Republika Hrvatska
Općinski sud u Splitu
ex. vojarna Sv.Križ, Dračevac
21000 Split
P-6140/2018
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
U ime Republike Hrvatske, Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Dunji Ljubičić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. M. iz S., O.:…, zastupanog po punomoćniku D. K.,
odvjetniku u Z., protiv tuženih pod 1. D. R. O.:… i pod
2. A. R. O.:…, oboje iz S., i oboje
zastupanih po punomoćniku M. Ž., odvjetniku u S., zbog isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 18. ožujka 2022. u nazočnosti stranaka, pozivom na odredbu čl.335.st.6. i 12. Zakona o parničnom postupku ("NN" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, Odluka Ustavnog suda RH u 2/07, 84/08,96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, nadalje u tekstu: ZPP) dana 05. travnja 2022.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja, a koji glasi:
" 1. Utvrđuje se da je za korist nekretnine upisane u ZK ulošku 6658 KO S., čest. zem. 5297/13 – upisano kao dvor, kuća, dio zgrade, ukupne površine 112,00 m2, na kojoj su kao zemljišno-knjižni vlasnici upisani J. A. u ¼ dijela i
J. A. u ¾ dijela, a u izvanknjižnom suvlasništvu D. M. iz S.,
OIB: …, u za sada neodređenom omjeru, kao
povlasnog dobra, zakonom zasnovano pravo stvarne služnosti i to prava staze i prava kolnika na teret poslužnog dobra, na nekretnini upisanoj u ZK ulošku 16949 KO S., kao zem. 5297/14 – upisano kao dvor, kuća, baraka, ukupne površine 142,00 m2, na kojoj je kao zemljišno-knjižni vlasnik upisan prvotuženik D. R. iz S., O.: …, za cijelo, sa upisanim pravom
doživotnog plodouživanja u korist drugotužene A. R. iz S., OIB: … i to dijelom navedene čestice, duljine cca 8 m, širine cca 3
m, sve u površini cca 24,00 m2, spojnica točaka A, B, C, D, E, obojano rozom bojom, te su tuženici trpjeti izvršavanje tužiteljevog prava stvarne služnosti i zabranjuje im se svako ometanje i ograničavanje tužitelja u vršenju njegovog prava stvarne služnosti.
2. Dužni su tuženici trpjeti da se temeljem ove presude upiše pravo stvarne služnosti puta i to prava staza i prava kolnika, na teret poslužnog dobra, na nekretnini upisanoj u ZK ulošku 16949 KO S., kao zem. 5297/14 – upisano kao dvor, kuća, baraka, ukupne površine 142,00 m2, i to dijelom navedene čestice, duljine cca 8 m, širine cca 3 m, sve u površini cca 24,00 m2, spojnica točaka A, B, C, D, E, obojano rozom bojom, a u korist nekretnine upisane u ZK ulošku 6658 KO S., čest. zem. 5297/13 – upisano kao dvor, kuća, dio zgrade, ukupne površine 112,00 m2 kao povlasnog dobra, sve u roku od 15 dana.
3. Tužitelj se ovlašćuje da temeljem ove presude, u zemljišnoj knjizi za KO S. izvrši uknjižbu prava stvarne služnosti puta i to prava staze i prava kolnika, u korist povlasne nekretnine, sve u opsegu i sadržaju kako je to navedeno u točci 1.
ove presude.
4. Nalaže se tuženicima D. R. iz S., O.:
… i A. R. iz S., O.: … da tužitelju
M. D. iz S., O.:…, naknade parnični
trošak u roku od 15 dana."
II. Nalaže se se tužitelju nadoknaditi tuženima trošak prouzročen ovim postupkom u iznosu od 3.950,00 kuna sa zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate koje se određuju za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (E+3%).
Obrazloženje
1. Dana 24. prosinca 2018. tužitelj je podnio tužbu ovom sudu navodeći da je izvanknjižni vlasnik nekretnine upisane u zemljišnim knjigama 6658 KO S. čest. zem. 5297/13 ukupne površine 112,00 m2, a u zamljišnim knjigama su kao vlasnici upisani J. A. u ¼ dijela i J. A. u ¾ dijela. Tuženici su pak vlasnici čest. zem. 5297/14 upisane u ZK ulošku 16949 i to prvotuženik za cijelo, a drugotužena s upisanim pravom doživotnog plodouživanja. Tužitelj da svoje pravo crpi iz prava svojih pravnih prednika i priložene dokumentacije. Naime, u Kupoprodajnom ugovoru od 14. siječnja 1971., a kojeg su zaključili B. S. s jedne strane te B. i R. S. s druge strane, da proizlazi da je S.
zajedno s P. R. postao korisnik prava korištenja nekretnine u površini od 300,00 m2. Nekretninu su Kupoprodajnim ugovorom od 22. prosinca 1976. B. i
R. S. prodali J. M., koji je preminuo, a njega je naslijedila S.
M., dok je nju naslijedio D. M. i D. M., svaki za po ½ dijela.
Upisano zemljišno knjižno stanje i stanje u katastarskom operatu da ne odgovara stvarnom stanju vlasništva i posjeda, jer su tužitelj i tuženik suvlasnici i suposjednici navedenih zemljišnoknjižnih odnosno katastarskih čestica. Tužitelj je pravo služnosti stekao dosjelošću, jer zajedno sa svojim pravnim prednicima, preko 40 godina koristi dio parcele za pristup svojoj nekretnini te tuda sa svojom obitelji da svakodnevno prolazi pješice ili biciklom, a taj put koriste i njegova rodbina, prijatelji i posjetitelji. Slijedom navedenog tužitelj je predložio provesti dokazni postupak i nakon toga donijeti presudu kojom bi se ovo njegovo pravo utvrdilo, ali i dopustilo upis toga prava u zemljišne knjige. Ujedno je zatražio da mu tuženici naknade parnični trošak.
2. U odgovoru na tužbu, tuženici su naveli da se u cijelosti protive i tužbi i tužbenom zahtjevu. Kupoprodaja koju su sklopili B. i R. S. sa J.
M. da apsolutno nema nikakve veze s čest. zem. 5297/14 Z. 16949 K. S.
koja se nalazi u vlasništvu tuženika. Nikakvo pravo temeljem dosjelosti da nije stečeno, pa tako ni pravo služnosti staze i prava kolnika. Vlasnici nekretnine za koje tužitelj tvrdi da bi bile njegovo vlasništvo bili bi A. J. i A. J.. Tuženici
su nadalje naveli da ostaje nejasno zbog čega se tužitelj smatra vlasnikom nekretnine duže od 40 godina, a istovremeno nije upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik. Nadalje da je potpuna neistina da se tužitelj u pristupanju vlastitoj nekretnini mora služiti tuženikovim dijelom okućnice. To da nije radio nikada već je pokušao isto unatrag nekoliko mjeseci kada je došlo do teškog poremećaja susjedskih odnosa.
Tužena pod 2 nije zemljišnoknjižni vlasnik, te ostaje nepoznatim zbog čega bi se u odnosu na nju trebao voditi postupak i upisivati navodno pravo.
3. U dokazne svrhe sud je pregledao izvadak iz zemljišne knjige za KO S. i to ZU 6658 te ZU 16949, Kupoprodajni ugovor od 14. siječnja 1971., Kupoprodajni ugovor od 22. studenog 1976., Rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Splitu O- 1339/88, Rješenje o nasljeđivanju O-635/05, skicu i izvod iz katastarskog plana od 17. prosinca 2018., izvod iz posjedovnog lista broj 11306, prijepis posjedovnog lista 17806, Rješenje o izvedenom stanju od 6. prosinca 2018. zajedno s geodetskim snimkama, odluku Općinskog suda u Splitu IP-1173/00, Rješenje o izvedenom stanju od 28. veljače 2014. te su saslušani svjedoci A. R., D. M. i V.
D..
4. Zahtjev tužitelja nije osnovan.
5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja zakonom zasnovanog prava stvarne služnosti puta i to prava staze i prava kolnika te upis tog stvarnog prava u zemljišne knjige.
6. Prema odredbi čl.186.st.1.Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („N. N.“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12, nadalje u tekstu: ZV) proizlazi da je stvarna služnost stvarno pravo svagdašnjeg vlasnika određene nekretnine (povlasna nekretnina) da se za potrebe te nekretnine na određeni način služi nečijom nekretninom (poslužna nekretnina) čiji svagdašnji vlasnik to mora trpjeti ili mora propuštati određene radnje glede svoje nekretnine koje bi inače imao pravo činiti. St. 2. istog čl. ZV-a propisano je da stvarna služnost koja je osnovana u korist neke nekretnine kao povlasne se ne može razdvojiti od vlasništva te nekretnine, ona je njezin pripadak, prenosiv samo zajedno s tom nekretninom.
7. Obzirom da je zahtjev tužitelja usmjeren ka utvrđenju postojanja prava služnosti prolaza za istaći je da o služnostima puta kao i puta kao nužnom prolazu govore pobliže odredbe čl.190. i 191. ZV-a i listom ove odredbe ponovo propisuju i spominju vlasnika povlasne nekretnine odnosno vlasnika poslužne nekretnine.
8. Nije sporno da se predmetno stvarno pravo upisuje u zemljišne knjige a na to posebno upućuje i ranije navedena odredba čl.186. st.1. ZV-a.
9. Među strankama nije sporno da je tuženik vlasnik nekretnine, baš čest.zem.5297/14 ZU 16949. Nije sporno da se u zemljišnim knjigama koje se vode za KO S. su kao vlasnici povlasne nekretnine upisani A. J. za ¼ dijela i
A. J. za ¾ dijela, a ne tužitelj.
10. Među strankama je sporno može/mogu li tuženik/i udovoljiti zahtjevu tužitelja kod prednje nesporne činjenice a to je da on nije zemljišno knjižni vlasnik predmetne nekretnine za koju se traži utvrđenje prava služnosti prolaza.
11. Pravo se služnosti prolaza ( prava staze i prava kolnika) kao stvarne služnosti može kvalitetnom vlasničkom tužbom postići samo protiv vlasnika te druge nekretnine odnosno poslužnog dobra. Tužitelj u ovom postupku nije dokazao da bi bio vlasnikom povlasne nekretnine. On i sam u tužbi priznaje da su upisani zemljišno- knjižni vlasnici A. i A. J., a ne on. Osim toga ustao je vlasničkom tužbom na nekretnini za koju dostavlja dokaz da bi istu stekao nasljeđivanjem od pok. roditelja, pri tome se pozivajući na Rješenje o nasljeđivanju iza pok. oca, J.
M., odnosno na Rješenje o nasljeđivanju iza pok. majke, S. M., iako se
iz tih rješenja jasno vidi da je tu nekretninu naslijedio od roditelja tek u ½ dijela, dok bi drugu polovinu dijela stekao njegov brat D. M..
12. Na sporne okolnosti sud je u postupku saslušao i predložene svjedoke A. R., D. M. i V. D.. A. R., supruga
prvotuženika i nevjesta drugotužene ustvrdila je da tužitelj pokušava na svu silu ostvariti neka prava na nekretnini njezinog supruga i to počevši unazad četiri godine, kada je odlučio samovoljno prolaziti južnim dijelom nekretnine koje je vlasnik njen suprug. Zbog te samovolje tužitelja došlo je do verbalnog pa i fizičkog sukoba i susjedski odnosi su narušeni. Svjedokinja A. R. potvrdila je da tužitelj živi u susjedstvu ima tome 20-ak godina, ali temeljem čega i kako je do te susjedne nekretnine došao, ona da to ne zna. Samovoljnom postupanju tužitelja, njen suprug,
tuženik, da se usprotivio i to u pokušajima da iskrca kamion drva na njihovu nekretninu odnosno prođe kolicima. Svjedok D. M. ustvrdio je da bi nekretnina koja se označava povlasnom predstavljala izvanknjižno vlasništvo tužitelja ali i njega. Svjedočio je nadalje da su i tužitelj i on bez problema ranije dolazili do svoje nekretnine južnim dijelom poslužne nekretnine u vlasništvu prvotuženika. Nadalje je ovaj svjedok ustvrdio da su oni to pravo stekli kupoprodajnim ugovorom te da su se stečenim pravom koristili od 1978. do prije par mjeseci, kada je tuženik postavio barikade. D. M. kazao je da nije ustajao posebnom tužbom, za
upis svojeg prava služnosti kojeg je stekao kupoprodajnim ugovorom te je potvrdio da svoje pravo vlasništva nije upisao u zemljišne knjige jer je "stvar zapela na gradskim službama". Konačno je sasluša i svjedok V. D. koji je potvrdio da je prijatelj s prvotuženikom iz vremena D. rata naovamo te da mu se prvotuženik unazad 3,5 godine požalio da mu susjed, tj. tužitelj pravi probleme, jer je neovlašteno iskrcao gomilu drva blizu ulaza u kuću. Ovaj svjedok potvrdio je također i to da do ovog događaja od prije 3,5 godine, a redovito kod prvotuženika dolazi od vremena D. rata naovamo, relativno često, na tjednoj bazi, nikada nije vidio tužitelja ili bilo koga drugog da prolazi južnim dijelom nekretnine koja je u vlasništvu prvotuženika.
13. Već iz ovako navedenih i provedenih dokaza sud je zaključio da je ova pravna stvar dovoljno raspravljana i zrela da se o njoj meritorno odluči, zbog čega su odbijeni daljnji prijedlozi za izvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka, kako predloženih od strane tužitelja tako predloženih i od strane tuženika. Također je odbijen i prijedlog tužitelja da se ovaj postupak prekine do završetka pojedinačnog ispravnog postupka koji se kod Općinskog suda u Splitu vodi pod brojem Z- 45540/21, a u kojem postupku bi tužitelj dokazao da je vlasnik nekretnine označene kao povlasno dobro.
14. Zaključno, na temelju izvedenih dokaza ovaj sud je utvrdio da prije svega tužitelj nema aktivnu legitimaciju za podnošenje ove vlasničke tužbe, pa sve i da uspije u postupku pojedinačnog ispravnog postupka koji se kod ovog suda vodi pod poslovnom oznakom i brojem Z-45540/21, njegov legitimitet nije potpun. Iako se on u tužbi predstavlja kao vlasnik povlasnog dobra, naspram upisanih vlasnika A. i
A. J., on gubi iz vida, da rješenjima o nasljeđivanju iza prok. prednika,
roditelja, nije jedini nasljednik odnosno vlasnik, već je njegov suvlasnik na nekretnini i to za ½ njegov brat D. M.. D. M. koji je u postupku saslušan kao svjedok ustvrdio je da je suvlasnik za ½ povlasnog dobra, odnosno nekretnine, što znači da tužitelj u odnosu na njega nije dokazao puni aktivni legitimitet za podnošenje ove vlasničke tužbe. Osim toga, kazivanjem D. M. proizašlo
je da tužitelj svoj zahtjev temelji na pravnom poslu, kupoprodajnom ugovoru, dok tužitelj tvrdi da se zahtjev temelji na zakonom stečenom pravu, odnosno dosjelosti. Ako je u pitanju pravni posao, onda nema mjesta tužbi na utvrđenje jer nema pravnog interesa, a ako je u pitanju stjecanje prava dosjelošću, onda je za kazati da je već iz ovako provedenog postupka, više nego jasno da navodno pravo tužitelja nema kvalitetu koja mu je potrebna za stjecanja prava pozivanjem na ovaj institut. I na kraju, ali ništa manje bitno, je za navesti da tužitelj tijekom postupka, a posebno tijekom saslušanja svjedoka inzistira na korištenju ovog prava, jer drugog pristupa svojoj nekretnini nema, što bi logično upućivalo na zaključak da tužitelj ustvari traži nužni prolaz. Ako je tome tako, a po svoj prilici jeste, onda su i dokazi koje je trebao predložiti potpuno različiti od onih na kojima inzistira pokušavajući dokazati dosjelost. Kada se svemu prednjem pribroji činjenica da je tužbom obuhvaćena i drugotužena koja nije vlasnica poslužnog dobra, već je ona u ZK koje se voze za Split, upisana tek s pravom doživotnog plodouživanja, onda je jasno da tužiteljev zahtjev, nakon kako je predstavljen u tužbi, od 24. prosinca 2018., doista nije osnovan.
Slijedom naprijed navedenog tužbeni je zahtjev tužitelja odbijen u cijelosti odnosno odlučeno je kao u izreci pod točkom I. ove presude.
15. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. ZPP-, a sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“
broj 91/04, 37/05, 59/07, 148/09 i 142/12, nadalje u tekstu: Tarifa) i kod vrijednosti predmeta spora u tužbi naznačenoj u visini od 11.000,00 kn, tuženicima zastupanima po punomoćniku priznat je trošak za: sastav odgovora na tužbu te pristupe i zastupanja na ročištima od 9. veljače i 18. ožujka 2022. – svaka radnja pod 100 bodova. Ukupan zbir od 300 bodova pomnožen je s iznosom od 10,00 kn koliko iznosi vrijednost jednoga boda nakon čega je dobiveni iznos od 3.000,00 kn uvećan za 25 % PDV-a ili iznos od iznos od 750,00 kuna kao i iznos od 200,00 kuna na ime sudske pristojbe za odgovor na tužbu. Zbrajanjem navedenih iznosa dobiven je iznos od 3.950,00 kn kao ukupan iznos parničnog troška kojeg će tuženima platiti tužitelj, jer je on strana u postupku koja je postupak izgubila u cijelosti.
16. Radi naprijed navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke ove presude.
U Splitu, 05. travnja 2022.
S U D A C
Dunja Ljubičić v.r.
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove odluke dopuštena je žalba višem, županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana objave iste.
DNA: - pun. tužitelja
- pun. tuženih
- u spis
