REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 5164/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. B. iz R. sela, OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici I. Š. i V. Š., odvjetnici u R., protiv tuženika P. … Z. d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica T. S., odvjetnica u Odvjetničkom društvu L. i partneri iz Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-618/2021-2 od 30. kolovoza 2021. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Rovinju-Rovigno poslovni broj P-173/2021-31 od 7. svibnja 2021., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-173/21-33 od 7. svibnja 2021., u sjednici održanoj 5. travnja 2022.,
r i j e š i o j e :
Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-618/2021-2 od 30. kolovoza 2021. odbacuje se kao nedopušten.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-618/2021-2 od 30. kolovoza 2021. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Rovinju-Rovigno poslovni broj P-173/2021-31 od 7. svibnja 2021., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-173/21-33 od 7. svibnja 2021..
2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
3. Postupajući po odredbi 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske je ocijenilo da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP-a i dopuštenje revizije.
4. Pobijanom presudom je odlučeno o tužbenom zahtjevu za povrat preplaćenog iznosa po osnovi ugovorenih kamata obračunatih primjenom ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po jednostranoj odluci Banke iz Ugovora o kreditu, sklopljenog između stranaka 26. travnja 2007., a tim ugovorom je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF.
5. Prvo pitanje kojim tuženik pita: „Smatra li se promjenjiva kamatna stopa nedovoljno određenom, preciznom i utvrđenom ukoliko do stupanja na snagu Zakona o izmjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju nije postojalo zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti?“ nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je riječ o pravnom pitanju o kojem postoji jedinstvena praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. i druge), a odluka drugostupanjskog suda ne odstupa od prakse revizijskog suda.
6. Drugo pitanje kojim tuženik pita može li se valutna klauzula u ugovorima u valuti CHF smatrati nepoštenom u situaciji kad odredba čl. 22. st. 1. ZOO dopušta odredbu ugovora prema kojemu se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, nije važno u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.
6.1. Prije ostalog valja ukazati da u pobijanoj presudi nije izneseno pravno shvaćanje da su općenito ništetne odredbe ugovora s valutnom klauzulom, nego da je ništetna odredba potrošačkog ugovora o valutnoj klauzuli izraženoj u odnosu na CHF u situaciji kad potrošač nije informiran o svim posljedicama takvog ugovaranja s obzirom na specifičnost konkretne valute.
6.2. Nadalje, o naznačenom pitanju je Vrhovni sud RH već zauzeo pravno shvaćanje u presudi poslovni broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. i kasnijim presudama donesenim na temelju tog shvaćanja, a predmetna drugostupanjska odluka je u skladu s navedenom odlukom revizijskog suda.
7. Trećim pitanjem tuženik u bitnom pita može li sud u parnicama radi naknade štete koja se temelji na utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, utvrđenja iz takve presude tumačiti na način kojim uspostavlja novu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka nakon što je ugovorni odnos prestao, tretirajući ugovorni odnos stranaka sukladno uvjetima koji nisu u sporno vrijeme postojali na tržištu?
7.1. Naznačeno pitanje nije važno za rješenje ovog spora jer sud nije mijenjao volju stranaka nego je utvrdio da je ugovor sadržavao ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ta odredba već po samom zakonu od početka ne proizvodi pravne učinke prema ugovornim stranama i nije sastavni dio ugovora. Prema jasnoj odredbi čl. 105. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91,113/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11), ništavost neke odredbe ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, pri čemu će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.
7.2. Stoga se uloga suda u ovom slučaju iscrpila utvrđenjem ništavom jedne ugovorne odredbe uz ocjenu da ugovor može opstati bez ništave odredbe pa nije riječ o sudskom nadomještanju volje stranaka izmjenom odredaba postojećeg valjanog ugovora niti je sud tretirao ugovorni odnos stranaka sukladno uvjetima koji nisu u sporno vrijeme postojali na tržištu.
8. Četvrto pitanje, kojim tuženik u bitnome pita je li pokretanje spora po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa potrošača prva radnja kojom se u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima prekida zastara u individualnim parnicama u kojima tužitelji potražuju isplatu stečenog na temelju ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o potrošačkom kreditu, nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda ne odstupa od prakse revizijskog suda (Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. i druge), a o kojemu je i Građanski odjel Vrhovnog suda RH zauzeo pravno shvaćanje (1/20) na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."
9. Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda sukladno čl. 385.a st. 1. ZPP-a i dopuštenje revizije pa je valjalo na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 5. ZPP-a riješiti kao u izreci.
Zagreb, 5. travnja 2022.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil, v.r.
