da tada sukladno čl. 59. OZ mogu eventualno staviti prigovor protiv ovrhe tražeći da se ovrha na tom predmetu proglasi nedopuštenom.

16. I odluka o trošku je pravilna i zakonite (čl. 154. st. 1. ZPP).

17. Zbog navedenog, a kako ovaj sud nije našao da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), to je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci.

18. Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. ZPP.

U Zagrebu, 6. travnja 2022. godine

Predsjednica vijeća:

Vanda Senta, v.r.