Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž R-629/2021-3

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice G. K.-M. iz Z., OIB: ..., zastupane po punomoćnici M. M., odvjetnici iz Odvjetničkog društva M. i M. iz Z., protiv tuženika – protutužitelja Š. c. d. m. d.o.o. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici D. J., odvjetnici iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, sudskog raskida ugovora o radu, naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, odlučujući o žalbi i dopuni žalbe tužiteljice – protutuženice podnesenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 9 Pr-1215/2020-23 od 23. veljače 2021., u sjednici vijeća održanoj 6. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Uvaženjem žalbe tužiteljice – protutuženice preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 9 Pr-1215/2020-23 od 23. veljače 2021. u točkama II., III. i IV. izreke i sudi:

I Raskida se Ugovor o radu na određeno vrijeme zaključen 21. veljače 2020. između tužiteljice – protutuženice G. K. M. iz Z. i tuženika – protutužitelja Š. c. d. m. d.o.o. Z. s danom 30. lipnja 2020. kao danom prestanka radnog odnosa.

II Nalaže se tuženiku - protutužitelju na ime naknade štete zbog sudskog raskida Ugovora o radu isplatiti tužiteljici - protutuženici iznos od 36.660,00 kn (tridesetišesttisućašestošezdesetkuna) sa zakonskom zateznom kamatom od 17. ožujka 2020. do isplate, dok se u preostalom dijelu, za iznos od 24.440,00 kn (dvadesetičetiritisućečetristočetrdesetkuna) sa zakonskom zateznom kamatom tužbeni zahtjev tužiteljice – protutuženice odbija kao neosnovan.

III Odbija se protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja radi utvrđenja da je Ugovor o radu na određeno vrijeme zaključen 21. veljače 2020. između stranaka, prestao 16. ožujka 2020.

IV Nalaže se tuženiku – protutužitelju nadoknaditi tužiteljici –protutuženici parnični trošak u iznosu od 5.937,50 kn (pettisućadevetstotridesetsedamkunai- pedesetlipa), u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.

V Nalaže se tuženiku-protutužitelju nadoknaditi tužiteljici-protutuženici trošak žalbenog postupka u iznosu od 937,50 kn (devetstotridesetsedamkunaipedesetlipa) u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se kao nepravovremena dopuna žalbe tužiteljice – protutuženice od 29. ožujka 2021.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke je utvrđeno da Odluka o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu zbog smanjenog obujma posla i prestanka potrebe za radnikom koju je donio tuženik – protutužitelj (dalje: tuženik) 16. ožujka 2020. nije dopuštena. U točki II. izreke je utvrđeno da je Ugovor o radu na određeno vrijeme od 21. veljače 2020., zaključen između stranaka prestao 16. ožujka 2020., u točki III. izreke je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužiteljice- protutuženice (u daljnjem tekstu: tužiteljica), kojim je tražila da se naloži tuženiku isplatiti joj iznos od 61.100,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 17. ožujka 2020. do isplate, dok je u točki IV. izreke odlučeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

2. Protiv presude je žalbu podnijela tužiteljica, pobijajući odluku u točkama II.,

III. i IV. izreke zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP).

3. U žalbi navodi se u nazočnom slučaju ne može primijeniti odredba čl. 369. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje ZOO), budući da se primjenom te odredbe može zahtijevati od suda konstitutivna odluka kojom će se tek raskinuti ugovor, dok je prvostupanjski sud donio deklaratornu odluku na način da je utvrdio raskid ugovora s danom 16. ožujka 2020., koja odluka da je moguća samo primjenom Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17, 98/19 – dalje ZR). Dodatno ističe da sud nije mogao ni konstitutivno raskinuti ugovor, budući da je ugovor sklopljen na određeno vrijeme, do 31. prosinca 2020., a prvostupanjska odluka je donesena nakon toga, 23. veljače 2021. Naglašava da tuženik nije zahtijevao sudski raskid zbog izmijenjenih okolnosti, već zbog smanjenog obujma posla pa ukoliko se primjenjuju odredbe ZOO-a, da raskid nije mogao nastupiti prije 18. svibnja 2020. Smatra da je do 23. ožujka 2020. tuženik eventualno mogao zahtijevati raskid ugovora zbog izmijenjenih okolnosti, što da nije učinio, a nakon tog datuma raskid da je bio moguć samo temeljem odredbi ZR-a kao posebnog zakona. Prema stajalištu žaliteljice, i kada bi se prihvatila ocjena suda da treba primijeniti odredbu čl. 369. ZOO-a, i u tom slučaju da bi se došlo do zaključka da se ne radi o izmijenjenim okolnostima koje stranke prilikom sklapanja ugovora nisu mogle predvidjeti, budući da je pandemija uzrokovana virusom Covid- 19 u vrijeme sklapanja ugovora o radu već bila raširena u svijetu, a posebice u Italiji, iz koje države tuženiku dolazi većina klijenata. Tvrdi da 16. ožujka 2020., kojeg dana je utvrđen sudski raskid ugovora o radu, nije uopće bilo razloga za otkaz niti za raskid ugovora te da je tuženik temeljem čiste procjene otkazao ugovor o radu, ne znajući kako će se situacija dalje razvijati. Tvrdi da tuženik nije dokazao da je u razdoblju od ožujka do svibnja 2020. imao pad poslovanja za 70,40%, kako to pogrešno utvrđuje sud prvog stupnja, budući da je u prilog takvoj tvrdnji dostavio jednostranu ispravu koju je sam izdao. Osim toga, da narečeno razdoblje ne može imati značaja za pitanje opravdanosti raskida ugovora zbog izmijenjenih okolnosti, jer ako je i postojao neki pad u poslovanju, to da ne znači samo po sebi da bi ispunjenjem obveze iz ugovora o radu tuženiku nastao pretjerano veliki gubitak ili da bi mu ispunjenje bilo pretjerano otežano. Smatra da je pogrešno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo i zato što nije uzeto u obzir da ona ima pravo na naknadu štete u skladu s odredbom čl. 125. st. 1. ZR-a, jednako kao i prema odredbi čl. 369. st. 5. ZOO-a, pri čemu ističe da je tuženik cijelo vrijeme radio, a mjere ograničavanja društvenih okupljanja da su donesene nakon otkaza te se ne odnose na stomatologe, što da je razvidno iz Priopćenja za sve članove komore. Narečeno priopćenje da predstavlja preporuku i to ne preporuku o otkazima, već o mjerama koje bi trebale pomoći suzbijanju epidemije Covid-19. Pritom ukazuje na iskaz zastupnice tuženika koja je navela da pacijenti iz I. nisu bili bitni, budući da tuženiku rad sa stranim tržištem donosi tek 10% prihoda.

4. U dopuni žalbe tužiteljica ističe da je zbog sklapanja ugovora o radu s tuženikom otkazala ugovor o radu na neodređeno vrijeme s poslodavcem kod kojeg je primala neto plaću u iznosu od 9.000,00 kn, da je zbog otkaza izgubila mogućnost napredovanja za duže vrijeme, da je zbog otkaza pretrpjela stres, strah te uznemirenost zbog svoje i egzistencije svoje obitelji te je bila primorana vratiti se ranijem poslodavcu za dvostruko manju plaću od one koju je ranije imala, i to s rokom trajanja ugovora od tri mjeseca. Sve te okolnosti da sud prvog stupnja uopće nije uzeo u obzir. Tvrdi da je pretrpjela štetu u visini većoj od tri mjesečne bruto plaće koje je trebala ostvariti kod tuženika pa kada se tome doda neimovinska šteta, da je jasno da je iznos koji se traži tužbom prenisko određen. Tvrdi da je sud dužan dosuditi naknadu štete kada utvrdi nezakonitost otkaza primjenom odredbe čl. 125. ZR-a.

5. Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev, uz nadoknadu troška žalbenog postupka, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

6. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana, dok je dopuna žalbe nepravovremena.

7. U donošenju pobijane presude nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, relevantno činjenično stanje je potpuno utvrđeno, međutim, mjerodavno materijalno pravo je pogrešno primijenjeno u odluci o sudskom raskidu ugovora o radu te naknadi štete koja pripada tužiteljici zbog nezakonite odluke o otkazu Ugovora o radu.

8. Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće činjenice:

-da su stranke 21. veljače 2020. sklopile Ugovor o radu na određeno vrijeme za obavljanje poslova doktora dentalne medicine s početkom rada 23. ožujka 2020. te da je ugovor o radu trebao trajati do 31. prosinca 2020.,

-da je tuženik 16. ožujka 2020. donio Odluku o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu zbog smanjenja obujma posla na tržištu zbog Corona virusa te prestanka potrebe za obavljanjem poslova zbog kojih je ugovor sklopljen,

-da je povodom zahtjeva za zaštitu prava tužiteljice donesena odluka 9. travnja 2020. kojom je utvrđeno da Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu predstavlja izvanredni otkaz ugovora o radu, da se radi o pogrešnom imenovanju odluke, budući da je iz obrazloženja jasno da se poslodavac pozvao na izvanredne okolnosti vezane za pandemiju Corona virusa, što da predstavlja osobito važne činjenice zbog kojih nastavak radnog odnosa nije moguć, u smislu odredbe čl. 116. ZR-a,

-da je tužiteljica prvotno zahtijevala vraćanje na rad, a nakon što se zaposlila kod drugog poslodavca je zatražila sudski raskid ugovora o radu s datumom 30. lipnja 2020.,

-da tužiteljica temeljem Ugovora o radu od 21. veljače 2020. nije ni započela raditi kod tuženika, jer je otkaz Ugovora o radu uslijedio prije nego li je trebala započeti s radom,

-da se tužiteljica 1. srpnja 2020. zaposlila kod svog ranijeg poslodavca na određeno vrijeme, na razdoblje od tri mjeseca s ugovorenom manjom plaćom u odnosu na plaću iz prethodnog ugovora o radu,

-da tužiteljica ima obvezu uzdržavanja jednog maloljetnog djeteta,

-da je Stožer 19. ožujka 2020. donio Odluku o mjerama ograničavanja društvenih okupljanja, rada u trgovini, uslužnih djelatnosti i održavanja sportskih i kulturnih događanja prema kojoj su sve osobe na području R. H. obvezne strogo se pridržavati protuepidemijskih mjera i strogih mjera socijalnog distanciranja u trajanju od 30 dana, koje mjere nalažu izbjegavanje bliskog kontakta uz zabranu održavanja javnih događanja i okupljanja više od pet osoba na jednom mjestu te obustavu rada uslužnih djelatnosti u kojima se ostvaruje bliski kontakt s klijentima,

-da su 19. ožujka 2020. donesene upute Ministarstva na primarnoj razini zdravstvene zaštite, između ostalog da treba smanjiti dolaske pacijenata u ordinaciju te obavljati samo hitne i neodgodive intervencije,

-da je poslovanje tuženika u razdoblju od ožujka do svibnja 2020. u odnosu na isto razdoblje prethodne godine bilo smanjeno za 70,40%,

-da je tužiteljica zahtijevala sudski raskid ugovora o radu s danom 30. lipnja 2020., a tuženik je postavio zahtjev za utvrđenje da je ugovor o radu prestao 16. ožujka 2020.

9. Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da tužiteljica u trenutku otkazivanja ugovora o radu nije bila radnica tuženika, niti je tuženik bio njezin poslodavac, budući da je trebala započeti s radom tek 23. ožujka 2020. pa da se stoga na ocjenu zakonitosti Otkaza ugovora o radu ne primjenjuju odredbe ZR-a, već odredbe ZOO-a i to konkretno odredba čl. 369. st. 1. i 2. ZOO-a kojom je propisano da se može zahtijevati izmjena ili raskid ugovora zbog izmijenjenih okolnosti nastalih nakon sklapanja ugovora, koje okolnosti se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora. Stoga zaključuje da je tuženik prije početka radnog odnosa mogao samo zahtijevati od suda raskid ugovora zbog izmijenjenih okolnosti, što da nije učinio, već je donio Odluku o otkazu ugovora o radu pozivajući se na promijenjene okolnosti. Stoga zauzima stajalište da je nezakonita Odluka tuženika o otkazu Ugovora o radu, bez obzira radi li se o redovnom ili izvanrednom otkazu pa u tom dijelu prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje da Odluka o otkazu od 16. ožujka 2020. nije dopuštena. Glede zahtjeva za sudski raskid ugovora o radu, koji zahtjev su podnijeli i tužiteljica i tuženik, ali s drugim datumom, sud prvog stupnja ocjenjuje da je u nazočnom slučaju ispunjena prva pretpostavka za sudski raskid ugovora o radu, a koja se odnosi na utvrđenje suda da otkaz poslodavca nije dopušten. U odnosu na postojanje ostalih razloga za sudski raskid ugovora o radu, utvrđuje da su nakon sklapanja ugovora o radu između stranaka, nastupile izvanredne okolnosti koje poslodavac u trenutku sklapanja ugovora nije mogao predvidjeti, dakle, da nije mogao znati kako će se situacija sa pandemijom u budućnosti razvijati, pa imajući u vidu mjere koje su s tim u svezi donesene te utvrđeni pad poslovanja tuženika, ocjenjuje da bi ispunjenje obveze tuženika prema tužiteljici bilo prouzročilo daljnji financijski gubitak za poslodavca. Zbog toga je prihvatio protutužbeni zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu s danom 16. ožujka 2020., dakle, s danom donošenja Odluke o otkazu ugovora o radu. Istovremeno nije prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice da se sudski raskid ugovora o radu utvrdi s danom 30. lipnja 2020., pri čemu je ocijenjen neosnovanim i zahtjev za naknadu štete, uz obrazloženje da je ugovor o radu raskinut prije nego li je stupio na snagu, zbog čega da tužiteljici ne pripada pravo na naknadu štete u smislu odredbe čl. 125. ZR-a.

10. Odluka o parničnom trošku je donesena primjenom odredbe čl. 154. st. 4. ZPP-a pa kako su stranke djelomično uspjele u parnici, odlučeno je da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

11. Pogrešno je sud prvog stupnja primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je prihvatio protutužbeni tužbeni zahtjev tuženika na utvrđenje da je Ugovor o radu od 21. veljače 2020. prestao 16. ožujka 2020. te kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice u preostalom dijelu.

12. Prije svega valja istaći da je presuda suda prvog stupnja u točki I. izreke pravomoćna, dakle, pravomoćno je u ovom postupku utvrđeno da je Odluka o otkazu Ugovora o radu od 16. ožujka 2020. nedopuštena. U takvoj situaciji, kada ovaj sud nije ovlašten ocjenjivati zakonitost presude u tom dijelu, u primjenu dolazi odredba čl. 124. ZR-a kojom je propisano da će sud, ako utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao, naložiti vraćanje radnika na posao. Takav tužbeni zahtjev je tužiteljica postavila u tužbi, međutim, nakon što se zaposlila 1. srpnja 2020. kod ranijeg poslodavca, u tom dijelu je zahtjev preinačila tražeći sudski raskid ugovora o radu i naknadu štete.

13. Kako je tužiteljici pripadalo pravo vraćanja na rad zbog nezakonite odluke o otkazu, tada datum prestanka radnog odnosa ne može biti istovjetan datumu kada je donesena Odluka o otkazu ugovora o radu, a koji otkaz je utvrđen nedopuštenim. Na taj način bi se tužiteljica u potpunosti lišila prava na sudsku zaštitu te bi odluka o nedopuštenosti otkaza izgubila svaki smisao, budući da ne bi proizvela pravne posljedice koje su zakonom propisane.

14. Tužiteljica, zbog nezakonite Odluke o otkazu ugovora o radu, ima pravo na izjednačavanje svog radnopravnog statusa sa statusom kojeg bi imala da takva odluka nije donesena. Stoga je pogrešno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je utvrđeno da je Ugovor o radu prestao dana 16. ožujka 2020. Pritom treba navesti da s pravom tužiteljica ukazuje da je tuženik mogao postaviti isključivo konstitutivni zahtjev, a ne zahtjev na utvrđenje, jer sud na zahtjev radnika, odnosno poslodavca, u smislu odredbe čl. 125. ZR-a mora odrediti dan prestanka radnog odnosa, a ne utvrditi da je radni odnos prestao određenog dana.

15. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja te pravo tužiteljice na izjednačavanje radnopravnog statusa sa statusom kakvog bi imala da nije bilo nezakonite Odluke o otkazu, prema stajalištu ovog suda, tužiteljici pripada pravo na sudski raskid Ugovora o radu s datumom 30. lipnja 2020., kako je to tužiteljica tužbom zahtijevala, budući da je sljedećeg dana tužiteljica zasnovala radni odnos u drugom trgovačkom društvu, pa više ne zahtijeva od tuženika vraćanje na rad do isteka ugovorenog roka (31. prosinca 2020.).

16. Glede zahtjeva za naknadu štete, treba ukazati na odredbu čl. 125. st. 1. ZR-a, prema kojom propisu, ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, osim što će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa, dosudit će mu i naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća tog radnika, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

17. To znači da tužiteljici u svakom slučaju pripada pravo na naknadu štete u visini od tri ugovorene mjesečne plaće i to je naknada koja je prema okolnostima konkretnog slučaja, prema stajalištu ovog suda, u svemu odgovarajuća, imajući u vidu trajanje radnog odnosa tužiteljice kod tuženika te obveze uzdržavanja koje terete tužiteljicu.

18. Kako iz priloženog Ugovora o radu proizlazi da je između stranaka ugovorena bruto plaća tužiteljice od 12.220,00 kn, proizlazi da tužiteljici pripada pravo na naknadu štete u iznosu od 36.660,00 kn. Prema stajalištu ovog suda, u nazočnom slučaju ne postoje neke posebne okolnosti koje bi opravdavale dosudu naknade štete u višem iznosu od navedenog.

19. Zbog izloženog je valjalo žalbu tužiteljice uvažiti i presudu suda prvog stupnja u točkama II. i III. izreke preinačiti primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

20. Tužiteljica je u konačnici djelomično uspjela u parnici, s tim što je u cijelosti uspjela u odnosu na statusni dio tužbenog zahtjeva, a djelomično je uspjela sa zahtjevom za naknadu štete i to u omjeru od 60%. Trošak tužiteljice odnosi se na nagradu za zastupanje odvjetnika, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15). Stoga joj pripada pravo na parnični trošak od tuženika primjenom odredbi čl. 154. st.

1. i 2. ZPP-a, s tim što joj za statusni dio, u kojem je uspjela u cijelosti pripada pravo na trošak koji se odnosi na nagradu odvjetnika prema Tbr. 7. toč. 2. alineja 6. Tarife u iznosu od 2.000,00 kn, a za radnje koje su provedene nakon postavljanja zahtjeva za naknadu štete sljedeći troškovi: za sastavljanje podnesaka od 3. srpnja 2020. te 5. studenog 2020. po 1.000,00 kn za svaki, primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife, za sastavljanje podneska od 3. prosinca 2020. 250,00 kn primjenom Tbr. 8. toč. 3. Tarife te za pristup na ročišta održana 14. listopada i 11. studenog 2020. te 19. siječnja 2021. po 1.000,00 kn za svako primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife, odnosno ukupno 5.250,00 kn, čemu treba pridodati iznos poreza na dodanu vrijednost (PDV) prema Tbr. 42. Tarife u iznosu od 1.312,50 kn, što daje ukupan iznos od 6.562,50 kn pa s obzirom na srazmjer uspjeha u parnici proizlazi da za zastupanje u odnosu na taj tužbeni zahtjev, tužiteljici pripada pravo na nagradu odvjetnika od 3.937,50 kn. Kada se tome pridoda nagrada prema Tbr. 7. toč. 2. alineja 6. Tarife od 2.000,00 kn, proizlazi da ukupan trošak tužiteljice iznosi 5.937,50 kn.

21. Tužiteljica je djelomično uspjela i u žalbenom postupku i to u omjeru od 60% pa joj pripada pravo na nagradu odvjetnika za sastav žalbe u iznosu od 937,50 kn, pri čemu bi puni iznos tog troška bio 1.250,00 kn za sastav žalbe prema Tbr. 10. toč. 1. Tarife te PDV u iznosu od 312,50 kn primjenom Tbr. 42. Tarife.

22. Punomoćnica tužiteljice je presudu suda prvog stupnja primila 23. veljače 2021., protiv presude je podnijela žalbu unutar zakonom propisanog roka, međutim, dopuna žalbe je podnesena nakon proteka zakonskog roka, 29. ožujka 2021. pa je dopunu žalbe valjalo odbaciti kao nepravovremenu, primjenom odredbe čl. 367. st. 1. ZPP-a.

23. Presuda suda prvog stupnja u točki I. izreke je kao nepobijana ostala neizmijenjena.

U Rijeci 6. travnja 2022.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara